Portal Veteran - Slučaj Glavaš: Potvrđena Presuda Za Ratni Zločin

ZAGREB/OSIJEK – Hrvatski pravosudni sustav u srijedu je formalno zatvorio jedno od najkompleksnijih i najdugotrajnijih poglavlja u povijesti tranzicijske pravde. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske (VKS) obznanio je pravomoćnu odluku kojom se u potpunosti potvrđuje prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu iz 2023. godine. Ratni zapovjednik obrane grada Osijeka, Branimir Glavaš, pravomoćno je proglašen krivim za ratne zločine nad civilnim stanovništvom i osuđen na sedam godina zatvora.

Ova povijesna presuda konačno sankcionira stravične događaje iz ratne 1991. godine, u javnosti poznate pod jezivim nazivima “Selotejp” i “Garaža”.

Uz Glavaša kao nalogodavca, potvrđene su kazne i izvršnom lancu: bivšoj zapovjednici voda posebne postrojbe Gordani Getoš-Magdić na četiri godine te pripadnicima postrojbe Dinku Kontiću i Zdravku Dragiću na po tri godine zatvora.

Anatomija osječkog terora

Sudovi su nedvojbeno utvrdili da događaji iz jeseni i zime 1991. godine nisu bili “izolirani incidenti” u kaosu ratnog Osijeka, već sustavan i planiran teror nad civilima, primarno srpske nacionalnosti, pod izravnim zapovjedništvom Branimira Glavaša.

Slučaj “Garaža” obuhvaća mučna zlostavljanja u garažama osječkog Sekretarijata za narodnu obranu – u neposrednoj blizini Glavaševog ureda – gdje su civili bili prisiljavani piti kiselinu iz akumulatora te su premlaćivani do smrti.

Slučaj “Selotejp” razotkrio je još mračniju metodologiju. Civili su odvođeni na obalu Drave, gdje su hladnokrvno likvidirani s rukama vezanim na leđima i ljepljivom trakom preko usta, nakon čega su njihova tijela bacana u rijeku kako bi se prikrio zločin. Cijeli je mehanizam razotkriven zahvaljujući nadljudskom preživljavanju Radoslava Ratkovića, koji je s metkom u licu uspio izroniti iz ledene Drave i godinama kasnije postati krunski svjedok optužbe.

Paradoks krunskog svjedoka

Cijeli proces ne bi bio moguć bez Krunoslava Fehira, nekadašnjeg maloljetnog pripadnika postrojbe, koji je 2005. godine hrabro prekinuo šutnju. Paradoksalno, Fehir je krajem 2025. godine uhićen u Srbiji zbog istih događaja o kojima je svjedočio u Hrvatskoj. Viši sud u Beogradu osudio ga je na šest mjeseci zatvora – točno onoliko koliko je proveo u beogradskom pritvoru, nakon čega je pušten i vraćen u Hrvatsku, uz zahvalu hrvatskim vlastima na diplomatskim naporima.

Glavaševa prkosna poruka: “Nigdje ne idem!”

S obzirom na to da je u ranijim fazama postupka, prije ukidanja prve presude od strane Ustavnog suda, Glavaš u bosanskohercegovačkim zatvorima već odslužio pet godina i gotovo tri mjeseca, za izdržati mu je ostalo manje od godinu i deset mjeseci. Iako mu zakon automatski omogućava traženje prijevremenog otpusta, Glavaševa je retorika izrazito borbena. Pokazujući prezir prema pravosudnim institucijama, odbija tražiti milost suda.

“Još će imati goleme muke sa mnom u zatvoru! Nemam namjeru baš nigdje ići,” rezolutno je poručio Glavaš, demantirajući tako medijske spekulacije o novom bijegu u BiH.

Za Visoki kazneni sud, koji mu je zapečatio sudbinu, imao je samo oštre riječi, nazvavši ga institucijom koja služi “isključivo za slijepo potvrđivanje nezakonitih i protuustavnih presuda.”

Njegov odvjetnički tim već sada najavljuje daljnju pravnu ofenzivu izvanrednim pravnim lijekovima – od Vrhovnog i Ustavnog suda, sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Iza rešetaka ili ne, pravosudna i politička borba Branimira Glavaša očito još nije završena.

Kronologija pravosudnog labirinta: Od istrage do konačne pravomoćnosti (2005. – 2026.)

