Raketiranje Zagreba u svibnju 1995. godine, kao odmazda za operaciju “Bljesak”, predstavlja jedan od najtežih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Pročitajte detaljnu analizu brutalnog napada kasetnim sustavom “Orkan” na samo srce grada, dječju bolnicu u Klaićevoj i kulturne ustanove, te saznajte više o dugogodišnjoj borbi za pravdu i konačnoj presudi međunarodnog suda u Haagu.
Raketiranje Zagreba, glavnog grada Republike Hrvatske, koje se odigralo 2. i 3. svibnja 1995. godine, predstavlja jedan od najdokumentiranijih i najtežih primjera kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ratnih zakona i običaja u suvremenoj europskoj povijesti. Ovaj događaj, a posebice drugi dan napada – 3. svibnja 1995. godine – demonstrira krajnji stadij primjene oružanog terora nad civilnim stanovništvom kao instrumenta asimetričnog ratovanja i političke ucjene. Da bi se u potpunosti razumjela anatomska struktura ovog ratnog zločina, nužno je analitički sagledati složeni vojno-politički kontekst koji mu je prethodio, napose situaciju na bojišnici početkom svibnja te godine.
U ranim jutarnjim satima 1. svibnja 1995. godine, oružane i redarstvene snage Republike Hrvatske pokrenule su veliku vojnu ofenzivu pod kodnim nazivom Operacija “Bljesak” (Vojno-redarstvena operacija Bljesak). Temeljni cilj operacije bio je vraćanje pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske okupiranog teritorija zapadne Slavonije te uspostavljanje potpune kontrole nad strateški krucijalnom autocestom Zagreb-Beograd, koja je do tada bila zatvorena odlukom Milana Martića. U operaciji su sudjelovale dvije gardijske brigade, jedna regularna brigada Hrvatske vojske (HV) i snage Specijalne policije. Hrvatska ofenziva pokazala je izrazitu operativnu, taktičku i tehnološku nadmoć, što je dovelo do brzog kolapsa snaga takozvane Srpske vojske Krajine (SVK) u Sektoru Zapad i bijega velikog dijela vojnih snaga i stanovništva.
Suočeni s brzim, neizbježnim i ponižavajućim vojnim porazom na terenu, politički i vojni lideri paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine (RSK), pod vodstvom predsjednika Milana Martića, odlučili su se za aktivaciju ranije najavljivane doktrine masovne odmazde. Logika ove doktrine nije počivala na postizanju vojnog pariteta ili zaustavljanju napredovanja protivničkih snaga na ratištu, već na namjernom nanošenju neprihvatljivih i katastrofalnih gubitaka civilnom stanovništvu protivnika duboko u njegovom zaleđu. Cilj je bio izazvati psihološki šok, masovnu paniku, urušavanje morala i, posljedično, stvoriti neizdrživ politički pritisak na hrvatsko vodstvo da obustavi vojne operacije u zapadnoj Slavoniji.
Prijetnje gađanjem civilnih središta bile su eksplicitno artikulirane mjesecima prije Operacije “Bljesak”. U listopadu 1994. godine, tijekom sastanka s veleposlanikom Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom, Milan Martić je izravno zaprijetio raketiranjem civilnih ciljeva u Zagrebu kao odgovorom na bilo kakvu hrvatsku vojnu ofenzivu. Veleposlanik Galbraith ga je na tom istom sastanku nedvosmisleno upozorio da bi takav čin predstavljao teški ratni zločin. Sličnu retoriku koristio je i Milan Čeleketić, komandant glavnog štaba SVK, koji je u veljači 1995. godine javno poručio da će, u slučaju napada, znati adekvatno odgovoriti i to “tamo gdje najviše boli, dakle na gradove i trgove gdje ima najviše civila”.
Odluka o realizaciji tih prijetnji donesena je neposredno nakon početka “Bljeska”. Iako su se tijekom operacije vodili pregovori o mirnom rješenju koji su rezultirali sporazumom 3. svibnja, vojno-politički vrh RSK ignorirao je pregovarački proces i norme međunarodnog prava. Izravnom zapovijedi Milana Martića, uz operativnu potporu vojnog zapovjedništva, aktivirani su raketni sustavi “Orkan” s kasetnim punjenjem. Prvi udar uslijedio je 2. svibnja oko 10:23 sati, kada su pogođene lokacije poput Strossmayerovog trga, križanja Vlaške i Draškovićeve ulice te Zračne luke Pleso, uzrokujući smrt pet civilnih osoba i ranjavanje desetaka. Unatoč globalnoj osudi prvog udara, naređeno je ponavljanje napada. Drugi dan raketiranja, 3. svibnja 1995. godine, demonstrirao je još mračniju razinu brutalnosti gađanjem najranjivijih infrastrukturnih objekata – dječje bolnice, kazališta, obrazovnih i socijalnih ustanova.
2. Tehnološka anatomija terora: Samohodni višecijevni bacač raketa M-87 “Orkan”
Temeljit uvid u prirodu ratnog zločina počinjenog 3. svibnja 1995. godine nemoguć je bez iscrpne vojno-tehničke analize oružanog sustava koji je odabran za izvršenje napada. Odluka da se na strogi centar višemilijunskog grada ispali streljivo iz samohodnog višecijevnog bacača raketa (SVBR) M-87 “Orkan”, opremljenog kasetnim bojevim glavama, predstavlja suštinski dokaz namjere maksimiziranja civilnih žrtava. Ovo oružje, zbog svojih tehničkih i balističkih karakteristika, apsolutno je neprikladno za selektivno gađanje vojnih ciljeva u urbanim sredinama te se njegova upotreba na takvim lokacijama klasificira kao indiskriminatorni (neselektivni) napad.
