Tragedija Mikluševaca svjedoči o okrutnom planu progona u Domovinskom ratu. Otkrijte priču o herojstvu branitelja i sjećanju na nevine civilne žrtve.
Kultura sjećanja, njegovanje povijesne istine i odavanje pijeteta žrtvama od krucijalnog su značaja za obnovu duboko traumatiziranih, poslijeratnih zajednica. Dana 8. listopada 2026. godine, na točno trideset i petu obljetnicu pada sela i početka višemjesečnog pakla za nesrpsko stanovništvo, u Mikluševcima je održan iznimno emotivan, svečani komemorativni program u znak sjećanja na branitelje i civile koji su ugradili svoje nevine živote u same temelje današnje, slobodne Republike Hrvatske.
Sjećanje na najteže dane započelo je najuzvišenijim duhovnim činom – služenjem svete zadušnice za sve pokojne u povijesnoj grkokatoličkoj crkvi Presvete Bogorodice. Ovu je emotivnu liturgiju predvodio mjesni župnik vlč. Roman Stupjak, čije su riječi molitve odzvanjale selom kao podsjetnik na neuništivost duha.
Nakon završetka liturgijskog djela, sudionici su se u dostojanstvenoj tišini uputili prema središnjem spomen-obilježju u centru sela, gdje je upriličeno svečano polaganje vijenaca, paljenje lampiona i odavanje počasti minutom šutnje za sve one kojih više nema. Komemoraciji su s dubokom tugom nazočili preživjeli članovi obitelji ubijenih i nestalih branitelja i civila, brojni mještani povratnici koji su iz pepela obnovili svoje domove, visoki predstavnici državne, regionalne i lokalne vlasti te gotovo sve važne udruge proizašle iz Domovinskog rata.
Među kojima su bili Milan Grubač (načelnik Općine Tompojevci), Ante Zovak (načelnik Policijske uprave vukovarsko-srijemske, kao izaslanik Ravnateljstva policije MUP-a RH), Đuro Biki (predsjednik UHDDR-a općine i hrabri izravni svjedok obrane iz 1991. godine), bojnik Zdenko Biki (viši časnik pobjedničke Hrvatske vojske) te spomenuti vlč. Roman Stupjak.
Središnji i najemotivniji trenutak pijeteta bio je onaj kada su, u tišini prekinutoj samo jesenjim vjetrom, uz zapaljene svijeće još jednom javno i glasno izgovorena imena desetero stradalnika Mikluševaca koji se nalaze na službenom komemorativnom popisu: Zlatko Bataković, Slavko Hajduk, Julijan Holik, Mihajlo Holik, Veronika Holik, Marta Stracenski, Petar Stracenski, Nikola Šimko, Zvonko Šovanj i Zlatko Zarazovski. Posebno je i s puno gorčine naglašena bolna činjenica da se jedna osoba s ovog tužnog popisa i nakon trideset i pet dugih godina vodi kao nestala, te da se za njezinim posmrtnim ostacima neprestano, iz dana u dan, iz godine u godinu traga.
Od povijesnog svjedočanstva do demografskog upozorenja
Svjedočanstva svjedoka vremena izazvala su suze kod mnogih. Đuro Biki, aktivni sudionik prvih napada u rujnu 1991. godine, iznimno se emotivno prisjetio trenutka kada je, zajedno sa svojim zapovjednikom Filipovićem, goloruk stao pred čelična oklopna vozila JNA. Njegovo živo prisjećanje na dane kada je selo imalo pripremljen eksploziv za očajničku obranu, a potom preživljavalo nezamislive strahote nakon pregovora u Čakovcima i pada sela 8. listopada, svjedoči o dubokoj i neizbrisivoj traumi koja i dalje živi u memoriji mještana.
Na njegove se riječi sjajno nadovezao bojnik Zdenko Biki, koji je vojno-analitički sažeo tešku stratešku situaciju na cjelokupnom vukovarskom ratištu. On je pred okupljenima demistificirao potpunu nemogućnost pružanja adekvatne logističke i vojne potpore izmorenoj obrani lokalnih sela, uslijed strahovitih neprijateljskih napada na samo srce Vukovara. Osvrnuo se i na ono najteže – mučno spoznanje da su pojedini dojučerašnji susjedi, potpuno isprani pod ideološkim pritiskom i velikosrpskom agendom, zlostavljali i hladnokrvno likvidirali nevine civile, uključujući tu i odvođenje i sudbinu njegova vlastitog oca.
