Lili Benčik_ Kopačevo

Kopačevo u Baranji

Hrvatska Povijest Kultura Nove obavijesti Vijesti

Baranja, zemlja podolca, paprike, ribe i vina, uz bogatstvo običaja, konfiguracija terena, lesne padine, ravnica, te poplavni prostor kroz povijest je potvrđuju kao prikladnu za različite vrste agrarne proizvodnje, ribarstva,  ribnjačarstva i turizma.

U Baranji se uređuju  tri etno-sela Karanac, Kopačevo i Zmajevac, isticanje njihovih prepoznatljivih obilježja, tipične arhitekture prilagođene krajobrazu, te tradicijskih umijeća gradnje panonske kuće, vinskih podruma ( gatora) proizvodnje vina i hrane, ribolova, te povezanih običaja.

Istra zemlja maslina, ribe, vina i boškarina, uz bogatstvo raznolikosti od mora, brdovite unutrašnjosti i razvoju seoskog turizma. U Istri se razvija vinarstvo, vinske ceste, u Baranji isto tako, poznata su baranjska vina i vinske ceste. Čak postoje i slične manifestacije; u Istri Vinistra, Dani otvorenih podruma, a u Baranji Vinski maraton u Zmajevcu.

Udajom sam se pored supruga vezala i za Slavoniju. Kroz dugi niz godina upoznala sam i zavoljela tu ravnicu, tu široku slavonsku dušu, običaje, katoličku tradiciju i naravno tamburicu.

Promatrala sam kako su Slavonci radišni, kako uređuju svoje kuće i okućnice, kako se nakon teška rada znaju veseliti, kako se znaju ” keriti ” bećari s tamburašima, a bećaruše podcikivat, kako znaju strasno voljeti i patiti, kako vole život i za njega se bore.
Upoznala sam bogatu povijesnu baštinu, obišla mnoge muzeje, crkve i svetišta, prošla pored brojnih križeva krajputaša, što sve pokazuje kršćanski- katolički identitet Slavonije. Toliko različita od Istre, uvjetovano bogatom zemljom, koja traži puno rada, ali i obilno daje, za razliku od škrte istarske zemlje.

Ranjena u Domovinskom ratu 1991-1995, poharana, osiromašena i demografski devastirana Slavonija nije izgubila svoju široku dušu, još uvijek se zna veseliti i na tamburi svirati.

Baranjac kaže da nije Slavonac, da je Baranjac, što potvrđuje i naziv Slavonija i
Baranja! I našla mnoge sličnosti Baranje sa Istrom. Samo što u Istri ovakvu fotografiju ne možete snimiti. Vladajući IDS nije čak ni na vrhu Pulskog Kaštela izvjesio hrvatsku zastavu, nego zastavu Istarske Županije. Tek nakon moje prijave o nepoštivanju zastave RH, zavijorila je nova, novcata hrvatska zastava. Za usporedbu posebnosti regija u Hrvatskoj uzimam Baranju. Mogla sam uzeti Zagorje ili bilo koju drugu regiju, ali Baranja je dobar primjer zbog zemljopisnog položaja, dvojezičnosti i suživota, bolji od Istre. Dobar primjer je i stoga, jer je bila županija i kroz povijest, izložena kao i Istra različitim vlastodršcima i velikim migracijama.

baranja

U Baranji živi mađarska nacionalna manjina lojalna državi Hrvatskoj, koja je bila protjerana u Domovinskom ratu od strane velikosrpskih četnika , šešeljevaca koji su po njoj divljali i otjerali
stanovništvo u progonstvo. Kada Baranju po tom pitanju usporedim sa Istrom postaje mi smiješno inzistiranje na nekoj istarskoj posebnosti, jer ukazuje na neznanje IDS- ovaca i njihovo nepoznavanje
povijesti Istre i Hrvatske. I još se predsjednik IDS- a Dalibor Paus nađe pozvan dijeliti lekcije gradonačelniku Vukovara Ivanu Penavi po pitanju suživota?


Posjećujući Baranju naišla sam na mnoge poveznice, koje dokazuju da nema samo Istra svoje posebnosti, već imaju i druge regije u Hrvatskoj, pa IDS nema pokriće za tolikim isticanjem istarskih posebnosti, suživota i multikulturalnosti.

