Selo Tovarnik nalazi se u Srijemu na istočnoj granici s Republikom Srbijom, 23 kilometra jugoistočno od Vukovara. Prema popisu iz 1991. u selu je živjelo 3001 osoba, od toga 2136 Hrvata (71%), a 670 osoba su bili Srbi. Ostalo stanovništvo je sastavljeno drugih nacionalnosti. Selo Tovarnik smješteno je uz glavnu prometnicu koja povezuje Šid s Vukovarom i Vinkovcima. Stotine JNA oklopnih vozila i vojnika prošli su kroz Tovarnik iz Srbije prema Vukovaru. Od 2136 hrvatskih stanovnika, koji su 1991. živjeli u Tovarniku, 1865 bili prognani. Do 1. siječnja 2000. godine ostala je nepoznata sudbina 19 osoba. Procjenjuje se da je tijekom rujna i listopada 1991., u Tovarniku, ubijeno je 75 hrvatskih civila. Vladin ured za Provedene zatočene i nestale osobe Republike Hrvatske ekshumacije od 22. do 23. siječnja 1998. i od 27. do 28. siječnja 1998. godine. Ukupno je ekshumirano 53 tijela, od kojih su 44 identificirana.
Prvi incident u Tovarniku dogodio se 21. rujna 1991. godine u navečer, kada je velika kolona oklopnih vozila JNA, prilikom prolaska kroz selo, otvarali vatru i uništavali civilne kuće koje su se nalazile uz cestu. Dana 22. rujna 1991. započeo je tenkovski napad na Tovarnik. Napad je izvršila 3. gardijska proleterska mehanizirana brigada JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Antonića (dio 3 Oklopna bojna 252 “okvr”). Kompletan okupacija se dogodila 23. rujna 1991. godine kada je pješaštvo JNA a u selo ušla srpska paravojna skupina “Beli orlovi”. Nakon što su zauzeli Tovarnik, selo je bilo pod kontrolom v 2. gardijska proleterska mehanizirana brigada JNA. Odmah zatim, Srpska vojska je ušla u selo, operacija potpunog čišćenja sela od Hrvata je počela. U Tovarnik je stigao i ratni zločinac Željko Ražnjatović- Arkan.
Na dan okupacije izvršeno je strijeljanje ispred Katoličke crkve. Tom prilikom ubijeno je sedam civila: Željko Vrančić, Berislav Šimunić, Antun Šimunić, Mato Živić, Manda Živić, Janko Budim i Franjo Kuzmić. J.I. imao neposredno iskustvo ubojstvo nenaoružanih civila. Ona i njeni susjedi sakrili su se u podrum ali su ih našli srpski “vojnici.
“Druge noći pronašli su nas vojnici i odveli u Srpsku kuću. Bila je to kuća M.S. Bilo nas je šest. Sjedili smo do ponoći. Onda su došli oni (vojnici) i naredili nam da idemo spavati. Proveli smo noć tamo. Ujutro smo ustali i uzeli torbe. Rečeno nam je da ostavimo torbe jer nam neće trebati. Odveli su nas u jednu zgradu. Bilo nas je šest: Franjo Kuzmić, Mara Kuzmić (njegova žena), Janja Jurić, Marko Šijak, druga žena i ja. Postrojili su nas u dvorištu kod te stare zgrade. Sjeli smo dolje kad smo vidjeli što će nam se dogoditi, samo dvoje ljudi među nama stajali su mirno. Počeli su nas ubijati jednog po jednog. Kad sam došla na red, nije pucali u mene. Ubo me u moju ruku, a kad sam vrisnula, ponovno me ubo. onesvijestila sam se. Kada sam se osvijestlila, nisam znala kamo da idem. Svi oko mene su bili mrtvi.”
Ubijen je i župnik Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva proveo upravo u Tovarniku – punih 28 godina. Mrtvozorničko izvješće lažiralo je stvarnu sliku ubojstva, jer su u analizama poslije uočene rupe od metaka na prsima. Mrtvozorničko izvješće potpisala je Ljeposava Stanimirović. Premda je ubijen kao i drugi mještani vatrenim i/ili hladnim oružjem, u službenim su dokumentima ona i dr Dragan Martinović napisali da su Burik i ostali “poginuli od eksplozije”.
