Portal Veterani - Osijek: Grad koji je u svibnju naučio prkositi smrti

Svibanj je u povijesti grada na Dravi ostao urezan kao mjesec s dva potpuno različita lica, oba ispisana krvlju, hrabrošću i neviđenim inatom. Dok je 1991. donijela miris baruta i puzajuću agresiju, 1992. je bila test izdržljivosti pod brutalnom opsadom. Ovo je priča o Osijeku koji nije pokleknuo.

Mjesec svibanj predstavljao je iznimno teško i dinamično razdoblje za Osijek tijekom Domovinskog rata. U samo godinu dana, grad je prešao put od napetog iščekivanja i organiziranja prvih straža do potpune ratne razrušenosti u kojoj se život odvijao u podrumima, a struja se smatrala luksuzom.

Svibanj 1991. – Puzajuća agresija i „Nulti dan“ stradanja

Početak svibnja 1991. godine zauvijek je promijenio sliku istočne Hrvatske. Masakr 12 hrvatskih redarstvenika u obližnjem Borovu Selu (2. svibnja) djelovao je kao brutalni okidač. Tenzije su se trenutno prelile na Osijek i okolna naselja poput Tenje i Bijelog Brda.

Za osječku bolnicu, ovaj datum označava „nulti dan“. Statistika je neumoljiva i zastrašujuća: od tog 2. svibnja pa do sredine 1994. godine, kroz bolnicu su prošle 5.222 žrtve rata, od kojih 954 nisu preživjele.

U gradu se tada još uvijek pokušao održati privid normalnog života, ali su se u rubnim dijelovima grada i okolnim selima već intenzivno organizirale noćne straže. S oskudnim naoružanjem, često samo lovačkim puškama, stvarao se temelj za ono što će kasnije postati legendarna 106. brigada ZNG-a. Istovremeno, unutar samih gradskih zidina, JNA je u „Bijeloj vojarni“ i poligonu „C“ već otvoreno surađivala s pobunjenicima, pripremajući topništvo za jesensko razaranje.

Svibanj 1992. – Život pod zemljom i inženjersko čudo

Godinu dana kasnije, Osijek je bio ranjeni grad pod opsadom. Vukovarska tragedija bila je svježa rana, a grad je svakodnevno trpio teror iz okupirane Baranje i Stare Tenje. Mete nisu bili vojni ciljevi – meta je bio sam život. Jug II, Sjenjak i povijesna Tvrđa svakodnevno su zasipani projektilima.

No, u tom sivilu rata, svibanj 1992. donio je i jedan od najvećih strateških uspjeha:

Energetski pothvat (21. svibnja 1992.): Nakon mjeseci redukcija i mraka, izgrađena je privremena prijenosna veza od 220 kV između Zagreba i Slavonije. Ovaj nevjerojatan inženjerski podvig, izveden u samo 44 dana pod stalnom opasnošću od granatiranja, vratio je struju u bolnice i domove, dajući gradu novu snagu za otpor.

Bolnica kao srce otpora

Dok je UNPROFOR nemoćno promatrao nastavak pljački i progona u Sektoru Istok, osječki su liječnici i medicinsko osoblje postali istinski heroji. Osječka bolnica funkcionirala je pod zemljom. Operacijske dvorane u podrumima, rad pod svjetiljkama i zvuci granata koji odjekuju nad glavama dok se spašavaju životi civila postali su svakodnevica.

Svibanj je za Osijek bio mjesec u kojem se mjerila snaga ljudske izdržljivosti. Godine 1991. kroz psihološki pritisak i pripremu obrane, a 1992. kroz inat da grad nastavi funkcionirati unatoč svakodnevnom razaranju. Osijek je u tim svibanjima pokazao da grad nisu samo zgrade, već ljudi koji ga odbijaju napustiti. Unatoč inatu i hrabrošću osječkih branitelja, Osijek je bio i ostao Nepokoren grad.