2.1. Geneza i specifikacije sustava M-87 “Orkan”
Sustav M-87 “Orkan” nastao je kao plod ambicioznog vojno-industrijskog projekta iz osamdesetih godina 20. stoljeća, razvijenog u Vojnotehničkom institutu (VTI) u Beogradu uz aktivnu financijsku i inženjersku participaciju Republike Irak. Projekt, koji je u Iraku nosio oznaku “Ababil-50”, imao je za cilj stvoriti visoko mobilan topnički sustav velikog dometa sposoban za masovno zasićenje širokih područja neprijateljske teritorije. Nakon rigoroznih testiranja u ekstremnim klimatskim uvjetima iračkih pustinja, gdje je lansirano oko 500 raketa, sustav je 1987. godine službeno uveden u naoružanje Jugoslavenske narodne armije (JNA). Proizvodnja se odvijala prvenstveno u tvornici Bratstvo Novi Travnik (BNT TMiH) u Bosni i Hercegovini. Zbog ranog raspada SFRJ, proizveden je relativno mali broj ovih sustava, a preostali prototipovi i operativni sustavi podijeljeni su među republikama bivše države, pri čemu su pobunjeni Srbi zadržali određeni broj funkcionalnih jedinica.
Platforma lansera ugrađena je na tešku šasiju terenskog kamiona FAP 3232 BDS/A (ili FAP 2832) u konfiguraciji 8×8, što sustavu težine 32 tone pruža znatnu taktičku mobilnost i mogućnost brzog manevriranja (shoot-and-scoot) s maksimalnom brzinom od 80 km/h. Lansirni modul sastoji se od 12 cijevi kalibra 262 mm. Sustav je visoko automatiziran; posada od pet članova smještena je u klimatiziranoj kabini, a proces nivelacije platforme i samog ispaljivanja kontrolira se daljinski, bez potrebe za napuštanjem vozila, što dodatno štiti operatore i ubrzava proceduru gađanja.
Balističke karakteristike rakete R-262 M87 impresivne su u kontekstu topništva tog vremena, ali su istovremeno i uzrok njezine inherentne nepreciznosti. Raketa je duga oko 4,7 metara (do 4,88 m u verzijama produljenog dometa) i teži blizu 400 kilograma. Opremljena je snažnim raketnim motorom na kruto gorivo koji joj omogućava domet od približno 50 kilometara (verzije ER – Extended Range dosežu i do 65-70 km). Brzina rakete u letu doseže impresivnih 1000 metara u sekundi (blizu 3 Macha). Ova brzina znači da od trenutka lansiranja s položaja SVK u okolici Vojnića (blizu Slavskog Polja), s udaljenosti od 47 do 51 kilometar od centra Zagreba , do udara na cilj prođe tek pedesetak sekundi. Takvo kratko vrijeme leta praktički je onemogućilo pravovremeno oglašavanje sirena za zračnu opasnost, ostavljajući civilno stanovništvo bez ikakve mogućnosti sklanjanja u skloništa.
Ono što sustav M-87 “Orkan” čini pravno i etički neprihvatljivim za gađanje gradova jest njegova iznimna nepreciznost, specifična za nevođene balističke projektile tog tipa. Vještačenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju dokazala su da, kada se ispaljuje s graničnih dometa (što je bio slučaj s napadom na Zagreb), odstupanje rakete od nominalne točke ciljanja iznosi čak do 1 kilometar. Posljedično, tvrdnje obrane da su gađani specifični vojni ciljevi u Zagrebu u potpunosti padaju u vodu, jer oružje koje ima marginu pogreške od 1000 metara ne može obaviti selektivni udar u gusto naseljenoj urbanoj matrici.
| Tehnička specifikacija | Parametri sustava M-87 “Orkan” |
| Platforma | FAP 3232 BDS/A ili FAP 2832 (konfiguracija 8×8) |
| Borbeni kalibar | 262 mm |
| Broj lansirnih cijevi | 12 |
| Domet | Standardno 50 km (Er verzije do 70 km) |
| Brzina rakete | 1000 m/s |
| Maksimalno odstupanje od cilja | ~ 1 kilometar na maksimalnom dometu |
| Vrsta bojeve glave | Kasetna (M-87-ICM-AT s KB-1/KB-2 bombicama) |
2.2. Kasetna bojeva glava i ubojna moć “zvončića” (KB-1)
Sama raketa, iako impresivnih dimenzija, predstavlja samo dostavno sredstvo; prava razorna moć, usmjerena protiv ljudi i lakih vozila, nalazi se u njezinoj bojevoj glavi. Za napad na Zagreb 2. i 3. svibnja 1995. godine korištene su rakete opremljene kasetnim bojevim glavama punjenim bombicama tipa KB-1, u javnosti zloglasno poznatim pod nazivom “zvončići” zbog specifične stabilizacijske vrpce koja podsjeća na zvonce.
Svaka pojedinačna raketa Orkana u svojoj oplati od stakloplastike nosi nevjerojatnih 288 manjih ubojnih sredstava (submunicije) tipa KB-1. Mehanizam djelovanja strogo je programiran: kada raketa dosegne terminalnu putanju iznad cilja, obično na visini između 800 i 1000 metara, aktiviraju se četiri centralna pirotehnička punjenja koja uzdužno cijepaju oplatu bojeve glave u četiri sekcije. Rotacijska i centrifugalna sila tada ravnomjerno izbacuju svih 288 bombica u zrak.