Procesuiranje Branimira Glavaša i njegovih suoptuženika duboko će se urezati u anale hrvatskog pravosuđa ne samo zbog profila žrtava i počinitelja, već prvenstveno kao jedan od najdužih, najiscrpljujućih, proceduralno najkompliciranijih i politički najturbulentnijih kaznenih postupaka u modernoj povijesti države. Njegov enormni vremenski raspon od prve sramežljive policijske istrage do konačne pravomoćnosti proteže se na nevjerojatnih dvadeset i jednu godinu. Ova kronološka epopeja razotkriva sve infrastrukturne slabosti institucija, ranjivost pravosuđa na proceduralne opstrukcije, ali istovremeno svjedoči i o mehanizmima zaštite ljudskih prava optuženika koji su duboko ugrađeni u suvremeni ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Faza prve istrage i političkog pritiska (2005. – 2009.)

Branimir Glavaš, do tog trenutka iznimno moćan, visoko pozicionirani političar, jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), dugogodišnji osječko-baranjski župan i utjecajni saborski zastupnik, našao se prvi put pod ozbiljnom lupom tijela kaznenog progona krajem 2005. godine. Tada ga je policija prvi put pozvala na informativni obavijesni razgovor u izravnoj vezi sa zaboravljenim i zataškavanim likvidacijama srpskih civila u Osijeku 1991. godine.

Službena i formalna istraga protiv njega zbog kaznenog djela ratnog zločina nad civilnim stanovništvom pokrenuta je u lipnju 2006. godine. Sam čin određivanja mjere istražnog zatvora za tako profiliranog političara bio je predmetom neslućenih političkih pritisaka, medijskih kampanja i pravnih polemika. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske uspjelo je ishoditi sudsko rješenje o mjeri istražnog zatvora tek u listopadu 2006. godine, i to tek iz svog trećeg pokušaja, nakon što su prva dva zahtjeva glatko odbijena.

Nakon mučnog suđenja praćenog štrajkovima glađu optuženika i političkim previranjima, prvo suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu rezultiralo je 2009. godine nepravomoćnom osuđujućom presudom prema kojoj su Glavaš i ostali akteri dobili višegodišnje i rigorozne zatvorske kazne. Ovu je presudu naknadno u bitnom dijelu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, čime je ona postala pravomoćna i izvršna.

Međutim, demonstrirajući ozbiljne šupljine u sigurnosno-pravosudnom sustavu suradnje zemalja regije, Branimir Glavaš je, iščekujući pravomoćnost presude i potpuno svjestan nadolazeće višegodišnje zatvorske kazne, vješto iskoristio činjenicu da posjeduje i državljanstvo susjedne Bosne i Hercegovine. Neposredno uoči samog službenog izricanja prve presude, on je ilegalno prebjegao u Bosnu i Hercegovinu. U toj je susjednoj državi na kraju uspio izbjeći izručenje, ali je na koncu ipak tamo započeo odsluženje svoje osmogodišnje kazne, provevši u strogim zatvorskim ustanovama BiH veći dio izrečene sankcije prije nego što će uslijediti novi pravosudni obrat.

Ustavni sud i proceduralni povratak na početak (2015. – 2021.)

Cjelokupni slučaj doživljava neviđeni tektonski poremećaj u siječnju 2015. godine. Ustavni sud Republike Hrvatske, kao najviša instanca za ocjenu ustavnosti, uvažavajući opsežne ustavne tužbe Glavaševih branitelja, donosi povijesnu odluku kojom je u potpunosti ukinuo pravomoćnu osuđujuću presudu Vrhovnog suda. Ustavni sud je u svom obrazloženju utvrdio povrede ustavnog prava na pravično suđenje, kao i teške proceduralne nepravilnosti u primjeni retroaktivnih normi ratnog prava te zakona o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda.

