Portal Veteran - Puzajuća Okupacija Baranje

U svibnju 1991. godine, neposredno nakon stravičnih događaja u Borovom Selu, Jugoslavenska narodna armija (JNA) implementirala je doktrinu takozvanih “tampon-zona”. Pod krinkom mirovne intervencije, započela je tiha, puzajuća okupacija Istočne Slavonije i Baranje, čime se JNA otvoreno stavila u funkciju zaštite i logističke potpore srpskim paravojnim formacijama.

U svibnju 1991. godine, neposredno nakon stravičnih i tragičnih događaja u Borovom Selu, Jugoslavenska narodna armija (JNA) započela je s punom i sustavnom implementacijom doktrine takozvanih “tampon-zona”. Ova vojna strategija, nominalno predstavljana kao mirovna intervencija i razdvajanje sukobljenih strana, u svojoj je operativnoj stvarnosti predstavljala tihu, puzajuću okupaciju ključnih strateških, infrastrukturnih i logističkih točaka u Istočnoj Slavoniji i Baranji. Djelovanje oklopnih i mehaniziranih jedinica na terenu tog 10. svibnja 1991. godine razotkrilo je pravu prirodu JNA, koja je odustala od krinke nepristranog saveznog arbitra i otvoreno se stavila u funkciju zaštite i logističke potpore srpskim paravojnim i pobunjeničkim formacijama.

Taktičko pozicioniranje, operativna obmana i prikrivena agresija: Analiza 10. svibnja 1991. godine

Rana faza oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj karakterizirana je izrazitom i dubokom asimetrijom u naoružanju, logističkim kapacitetima i doktrinarnim pristupima ratovanju. Do svibnja 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija (JNA) je u javnom diskursu i službenim komunikacijama s međunarodnom zajednicom i dalje grčevito zadržavala narativ “čuvara ustavnog poretka SFRJ” i jedine legitimne oružane sile zadužene za sprječavanje međunacionalnih sukoba. No, kretanja njezinih oklopnih i pješačkih postrojbi na terenu nedvojbeno su i neoborivo ukazivala na sustavno, logističko i taktičko osiguravanje prostora za nesmetano djelovanje srpske oružane pobune. Događaji zabilježeni na dan 10. svibnja 1991. godine, specifično na prostoru Istočne Slavonije i Baranje, predstavljaju eklatantan, školski primjer takve vojne strategije dezinformiranja i tihe okupacije suverenog teritorija.

Puzajuća okupacija Baranje, kontrola komunikacija i uloga JNA u Batini

Geostrateška važnost regije Baranje, smještene u trokutu između rijeka Drave i Dunava te državne granice s Republikom Mađarskom i Republikom Srbijom, bila je od krucijalnog značaja za daljnji razvoj agresije na Republiku Hrvatsku. Kontrola ovog prostora omogućavala je agresoru stvaranje dubokog mostobrana za napadna djelovanja prema Osijeku i zapadnoj Slavoniji, dok je rijeka Dunav predstavljala prirodnu barijeru koju je trebalo vojno osigurati kako bi se nesmetano ubacivale svježe trupe i vojna tehnika iz Srbije.

Prema vjerodostojnim povijesnim izvorima i onodobnim novinskim izvještajima, poput onih eksplicitno navedenih u Glasu Slavonije u izdanju od 10. svibnja 1991. godine, vidljivo je kako je JNA u ranim jutarnjim satima provodila pažljivo planiranu, masovnu dislokaciju oklopno-mehaniziranih postrojbi. Analiza ovih kretanja pokazuje da nije bila riječ o redovnim mirnodopskim aktivnostima. Tog jutra, mještane strateški važnog baranjskog naselja Batina probudila je teška mehanizacija; tenkovi JNA, u punoj borbenoj spremi, prešli su iz pravca Sombora (smještenog u Vojvodini, na teritoriju Republike Srbije) u hrvatski državni teritorij prelaskom preko strateški vitalnog “Mosta 51. divizije” na rijeci Dunav.