Zbog visine disperzije, bombice iz jedne jedine rakete raspršuju se i pokrivaju ogromno eliptično područje dimenzija približno 160 x 180 metara, što predstavlja površinu zagađenja od gotovo 2 hektara. Submunicija KB-1 konstruirana je kao visoko sofisticirano oružje dvostruke namjene (Dual-Purpose Improved Conventional Munition – DPICM). Prva namjena je protuoklopna: bombica je opremljena oblikovanim kumulativnim punjenjem (HEAT) sposobnim probiti više od 60 mm homogenog čeličnog oklopa. Druga, i u kontekstu napada na grad daleko pogubnija namjena, jest protupješačka. Unutar košuljice svake bombice integrirano je oko 420 sitnih čeličnih kuglica promjera nekoliko milimetara.
Prilikom udara u čvrstu površinu – bilo da je to asfalt na gradskom trgu, krov automobila ili zgrade – bombica trenutno detonira. Eksplozija usmjerava kumulativni mlaz prema dolje, dok se istovremeno košuljica fragmentira, izbacujući 420 čeličnih kuglica nesagledivom brzinom u svim smjerovima. Smrtonosni (letalni) radijus djelovanja jedne jedine bombice KB-1 iznosi 10 metara.
Matematička progresija ovog oružja u potpunosti otkriva njegovu jezivu svrhu. Množenjem broja bombica u jednoj raketi (288) s brojem čeličnih kuglica u svakoj bombici (420), dolazi se do podatka da samo jedna ispaljena raketa M-87 “Orkan” prikriva područje od dva hektara s više od 120.000 ubojitih čeličnih fragmenata. Ti su fragmenti, kako su potvrdili vojni vještaci na suđenjima, dizajnirani isključivo s namjerom ubijanja, teškog ranjavanja i sakaćenja pješaštva na otvorenom prostoru (eng. to kill or maim local infantry). Kada se baterija od nekoliko lansera isprazni nad gusto naseljenom urbanom zonom punom civila, posljedice ne mogu biti drugačije nego apokaliptične.
| Parametri kasetne bojeve glave | Detalji submunicije KB-1 (“Zvončić”) |
| Broj bombica po raketi | 288 komada |
| Površina raspršivanja jedne rakete | Elipsa 160 x 180 m (~ 2 hektara) |
| Sadržaj fragmentacije po bombici | ~ 420 čeličnih kuglica |
| Ukupan broj fragmenata po raketi | ~ 120.960 čeličnih kuglica |
| Probojnost oklopa | > 60 mm čelika (kumulativni mlaz) |
| Letalni radijus jedne bombice | 10 metara |
Osim stravičnog neposrednog djelovanja, “zvončići” predstavljaju tešku prijetnju i dugo nakon napada. Kasetno streljivo pati od visoke stope neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS), takozvanog failure rate faktora. Bombice koje padnu na mekše površine, zadrže se u krošnjama drveća, na krovnim konstrukcijama, u olucima ili na travnjacima, često ne detoniraju pri prvom udaru. One ostaju naoružane i visoko osjetljive na najmanju promjenu položaja, statički elektricitet ili dodir, pretvarajući se praktički u razorne improvizirane mine. Takva priroda oružja dodatno otežava naknadno funkcioniranje grada, paralizira spasilačke službe i zahtijeva iznimno opasne operacije čišćenja od strane stručnih pirotehničkih timova, što je u Zagrebu rezultiralo i ljudskim žrtvama među profesionalcima.
3. Topografija terora i precizna kronologija: Drugi dan napada (3. svibnja 1995.)
Dok je prvi udar 2. svibnja (koji je pogodio Strossmayerov trg, Vlašku i Draškovićevu ulicu, te zračnu luku, usmrtivši pet i ranivši stotine osoba) izazvao nevjericu i promptne međunarodne osude, odluka vojnog i političkog vodstva RSK da se napad ponovi idućeg dana demonstrirala je čisti akt fanatizma i odmazde.
Drugi val raketiranja Zagreba uslijedio je u srijedu, 3. svibnja 1995. godine. Tajming napada nije bio slučajan; projektili su ispaljeni tako da na grad padnu oko 12:10 sati poslijepodne. Odabir samog podneva, vremena kada su gradski trgovi, prometnice, obrazovne ustanove i poslovni objekti najživlji i najprometniji, jasno ukazuje na namjeru maksimizacije civilnih žrtava i stvaranja najvećeg mogućeg psihološkog udara. Tog je dana ispaljeno najmanje šest projektila M-87 “Orkan”. Četiri rakete pale su izravno na samo središte grada, dok su preostale dvije pogodile šire gradsko područje.
Topografija pogođenih lokacija 3. svibnja predstavlja inventar ključnih civilnih, kulturnih, obrazovnih i zdravstvenih institucija jednog glavnog grada, čime su grubo pogažena sva načela distinkcije propisana međunarodnim ratnim pravom.
3.1. Klinika za dječje bolesti Zagreb (Klaićeva bolnica)
Zasigurno najbrutalniji i najosuđivaniji aspekt raketiranja 3. svibnja bio je izravni pogodak u Kliniku za dječje bolesti smještenu u Klaićevoj ulici. Prema međunarodnom humanitarnom pravu, a posebice prema Ženevskim konvencijama, bolnice i medicinsko osoblje uživaju status apsolutne zaštite i ni u kojem scenariju ne smiju biti meta oružanog napada. Unatoč tome, “zvončići” su zasuli krovove bolničkog kompleksa, unutarnje dvorište i neposrednu okolicu.