Ova šokantna odluka de facto je poništila dotadašnje pravosudne epiloge, ekspresno oslobodila Glavaša iz bosanskohercegovačkog zatvora (s obzirom da pravne osnove za zadržavanje više nije bilo) i naložila vraćanje cjelokupnog postupka na ponovno suđenje nadležnim sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ponovljeno suđenje Glavašu i njegovim suoptuženicima službeno je, nakon dugih priprema, započelo 2017. godine. Međutim, uslijed niza pravnih opstrukcija, zdravstvenih ispričnica optuženika i brojnih proceduralnih manevara obrane, proces se iznimno odugovlačio. Jedan od ključnih trenutaka u ovoj fazi dogodio se početkom 2020. godine kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske morao ponovno intervenirati i ukinuti spornu odluku izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda iz ožujka 2019. godine. Ta je ukinuta odluka bila iznimno opasna za tužiteljstvo jer je predviđala da se ponovljeni postupak protiv samog Branimira Glavaša pravno odvoji i razdvoji od postupka protiv njegovih neposrednih suoptuženika i izvršitelja. Intervencijom Vrhovnog suda spriječena je dezintegracija optužnice i osigurano je da se zapovjedni lanac nastavi suditi kao jedinstvena neraskidiva cjelina.

Uslijed učestalih izmjena članova sudskog vijeća, umirovljenja sudaca i neumoljivog protoka vremena, zakon o kaznenom postupku nalagao je da se suđenje, radi neposrednosti izvođenja dokaza, mora još jednom vratiti na nultu točku, te je ono de facto ponovno krenulo potpuno ispočetka u listopadu 2021. godine.

Druga prvostupanjska i konačna pravomoćna presuda (2023. – 2026.)

Dana 27. listopada 2023. godine, nakon iscrpljujućeg, emotivnog i mučnog dokaznog postupka obilježenog iskazima ostarjelih svjedoka i iščitavanjem starih transkripata, sudac Dražen Kevrić ispred Županijskog suda u Zagrebu po drugi put u povijesti nepravomoćno proglašava sve optuženike krivima. Branimir Glavaš je za organizaciju ratnih zločina nad civilima u slučajevima “Selotejp” i “Garaža” dobio jedinstvenu kaznu od sedam godina zatvora.

Paradoksalno, unatoč donošenju osuđujuće presude i izricanju kazne iznad pet godina zatvora – što u hrvatskom pravnom sustavu u pravilu podrazumijeva trenutačno određivanje i odvođenje u obligatorni istražni zatvor iz same sudnice do stupanja presude na pravomoćnost – Glavaš je zgradu zagrebačkog suda toga dana napustio kao potpuno slobodan čovjek.

Sudac Kevrić donio je tu naoko apsurdnu, ali duboko zakonitu odluku, matematički uvažavajući nepobitnu činjenicu da je Branimir Glavaš već odslužio točno 5 godina, 2 mjeseca i 27 dana kazne u strogim zatvorima u Bosni i Hercegovini. To izdržavanje temeljilo se na onoj ranijoj presudi iz 2009. godine koju je naknadno ukinuo Ustavni sud. S obzirom na to da je ta ranije izdržana zatvorska kazna količinski premašivala prag od dvije trećine novoizrečene sedmogodišnje kazne, prema decidiranoj praksi i ranijoj odluci Ustavnog suda, time je u potpunosti otklonjena zakonska osnova i nužnost za određivanje novog obveznog istražnog zatvora. Osuđenik je tako dočekao pravomoćnost sa slobode.

Završni i konačni pravni epilog cjelokupne dvadesetogodišnje drame uslijedio je s odlukom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske. Ta je instanca odluku donijela 18. veljače 2026. godine, a službeno i javno je priopćena i objavljena 10. lipnja 2026. godine. VKS je iznimno temeljito, na stotinama stranica, analizirao presudu suca Kevrića iz listopada 2023., glatko odbacivši apsolutno sve prigovore obrane koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i na povrede primjene materijalnog zakona, te je potvrdio pravomoćnost uz jasnu poruku da “ratni zločini ne zastarijevaju i neće ostati nekažnjeni”.

Pravna teleologija: Vaganje otegotnih okolnosti i paradoks ratnih zasluga

Visoka kvaliteta i doktrinarna dubina pravne analize ovog povijesnog slučaja posebno dolazi do izražaja detaljnim proučavanjem obrazloženja sudskih odluka, kako onih Županijskog suda tako i onih VKS-a. Ta obrazloženja razotkrivaju suptilni način na koji hrvatsko sudstvo vrednuje samu bit i prirodu zločina u snažnoj korelaciji s kompleksnim povijesnim kontekstom obrane u Domovinskom ratu.