Obraćanje načelnika Općine Tompojevci, Milana Grubača, bilo je fokusirano na ono što najviše boli danas – zastrašujuće demografske razmjere ratnih zločina na lokalnoj razini. Upozorio je kako spomenute suhoparne brojke stradanja postaju istinski šokantne tek kada ih se realno projicira na današnje stanje populacije. Analizirajući demografski udar Domovinskog rata na Općinu Tompojevci s obzirom na podatke iz 2026. godine, načelnik je iznio frapantne spoznaje. Naime, približan broj stanovnika cjelokupne općine danas iznosi oko 1.120 stanovnika. S druge strane, ukupan broj poginulih i nestalih žrtava na razini svih pet naselja u općini premašuje brojku od osamdeset i jedne osobe. To nas dovodi do spoznaje da postotni udio stradalih u odnosu na današnje cjelokupno stanovništvo iznosi nevjerojatnih sedam posto. Kada je riječ isključivo o naselju Mikluševci, broj ubijenih je deset, pri čemu se jedna osoba vodi kao nestala.
Gubitak od čak sedam posto stanovništva izravno je i trajno poremetio cjelokupni biološki, infrastrukturni i gospodarski razvoj svih naselja u Općini. Takav nagli, nasilni i masovni gubitak radno i reproduktivno najsposobnijeg dijela stanovništva jasno objašnjava sporost poslijeratne obnove i nemilosrdnu depopulaciju. Ta depopulacija danas, usprkos brojnim, hvalevrijednim naporima lokalne samouprave za revitalizacijom krajeva, predstavlja apsolutno najveći izazov današnjice.
Zaključujući svoje upečatljivo obraćanje, Grubač je poslao snažnu, nedvosmislenu poruku cijeloj javnosti: obljetnice koje se redovito obilježavaju svakog listopada ne služe poticanju novih podjela ili mržnje. One su civilizacijski, ljudski instrument za očuvanje povijesne istine koja jednostavno mora biti prenesena mlađim generacijama kako se ovakvo zlo više nikada ne bi ponovilo.
„Naša je sveta dužnost čuvati uspomenu na one koji su stradali i prenositi nepobitnu istinu na generacije koje dolaze nakon nas. Njihova imena ne smiju biti zaboravljena, kao što apsolutno ne smiju biti zaboravljeni ni dani stravične patnje, progona i straha kroz koje su prošli naši nevini mještani“, naglasio je načelnik. Dodao je kako je, uz samo očuvanje sjećanja, primarni i najvažniji cilj današnje lokalne samouprave osigurati kvalitetne, sigurne i prosperitetne uvjete života za sve obitelji i stanovnike koji su smogli snage i hrabrosti te se, nakon dugih i teških godina prognanstva, vratili i ostali zauvijek živjeti na području Općine Tompojevci.
Mikluševci tokom 1991. godine
Srijemska ravnica, nekoć simbol plodnosti, mirnog suživota i bogate multikulturalnosti, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća postala je poprištem jedne od najmračnijih epizoda u modernoj hrvatskoj povijesti. Mikluševci, pitomo naselje smješteno u današnjoj Općini Tompojevci unutar Vukovarsko-srijemske županije, postali su sinonim za patnju, ali i nevjerojatnu hrabrost njezinih mještana. Tragedija Mikluševaca, o kojoj se i danas s jednakom tugom govori, nije bila tek slučajan ratni incident ili izolirani ispad paravojnih skupina. Bila je to pomno planirana, hladnokrvno realizirana operacija u sklopu znatno šire vojne strategije kojom je de facto rukovodio zapovjedni vrh tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i Srbije.
Već od kolovoza 1991. godine, mještani ovog kraja suočavali su se s nadirućim zlom. Snage takozvane Teritorijalne obrane (TO) “SAO Krajine”, potpomognute raznim paravojnim formacijama iz Srbije, službeno su se i operativno stavile pod vrhovno zapovjedništvo Jugoslavenske narodne armije (JNA). Time je na terenu stvoren jedinstven, brutalni oružani sustav čiji je jedini cilj bio osvajanje tuđeg i uništavanje svega što se nije uklapalo u njihovu viziju države. Ideolozi takve ekspanzionističke politike, među kojima se posebno isticao Mihajlo Marković, otvoreno su i bez zadrške zagovarali strategiju prema kojoj JNA mora oružanom silom zauzeti “novu granicu” razdvajanja na terenu. Ta je strategija podrazumijevala potpunu uspostavu vojne i civilne kontrole nad teritorijima iz kojih će Hrvati, ali i ostalo nesrpsko stanovništvo, biti trajno, sustavno i nasilno protjerani.