Mađari-Baranjci poštuju državu Hrvatsku u kojoj žive. Održavaju svoje običaje, svoju kulturu i svoj jezik. U Baranji je uvedena dvojezičnost kao i u Istri. Republika Hrvatska je 1995. godine s Mađarskom potpisala bilateralni sporazum o zaštiti prava nacionalnih manjina, pripadnika mađarske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj. Pripadnici mađarske manjine koriste pravo na izdavanje dvojezične osobne iskaznice.
Pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, uporaba znamenja i simbola i obilježavanje praznika mađarske nacionalne manjine propisani su statutom u Općinama Bilje, Ernestinovo, Kneževi Vinogradi, Stari Jankovci, Tordinci i
Vladislavci Baranja kao regija je prostorno omeđena dvjema velikim rijekama. Kroz prošlost do danas prepoznatljiva je po karakterističnim i kompleksnim društvenim i zemljopisnim značajkama. Velike rijeke, Dunav i Drava, u prošlosti su predstavljale svojevrsni granični i izolacijski element navedenog prostora, kao što je Učka za Istru. Baranja, zemlja podolca, paprike, ribe i vina, uz bogatstvo običaja, konfiguracija
terena, lesne padine, ravnica, te poplavni prostor kroz povijest je potvrđuju kao prikladnu za različite vrste agrarne proizvodnje, ribarstva, ribnjačarstva i turizma.
U Baranji se uređuju tri etno-sela Karanac, Kopačevo i Zmajevac, isticanje njihovih prepoznatljivih obilježja, tipične arhitekture prilagođene krajobrazu, te tradicijskih umijeća gradnje panonske kuće, vinskih podruma ( gatora) proizvodnje vina i hrane, ribolova, te povezanih običaja. Istra zemlja maslina, ribe, vina i boškarina, uz bogatstvo raznolikosti od mora, brdovite unutrašnjosti i razvoju seoskog turizma. U Istri se razvija vinarstvo, vinske ceste, u Baranji isto tako, poznata su baranjska vina i vinske ceste. Čak postoje i
slične manifestacije; u Istri Vinistra, Dani otvorenih podruma, a u Baranji Vinski maraton u Zmajevcu.

U Baranji su se izmjenjivale vlasti od vladavine starog Rima, preko kršćanstva, Osmanlijskog carstva od 1526. do 1680-ih kao kopnenog puta uz Dunav i na plovni put Dunavom, za transport ljudstva i materijala u okviru strateškog prodora Osmanskog na zapad. Poslije Osmanskog carstva , u 17.stoljeću vladaju obitelji Zrinski u Baranjskoj županiji. Poznato je da je obitelj Zrinski do kraja 17. stoljeća imala značajna imanja na hrvatskom primorju, u Slavoniji te u Međimurju koje je u to vrijeme pripadalo Ugarskoj, a nepoznato je da su imali značajna imanja i sjeverno od Drave, posebno u Baranjskoj županiji, gdje su posjedovali najmanje 128 naselja i pustara. Po ovome oni su bili najveći zemljoposjednici u županiji ispred Draškovića, ali im je moralo plaćati porez i nekoliko slavonskih naselja južno od Drave. Baranjska naselja su uplaćivala svoje poreze u Čakovcu. Baranja je bila pod Austro-Ugarskom vlasti, kao i Istra, samo što u Baranji žive Mađari, dok u Istri Talijani. Tijekom 20. stoljeća Baranja je jedina hrvatska regija koju su zadesila tri rata i dvije okupacije kao i (barem) četiri seobe stanovništva što je rezultiralo velikim demografskim promjenama, kao i u Istri egzodusi!
U dvorcu Veliki Trianon, u Versaillesu kraj Pariza, delegacije sila Antante i Mađarske su 4. lipnja 1920. potpisale Sporazum kojim se teritorij kraljevine Ugarske smanjio na trećinu nekadašnje veličine. Velike površine (u kojima su većinom živjeli ne- Mađari.) pripale su Austriji, Slovačkoj, Ukrajini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. A više od tri milijuna Mađara odjednom su bili državljani drugih zemalja. Stara dravska granica Hrvatske i Ugarske na preostalom dijelu hrvatsko–ugarske granice ostala je ista.
Komisija za razgraničenje s Mađarskom radila je od ljeta 1945. do srpnja 1946. U tom razdoblju napravljene su brojne studije i elaborati, a za njihovu izradu angažirana je lepeza uglednih pravnika, povjesničara, geografa i drugih pripadnika akademske zajednice. Spomenute studije i elaborati ostali su neupotrijebljeni zbog odluke o nepokretanju revizije granice, donesene na višim razinama. Pariški mirovni
sporazum s Mađarskom potpisan je 10. veljače 1947.bez promjena jugoslavensko-mađarske granice.