Prilikom individualizacije i strogog odmjeravanja visine kazne za svakog od optuženika, Visoki kazneni sud i Županijski sud iznimno su pažljivo i detaljno vagali sve zakonom predviđene otegotne i olakotne okolnosti, što zorno prikazuje sljedeća klasifikacija:

Otegotne okolnosti: Iznimna težina i surovost samog kaznenog djela; brutalnost i patološki način počinjenja (hladnokrvne egzekucije na rijeci, zavezane ruke, ljepljiva traka preko usta); zli motivi počinitelja prvenstveno usmjereni na opće zastrašivanje, bezobzirnu odmazdu i protupravnu represiju nad izoliranim civilnim stanovništvom.

Olakotne okolnosti : Ranija pravosudna neosuđivanost optuženika prije ovih događaja; specifične osobne i zdravstvene prilike optuženika u trenutku suđenja; povijesne zasluge.

Kao najznačajnije otegotne okolnosti istaknute su, dakle, ekstremna brutalnost i motivi počinitelja. Sudovi su jasno utvrdili da ovi stravični zločini ni na koji način nisu bili spontani rezultat vojne nužde, kolateralna šteta neizbježnog borbenog kaosa u gradu pod opsadom, niti akti borbe protiv naoružanog neprijatelja. Oni su bili hladnokrvno isplanirani i provedeni s jedinim ciljem sijanja terora i odmazde nad točno određenom etničkom skupinom.

S druge strane medalje nalazi se element koji je u stručnoj javnosti, medijima i među aktivistima za ljudska prava izazvao najviše kontroverzi i oštrih teorijskih rasprava. Naime, prilikom usmenog izricanja prvostupanjske presude u listopadu 2023. godine, sudac Dražen Kevrić je kao specifičnu i iznimno jaku olakotnu okolnost, koja je utjecala na smanjenje kazne za Branimira Glavaša sa zakonskog maksimuma na sedam godina, uzeo u obzir njegov, kako je naveo, “ogroman doprinos u Domovinskom ratu” te činjenicu da je optuženik “izuzetno zaslužan za obranu grada” Osijeka.

Ovaj pravosudni argument otvara jedno od najdubljih i najtežih pitanja pravne, etičke i moralne asimetrije u post-konfliktnim, tranzicijskim društvima. Pred pravnu teoriju postavlja se jasna dilema: može li iznimno uspješna organizacija i hrabro zapovijedanje obranom suverene države od vanjske agresije – što bez sumnje predstavlja legitimnu, povijesnu i hvalevrijednu vojnu ulogu – služiti kao validan kvantitativni ublaživač kazne pred zakonom za najteži zločin naređivanja mučenja i ubojstava civilnog stanovništva te iste napadnute države?

U svojem završnom pravorijeku, rješavajući ovu dilemu, Visoki kazneni sud u konačnici je izbjegao izravnu polemiku o moralnosti tog argumenta, već je suhoparno ocijenio da izrečene sankcije, s obzirom na sintezu i kumulaciju svih navedenih otegotnih i olakotnih okolnosti, adekvatno ispunjavaju opću svrhu kažnjavanja propisanu kaznenim zakonom. VKS je zaključio da će ovakve kazne imati snažan i neosporan preventivni učinak u društvu, te da odašilju nedvosmislenu povijesnu poruku da ratni zločini nikada ne zastarijevaju i da nitko neće ostati nekažnjen, neovisno o svojim političkim ili vojnim zaslugama.

Krunoslav Fehir: Anatomija krunskog svjedoka i paradoksi regionalne jurisdikcije

Dubinsko razumijevanje cjelokupnog slučaja Glavaš bilo bi potpuno nemoguće bez iscrpne analize lika i djela Krunoslava Fehira, osobe čiji je istup djelovao kao nuklearni katalizator cjelokupnog procesa. Fehirova fascinantna i tragična životna putanja – od maloljetnog sudionika stravičnih događaja, preko statusa medijskog zviždača i zaštićenog pravosudnog svjedoka u Hrvatskoj, pa sve do statusa osuđenika u drugoj, susjednoj državi – zorno ilustrira apsolutno sve kompleksnosti, apsurde i teške geopolitičke tenzije koje su duboko svojstvene regiji Zapadnog Balkana kada je u pitanju osjetljivo polje istraga ratnih zločina.