U trenutku napada, u bolnici je vladao izvanredni režim rada, no i dalje je u ustanovi zbrinuto stotine pacijenata, među kojima brojni najmlađi. Podaci ukazuju da se tijekom napada u podrumskim prostorijama i zaklonima bolnice nalazilo oko 400 djece, koja su tamo sklonjena u pokušaju spašavanja od eksplozija koje su odjekivale gradom. Unatoč naporima medicinskog osoblja, kasetne bombe nanijele su teške ozljede prisutnima. U napadu na bolnicu i njezin neposredni perimetar ranjene su 53 osobe. Svjedočanstva iz tog vremena, poput onog Sanje Risović koja se nalazila u bolnici sa svojom četveromjesečnom kćeri i zadobila teške gelerske rane ramena, trbuha, desne noge, stopala i leđa, svjedoče o apsolutnom kaosu i strahoti trenutka.
Ovaj napad ostavio je dubok trag u globalnoj javnosti. Prizori evakuacije i materijalne štete šokirali su veleposlanike i strane novinare. Vizualni simbol tog napada postao je zloglasni “krvavi medvjedić djeteta iz Klaićeve” – plišana igračka zaprljana krvlju koja se i danas čuva kao neoboriv dokaz ciljanja najnedužnijih, smještena unutar ratnih izložaka Memorijalnog centra.
Napad na bolnicu nije bio tek jednokratni teror, već je proizveo i odgođenu prijetnju. Kasetno streljivo koje nije inicijalno eksplodiralo predstavljalo je opasnost godinama. Zastrašujući je podatak da je tek u listopadu 2013. godine – punih osamnaest godina nakon napada – tijekom rutinske sanacije krovišta Klaićeve bolnice pronađen zaostali, neeksplodirani “zvončić”. Protueksplozijska služba morala ga je kontrolirano detonirati, no akcija uklanjanja čekala je dok se u operacijskoj dvorani izravno ispod krova nije uspješno završio složeni operativni zahvat na djetetu.
3.2. Trg maršala Tita: Hrvatsko narodno kazalište (HNK) i Akademija dramske umjetnosti (ADU)
Drugi klaster razornih projektila obrušio se na područje tadašnjeg Trga maršala Tita (današnjeg Trga Republike Hrvatske) te susjednog Mažuranićevog trga. Ovaj perimetar predstavlja samo središte kulturnog i akademskog života Hrvatske, udomljujući Hrvatsko narodno kazalište (HNK) i zgradu Akademije dramske umjetnosti (ADU).
U trenutku kada su sirene zavijale, u zgradi HNK odvijala se proba međunarodnog baletnog ansambla, među kojima su bili i gosti, strani plesači. Stotine kasetnih bombica zasule su trg i krovne konstrukcije. Zvončići su probili stakleni krov iznad baletne dvorane i eksplodirali u zatvorenom prostoru, stvarajući smrtonosni vrtlog stakla i usijanog čelika. Dokazi izvedeni pred MKSJ-om precizno bilježe da je ubrzo nakon podneva, prilikom probijanja bombi kroz krov HNK, ranjeno najmanje 18 osoba, pretežito baletnih umjetnika. Ozljede su bile stravične, s obzirom na prirodu kasetnog streljiva; primjerice, balerina Božica Lisak zadobila je izuzetno teške višestruke tjelesne ozljede od čak 27 komada šrapnela koji su joj penetrirali u tijelo.
Susjedna zgrada Akademije dramske umjetnosti (ADU) također je pretrpjela izravne udare. Dvorište i zgrada fakulteta zasuti su eksplozijama. Na toj lokaciji stradalo je više studenata i zaposlenika. Osobito je tragična sudbina Luke Skračića, dvadesetogodišnjeg studenta prve godine filmske režije. Mladi je student u trenutku napada na Akademiju zadobio po život opasne eksplozivne ozljede. Borba za njegov život trajala je tjednima, no od posljedica zadobivenih rana i razvijene teške pneumonije uslijed traume, Luka Skračić preminuo je 6. lipnja 1995. godine, čime se ukupan broj smrtno stradalih popeo na sedam.
3.3. Dom umirovljenika “Centar”, škole i javne površine
Treći izrazito osjetljivi cilj, u neposrednoj blizini zone Klaićeve ulice, bio je Dom za starije osobe “Centar”. Napad na socijalnu ustanovu koja skrbi za bolesnu i nemoćnu populaciju treće životne dobi potvrdio je tezu o nepostojanju ikakvih moralnih i vojnih skrupula nalogodavaca. Eksplozije su odjekivale i oko Srednje škole (Gimnazije) u Križanićevoj ulici, te po obližnjim trgovima.
Na Mažuranićevom trgu, koji se nastavlja na zonu HNK, također je zabilježen velik broj teških ranjavanja civila. Svjedočanstva iz sudskih procesa bilježe slučaj Milana Smoljana, vozača Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET). Njega su “zvončići” zatekli na otvorenom; snažna eksplozija bacila ga je pod autobus, pri čemu je pretrpio teške ozljede koljena i udova od rojeva gelera, pokušavajući pronaći bilo kakav zaklon među mrtvima i ranjenima.
4. Bilančna statistika terora: Žrtve i dugoročne posljedice za civile i prostor
Kumulativne brojke stradalih 2. i 3. svibnja svjedoče o nezapamćenom civilnom krvoproliću u glavnom gradu od Drugog svjetskog rata. U samo dva dana, ubijeno je sedmero nevinih ljudi, dok broj ranjenih varira u različitim službenim izvješćima od najmanje 200 do 218 osoba. Većina međunarodnih pravnih izvora fiksira taj broj na 214 stradalih (7 mrtvih i 207 ranjenih). Samo 3. svibnja ranjene su 54 osobe, dok su dvije podlegle stravičnim ozljedama.
Imena poginulih civila koji su izgubili živote obavljajući svoje rutinske poslove ili studirajući trajno su zapisana u povijesti: Ivan Brodar, Damir Dračić, Stjepan Krhen, Ivanka Kovač, Ana Mutevelić, Ivan Markulin i Luka Skračić.