Slom multikulturalnosti i meta velikosrpske propagande
Kako bismo u potpunosti razumjeli razmjere onoga što se dogodilo, potrebno je sagledati demografsku i kulturološku sliku Mikluševaca prije početka velikosrpske agresije. Mikluševci su prije rata imali izrazitu većinu pripadnika rusinske i ukrajinske nacionalne manjine, koji su stoljećima živjeli u harmoniji uz manji broj Hrvata i Srba. Prema službenim demografskim podacima iz 1991. godine, u cijeloj Republici Hrvatskoj živjelo je oko 3.253 deklarirana Rusina. Zapanjujuć je podatak da je čak osamdeset posto te populacije bilo koncentrirano upravo na vukovarskom području, napose u pitomim selima Mikluševci i Petrovci. Ovi su krajevi bili srce rusinske kulture u Hrvatskoj.
Rusinska zajednica u ovom dijelu Srijema tradicionalno je i s dubokim poštovanjem njegovala grkokatoličku vjeroispovijest. Križevačka eparhija i lokalne župe imale su neprocjenjivu ulogu u očuvanju njihova identiteta. Crkva Rođenja presvete Bogorodice u Mikluševcima, čiji se naslovni blagdan i danas svečano slavi 8. rujna, te crkva u susjednim Petrovcima, osnovana davne 1836. godine, predstavljale su ne samo sakralna, vjerska središta, već i ključna kulturno-identitetska žarišta koja su okupljala narod.
Tijekom krvavog procesa okupacije, velikosrpska propaganda i medijska mašinerija iz Beograda očajnički su pokušavali cjelokupan sukob prikazati međunarodnoj zajednici kao isključivo građanski rat između Srba i Hrvata. Međutim, upravo je tragedija Mikluševaca i masovno stradanje Rusina i Ukrajinaca razotkrila pravu prirodu tog rata. Njihovo aktivno uključivanje u obranu Republike Hrvatske, države koju su smatrali svojom jedinom domovinom, nepobitno je dokazalo agresorski karakter rata i jasnu namjeru Beograda za stvaranjem ekskluzivno srpskog etničkog prostora. Historiografska istraživanja koja su uslijedila godinama kasnije, a posebice kapitalno djelo “Stradanje Rusina u Domovinskom ratu 1991./92.” autora Nikole Papa – i samog rođenog Mikluševčanina te sina dugogodišnjeg grkokatoličkog svećenika – detaljno i minuciozno dokumentiraju razmjere ove katastrofe. Ta istraživanja jasno pokazuju kako je smrt svakog pojedinca predstavljala težak, gotovo nenadoknadiv udarac za brojčano iznimno malu rusinsku populaciju. Agresori na terenu nisu štedjeli manjine; njihov primarni cilj bio je potpuno uništenje, progon ili asimilacija svih onih koji su novonastalu, neovisnu hrvatsku državu smatrali svojim domom.
Prvi udari JNA i herojski otpor malobrojnih branitelja
Dinamika napada na Mikluševce oslikava tipičan, okrutni modus operandi Jugoslavenske narodne armije iz jeseni 1991. godine. Taj se model temeljio na korištenju goleme, nesrazmjerne oklopne i topničke premoći u svrhu slamanja morala, izazivanja panike i psihološkog pritiska na civilno stanovništvo i malobrojne, slabo naoružane branitelje.
Prvi izravni kontakt do zuba naoružane JNA s mještanima i početak aktivne, iscrpljujuće opsade započeo je 21. rujna 1991. godine. Toga su dana postrojbe Novosadskog korpusa JNA, opremljene vojnim terenskim vozilima tipa Pinzgauer i teškim borbenim tenkovima, drsko prodrle u Mikluševce iz smjera Opatovačke pustare. Njihov je nastup, u klasičnoj maniri vojne obmane, isprva bio postavljen kao tobožnja “operacija oduzimanja naoružanja”. Cilj ove krinke bio je izbjeći oružani otpor lokalnih snaga koje su ostale lojalne Republici Hrvatskoj i u tišini preuzeti kontrolu.