Sve je počelo sada već davne 2005. godine, kada je upravo Krunoslav Fehir odlučio progovoriti. On je tada medijima, a točnije istraživačkom novinaru Dragi Hedlu u listu Feral Tribune, po prvi put u povijesti javno, imenom i prezimenom te iznimno iscrpno posvjedočio o mračnim tajnama i zataškavanim ubojstvima srpskih civila u Osijeku. Njegov detaljni iskaz, potkrijepljen unutrašnjim znanjem svjedoka vremena, poslužio je kao nezaustavljivi okidač za pokretanje službenih državnih istraga protiv dotad nedodirljivog Branimira Glavaša. Zbog te ključne suradnje s hrvatskim pravosuđem, Fehir je ubrzo stekao specifičan, zaštićen status takozvanog krunskog svjedoka. Na njegovom iscrpnom iskazu temeljila se značajna struktura i narativ cjelokupne tužiteljske argumentacije godinama nakon toga.

Ipak, nevjerojatnim obratom sudbine i geopolitike, točno dvadeset godina nakon svog herojskog javnog istupa, Fehir se iznenada i potpuno neočekivano našao na meti i udaru pravosuđa Republike Srbije. Dana 15. lipnja 2025. godine, prilikom rutinskog prelaska hrvatsko-srpske državne granice – granice koju je do tada godinama unazad bez ikakvih problema, straha ili incidenata više puta prelazio – Fehir je naglo uhićen od strane srpskih graničnih vlasti. Odmah po uhićenju na graničnom prijelazu, promptno je pod jakim osiguranjem prebačen u pritvorsku jedinicu Posebnog odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, a zatim je smješten u ozloglašeni beogradski Centralni zatvor, gdje je zadržan mjesecima.

Nakon intenzivne istrage, Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je i formaliziralo optužnicu protiv njega 7. kolovoza 2025. godine. Optužnica ga je teretila upravo za ona ista kaznena djela i događaje u kojima je navodno sudjelovao u ratnom Osijeku 1991. godine, a o kojima je dragovoljno i iscrpno godinama svjedočio pred hrvatskim sudovima. Srbijansko tužiteljstvo nije ga percipiralo kao svjedoka pokajnika, već ga je izravno optužilo da je kao pripadnik zloglasne jedinice “Branimirova osječka bojna” (kako su je u optužnici nazvali) aktivno organizirao i poticao izvršenje ratnih zločina, te da je ta jedinica provodila otmice, zastrašivanja, zlostavljanja i likvidacije.

Suđenje u Beogradu odvijalo se iznimno munjevito tijekom jeseni 2025. godine. Fehirova linija obrane pred srbijanskim sudom temeljila se na nekoliko ključnih pravnih i činjeničnih stupova. Prvo, naglašeno je da je on u vrijeme počinjenja djela, te ratne 1991. godine, bio tek golobradi mladić od samo 16 godina. Njegovi su odvjetnici snažno argumentirali da ga je otac fizički i psihički prisilio na pristupanje spomenutoj vojnoj postrojbi, te da on, kao puki maloljetnik bez sredstava i utjecaja, nije imao apsolutno nikakvu objektivnu mogućnost napustiti opkoljeni Osijek niti se ikako suprotstaviti volji svog oca i nadređenih časnika. Nadalje, obrana je rezolutno tvrdila da Fehir osobno nikada nije aktivno i neposredno sudjelovao ni u kakvim ratnim zločinima, ubojstvima ili mučenjima, već da je njegova uloga unutar jedinice bila strogo marginalna – obavljao je isključivo pomoćne logističke poslove i zadatke rutinskog osiguranja objekata.

Viši sud u Beogradu, međutim, u svojoj je pravomoćnoj presudi od 10. prosinca 2025. godine u potpunosti i bez zadrške odbacio apsolutno sve ove navode obrane. Sudsko je vijeće utvrdilo neospornu krivnju Krunoslava Fehira za formalnu pripadnost i djelovanje u jedinici koja je sustavno sudjelovala u otmicama, stravičnim zastrašivanjima, ubojstvima i teškom zlostavljanju srpskih civila na području Osijeka. Prema detaljnom sudskom obrazloženju presude, Fehir je u toj jedinici službeno dužio i posjedovao čak dvije vrste naoružanja. Najveći paradoks cjelokupnog procesa jest taj da je beogradski sud Fehirovu krivnju najvećim dijelom temeljio na njegovim vlastitim ranijim izjavama – onim istim iskazima koje je on godinama davao hrvatskim pravosudnim tijelima u svojstvu zaštićenog svjedoka. Sud je iz tih iskaza zaključio i jasno naznačio da je optuženi već svega deset dana po ulasku u postrojbu bio u potpunosti svjestan nezakonitih radnji koje se u njoj redovito vrše. Sud je kategorički naglasio da, iako možda i nije bio neposredan egzekutor svakog pojedinog akta, on je kao naoružani pripadnik grupe bio potpuno svjestan provođenja ratnih zločina oko sebe, te je neosporno bio njihov izravni svjedok na terenu.

