Nino Raspudić oštro je kritizirao godišnje izvješće Vlade, upozorivši na rezove braniteljima, afere, ekocid u Lici i dramatičan pad standarda.
ZAGREB – Jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora uvijek sa sobom donosi specifičnu političku težinu, no dan kada predsjednik Vlade Republike Hrvatske podnosi svoje godišnje izvješće o radu, predstavlja vrhunac parlamentarne sezone. To je dan kada se svode računi, kada vladajući crtaju sliku Hrvatske u svijetlim, optimističnim tonovima, a oporba tu istu sliku pokušava rastaviti na proste faktore, ukazujući na sve ono što je ostalo skriveno ispod debelog sloja političke kozmetike. Danas je u sabornici atmosfera bila upravo takva – naelektrizirana, ispunjena žustrim replikama, nezadovoljstvom brojnih zastupnika i dubokim ideološkim i pragmatičnim podjelama.
Nakon što je premijer Andrej Plenković završio svoje jednosatno izlaganje, u kojem je, očekivano, nizao uspjehe, makroekonomske pokazatelje i projekte svoje administracije, uslijedila je rasprava po Klubovima zastupnika. Saborska govornica postala je poprište oštrih kritika, a jedan od najupečatljivijih, najsadržajnijih i najanalitičnijih govora održao je Nino Raspudić u ime Kluba nezavisnih zastupnika. Njegovo izlaganje nije bilo samo puko oporbeno kritizerstvo; bila je to dubinska, gotovo kirurška disekcija Vladinih politika, s posebnim naglaskom na ono što je premijer u svom govoru – slučajno ili namjerno – prešutio. Od smanjenja proračuna za hrvatske branitelje, preko ekocida u srcu Like, pa sve do gubitka povjerenja u ključne državne institucije, Raspudić je pred javnost prostro kartu Hrvatske koja se znatno razlikuje od one koju je nacrtao predsjednik Vlade.
Moram primijetiti da je današnja rasprava ogolila mnoge neuralgične točke našeg društva. U nastavku donosimo detaljan pregled, analizu i Raspudićevog istupa, koji je izazvao snažne reakcije u parlamentarnim klupama i postavio pitanja na koja će Vlada, prije ili kasnije, morati dati konkretne odgovore.
Proceduralna arogancija i “Sindrom bake”
Svoj je govor Raspudić započeo ukazivanjem na temeljno nepoštivanje saborske procedure i, kako je implicirao, nedostatak osnovne političke pristojnosti. Naime, odmah nakon što je podnio svoje izvješće, premijer Plenković napustio je sabornicu, ostavivši potpredsjednike Vlade da slušaju kritike oporbe.
„Kolegice i kolege zastupnici, gospodine predsjedavajući. Sabor je taj tko imenuje Vladu. Sabor je može i opozvati. Saboru predsjednik Vlade, u skladu s člankom 128. Poslovnika, podnosi godišnje izvješće o radu Vlade,“ započeo je Raspudić, odmah u startu podsjećajući na ustavnu arhitekturu Republike Hrvatske u kojoj Vlada odgovara Saboru, a ne obrnuto. Upozorio je kako Poslovnik ne predviđa ni replike na izvješće predsjednika Vlade ni pojedinačne govore, već isključivo govore klubova.
„Radi se o prilično ograničenoj raspravi i smatram da bi minimum pristojnosti bio, nakon što predsjednik Vlade ispuni svoju obvezu prema Saboru i podnese to godišnje izvješće, da bude nazočan u sabornici kako bi čuo govore u ime klubova,“ istaknuo je Raspudić, ironično se zapitavši je li premijer izašao zbog “fiziološke potrebe” te predloživši stanku dok se ne vrati. Predsjedavajući Željko Reiner odbio je taj prijedlog uz argument da su u sabornici prisutni potpredsjednici Vlade, na što je Raspudić uzvratio kako uvažava taj argument, ali se s njim ne mora složiti.