Ovaj masivni manevar oklopnih snaga s područja druge republike nije bio slučajan niti isključivo defenzivan, kako je to službena propaganda JNA nastojala prikazati. Kontrola mostova preko rijeke Dunav u vojnoj doktrini predstavlja nulti, apsolutni preduvjet za osiguravanje sigurnih logističkih i opskrbnih pravaca kojima će se kasnije nesmetano i u velikim količinama dopremati pješačko ljudstvo, teško topništvo i oklopna tehnika za napad na najveći grad istočne Hrvatske, Osijek, kao i na Vukovar te širu regiju istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Vojska je odmah po prelasku mosta u Batini i uspostavi mostobrana započela s intenzivnim inženjerijskim radovima, kopajući duboke i utvrđene rovove neposredno pored raskrižja koje vodi na sam most preko Dunava. Ovakvo inženjerijsko utvrđivanje položaja jasan je indikator pripreme za dugotrajno zadržavanje i obranu zauzetog perimetra od potencijalnih protuudara hrvatskih policijskih snaga.

Mještanima Batine, koji su bili neposredni svjedoci ove vojne okupacije vlastitog mjesta, tom prilikom nisu pružene nikakve službene, točne niti smislene informacije o stvarnim razlozima tako masovne vojne prisutnosti pod punom ratnom spremom. Nedostatak komunikacije od strane zapovjedništva JNA stvorio je u lokalnoj zajednici snažnu atmosferu neizvjesnosti, straha i informacijskog vakuuma.

Izuzetno je zanimljiv i tragičan psihološki aspekt i percepcijski inženjering ove vojne operacije: zbog dugogodišnje indoktrinacije i straha od eskalacije nasilja, dio lokalnih mještana je u početku naivno, ali iskreno vjerovao kako ih JNA svojim masivnim oklopnim prisustvom i kopanjem rovova zapravo štiti od potencijalnih upada pobunjenih, paravojnih i četničkih skupina koje su se organizirale na teritoriju susjedne Srbije. Međutim, operativna stvarnost na terenu i naredni potezi agresorske vojske ubrzo su brutalno demantirali te zablude. JNA nije djelovala kao zaštitnik civila, već kao okupacijska sila. Uspostavljeni su rigorozni, teško naoružani kontrolni punktovi, a vojska je počela danonoćno zaustavljati i pretresati sva civilna i gospodarska vozila na ključnom ulaznom raskrižju koje je vodilo prema naseljima Draž, Batina i Zmajevac.

Analiza ove prometne blokade ukazuje na visoko strukturiranu operaciju presijecanja logističkih i komunikacijskih linija. JNA nije provodila nasumične sigurnosne patrole, već je uspostavom ovakvih punktova de facto izvršila tihu izolaciju i odsijecanje ovog dijela baranjskog teritorija od ostatka Republike Hrvatske. Takva perfidna vojna taktika, umotana u celofan navodne prevencije međunacionalnih sukoba, omogućila je agresorskim snagama potpunu i neometanu kontrolu nad protokom ljudi, roba, hrane, lijekova i informacija, stvarajući time hermetički zatvoren prostor. Blokada civilnih komunikacija pod krinkom vojne vježbe bila je klasična, prepoznatljiva metodologija kojom je JNA osiguravala operativnu dubinu za srpske paravojne formacije. Upravo unutar takvih izoliranih i od vojske osiguranih “tampon-zona”, srpske su paravojne postrojbe mogle nesmetano uspostavljati vlastitu civilnu i vojnu vlast, što je u konačnici rezultiralo potpunom okupacijom ovog područja i stravičnim ratnim zločinima koji će nedugo potom uslijediti u mnogim baranjskim i slavonskim mjestima, poput onog pravosudno dokumentiranog u obližnjem naselju Tenja.

Posljedice masakra u Borovom Selu i JNA kao zaštitnica paravojne pobune

Razumijevanje događaja od 10. svibnja 1991. godine nemoguće je bez duboke kontekstualizacije zbivanja koja su se dogodila samo tjedan dana ranije. Naime, 2. svibnja 1991. godine dogodio se masakr nad dvanaestoricom hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu, događaj koji je svojom brutalnošću nepovratno radikalizirao situaciju na terenu, šokirao hrvatsku i međunarodnu javnost te označio točku bez povratka u mirno rješavanje jugoslavenske krize. Analiza niza taktičkih događaja koji su uslijedili neposredno nakon masakra, kulminirajući u danima oko 10. svibnja 1991. godine, kristalno jasno pokazuje i dokazuje otvorenu operativnu spregu između zapovjednog kadra JNA i lokalnih naoružanih srpskih pobunjenika.