Smrt Ivana Markulina posjeduje posebnu herojsku i tragičnu dimenziju. Markulin je bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), profesionalni pirotehničar raspoređen u Protueksplozijski odjel. Nakon prvih udara 3. svibnja, hitno je upućen na lokaciju Dječje bolnice u Klaićevoj ulici, gdje su neeksplodirani “zvončići” prijetili pacijentima i spasilačkim službama. Ivan Markulin poginuo je upravo pokušavajući deaktivirati i ukloniti jedan od tih visoko nestabilnih projektila, žrtvujući vlastiti život kako bi osigurao područje i spriječio daljnje krvoproliće među djecom i medicinskim osobljem. Tijekom pravosudnih postupaka obrana je pokušala osporiti njegov civilni status s obzirom na to da je bio pripadnik policije. Ipak, Raspravno vijeće MKSJ-a je zaključilo da, iako je u tom trenutku sedam ranjenih osoba imalo određeni vojni ili policijski status (uključujući Markulina), nitko od njih nije sudjelovao u izravnim ratnim neprijateljstvima te je njihova zaštita garantirana propisima Ženevskih konvencija i kvalificirana pod kršenje zakona i običaja ratovanja.
Preživjeli ranjenici svjedočili su o neopisivim traumama. Osobe zatečene na ulici zadobile su rane koje moderna medicina klasificira kao kompleksne i teške poliktraume, zahtijevajući dugotrajne rekonstrukcijske zahvate. Svjedokinja Amira Đojić, koja se našla u centru s djetetom, zadobila je gelere u leđa dok je svojim tijelom pokušavala zaštititi kćer. Preživjela Zrinka Pukljak Iričanin prisjetila se kako je, oblivena krvlju, povremeno gubila svijest od šoka i zadobivenih rana. Svjedokinja inicijala K.B., koja je u vrijeme napada bila tek jedanaestogodišnja djevojčica, svjedočila je pred sudom o trajnim oštećenjima: šrapneli su joj trajno umanjili kapacitet pluća te doživotno pati od 30-postotne invalidnosti, podsjećajući da kasetno oružje uništava kvalitetu života desetljećima nakon završetka sukoba.
| Popis smrtno stradalih osoba (2. i 3. svibnja 1995.) | Status / Lokacija stradavanja |
| Ivan Brodar | Civil |
| Damir Dračić | Civil |
| Stjepan Krhen | Civil |
| Ivanka Kovač | Civil |
| Ana Mutevelić | Civil (Vlaška/Draškovićeva) |
| Luka Skračić | Civil, 20 g., student (ADU, preminuo 6. lipnja 1995.) |
| Ivan Markulin | Pirotehničar MUP-a (poginuo deaktivirajući bombu, Klaićeva) |
4.1. Ekološka i sigurnosna opasnost: Kontaminacija neeksplodiranim ubojnim sredstvima (NUS)
Osim trenutnih žrtava, upotreba kasetnih raketa Orkan proizvela je dugotrajnu prijetnju kontaminacije urbanog i ruralnog prostora Republike Hrvatske Neeksplodiranim ubojnim sredstvima (NUS). Prema službenim podacima prezentiranim na međunarodnim konvencijama o kasetnom streljivu (Convention on Cluster Munitions), napadi sustavom Orkan (KB-1) stvorili su znatne površine potvrđenih opasnih područja (CHA – Confirmed Hazardous Areas) diljem zemlje.
Statistika ističe da je u operacijama raščišćavanja tijekom 2016. godine uništeno 214 bombica KB-1 (“Zvončića”), što jasno dokazuje koliko dugo ovo oružje ostaje aktivno i opasno nakon ispaljivanja. Ukupno je procijenjeno da se radilo o zagađenju od preko 1,74 km² s tisućama potencijalno smrtonosnih sub-municija. Grad Zagreb, zbog brzine i nužnosti urbanog funkcioniranja, morao je biti očišćen u izrazito kratkom roku, no slučajevi poput pronalaska bombe na krovu Klaićeve bolnice 2013. godine podsjećaju da opasnost od neselektivnog napada nikada ne nestaje u potpunosti bez mikroskopske pretrage svakog kvadrata prostora.
5. Međunarodnopravni i nacionalni epilog: Sankcioniranje državnog terorizma
Neselektivno raketiranje Zagreba kasetnim oružjem nedvojbeno predstavlja teško kršenje zakona i običaja ratovanja te zločin protiv čovječnosti. Zbog opsega napada i njegove jasno artikulirane političke svrhe, ovaj je događaj postao jedan od ključnih predmeta u procesima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Haagu, pridonijevši stvaranju važne međunarodne sudske prakse u osudi korištenja kasetnog streljiva.
5.1. Suđenje i presuda Milanu Martiću pred MKSJ-om
Politički lider pobunjenih Srba i tadašnji predsjednik RSK, Milan Martić, javno je, u nizu intervjua na televiziji, radiju i u novinama neposredno nakon 2. i 3. svibnja, eksplicitno priznao, pa čak i ponosno isticao, da je on osobno izdao zapovijed za napad na Zagreb kao čin odmazde za hrvatsko napredovanje. “Da nisam naredio raketiranje… oni bi nastavili bombardirati naše gradove”, bila je jedna od njegovih zloglasnih izjava zabilježenih na televiziji.
MKSJ je 2005. godine (Predmet IT-95-11-T) započeo suđenje Milanu Martiću, tereteći ga u 19 točaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene diljem Hrvatske, unutar okvira Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), čiji je cilj bilo etničko čišćenje i stvaranje homogenog srpskog teritorija. Točke optužnice I, II, III i IV specifično su se odnosile na naručivanje i izvršenje raketiranja Zagreba 2. i 3. svibnja sustavom Orkan, ubojstva (7 osoba) te okrutno postupanje i nehumana djela (ranjavanje preko 200 civila).