Ovaj naoko tehnički detalj zapravo je postavio ton cijelog govora. Raspudić je time želio oslikati Vladu koja je otuđena, koja docira, ali ne sluša. Zatim se uhvatio samog slova Poslovnika. Članak 128. jasno nalaže da predsjednik Vlade mora izvijestiti Sabor o “uočenim pojavama, problemima i stanju u društvu, kao i o aktivnostima Vlade”. Prema Raspudićevoj ocjeni, premijerov govor bio je sve samo ne to.
„Ono što je glavno jest da izvijesti o uočenim pojavama, problemima i stanju u društvu. Međutim, mi smo danas čuli samo još jedan hvalospjev o aktivnostima Vlade, a o problemima smo čuli vrlo malo,“ naglasio je. Kako bi slikovito opisao taj nedostatak samokritike i hiperinflaciju samohvale, Raspudić je posegnuo za starom španjolskom izrekom.
„Ima jedna španjolska izreka, kad netko jako puno sam sebe hvali, onda oni kažu: ‘No tienes abuela?’ – Zar nemaš baku? Već sam to jednom davno spominjao u Saboru. Zar nemaš baku da te hvali, jer naravno, nitko ne voli i ne hvali nikoga kao baka svoje unuče.“ U tom trenutku, premijer se ipak vratio u dvoranu, što je Raspudić pozdravio, ali nije propustio priliku za oštru žaoku, najavivši govor HDZ-ovog Ante Sanadera koji je trebao uslijediti: „Danas je abuela Ante Sanader, pa da malo sluša kako ga se hvali, ako mu se već ne da slušati mene kako ga kudim.“
Ovaj retorički manevar izazvao je žamor u sabornici, no on je bio samo uvod u mnogo ozbiljniju i težu materiju kojom se Raspudić namjeravao baviti.
Vanjska politika u slijepoj ulici i bitka za europski novac
Kritika se ubrzo preselila na teren vanjske politike, segmenta koji je po Raspudićevom sudu ostao potpuno zanemaren u premijerovom izlaganju, unatoč tektonskim poremećajima koji se trenutno događaju na globalnoj sceni. Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija oslonjena na EU fondove, ne može si priuštiti luksuz ignoriranja geopolitičkih kretanja.
Raspudić je upozorio da se događaju ozbiljni lomovi u američkoj politici prema ratu u Ukrajini i ruskoj agresiji, postavivši ključno pitanje: „Gdje je tu sada Europska unija? Pita li itko išta Europsku uniju u svemu tome?“ Njegova teza je jasna – Europa gubi svoj geostrateški kompas, a posljedično tome, mijenja se i unutrašnja dinamika same Unije, što će imati izravne i bolne posljedice za Hrvatsku.
Osvrnuvši se na izvješća sa sastanaka Europskog vijeća, Raspudić je detektirao snažnu eskalaciju političkog sukoba između bogatih zemalja, tzv. netoplatitelja u europski proračun (poput Njemačke, Austrije, Švedske, Danske i Nizozemske), i zemalja korisnica sredstava. „Ti ‘prijatelji kohezije’ – ono što bi naš narod rekao, grebatori, da ne kažem paraziti – željeli bi što veći europski proračun uz što manje kontrole. S druge strane, ovi netoplatitelji sada su povukli ručnu i hoće što manji proračun,“ pojasnio je Raspudić.
Upozorio je na jasan trend: predviđa se smanjenje europskog proračuna za čak 8 posto. Za zemlju poput Hrvatske, čiji se javni investicijski ciklus gotovo isključivo oslanja na europski novac, to zvoni na uzbunu. „Ubuduće će biti sve manje europskog novca, jer će netoplatitelji biti sve manje voljni davati novac prijateljima kohezije, u koje spadamo i mi sami. E sad, to se idućih godina itekako može reflektirati na naš proračun i ono što nas posebno zanima, a to je stanje deficita,“ naglasio je nezavisni zastupnik, prebacujući fokus s vanjske na unutarnju ekonomsku politiku.
Gospodarska stvarnost: Život na rubu prekomjernog deficita i porezni udar
Dok je premijer mahao podacima o rastu BDP-a i kreditnim rejtinzima, Raspudić je ponudio sasvim drugačiju interpretaciju ekonomske stvarnosti. Podsjetio je da je Hrvatska prošle godine imala točno 3 posto deficita, što je iznimno zabrinjavajući podatak kada se uzme u obzir da se nalazimo u razdoblju navodno visokog rasta i snažnog punjenja državne blagajne zbog visoke inflacije.