Za sudjelovanje u ovom teškom kaznenom djelu ratnog zločina, Viši sud u Beogradu osudio je Krunoslava Fehira na zatvorsku kaznu u trajanju od samo šest mjeseci. Njegov pravni zastupnik pred srbijanskim sudovima, odvjetnik Bojan Stanojlović, javno je napomenuo kako je sudski panel time zapravo izrekao daleko najblažu moguću pravnu kaznu koja je uopće zamisliva, pa čak i ispod zakonski propisanog minimuma za tu vrstu djela, vjerojatno svjestan specifičnosti situacije. S obzirom na to da je Fehir kontinuirano boravio u strogom beogradskom pritvoru od trenutka uhićenja sredinom lipnja pa sve do samog izricanja presude 10. prosinca, ukupno vrijeme već provedeno iza rešetaka u pritvorskoj jedinici do u dan je uračunato u izrečenu sankciju. Budući da je mjerom višemjesečnog pritvora on zapravo u potpunosti konzumirao cjelokupnu izrečenu šestomjesečnu zatvorsku kaznu, Fehir je odmah istog tog dana, 10. prosinca 2025. godine, pušten na potpunu slobodu te se iz Beograda preko graničnog prijelaza Bajakovo trijumfalno, ali i potreseno, vratio kući u Republiku Hrvatsku. Prilikom prelaska granice javno se zahvalio hrvatskom premijeru, nadležnim ministrima i medijima na naporima za njegovo oslobađanje

Pravne implikacije presude VKS-a i daljnja strategija obrane Branimira Glavaša

Vraćajući se na epilog glavnog procesa u Hrvatskoj, s obzirom na to da je presuda Visokog kaznenog suda protiv Branimira Glavaša od 10. lipnja 2026. i formalno postala pravomoćna i izvršna, cjelokupni fokus javnosti, medija, ali i pravosudnog aparata sada je preusmjeren na složene mehanizme njezinog neposrednog izvršenja. Kruta pravila hrvatskog kaznenog postupka nalažu da masivni sudski spis u ovom trenutku fizički i elektronički putuje iz Zagreba prema nadležnom sucu izvršenja u mjestu prijavljenog prebivališta osuđenika, što je u Glavaševom slučaju Županijski sud u Osijeku. Prema strogo propisanoj zakonskoj proceduri izvršavanja kazni, osuđeni Glavaš trenutno sa slobode iščekuje rješenje i službeni poziv suca izvršenja kako bi se u zakazanom roku dobrovoljno javio na izdržavanje preostalog, još neodsluženog dijela svoje kazne u predviđenu kaznionicu zatvorskog sustava Ministarstva pravosuđa.

Međutim, situacija s izračunom preostalog vremena za boravak iza rešetaka i samim činom njegovog odlaska u zatvor isprepletena je nebrojenim pravnim specifičnostima i neobičnim matematičkim kalkulacijama. Glavaš je, kako je već detaljno navedeno u ranijim poglavljima izvještaja, tijekom prve faze procesa efektivno izdržao dugih 5 godina, 2 mjeseca i punih 27 dana u zatvorskom sustavu susjedne Bosne i Hercegovine prije nego što je Ustavni sud srušio tu prvotnu osuđujuću presudu. Njegova cjelokupna, ukupna i konačna pravomoćna kazna zatvora, danas u 2026. godini, iznosi sedam godina (što prevedeno u mjesece iznosi točno 84 mjeseca).