No, usprkos potpunoj asimetriji u naoružanju, predstavnici obrane Mikluševaca pokazali su iznimnu razinu hrabrosti, odlučnosti i domoljublja. Zapovjednik mjesne obrane Stjepan Filipović i branitelj Đuro Biki stali su pred oklopna vozila i odlučno odbili predati oružje časnicima JNA. Tijekom tih napetih, dramatičnih pregovora, branitelji su neprijatelju jasno dali do znanja da će pružiti beskompromisan oružani otpor. Upozorili su agresore da će, bude li potrebno, aktivirati unaprijed postavljeni eksploziv i raznijeti zgradu mjesnog ureda radije nego je prepustiti okupatoru. Suočeni s ovom demonstracijom nevjerojatne odlučnosti i ne želeći se neplanirano uvući u teške ulične borbe koje bi neizbježno rezultirale žrtvama unutar njihovih redova, viši časnik JNA (u činu majora) donio je taktičku odluku o privremenom povlačenju vojske iz samog centra sela. Iako je ovo nesumnjivo bio velik, trenutni psihološki uspjeh branitelja koji su obranili svoje domove, selo je ostalo u čvrstom neprijateljskom okruženju, suočeno s neizbježnom, nadirućom agresijom.
Krvavi pregovori u Čakovcima i ubojstvo Slavka Hajduka
Kako su prolazili dani, vojna i humanitarna situacija na cjelokupnom vukovarskom području dramatično se pogoršavala. Obruč oko Mikluševaca postajao je sve uži, a logistička izolacija potpuna. U očajničkom pokušaju da izbjegnu potpuno uništenje sela i stradanje civila, lokalni su predstavnici pokušali pronaći diplomatski izlaz. Dana 4. listopada 1991. godine, delegacija Mikluševaca otišla je u susjedne Srijemske Čakovce na pregovore s predstavnicima JNA i naoružanim lokalnim pobunjenim Srbima.
Ovi su pregovori, nažalost, u potpunosti pokazali pravo lice i namjere pobune. Umjesto traženja mirnog rješenja koje bi garantiralo sigurnost civilima, naoružani srpski ekstremisti – među kojima su kasnije imenom i prezimenom identificirani Milan Stanković, Dušan Stanković i Zdravko Simić – započeli su sa stravičnim verbalnim zlostavljanjem i otvorenim fizičkim napadima na hrvatske pregovarače, tražeći isključivo bezuvjetnu predaju sveg naoružanja i cjelokupne vlasti. Najdramatičnija i najtragičnija epizoda ovih lažnih pregovora bilo je nezakonito, mučko zadržavanje hrvatskog policajca Slavka Hajduka. Njemu je silom zabranjen odlazak, nakon čega je otet i podvrgnut bestijalnom mučenju. U konačnici, nakon nezamislive torture, njegovo je beživotno tijelo pronađeno bačeno u jedan bunar u blizini Čakovaca, otprilike kilometar udaljeno od Mikluševaca. Ubojstvo službenog člana pregovaračkog tima predstavljalo je drastično, neoprostivo kršenje svih normi međunarodnog ratnog prava, ali i nedvosmislenu, krvavu poruku mještanima da okupatori neće imati ni trunke milosti niti će poštivati bilo kakve civilizacijske konvencije.
Konačni pad sela, proboj i ustroj paradržavnog terora
Spoznaja o stravičnoj sudbini Slavka Hajduka i spoznaja o skorom, neobranjivom tenkovskom napadu doveli su do kritične, prijelomne odluke u selu. Dana 8. listopada 1991. godine, pripadnici mjesne obrane donijeli su tešku odluku da se neće predati agresoru, ali i da neće otići prema Iloku, svjesni da bi taj put značio sigurno odvođenje u koncentracijske logore u Srbiji ili masovne, prikrivene egzekucije. Skupina od devetnaest najhrabrijih branitelja povukla se u obližnju šumu Jelaš te krenula u višednevni, iznimno neizvjesni i pogibeljni proboj prema slobodnom teritoriju koji se nalazio pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga.
Istoga dana, točno u 12:30 sati, snage Novosadskog korpusa JNA i paravojne postrojbe pobunjenih Srba pobjedonosno su, uz demonstraciju sile, ušetale u Mikluševce. Taj je trenutak označio početak potpune okupacije i brutalnog višemjesečnog terora nad preostalim civilnim stanovništvom koje nije uspjelo napustiti svoje domove.