„Istovremeno smo imali jednu od najviših inflacija u Europskoj uniji, što znači da se proračun silno punio, ali s druge strane vladajući su uspjeli nabiti tolike rashode da smo se doveli do deficita od 3 %, do samog ruba,“ upozorio je Raspudić.
Za prosječnog građanina, pojam “procedura prekomjernog deficita” možda zvuči apstraktno, no Raspudić je vrlo plastično objasnio što to zapravo znači za nacionalni suverenitet i džepove građana. Ako prijeđemo taj zadani rub, uz sve manju volju bogatih EU zemalja da financiraju kohezijske projekte, dogodit će se to da će nam politiku krojiti briselski birokrati. „Procedura prekomjernog deficita značila bi da će nam onda netko iz Europe određivati hoće li rasti plaće i mirovine ili će biti zamrznute, hoće li se morati odustati od nekakvih projekata ili će se morati dodatno dizati porezi. Što, priznat ćete, nije nimalo ugodno,“ pojasnio je.
Raspudić nije propustio secirati ni premijerovo pozivanje na izvješće Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Iako je premijer točno naveo da je hrvatski rast veći od EU prosjeka, Raspudić je podsjetio na drugu stranu medalje koju je Vlada prešutjela. MMF je, naime, revidirao procjene rasta na niže – s očekivanih 2,6 posto na 2,2 posto u ovoj godini. Još alarmantnije, predviđena inflacija iznosit će 4,4 posto, znatno više od očekivanog.
Kada se ti makroekonomski pokazatelji spuste na mikrorazinu, slika postaje još turobnija. „Uzevši u obzir opću klimu, primjerice činjenicu da banke dižu kamate na stambene kredite, a govorimo o nepriuštivom stanovanju kao golemom problemu prije svega mladih ljudi, vidimo da stvari ne idu u dobrom smjeru,“ konstatirao je. Kao odgovor na takvu krizu, Vlada umjesto rasterećenja nudi nove namete. Država ponovno širi svoje „porezne pipke“ i dodatno opterećuje male poduzetnike, obrtnike i male iznajmljivače.
Posebno se osvrnuo na Vladin fijasko s tzv. „sidrenim cijenama“. „Mi dosad nismo baš bili pretjerano originalni, ali te sidrene cijene su nešto potpuno originalno za što nema presedana. Kreativni smo u stvarima koje nisu dobre,“ rekao je Raspudić. Iako je Vlada pod pritiskom javnosti privremeno reterirala, Damoklov mač administrativnog tereta i dalje visi nad glavama obrtnika koji bi, umjesto da se bave svojim poslom, trebali trošiti energiju i novac na ispunjavanje besmislenih birokratskih formi.
Slom povjerenja: Od Covid-19 obmana do zdravstvenih afera
Jedan od najsnažnijih dijelova Raspudićevog govora bio je posvećen potpunom razaranju povjerenja građana u državne institucije. „Mi imamo razorene institucije, nitko više nema povjerenja ni u koga. I to je jedan dugoročan problem za koji će trebati desetljeća normalne, ozbiljne i pouzdane vlasti da se to povjerenje vrati,“ ustvrdio je s vidnom gorčinom.
Kao krunski dokaz tog sloma, Raspudić se dotaknuo osjetljivog zdravstvenog resora, podsjetivši na aferu sa sumnjivim cjepivima za bebe. Postavio je logično pitanje: zašto je to cjepivo obvezno u Hrvatskoj i u još nekoliko istočnih zemalja, dok u većini Europske unije nije? Roditelji 60 tisuća beba koje su primile to cjepivo sada su ostavljeni u strahu, prisiljeni pratiti zdravstveno stanje svoje djece bez jasnih odgovora sustava.