Operacija izvlačenja preostalih, preživjelih vinkovačkih policajaca s visoko rizičnog kriznog područja odvijala se pod specifičnim, gotovo nevjerojatnim uvjetima koji otkrivaju pravu prirodu odnosa snaga na terenu. Prema svjedočanstvima i arhivskim dokumentima, oklopni transporteri jugo-vojske poslužili su kao jedino sredstvo za prevoženje opkoljenih vinkovačkih policajaca preko željezničke pruge i izvan dometa snajpera pobunjenika. Analiza autentičnih iskaza izravnih sudionika tih događaja, poput stožernog narednika Davora Biajdera i general-bojnika Marijana Ivića, otkriva pravu prirodu i prave namjere JNA na terenu u tim presudnim proljetnim danima. Narednik Biajder je u svom svjedočanstvu eksplicitno naglasio i priznao dramatičnost situacije, ustvrdivši kako bi hrvatski policajci “vjerojatno svi bili pobijeni da JNA stvarno nije ušla pošteno u Borovo Selo” nastupajući iz smjera obližnjih naselja Dalja i grada Vukovara.

Međutim, ovaj naoko neutralni, “spasilački” čin oklopnih postrojbi JNA, koji je u medijima često prikazivan kao dokaz funkcioniranja pravne države SFRJ, imao je duboko pristranu, dugoročnu stratešku svrhu. Nije se radilo o spašavanju institucija Republike Hrvatske, već o spašavanju pobunjenika od legalnog odgovora hrvatskih oružanih snaga.

General Ivić u svojim sjećanjima izvanredno precizno i taktički detaljno opisuje borbenu formaciju koju je JNA zauzela u tom kritičnom trenutku: mehanizirana i oklopna vojska se postavila u specifičan oblik potkove, tvoreći zaštitni poluluk koji je stajao neposredno ispred zemljanih rovova i improviziranih barikada koje su prethodno podigli i utvrdili naoružani srpski pobunjenici. Taktička analiza ove formacije apsolutno je ključna za razumijevanje prirode rata. Oklopništvo JNA nije iskoristilo svoju superiornu vatrenu moć da razbije nelegalne barikade na cestama suverene republike, niti je poduzelo ikakve korake da razoruža terorističke i paravojne formacije koje su izvršile izravan oružani napad i pokolj nad legalnim organima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Naprotiv, JNA je svojim tenkovima, borbenim vozilima pješaštva i transporterima doslovno stala između hrvatskih snaga reda i teško naoružanih pobunjenika. Time je vojska de facto i de jure zaštitila paravojne pobunjenike od bilo kakvog daljnjeg ustavnopravnog i policijskog djelovanja hrvatske države. Fizičko postavljanje vojne “potkove” ispred pobunjeničkih utvrda fiksiralo je liniju razdvajanja isključivo na štetu suvereniteta Republike Hrvatske. Ovakav taktički manevar legitimizirao je dotadašnje oružane teritorijalne dobitke srpskih pobunjenika, osigurao im predah od policijske potjere te im, što je najvažnije, omogućio sigurno, od JNA zaštićeno pozadinsko utvrđivanje obrambenih i napadačkih položaja pred nadolazeću jesensku eskalaciju otvorenog rata.

Ova minuciozna analiza taktičkih obrazaca ponašanja JNA nedvojbeno ukazuje na to da je upravo razdoblje oko 10. svibnja 1991. godine predstavljalo prijelomni psihološki i doktrinarni trenutak. U operativnim, obavještajnim i političkim krugovima hrvatskih snaga obrane tada je svaka, pa i najmanja iluzija o JNA kao nepristranoj, narodnoj ili federalnoj sili potpuno i bespovratno dekonstruirana. Postalo je kristalno jasno da se obrana biološkog opstanka naroda i integriteta države mora temeljiti isključivo na razvoju i opremanju vlastitih oružanih resursa, bez ikakvog oslanjanja na savezne institucije. Takav spoznajni razvoj događaja iz svibnja 1991. godine direktno je i neizbježno vodio u otvorenu, razornu i brutalnu agresiju na cjelokupni teritorij Republike Hrvatske, koja će svoj zastrašujući vrhunac doživjeti u jesen iste godine.