Uslijed uspostave formalne okupacije, JNA je operativnu kontrolu nad stanovništvom, selom, logistikom i represivnim aparatom prepustila lokalnim srpskim ekstremistima i manjem broju kolaboracionista iz redova rusinske manjine. Odmah je zaveden sustav u kojem su strah, svakodnevno zlostavljanje i besramna otimačina postali mračna svakodnevica. Osnovan je zloglasni “Štab Teritorijalne obrane Mikluševci”, čiji su pripadnici preuzeli potpunu paradržavnu, izvršnu i sudbenu vlast nad životima mještana. Kasnija analiza opsežnih sudskih spisa i bolnih svjedočanstava preživjelih otkriva rigidnu strukturu ovog tijela smrti. Zapovjednik štaba bio je Momir Anđelić, dok je funkciju njegovog zamjenika obnašao Milan Stanković. Članovi Štaba i najistaknutiji aktivni operativci na terenu bili su Jugoslav Mišljenović, Dušan Stanković, Petar Lenđer, Joakim Bučko, Mirko Ždinjak, Dragan Ćirić, Zdravko Simić, Zdenko Magoč, Jovo Cico, Đuro Krošnjar i Janko Ljikar. Zadaća ove samozvane paravojne uprave nije bila nikakva uspostava mira ili zaštita civila, već provedba temeljitog, nemilosrdnog etničkog čišćenja, utjerivanje patološkog straha i sustavna, organizirana pljačka imovine onih mještana koji su ostali zarobljeni u vlastitom selu.
Mehanizmi zlostavljanja: Krvavi dani pod okupacijom
Mračni period od listopada 1991. pa sve do svibnja 1992. godine bio je obilježen kontinuiranim zastrašivanjem i nasiljem. Preostalim stanovnicima svakodnevno se, najčešće pod okriljem noći, upadalo u obiteljske kuće uz lažnu izliku traženja skrivenog oružja, tajnih radijskih stanica ili potrage za osobama za koje se sumnjalo da su surađivale s legalnom hrvatskom državom.
Pripadnici lokalnog TO-a demonstrirali su neshvatljivu, patološku okrutnost prema svojim dojučerašnjim susjedima s kojima su do jučer dijelili dobro i zlo. U pravosudnim spisima detaljno je dokumentirano kako su Jugoslav Mišljenović i Dragan Ćirić zvjerski i brutalno premlaćivali nedužne civile, među kojima je bio i Mihajlo Mudri. Mirko Ždinjak je, pak, protupravno oduzeo osobni automobil Miroslavu Mudrom, nakon čega ga je, ne pokazujući ni trunku ljudskosti, fizički zlostavljao i vukao vezanog po dvorištu kao oblik javnog poniženja i zastrašivanja ostalih. Pripadnik Jovo Cico bacao je razorne eksplozivne naprave u privatna dvorišta te iz automatskog oružja nemilosrdno pucao po obiteljskoj kući Branka Batakovića, u kojoj su se u tom stravičnom trenutku nalazili prestrašeni supružnici i dvoje malodobne djece.
Ekstremni oblik iživljavanja i zlostavljanja provodio je i Đuro Krošnjar. On je, u naletu bezumlja, mještaninu Janku Papugi udarcima izbio zube, postavio ga uza zid u stravičnoj simulaciji strijeljanja, a potom pucao u njega gumenim streljivom uživajući u njegovom strahu. Uz fizičko nasilje koje je ledilo krv u žilama, Štab TO provodio je organiziranu, temeljitu pljačku nezapamćenih razmjera. Stanovnicima je otimana vrijedna poljoprivredna mehanizacija, automobili (uzimani su ključevi i prometne dozvole uz izravnu prijetnju likvidacijom), pšenica iz lokalnih silosa i krupna stoka poput ovaca i bikova. Osobito je bilo prisutno kriminalno reketarenje i iznuđivanje stranih valuta; zabilježeno je da je od pojedinih obitelji oteto po čak osam tisuća tadašnjih njemačkih maraka (DEM) za navodni spas golog života. Ekonomska devastacija sela bila je strogo planska i promišljena, usmjerena na potpuno osiromašenje preostalog rusinskog i hrvatskog stanovništva, kako bi oni trajno, zauvijek izgubili svaku egzistencijalnu bazu i pomisao za ostanak ili povratak u Mikluševce.
Studija slučaja apsolutnog zla: Masakr obitelji Holik
Tijekom krvavog Domovinskog rata, u hrabroj obrani domovine i kroz civilna stradanja pod okrutnom okupacijom, u Mikluševcima je svoje živote na oltar domovine položilo ukupno deset mještana. Od tog broja, devet ih je evidentirano i identificirano, dok se jedan mještanin, nažalost, i nakon tri i pol desetljeća još uvijek vodi kao nestao.