A kako uopće vjerovati tom sustavu? Raspudić je podsjetio tko je godinama bio zaštitno lice hrvatskog zdravstva. „Gdje je Vili Beroš, uhićen uz optužbe za mito i korupciju oko nabave aparata za dječju bolnicu? Pa taj čovjek vam je donio pretprošle izbore. On je dobio najviše preferencijalnih glasova. Svaki dan smo gledali Stožer.“
Da bi dodatno podcrtao dubinu institucionalne prevare, vratio se na razdoblje korona-krize i djelovanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, na čelu s Krunoslavom Capakom. Povezao je laži iz doba pandemije s današnjim ekološkim krizama. „Kada govorimo o povjerenju, kako imati povjerenje u HZJZ i gospodina Capaka oko otpada u Lici, kada taj isti Capak – reći ću ne da nije govorio istinu, nego je lagao!“ Raspudić je podsjetio na agresivnu državnu kampanju „Misli na druge, cijepi se“, čiji je temeljni argument bio da cijepljenje sprječava prijenos virusa na druge osobe.
Međutim, Raspudić je podsjetio na svjedočenje Janine Small, direktorice Pfizera za međunarodna tržišta u Europskom parlamentu, koja je hladno priznala da cjepivo nikada nije ni bilo testirano na sprječavanje prijenosa virusa prije puštanja na tržište. „Znači, onaj tko je rekao ‘cijepi se, misli na druge’, taj je lagao! I kako sada vjerovati Capaku i HZJZ-u oko bilo čega u Lici, kad dokazano znamo da su nas lagali i obmanjivali za vrijeme korona-krize?“ upitao je Raspudić. To je pitanje na koje, znakovito, iz redova vladajuće većine nije bilo suvislog odgovora.
Ekocid u Gospiću: Deset sekundi premijera za 33 tisuće tona otrova
Nakon analize zdravstva, Raspudić je prešao na temu koja posljednjih tjedana potresa Hrvatsku, a koju je premijer u svom jednosatnom govoru gotovo u potpunosti ignorirao – katastrofalni ekocid u Gospiću. U srcu Like, regije poznate po netaknutoj prirodi i poljoprivrednom potencijalu, ilegalno je zakopano 33.000 tona opasnog, otrovnog otpada.
Premijer Plenković je ovom prvorazrednom skandalu i zdravstvenoj ugrozi posvetio ravno – deset sekundi. Uz lakonsku poruku: „Riješit ćemo. Kao što smo sve do sada riješili, riješit ćemo.“
Raspudić je razotkrio licemjerje Vladinog pristupa ovom problemu. „Što se tiče afere Gospić, vladajući je predstavljaju kao da je to nekakva elementarna nepogoda. Poput potresa, poput poplave. Kao, ‘eto dogodilo se, i mi se sada hrvemo i nosimo s tim, a vi umjesto da nam plješćete, vi govorite o tome da je Lika zatrovana pa radite štetu ličkim OPG-ovima’,“ opisao je Raspudić retoriku vladajućih.
No, otpad se u Liku nije stvorio sam od sebe, niti ga je donijela kiša. Radi se o sustavnom kriminalu za koji mora postojati jasna politička, pa i kaznena odgovornost. „Tu postoji izravna, golema i u najmanju ruku politička odgovornost,“ zagrmio je Raspudić. „Naravno da ne mislimo da su predsjednik Vlade Plenković i njegovi ministri osobno vozili te kamione. Nastojimo vjerovati da nisu imali nikakve veze s tim i da nisu bili korumpirani. Ali vi postavljate sustav. Vi ste na vlasti preko desetljeća. Vi ste postavili glavnog državnog inspektora; i nakon što se sve to otkrilo, skoro deset mjeseci niste imenovali novog.“
To je srž problema – potpuni slom kontrolnih mehanizama države. Vještaci su već dokazali da su tlo i voda u Lici djelomično zatrovani. A kako vladajući na to reagiraju? Tako što optužuju one koji na problem ukazuju, umjesto onih koji su do njega doveli. „Vama su problem ovi koji govore kako stvari stoje, a nisu problem oni koji su doveli do tog stanja ili su propustili spriječiti da do nečeg takvog dođe? Dakle, brkamo uzroke i posljedice,“ poentirao je Raspudić.
Nadalje, osvrnuo se na uobičajeni “whataboutizam” vladajuće većine, koja svaki spomen Gospića pokušava relativizirati spominjanjem brda smeća na zagrebačkom Jakuševcu i nesposobnosti platforme Možemo!. Raspudić je jasno rekao da jedno ne poništava drugo. Katastrofa u Zagrebu kojom upravlja ljevica ne ekskulpira HDZ za užas u Gospiću, Benkovcu, Varaždinu i šire.