Tijekom suđenja, Martićeva je obrana strukturirala svoje argumente na tri ključne pravne i činjenične teze u pokušaju opravdanja napada, a sve tri su temeljito odbačene od strane Raspravnog, a kasnije i Žalbenog vijeća:
- Teza o zakonitoj vojnoj meti: Obrana je tvrdila da su u središtu Zagreba postojali legitimni vojni ciljevi, poput Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, Zračne luke Pleso te Predsjedničkih dvora, te da su civilne žrtve bile tek “kolateralna šteta”.
- Pravorijek MKSJ-a: Sud je apsolutno odbacio ovu tezu detaljnom balističkom analizom oružja. Vijeće je ustvrdilo da je M-87 “Orkan”, kada ispaljuje kasetne bombe s disperzijom na površinu od 2 hektara i s marginom greške od 1 kilometar pri maskimalnom dometu, oružje koje je potpuno nesposobno za pogađanje specifičnih vojnih meta u urbanoj cjelini. Stoga, svaka upotreba ovakvog neselektivnog oružja u gusto naseljenom gradu predstavlja namjerno gađanje civilnog stanovništva s ciljem širenja terora (Članak 51(2) Dopunskog protokola I).
- Teza o zakonitoj odmazdi (Reprisal): Obrana je argumentirala da je granatiranje bila dozvoljena i zakonita ratna represalija usmjerena zaustavljanju navodnih kršenja prava koja su vršile hrvatske snage u “Bljesku”.
- Pravorijek MKSJ-a: Institut oružane odmazde u suvremenom pravu krajnje je restriktivan. Sud je naglasio da svaka zakonita odmazda mora biti prethodno najavljena formalnim upozorenjem protivniku i biti apsolutno krajnje sredstvo. Martić nije dao nikakvo formalno upozorenje u svibnju 1995., a mirovni pregovori još su uvijek trajali 3. svibnja. Najvažnije od svega, Sud je podsjetio na odredbu Članka 51(6) Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija koja apsolutno i bez iznimke zabranjuje bilo kakve oružane represalije usmjerene protiv civilnog stanovništva.
- Teza o nedostatku osobne zapovjedne odgovornosti: U žalbenom postupku, Martićeva obrana oslanjala se na svjedočanstvo svjedoka Patricka Barriota, tvrdeći da je zapovijed izdao zapovjednik vojske Milan Čeleketić, te da je Martić preuzeo odgovornost na televiziji samo zbog “analize vlastite ličnosti” i hvalisanja, a ne zato što je izdao stvarnu vojnu naredbu.
- Pravorijek MKSJ-a: Žalbeno vijeće kategorički je odbacilo ovo svjedočanstvo kao neuvjerljivo, utvrdivši da je izvedeno izvan razumne sumnje da su Martić i Čeleketić usko surađivali na pripremi napada te da je, temeljem Ustava RSK, Martić imao vrhovnu komandu i izravno naložio i odobrio ovaj ratni zločin.
Dana 12. lipnja 2007. godine, Raspravno vijeće proglasilo je Milana Martića krivim po gotovo svim točkama optužnice i izreklo mu kaznu od 35 godina zatvora, što je najteža kazna koju je MKSJ ikada izrekao za ratne zločine počinjene u ratu u Hrvatskoj. Žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Fausta Pocara potvrdilo je presudu 8. listopada 2008. godine, čime je pravomoćno sankcionirana upotreba kasetnog streljiva na gradove kao neosporni čin protiv čovječnosti. Martić je 2009. prebačen na odsluženje kazne u zatvor u Estoniji (Tartu Vangla), a najave mogućnosti njegovog ranijeg puštanja na slobodu oko 2025/2026. godine uzrokovale su znatnu rezonanciju i otpor.
5.2. Postupci pred nacionalnim sudovima Republike Hrvatske (Slučaj Čeleketić i Martić)
Procesi ispred MKSJ-a nisu obuhvatili sve počinitelje. Zapovjednik glavnog štaba tzv. SVK, Milan Čeleketić, koji je operativno sproveo Martićeve naredbe te javno obećao gađanje “tamo gdje najviše boli, trgova gdje ima najviše civila” , bio je predmetom sudskog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu. S obzirom na to da su osumnjičeni bili nedostupni hrvatskom pravosuđu (Čeleketić je živio u Republici Srbiji koja je odbijala njegovo izručenje), suđenje se vodilo u odsutnosti (in absentia).
U procesu su analizirani napadi ne samo na Zagreb, već i na druge hrvatske gradove koji su stradali u odmazdama – Karlovac i Jastrebarsko. Dana 10. ožujka 2020. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Tomislava Juriše, izreklo je nepravomoćne presude. Ustanovljeno je da rat 1995. godine “ni u jednom trenutku nije bio građanski rat”, već je agresija izvedena uz jasnu političku, vojnu i logističku potporu vojnog vrha Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), što su prethodno ustanovili i haški tribunali.
Milan Čeleketić osuđen je na maksimalnu zakonsku kaznu od 20 godina zatvora zbog planiranja i izvršenja napada na Zagreb i Karlovac. Milanu Martiću suđeno je i pred zagrebačkim sudom, ali primarno za raketiranje Karlovca (budući da mu je za Zagreb već presudio MKSJ, prema načelu ne bis in idem te mu je sud u Hrvatskoj mogao suditi samo za ostala nedjela), za što je dobio dodatnih sedam godina zatvorske kazne. Vještaci na ovom suđenju dodatno su potvrdili da sustav M-87 “Orkan” nema selektivnu moć pogađanja vojnih ciljeva, te da su obojica zapovjednika s punom sviješću (mens rea) odabrala ovo oružje isključivo zbog njegove razorne moći na otvorenom urbanom prostoru prepunom civila.