Najbrutalniji, najmonstruozniji i pravosudno najbolje dokumentiran zločin u selu zbio se u hladnim noćima krajem siječnja 1992. godine, kada je u potpunosti, bez ikakvog povoda, hladnokrvno likvidirana obitelj Holik. Ovaj stravičan događaj zorno, u najcrnjim bojama, demonstrira zastrašujuću sinergiju izravnih izvršitelja – lokalnih krvnika – i službenih mehanizama prikrivanja masovnih zločina koji su bili vođeni od strane same JNA.
Pod okriljem noći, pripadnici lokalnog Štaba TO, postupajući po zapovijedi Momira Anđelića, te izravni operativci na terenu Ljubinko Radisavljević, Zdravko Torbica, Petar Lenđer i Jovo Cico, nasilno su provalili u obiteljski dom Holikovih. Iz tople su kuće, uz viku i prijetnje oružjem, nasilno izvedeni 64-godišnji Julijan Holik, njegova 67-godišnja supruga Veronika i njihov 43-godišnji sin Mihajlo. Nesretne, prestravljene žrtve raspoređene su u dva automobila kojima su upravljali Zdenko Magoč i Janko Ljikar (kolaboracionisti rusinske nacionalnosti), te su pod okriljem mraka odvezene do zloglasne obližnje šume Jelaš.
U tami te šume izvršena je izrazito okrutna, ritualna egzekucija. Neposredni, hladnokrvni izvršitelji ovog masakra bili su Petar Lenđer i Jovo Cico. O surovosti i bestijalnosti ovog nečovječnog čina najbolje svjedoče kasniji medicinski i obdukcijski nalazi izvedeni godinama kasnije nakon ekshumacije. Nalazi su bili šokantni: Veronika Holik imala je duboku, smrtonosnu reznu ranu na desnoj strani vrata, Mihajlo Holik zadobio je veliku reznu ranu na prsima i potpuno razmrskanu glavu, dok je na tijelu Julijana Holika pronađena smrtonosna strijelna rana na prsima. Karakter i razmjer ovih ozljeda nedvojbeno sugerira korištenje hladnog oružja, moguće noževa i sjekira, te tupih predmeta, što ukazuje na uzorke ekstremnog fizičkog zlostavljanja i iživljavanja prije nastupanja same smrti.
Nakon što su ugasili tri nedužna života, ubojice su tijela obitelji Holik bacili u rupu starog, napuštenog hidrofora u šumi. No, tu morbidnoj priči nije bio kraj. Zatim je započela složena, vojna operacija prikrivanja ovog masovnog zločina. Umjesto da zločin sankcionira po pravilima službe, JNA je aktivno sudjelovala u skrivanju dokaza. Inženjerijske jedinice JNA ustupile su pobunjenicima teški vojni bager kojim je na mjesnom groblju u Mikluševcima pod okriljem noći iskopana duboka jama. Unakažena tijela obitelji Holik su prevezena iz šume i, u činu potpunog nepoštivanja ljudskog dostojanstva, položena u obične drvene ormare umjesto u mrtvačke lijesove, a potom su žurno zatrpana zemljom pod strogim nadzorom okupacijskih vojnih snaga.
Ova mračna tajna i masovna grobnica ostala je skrivena sve do okončanja povijesnog procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, točnije do 19. travnja 1999. godine. Tek tada su nadležna tijela Republike Hrvatske, nakon opsežnih istraga, uspjela locirati stratište, ekshumirati i forenzički identificirati posmrtne ostatke ubijenih mučenika, omogućivši napokon preživjeloj obitelji i prijateljima da ih dostojanstveno isprate i pokopaju uz zaslužene počasti. Osim obitelji Holik, mučne ekshumacije na mjesnom groblju u Mikluševcima otkrile su i tri pojedinačne grobnice u kojima su pronađeni posmrtni ostaci mještana Petra Stracenskog (rođ. 1919.), Marte Stracenski (rođ. 1925.) i Nikole Šimka (rođ. 1963.).
U trajan spomen na žrtve ovih neopisivih zvjerstava, na mjesnom groblju je u listopadu 2015. godine svečano otkriveno prekrasno, ali tužno spomen-obilježje pod nazivom “Ranjena golubica”. Ono danas trajno i ponosno čuva sjećanje na 6 identificiranih civilnih i braniteljskih žrtava čiji su ostaci izvučeni iz masovnih i pojedinačnih grobnica koje su nastale od 1991. do 1993. godine.