Kada se od izrečene sedmogodišnje kazne oduzme onaj iznos koji je već odslužio iza rešetaka u BiH, prostom se matematikom dolazi do podatka da mu za izdržati u hrvatskom zatvorskom sustavu ostaje svega nešto manje od godinu i deset mjeseci zatvora. No, prema izričitim odredbama hrvatskog Zakona o izvršavanju kazne zatvora, svaki zatvorenik bez iznimke ima temeljno zakonsko pravo nadležnom povjerenstvu podnijeti zahtjev za uvjetni otpust s izdržavanja kazne nakon što faktički izdrži najmanje polovinu (ili u nekim strožim interpretacijama sudova dvije trećine) zakonom propisane kazne. Kako je Glavaš već odavno i uvjerljivo premašio taj rigorozni zakonski prag (on je odslužio znatno više od dvije trećine ukupne kazne već u samom startu), zakon mu po automatizmu omogućava hitno podnošenje zahtjeva za prijevremeni uvjetni otpust, i to potencijalno znatno prije nego što uopće fizički prijeđe prag zatvorskog sustava na izdržavanje onog sitnog ostatka kazne.

Uprkos ovoj izrazito povoljnoj i komfornoj pravnoj matematici koja bi mu mogla omogućiti da gotovo i ne osjeti novi zatvorski režim, Glavaševa prepoznatljiva, oštra politička i medijska retorika, izrečena neposredno nakon objave pravomoćne presude, jasno upućuje na to da je odabrao iznimno agresivan, nepopustljiv pristup u kojem svjesno i inatljivo izbjegava bilo kakva kompromisna ili pragmatična pravna rješenja. Na sam dan objave ove povijesne presude, Glavaš je pred okupljenim novinarima rezolutno izjavio kako uopće još uvijek nije siguran hoće li on i njegov odvjetnički tim uopće podnositi ikakav zahtjev sucu izvršenja za prijevremeni otpust, dajući do znanja da milost suda neće tražiti.

U oštroj poruci upućenoj represivnim vlastima i cjelokupnoj javnosti, izrazito naglašeno je poručio: “Još će imati goleme muke sa mnom u zatvoru!”, implicirajući da namjerava nastaviti svoju pravno-političku borbu iz same zatvorske ćelije ukoliko do toga dođe. Također, eksplicitno je poručio da trajno boravi u Osijeku i da “nema namjeru baš nigdje ići”, čime je preventivno i oštro demantirao brojne kuloarske medijske spekulacije o eventualnoj mogućnosti novog, drugog po redu ilegalnog bijega u utočište susjedne Bosne i Hercegovine.

Nadalje, demonstrirajući potpuni prezir prema institucijama kaznenog progona, Glavaš je javno i oštro diskreditirao Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao ozbiljnu instituciju, nazivajući ga arogantno “potpuno nepotrebnim sudom u hrvatskom pravosuđu”. Taj novoosnovani sud, prema njegovim neskrivenim tvrdnjama, primarno i isključivo “služi isključivo za slijepo potvrđivanje nezakonitih i protuustavnih presuda raznih županijskih sudova širom države”.

Sukladno ovakvoj borbenoj retorici, očekivana i jasno najavljena obranaško-pravna strategija u narednim će se godinama u potpunosti usmjeriti daleko izvan uskih okvira redovnih pravnih lijekova, budući da su oni ovom presudom VKS-a konačno iscrpljeni. Branimir Glavaš i njegov iskusni odvjetnički tim već su najavili skoro pokretanje opsežnog niza izvanrednih pravnih lijekova. Ta strategija uključuje prvenstveno ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti pred najvišom redovnom instancom, Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, zatim neizbježno ulaganje sasvim nove, opsežne ustavne tužbe pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u pokušaju ponavljanja scenarija iz 2015. godine, te u konačnici, kao vrhunac pravne bitke, podizanje cijelog ovog iznimno kompleksnog slučaja na višu, međunarodnu razinu podnošenjem iscrpne tužbe Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu.

Sama činjenica da se ovakva višeslojna strategija javno najavljuje zorno svjedoči o dubljoj istini – da Glavaš ovaj dugi pravosudni proces već odavno ne promatra isključivo kroz skučenu prizmu kaznene odgovornosti i opasnosti od pukog lišavanja slobode. Za njega on primarno predstavlja platformu i sredstvo za ostvarenje ultimativne političke i povijesne rehabilitacije na nacionalnoj sceni. On je odlučan do samog kraja nemilosrdno iscrpljivati baš sve dostupne, kako domaće tako i međunarodne, institucionalne i pravne instrumente, nastojeći sa sebe trajno isprati stigmu osuđenog ratnog zločinca.