6. Institucionalizacija kolektivne memorije i kultura sjećanja
Za preživjele građane Zagreba, raketiranje je ostavilo duboku traumu, ali i snažan osjećaj nacionalne kohezije. Grad Zagreb i njegove institucije uložili su sustavne napore kako bi osigurali da žrtve 2. i 3. svibnja nikada ne padnu u zaborav te kako bi se o strahotama ovog napada educirale nove generacije. Memorijalizacija se odvijala kroz obilježavanje javnih prostora i uspostavu trajnih muzeoloških postava.
6.1. Trg svibanjskih žrtava 1995.
Kako bi se komemorirao tragični događaj, križanje Vlaške i Draškovićeve ulice u strogom središtu grada, mjesto gdje je prvog dana napada poginulo pet osoba, preimenovano je i uređeno kao Trg svibanjskih žrtava 1995.. Na trgu je postavljena dostojanstvena spomen-ploča s isklesanim imenima svih sedmero poginulih civila.
Ovaj javni prostor središnje je mjesto godišnjih komemoracija. Svake godine, 2. svibnja u točno 10 sati i 23 minute, predstavnici uprave Grada Zagreba (gradonačelnik i predsjednik Gradske skupštine), predstavnici udruga civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, obitelji poginulih te braniteljske udruge polažu vijence i pale svijeće. Poruke s ovih komemoracija nedvosmisleno osuđuju napad kao “jednu od najmračnijih epizoda u povijesti grada” te ističu nužnost čuvanja istine kao preventivnog mehanizma protiv ponavljanja ratnih strahota. Riječi preživjelih na tim komemoracijama, koje podsjećaju na prizore “pune krvi” i izražavaju žaljenje što su takva okupljanja postala nužnost, predstavljaju snažan antiratni apel.
6.2. Memorijalni centar raketiranja Zagreba 1991./1995. (Petrićeva 4/I)
Dok javni trgovi služe simboličnom sjećanju, edukativna i historiografska funkcija povjerena je specijaliziranoj ustanovi. Dana 2. svibnja 2013. godine, na osamnaestu obljetnicu napada (i zalaganjem udruga, institucija te Ureda predsjednika RH i MUP-a), službeno je otvoren Memorijalni centar raketiranja Zagreba 1991./1995.. Centar se nalazi u samom centru grada, u Ulici Frana Petrića 4/I, a njime danas upravlja Muzej grada Zagreba (MGZ). Njegovo je otvorenje bilo prožeto snažnom simbolikom, a vrata Centra otvorila je Ana Krhen, supruga smrtno stradalog Stjepana Krhena.
Stalni postav Memorijalnog centra, u čijoj su realizaciji sudjelovali arhitekti i multimedijalni umjetnici, osmišljen je s namjerom uranjanja posjetitelja u atmosferu ratnog terora kako bi se osvijestila surovost neselektivnog ratovanja. Izložba ne dokumentira isključivo napad u svibnju 1995. godine, već povlači poveznicu i s pokušajem atentata na politički vrh (raketiranje Banskih dvora u jesen 1991.).
Materijalna baština izložena u Centru uključuje autentične fragmente raketa ispaljenih iz VBR “Orkan” te same de-aktivirane kasetne bombice – “zvončiće” – čime se zorno demonstrira mehanika oružja. Zbirku sačinjava bogat repozitorij dokumentarnih materijala: potresne reporterske fotografije domaćih fotoreportera (poput Miše Lišanina) koje bilježe trenutke eksplozija i zbrinjavanja ranjenih, naslovnice domaćih i inozemnih medija koje prikazuju globalni šok izazvan napadom na bolnice i kulturne institucije, te službeni vojni i policijski dokumenti.
Iskustvo postava naglašeno je kroz multimediju: video-animacije zračnih udara te originalne televizijske priloge iz 1995. godine praćene zvučnom kulisom zavijanja sirena i detonacija, integrirane sa specifičnim svjetlosnim efektima. Centralni, i svakako najpotresniji muzeološki eksponat na izložbi, ujedno i simbol patnje nedužnih, predstavlja autentični “krvavi medvjedić djeteta iz Klaićeve”, pronađen nakon što je kasetna bomba probila bolničke prostorije.
Ustanova nudi kontinuirani edukativni program. Ulaznica se naplaćuje po simboličnoj cijeni od 2 eura, no pristup je potpuno slobodan i besplatan za brojne društvene skupine: hrvatske branitelje, osobe s invaliditetom, umirovljenike te studente i školsku djecu. Održavanjem ovakvog mjesta sjećanja, Grad Zagreb osigurava dugovječnost istine o događajima 2. i 3. svibnja te o brutalnosti ratne doktrine vojno-političkog vrha pobunjenih Srba.
7. Analitička sinteza
Događaji 3. svibnja 1995. godine predstavljaju kristalno jasan primjer prelaska oružanog sukoba iz faze konvencionalnog vojevanja u domenu asimetričnog terora i ratnog zločina. Suočen s taktičkim i operativnim slomom vlastitih vojnih postrojbi na bojišnici u zapadnoj Slavoniji (Operacija Bljesak), vojno-politički aparat RSK prebacio je fokus s vojne na civilnu sferu. Odluka da se, umjesto angažiranja vojnih resursa na usporavanje napredovanja Hrvatske vojske, strateški lansirni sustavi preusmjere i upotrijebe protiv višemilijunskog civilnog centra, bila je promišljena i namjerna.