Posebno je frapantan nedostatak bilo kakvog konkretnog plana sanacije. Premijerovo “riješit ćemo” ne znači ništa bez strategije. Što učiniti s 33.000 tona otrova pomiješanog sa zemljom u Lici, gdje dolaze oštre zime? Raspudić je podsjetio da na aktualnom prijepodnevu nije dobio odgovor o sudbini upita poslanih na 70 adresa spalionica opasnog otpada diljem Europske unije, koje je svojedobno najavljivala ministrica Marija Vučković. Je li stigao ijedan odgovor? Ijedna ponuda? Javnost to ne zna. Da nije bilo hrabrih građana Gospića i pritiska oporbe, upozorio je Raspudić, cijela bi priča završila pod tepihom.
Šokantan udar na branitelje i sigurnost: Što nam govori rebalans?
Za branitelje koji s posebnim pijetetom i pažnjom prate teme vezane uz Domovinski rat i braniteljsku populaciju, najšokantniji dio Raspudićevog izlaganja odnosio se na proračunske rezove. Dok se s jedne strane u izvješću Vlade slušaju hvalospjevi o brizi za branitelje i čuvanju digniteta Domovinskog rata, rebalans državnog proračuna otkriva surovu, matematičku istinu koja se kosi sa svakom izgovorenom floskulom.
„U izvješću se priča o braniteljima. Ali pogledajmo rebalans. U rebalansu im se za ovu godinu uzima skoro 39 milijuna eura, točnije 38 milijuna i 973 tisuće i 100 eura,“ iznio je Raspudić egzaktne, neumoljive brojke.
Ovaj podatak je poražavajući. Oduzeti gotovo 39 milijuna eura iz proračuna resora koji brine o najranjivijoj, najzaslužnijoj populaciji u državi – onima koji su tu državu stvorili – potez je koji zahtijeva duboko preispitivanje Vladinih prioriteta. Dok branitelji stare, dok su im potrebe za zdravstvenom skrbi, rehabilitacijom i palijativom svakim danom sve veće, država im okreće leđa u financijskom smislu, maskirajući to birokratskim prenamjenama. Ovo nije samo financijsko, već duboko moralno pitanje na koje će vladajući morati položiti račune pred braniteljskim udrugama i javnošću.
Slična, zastrašujuća situacija događa se i u resoru sigurnosti. U vremenima globalnih previranja, ratova na rubu Europe, migrantskih kriza i unutarnjih sigurnosnih izazova, Vlada odlučuje štedjeti na – policiji.
„A gdje se štedi u rebalansu? U ovoj godini to je proračun Ministarstva unutarnjih poslova koji je u rebalansu izgubio skoro 270 milijuna eura. To je 15 % prvotno planiranog proračuna tog ministarstva,“ istaknuo je nezavisni zastupnik. Gubitak četvrt milijarde eura za Ministarstvo unutarnjih poslova ne može se pravdati nikakvom stabilnošću.
„To je vrlo zabrinjavajući podatak, jer je teško objašnjivo kako u vremenima sveprisutnih kriza i nestabilnosti kao prvu proračunsku žrtvu birate baš sigurnost, i to onu unutarnju. To je proračun naše policije, od koje stalno tražimo pojačani angažman, kako na granicama tako i na našim ulicama,“ rezolutno je zaključio Raspudić, dodavši da se istovremeno štedi i na Ministarstvu zaštite okoliša, što u svjetlu svakodnevnih otkrića divljih deponija i opasnog otpada jasno pokazuje da ni ekologija nije prioritet ove Vlade.
Afere ispod radara i rijetke pohvale
Raspudić se nije zadržao samo na općepoznatim aferama. Upozorio je i na one koje prolaze „ispod radara“ javnosti i institucija. Primjerice, nezamisliva afera u hrvatskom sportu, točnije u Hrvatskom olimpijskom odboru i Hrvatskom skijaškom savezu. „Što je s Vedranom Pavlekom, svi su ga zaboravili?“ upitao je Raspudić, aludirajući na ogromna financijska sredstva koja su isparila, ističući da je to također “pojava i problem u društvu” o kojem premijer prema Poslovniku mora govoriti, a ne pričati “o zeki i potočiću”.