One koje nisu ubili a uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake i označiti svoju kuću bijelom bojom , tako da se zna da su Hrvati .
No, ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Preživjeli su nakon mučenja odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu .
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
Postoji osnovana sumnja da je i bivši Saborski zastupnik Vojislav Stanimirović , sam Tovarničanin , poznati član SDSS-a imao neke veze s tim .. pitanje je , što on zna o tome ? Ili njegov kolega, i sadašnji Saborski zastupnik i vođa Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac .
„Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandanta saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.“ „Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.“– prema iskazu Slavice Popović
Tako je npr. dr. Ljeposava I. Stanimirović u »lekarskom izvještaju o uzroku smrt« od 18. listopada 1991. za Rudolfa Rappa, rođ. 10. lipnja 1942, navela datum smrti »18. 10. 1991«, što znači da je pregled ubijenoga obavljen istoga dana kada je spomenuti mještanin i ubijen, što je posebno važno istaknuti u kontekstu njezine izjave da su tijela bila u takvom stanju da se uzrok smrti nije mogao utvrditi, pa su zato navodili eksploziju. Unatoč tome što je iz blizine ubijen metkom, liječnica je u rubrici »bolest (ili stanje) koje je neposredno izazvala smrt« zapisala: »eksplozija«. Ono što je posebno šokantno i naj blaže rečeno, degutantno, jest njezino popunjavanje rubrike »osnovni (inicijalni uzrok) smrti« u kojoj se upisuju šifre iz Međunarodne klasifikacije bolesti, koja je »prethodila gore navedenom uzroku smrti«. Ona je, naime, upisala klasifikaciju bolesti »N923«, koja doslovce svim liječnicima u svi jetu poručuje da je riječ o »pojačanom krvarenju između menstruacija« (latinski: »Menorrhagia intermenstrua lis«, a na engleskom: »Ovulation blee ding«), što svatko može provjeriti na web-stranici: http/www.datoteka. com/DIJAGNOZA.
Po riječima predsjednika Udruge dr. Ante Starčević Antuna Ivankovića, ta udruga i dalje zahtjeva od državnih institucija da pokrenu pitanje odgovornosti za ubojstvo 75 mještana Tovarnika u Domovinskom ratu, među kojima je i župnik Ivan Burik.
“Nitko ništa ne poduzima, a vrijeme prolazi. Zahtijevamo da odgovorni odgovaraju i izađu pred lice pravde”, kazao je Ivanković.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je 2012. prvostupanjsku nepravomoćnu presudu za ratne zločine u Tovarniku u predmetu protiv Miloša Stanimirovića i ostalih trinaest okrivljenika. Sedmorica okrivljenika proglašena su krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izrečene su im kazne zatvora u trajanju od 5 do 10 godina. Četvorica okrivljenika oslobođeni su optužbe, a u odnosu na trojicu okrivljenika optužba je odbijena primjenom Zakona o općem oprostu.
“Najgore je što se nikome od nepravomoćno osuđenih na teret ne stavlja ni jedno ubojstvo u Tovarniku. Pa, tko je ubio te ljude? Optužnica uz to nije obuhvatila one najodgovornije, vodstvo bivše JNA i srpskih paravojnih formacija”, poručio je Antun Ivanković.
Optužnica za ratni zločin u Tovarniku je namjerno izostavila nalogodavce, zapovjednike JNA i funkcionere srpske paradržave (generala Dušana Lončara , Borislava Bogunovića, Ljubomira Jorgića, Savu Ivanovića, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
I na današnji dan predsjednik Srbije se udostoji izjaviti da Srbija nikada nikoga nije napala. Hvala bogu da postoje ljudi i svjedoci koji nikada ne smiju prestati govoriti o zločinima i agresiji koja je pičinjena nad hrvatskim narodom, na teritoriju naše domovine.