Korištenje sustava M-87 “Orkan” oboružanog kasetnom submunicijom tipa KB-1 izravan je dokaz zlonamjere (mens rea). Odluka da se ispuste stotine tisuća fragmentacijskih kuglica dizajniranih isključivo za komadanje ljudskog tkiva nad lokacijama poput Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, Hrvatskog narodnog kazališta (s međunarodnim baletnim ansamblom), Akademije dramske umjetnosti i domova za umirovljenike predstavlja čin koji negira temeljna civilizacijska načela razmjernosti, vojnog prioriteta i ljudskosti koja prožimaju Ženevske konvencije.
Žrtve tog napada – 7 poginulih civila, uključujući studenta Luku Skračića i herojskog pirotehničara Ivana Markulina, te više od 200 teško ranjenih osoba koje i danas nose cjeloživotne ozljede i 30-postotnu invalidnost – postale su svjedocima bespoštednog i neselektivnog ciljanja, što je dovelo i do ekološkog zagađenja urbanog središta opasnim ostacima neeksplodiranih bombi koje su odgađale sigurnost godinama nakon napada.
Ipak, iz tragedije 2. i 3. svibnja 1995. razvila se snažna međunarodna osuda i robusna pravna zaštita. Suđenja vođama pobunjenih Srba pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju te presuda na 35 godina zatvora Milanu Martiću, kao i presuda od 20 godina Milanu Čeleketiću pred Županijskim sudom u Zagrebu, predstavljaju neizbrisiv pravosudni pečat koji je srušio pokušaje relativizacije ovih napada pod krinkom “legitimnih represalija” ili napada na vojne ciljeve. Pravorijek je jasan: gađanje gradova neselektivnim oružjem nedvosmislen je i neoprostiv ratni zločin. Kroz djelovanje Memorijalnog centra raketiranja Zagreba 1991./1995. i okupljanja na Trgu svibanjskih žrtava, taj će sudski i ljudski pravorijek biti trajno baštinjen i zaštićen od zaborava u nadolazećim generacijama.
- Raketiranje Zagreba 1995.: Anatomija ratnog zločina
Raketiranje Zagreba u svibnju 1995. godine, kao odmazda za operaciju “Bljesak”, predstavlja jedan od najtežih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Pročitajte… Pročitaj više: Raketiranje Zagreba 1995.: Anatomija ratnog zločina - Sjećanje na Gojka Šuška, ratnog ministra obrane
Na današnji dan, 3. svibnja, Hrvatska se s ponosom prisjeća Gojka Šuška, ratnog ministra obrane i jednog od ključnih arhitekata hrvatske slobode. Od hercegovačkog krša… Pročitaj više: Sjećanje na Gojka Šuška, ratnog ministra obrane - SHKM Požega 2026: 15.000 mladih i najava susreta na Krku
Susret hrvatske katoličke mladeži u Požegi 2026. okupio je tisuće vjernika na Trgu Svetog Trojstva. Uz bogat glazbeni program i snažnu homiliju biskupa Martinovića, Križ… Pročitaj više: SHKM Požega 2026: 15.000 mladih i najava susreta na Krku - Franko Lisica: Prva žrtva rata u zadarskom zaleđu
Priča o Franku Lisici nije samo priča o prvoj žrtvi Domovinskog rata u zadarskom zaleđu, već snažno svjedočanstvo o hrabrosti mladih redarstvenika i elitne jedinice… Pročitaj više: Franko Lisica: Prva žrtva rata u zadarskom zaleđu - 35. obljetnica ubojstva 12 redarstvenika u Borovu
Sjećanje koje ne blijedi: Borovo obilježilo 35 godina od herojske žrtve 12 redarstvenika BOROVO, 2. svibanj 2026. – Svečanom komemoracijom, polaganjem vijenaca i dostojanstvenim mimohodom,… Pročitaj više: 35. obljetnica ubojstva 12 redarstvenika u Borovu - Masakr u Borovu Selu: Početak Domovinskog rata
Tragedija koja se odvila u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine predstavlja jedan od najkompleksnijih, najbrutalnijih i najdalekosežnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti, čije se… Pročitaj više: Masakr u Borovu Selu: Početak Domovinskog rata - „Vrata Hrvatske“ u Jasenovcu: Kamen temeljac za spomen na slobodu i pobjednički „Bljesak“
JASENOVAC – U ozračju ponosa i dubokog pijeteta, danas je u Jasenovcu svečano položen kamen temeljac za spomen-obilježje „Vrata Hrvatske“. Svečanost, održana u sklopu proslave… Pročitaj više: „Vrata Hrvatske“ u Jasenovcu: Kamen temeljac za spomen na slobodu i pobjednički „Bljesak“ - Obilježena 31. obljetnica VRO Bljesak
OKUČANI, 1. svibanj 2026. – Danas je u Okučanima održan program svečanog obilježavanja 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Bljesak”. Prisjećajući se 1. svibnja 1995. godine, kada… Pročitaj više: Obilježena 31. obljetnica VRO Bljesak - Nova Gradiška: Grahijada i folklor “Bljesku u čast”
Uoči obilježavanja 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Bljesak, Nova Gradiška je ponovno oživjela u duhu zajedništva, tradicije i zahvalnosti. Tradicionalna manifestacija “Bljesku u čast” i ove… Pročitaj više: Nova Gradiška: Grahijada i folklor “Bljesku u čast” - Farma Sokolovac ponovno radi: Počela velika repopulacija
Nakon šest i pol mjeseci pauze uzrokovane afričkom svinjskom kugom, farma Sokolovac ponovno otvara svoja vrata. Uz investiciju u biosigurnost i stroge protokole, započinje punjenje… Pročitaj više: Farma Sokolovac ponovno radi: Počela velika repopulacija
