Hari Garvanović bio je neustrašivi vukovarski branitelj. Otkrijte njegovo lice hrabrosti i tragičnu sudbinu obitelji u obrani Vukovara.
Novinarka, književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić kroz svoj serijal “Lice hrabrosti” svakodnevno čuva sjećanje na heroje obrane grada. U povodu obilježavanja 35. obljetnice bitke za Vukovar, 47. dan posvećen je Hariju Garvanoviću, mladiću koji je s 22 godine položio život za domovinu, dok je njegova obitelj proživjela jednu od najtragičnijih epizoda vukovarske kalvarije.
LICE HRABROSTI / Dan 47 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO JE HARI GARVANOVIĆ.
Jedan od ključnih ljudi obrane Sajmišta puk. Ivan Anđelić, rekao je kako je Hari bio jedan od najsposobnijih, ali i tjelesno najpripremljenijih pripadnika tkz. Opatovačke bojne: „Hari nije bio osobito visok, ali bio je nabijen, utreniran, pravi fajter, a ono po čemu se isticao bilo je to da je doslovno bio spreman dati život za ono u što je vjerovao“.
Govoreći lijepe riječi o Hariju, pukovnik Anđelić naglasio je da takav mladić i nije mogao biti drugačiji, budući da je odgojen u obitelji Garvanović koju je poznavao i iznimno poštivao:
„Harijeva obiteljska kuća bila je nekoliko stotina metara od prve crte koju smo držali prema Petrovcima. Jeli smo suhu hranu, konzerve, dok nam Harijeva majka, uočivši to, nije počela kuhati tople obroke, njihovu vlastitu hranu koju su kuhali za svoju obitelj“.
Dok se Hari borio na prvoj crti, njegova obitelj proživljavala je vlastitu kalvariju. Tijekom općeg napada na Sajmište 14. rujna, njegovi roditelji su zarobljeni u obiteljskoj kući. Prvo je transporterom odvedena majka Blaženka, kojoj se do danas gubi svaki trag, a sutradan i otac Dragutin, čije je tijelo kasnije ekshumirano iz masovne grobnice u Berku. Harijev tada maloljetni brat Antun uspio je izići iz grada i on je jedini preživjeli član ove obitelji koji i danas, nakon toliko godina, traga za istinom o sudbini svoje majke.
Jedan od Harijevih najbližih suboraca, Zdravko Radić je ispričao:
„Hari i ja smo od samoga početka, još s Opatovca, bili gotovo uvijek zajedno. Prošli smo sve, od prve akcije u Borovu naselju 4. srpnja, „Vašarište“, kada smo ostali u okruženju te se s nekoliko suboraca kroz minsko polje izvukli preko Bogdanovaca, ali i brojne druge akcije, sve dok nismo otišli u vojnu policiju, opet zajedno. Išli smo gdje god su nas slali, gdje je trebalo i gdje smo bili najpotrebniji. Hari je bio neobičan, divio sam mu se, nije uopće imao straha. Često sam ga i grdio, granate bi padale, a on bi sjedio ispred kuće na nekoj klupčici i smijao se kao da mu se ništa ne može dogoditi. Bio je tih, a s druge strane, imao je smisao za humor kada bi se najmanje nadao. Sjećam se akcije vraćanja položaja na Lipovačkom putu 26. kolovoza. Pod paljbom, čučali smo uz jednu kuću i gledali kako nam se s druge strane iza neprijateljskog tenka približava i njihova pješadija, neobično obučena, u plavim kombinezonima, poput radničkih. Bio sam sav napet, u pripravnosti, kad u tom trenutku Hari izgovori: „Pogledaj, kao da nas napadaju PIK-ovi radnici“ – i skoro me natjera u smijeh.
Taj dan, prije negoli će poginuti, vidio sam ga na kratko. Kao pripadnik vojne policije, Hari je raspoređen na ispomoć na Vatrogasni dom. Nisam bio iznenađen što ga vidim, on i Josip Mažar dolazili su često na razmjenu informacija, po baterije za motorolu, ali tada su samo utrčali po protuoklop. Ja sam se nedugo prije toga vratio s nekog drugog položaja, a budući da su mi zbog gotovo neprestanog nošenja čizama tabani „izgorjeli“, upravo sam stavio noge u posudu s vodom, kako bih ih nakon toga previo. Na brzinu je uzeo, čini mi se zolju, i rekao kako moraju juriti jer ima nailazi transporter. Viknuo sam za njim da me pričekaju pet minuta, da idem i ja, ali je dobacio da će to oni riješiti. Vidim ga još i sad takvog, s onom maramom oko glave koju je stalno nosio, zajapurenog, kako odlazi. Evo, danas mi se čini kako nije prošlo pet minuta, a da je netko već javio – „Poginuli su Mažar i Hari“.
Na današnji dan, 10. listopada 1991. godine, vraćajući se iz centra grada prema svome položaju, ne znajući kako je postavljeno na tome mjestu, Hari i Josip Mažar uletjeli su u neoznačeno minsko polje. Golfom kojim su se vozili aktivirali su protutenkovsku minu uslijed čije eksplozije je Hari na mjestu poginuo, a Josip Mažar je ubrzo, prije negoli je stigla pomoć također preminuo.
Hrabrost Harija Garvanovića, njegovo ime, život prekinut u 22. godini, strašna sudbina njegove obitelji i još uvijek nepronađeni majčini posmrtni ostaci, temelj su naše teško stečene slobode. Hari, počivaj u miru Božjem. 
Autor: Tanja Belobrajdić/ knjiga “Nisu zaboravljeni”