Prisilno protjerivanje pod krinkom međunarodnog mandata UN-a
Jedan od najdrskijih, najciničnijih činova cjelokupne okupacijske vlasti dogodio se u svibnju 1992. godine. Iako je dolaskom međunarodnih mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) na to područje formalno uspostavljena zaštićena, demilitarizirana zona – takozvani Sektor Istok, u koji su specifično bile raspoređene postrojbe “Sektora E” koje su činili ruski mirovnjaci – lokalne srpske strukture na to se nisu obazirale. Pred očima međunarodne zajednice nastavile su neometano, bez ikakvih sankcija, provoditi svoju brutalnu politiku etničkog čišćenja nesrpskog življa.
Štab Teritorijalne obrane Mikluševci, u svojoj zloglasnoj birokraciji, izradio je još 21. studenoga 1991. godine precizne popise za evikciju. Zabilježen je i sačuvan detaljan plan potpunog iseljavanja za 64 kuće u kojima je živjelo oko 150 preostalih mještana. Ovi zlokobni popisi primarno su targetirali Hrvate i Rusine koji su prkosno odbijali svaku asimilaciju, ili za koje se u krugovima pobunjenika smatralo da su podržavali demokratski izabranu, legitimnu hrvatsku vlast.
Kako bi ovo neviđeno protjerivanje pred tijelima međunarodne zajednice dobilo lažni, administrativni privid zakonitosti i navodne “dobrovoljnosti”, mještani su mjesecima unazad, pod stalnom prijetnjom oružjem, brutalnog batinanja i noćnih upada u njihove domove, prisiljavani na potpisivanje unaprijed tipiziranih izjava. Tim su se izjavama, koje nemaju nikakvu pravnu valjanost, nesretne žrtve tobože “svojevoljno” odricale cjelokupne svoje teško stečene pokretne i nepokretne imovine u korist fiktivnih paradržavnih tijela samozvane “SAO Krajine”, potpisujući u suzama da “dobrovoljno napuštaju selo”.
Vrhunac ovog morbidnog etničkog inženjeringa zbio se 18. svibnja 1992. godine. Tog su sudbonosnog jutra pripadnici TO – među kojima se posebno agresivnošću isticao Joakim Bučko s uperenom puškom u ruci – išli od vrata do vrata. Grubo su izvodili cijele obitelji iz njihovih domova te ih prisilno, poput stoke, okupili ispred zgrade mjesne škole i štaba. Tom je prilikom, u samo jednom danu, iz svojih stoljetnih ognjišta evakuirano najmanje 98 mještana, iako neki preživjeli svjedoci navode i veću brojku od oko 120 osoba. Pri samom, tužnom ulasku u autobuse nastavljena je neviđena financijska tortura. Đuro Krošnjar stajao je na vratima autobusa poput drumskog razbojnika, naređujući prestravljenim ljudima da mu predaju i posljednje ostatke ušteđevine, nakita i deviza koje su u žurbi ponijeli sa sobom u progonstvo. Uoči samog izgona konvoja, zabilježeno je i obijesno paljenje obiteljskih kuća u selu, s jasnom porukom kako se prognani više nikada ne bi imali čemu vratiti.
Činjenica da se ovoliko masovan, organiziran progon čitavog jednog naroda odigrao svega nekoliko dana nakon što je UNPROFOR (15. svibnja 1992. godine) službeno preuzeo odgovornost za mir u toj zoni, razotkriva svu tragikomičnu neučinkovitost ranih mirovnih operacija Ujedinjenih naroda. To je ujedno pokazalo i potpunu bešćutnost krajinskih terorističkih struktura koje su međunarodnu prisutnost smatrale tek usputnom, beznačajnom preprekom na svom krvavom putu k stvaranju etnički potpuno čistog teritorija. Dokumentacija o ovom masovnom izgonu kasnije je ipak integrirana u službena izvješća civilne policije UN-a te je iskorištena kao neoborivi dokazni materijal u međunarodnim suđenjima za ratne zločine.
Farsa tranzicijske pravde: Sudski proces dug trinaest godina
Zločin u Mikluševcima u hrvatskoj se pravnoj i pravosudnoj povijesti ističe jednom specifičnom činjenicom – za stradanje jednog relativno malog slavonsko-srijemskog sela pravomoćno je osuđeno čak 12 osoba. Ipak, dubinska analiza samog sudskog procesa detektira teške, nepremostive nedostatke post-konfliktne tranzicijske pravde na prostorima bivše Jugoslavije, koja je žrtve ostavila s osjećajem duboke gorčine.