Dotaknuo se i famoznih Rimčevih robotaksija. Podsjetio je na medijski istup Nataše Mikuš Žigman koja je izbjegla dati jasan odgovor na pitanje je li država jamac za europska sredstva namijenjena tom, još uvijek nepostojećem, projektu. Zbog takvih netransparentnih poteza, naglasio je Raspudić, možemo strahovati da će u bliskoj budućnosti doći do ozbiljnih financijskih korekcija i vraćanja novca iz EU fondova, što će opet platiti hrvatski porezni obveznici.
Ipak, kako bi pokazao da oporba nije isključivo destruktivna, Raspudić je naveo i jedan pozitivan primjer gdje je Vlada – konkretno ministar Davor Božinović – poslušala razum. Pohvalio je prihvaćanje oporbenih prijedloga prilikom izrade zakona o Paktu o azilu i migracijama. Naime, usvojen je prijedlog koji lažnim azilantima otežava vječno ponavljanje zahtjeva za azilom i zlouporabu sustava. „Evo, to je nešto važno što smo mi predložili i sretni smo da je to usvojeno te da smo barem malo sigurniji od tih lažnih azilanata, a de facto ilegalnih migranata,“ priznao je Raspudić, pohvalivši i uvođenje povećane kontrole korištenja mobitela u školama.
No, ti rijetki svijetli trenuci samo potvrđuju pravilo – Vlada djeluje proaktivno isključivo kada je stisnuta u kut i kada osjeti snažan politički pritisak javnosti i oporbe.
Kao primjer te kronične reaktivnosti, Raspudić je naveo predstojeću saborsku raspravu o uvođenju kaznenog djela “ekocida” u Kazneni zakon. To je mjera koju je oporba predlagala još prije četiri godine. Da je vladajuća većina tada imala sluha, oni koji su zatrovali Gospić i Liku danas bi se suočavali s drastično oštrijim sankcijama. Prilika je propuštena zbog političke bahatosti, a cijenu plaćaju građani i priroda.
Zaključak: Stabilnost u stagnaciji i nepovratna šteta
Za kraj svog izlaganja, Raspudić se osvrnuo na premijerovu omiljenu mantru o Hrvatskoj kao “sidru političke stabilnosti”.
„Zadnji koji je imao stabilnost kao eminentnu političku vrijednost bio je Leonid Brežnjev. Kao, eto, stabilnost je sama po sebi nešto dobro. A treba postaviti pitanje: stabilnost u čemu? I je li stabilnost zapravo stagnacija?“ upitao je, secirajući srž HDZ-ovog političkog narativa.
U konačnici, Raspudić je sumirao sve rečeno, svodeći cijelu raspravu na ono što je zaista nepovratno. Financijski minusi se mogu nadoknaditi, proračuni se mogu iznova planirati, čak će i oni koji su pokrali javni novac, kako je rekao, “ako Bog da, odgovarati kad-tad”.
Ali ono što se ne može vratiti, ono što predstavlja ultimativni zločin protiv vlastite zemlje, jest uništavanje njezinih prirodnih resursa. „Mi ovdje govorimo o trajnom zatrovanju vode i tla u jednom od najljepših dijelova Hrvatske. To su teške stvari… Ukratko, mi ne možemo podržati ovakvo izvješće,“ zaključio je Nino Raspudić.
Njegov govor u Hrvatskom saboru nije bio samo kritika jednog Vladinog izvješća. Bio je to svojevrsni optužni prijedlog protiv politike koja marginalizira branitelje smanjenjem proračuna za gotovo 39 milijuna eura, koja reže sredstva za sigurnost u najnesigurnijim vremenima, koja okreće glavu od ekoloških katastrofa i koja je uspjela razoriti ono najvrednije u svakom društvu – povjerenje građana u institucije vlastite države. Vladi ostaje da na ove vrlo konkretne optužbe odgovori djelima, a ne samo uvježbanim PR frazama s govornice.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