Istraga u slobodnoj Hrvatskoj započela je još davne 1993. godine, dakle tijekom same okupacije sela, a u početku se oslanjala isključivo na potresna svjedočanstva prognanika koji su pristizali u slobodne dijelove Hrvatske. Nakon uspješne mirne reintegracije Podunavlja i potpunog forenzičkog očevida ekshumiranih masovnih grobnica 1999. godine, pravosudni je slučaj konačno formiran. Županijsko državno odvjetništvo inicijalno je hrabro podiglo optužnicu protiv čak 35 osumnjičenika (većinom srpske nacionalnosti, ali i oko trećine rusinske nacionalnosti koji su izabrali put izdaje i kolaboracije), i to za apsolutno najteže poznato kazneno djelo – genocid nad pripadnicima rusinske nacionalne manjine.
Međutim, sudski je postupak prerastao u agoniju koja je trajala punih trinaest godina. Tijekom tog dugotrajnog suđenja, prirodnom smrću umrlo je 11 optuženika, čime su izbjegli ruku zemaljske pravde. Među njima je bio i zloglasni zapovjednik Štaba Momir Anđelić. Zbog smanjenja dokazne baze i smrti okrivljenih, optužnica je modificirana nevjerojatnih osam puta. Analizirajući pravni okvir i praksu, sud je na koncu utvrdio da strogo pravno gledano nije dokazan specifični element genocida (tzv. dolus specialis – jasna namjera potpunog ili djelomičnog biološkog uništenja cijele jedne nacije). Pravosudna presuda temeljila se na spornom zaključku da oni Rusini koji su prihvatili suradnju s okupacijskim vlastima nisu bili progonjeni ili ubijeni, što u očima suda isključuje čisti etnički ključ genocida. Stoga je kazneno djelo naknadno prekvalificirano u ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pod čiji su opseg podvedena sva stravična ubojstva, progoni, nečovječno postupanje, mučenja i masovne pljačke.
Dana 5. veljače 2009. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru napokon je donijelo pravomoćnu presudu. Dvanaestorici okrivljenika izrečeno je ukupno 83 godine strogog zatvora. Petar Lenđer i Jovan Cico osuđeni su na po 15 godina za egzekuciju obitelji Holik. Jugoslav Mišljenović, Milan Stanković, Dušan Stanković, Mirko Ždinjak i Dragan Ćirić dobili su po 6 godina. Đuro Krošnjar također 6 godina. Zdenko Magoč i Janko Ljikar po 4 godine i 6 mjeseci, dok su Zdravko Simić i Joakim Bučko osuđeni na po 4 godine zatvora.
No, izvršenje ove pravde pokazalo se kao najobičnija pravna fikcija. Iako presuda na papiru donosi impresivnih 83 godine zatvora za 12 osoba, realnost je duboko frustrirajuća i bolna za preživjele obitelji žrtava. Od spomenutih dvanaest osuđenika, zapanjujućem broju od njih desetorice suđeno je u odsutnosti. Naime, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, velika većina počinitelja jednostavno je prebjegla preko granice u Republiku Srbiju. Zbog ustavnih i pravnih prepreka vezanih za međudržavne ugovore o izručenju vlastitih državljana, ovi su ratni zločinci ostali trajno zaštićeni i zauvijek nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima.
U vukovarskoj sudnici su se tijekom izricanja ove povijesne presude nalazila samo i isključivo dvojica osuđenika – Joakim Bučko i Zdenko Magoč (ironično, obojica Rusini) – koji su na kraju ispali jedini stvarni izvršitelji pravde nad kojima je zatvorski sustav Republike Hrvatske imao direktan obuhvat. Pravi, najokrutniji egzekutori obitelji Holik koji su osuđeni na dugih 15 godina, te brojni mučitelji i nalogodavci iz Štaba TO, izmaknuli su zasluženoj kazni, čime je pravomoćni epilog slučaja “Mikluševci” ostao duboko nezadovoljavajući, djelomičan i gorkog okusa. Također, iznimno je važno napomenuti kako je slučaj deportacije Mikluševčana bio uvršten i u opsežnu hašku optužnicu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podignutu protiv ratnog vođe pobunjenih Srba, Gorana Hadžića. Međutim, Hadžićeva smrt 2016. godine u bolničkom krevetu trajno je prekinula taj proces prije izricanja ikakve presude, još jednom uskrativši žrtvama osjećaj konačne pravde.