Zbog toga je značajan broj pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti ostao u Mađarskoj, isto tako, veliki dio stanovništva mađarske nacionalnosti ostao je u Jugoslaviji, odnosno hrvatskom dijelu Baranje. Zbog toga dolazi do 11 preseljenja stanovništva u oba smjera (Bognar, 1972). Popis stanovništva proveden u sklopu Kraljevine Jugoslavije pokazao je i veliku brojnost Nijemaca. Godine 1931. zabilježeno je 52 846 stanovnika, od kojih je 29,81 % pripadalo njemačkoj nacionalnoj manjini, koju su nakon 2.svjetskog rata komunističke vlasti Jugoslavije brutalno otjerali.
Kao što su Istru zadesila dva velika egzodusa stanovništva, tako su i Baranju, još i više, jer Istra nije bila zahvaćena srpskom agresijom 1991-1995. godine a Baranja je! Nakon 1945.godine Istru su napuštali Talijani, a iz Baranje je od komunističkih vlasti protjerano njemačko autohtono stanovništvo. U prazne kuće i imanja koloniziraju se Hrvati „ vlakom bez voznog reda“ iz Hercegovine, Dalmatinske zagore, pa čak i iz Hrvatskog Zagorja. Srpska agresija 1990-tih uzrokovala su drastične promjene etničkog sastava Baranje. U periodu od 1991. do 1995. godine iz Baranje je izbjeglo oko 26.000 osoba, uglavnom Hrvata i Mađara. Na njihovo mjesto srpske vlasti su naselile do 10.000 Srba iz drugih dijelova Hrvatske. Time je došlo do promjene etničkog sastava stanovništva Baranje. Srpske vlasti su 1992. i 1994. godine provele popise iz kojih je vidljiv taj proces. Po okončanju rata, a tijekom procesa mirne reintegracije Hrvatskog
Podunavlja 1995. – 1998. godine događa se obrnut proces – srpsko stanovništvo, naseljeno u cijelosti, a domicilno dijelom, iseljava iz Baranje, a osobe izbjegle tijekom rata se vraćaju. To je izazvalo novu promjenu etničkog sastava stanovništva Baranje koja je potvrđena popisom 2001. godine.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u hrvatskom dijelu Baranje živjelo je 42.633 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:

Hrvati = 23.693 (55,57%)
Srbi = 8.592 (20,15%)
Mađari = 7.114 (16,69%)
Po popisu 2021 Baranja ukupno broji 30 782 stanovnika dok je deset godina prije
Baranjaca bilo 8.403 više – ukupno 39.420.
Hrvati=19.119 (62,11%)
Srbi=4.794 (15,57)
Mađari=4.407 (14,31)

Kopačevo kako ga opisuje TZ Bilje; „Na rubu Parka prirode Kopački rit nalazi se selo Kopačevo. U selu oko 4 km istočno od Bilja živi većinsko mađarsko stanovništvo. Prvi pisani trag o selu je Darovnica mađarskog kralja Andrije II. iz 1212. godine kojom daruje palatinu Pothu dio naselja s tri mjesta za ribarenje. Nekada je u Kopačevu bilo čak 200 ribara, a cijelo je selo dobro živjelo od ribarenja. U novije vrijeme Kopačani se najviše bave uzgojem povrća. Tako je nadaleko poznata kopačevska mljevena paprika neizostavan začin za riblji paprikaš, ali i za druge baranjske specijalitete. Suvremenim trendovima u razvoju eko i etno turizma
prilagođavaju se i Kopačani koji početkom mjeseca rujna redovito organiziraju Ribarske dane, na kojima posjetitelji mogu uživati u tradicionalnim ribljim specijalitetima, kao i jelima od divljači te finim baranjskim vinima.“ Ribarski dani zaista su vrhunska manifestacija Osječko-baranjske županije.

lili ben

Prvi Ribarski dani održani su 1998. godine, a tada su posljednji put potomci nekadašnjih kopačevskih ribara povukli mrežu na Sakadašu i izvukli babuške, štuke i pokojeg šarana. Pojedeni su u slast, a okusi toga prvog poslijeratnog slavlja postavili su temelj za budućnost turizma u Kopačevu. Manifestaciju je prije dvadeset i pet godina pokrenula nekolicina entuzijasta, a u međuvremenu su prerasli u događaj koji okuplja dvadesetak tisuća posjetitelja. Baranjci su i ovoga puta priredili vrhunski gastro doživljaj za sve svoje nove i stare goste. A posjetitelji su uživali u šaranu na rašljama, fišu i čobancu, vinima i domaćoj paprici… Prema informaciji koju sam čula , samo prvi dan pojelo se 2 tone ribe, a tek subotu i nedjelju, kada je bila neopisiva gužva? Pored šarana na rašljama, najviše se pojelo fiš-paprikaša, a poseban specijalitet su čvarci i čips od šarana!

bar

Kopačevo je selo koje je ustvari dalo ime Parku prirode Kopački rit. Nekada je to bilo selo alasa, profesionalnih ribara pa zato ta ribarska tradicija živi i danas u duhu mještana, a ribarski dani evociraju je na najbolji mogući način. Činjenica da se nekoć stanovništvo bavilo ribolovom, vidljivo i na pročeljima mnogih tradicijskih kuća. Danas se velikim dijelom mještani bave povrtlarstvom i cvjećarstvom, a sve više ih se odlučuje i za razvoj eko i seoskog turizma. Kopačevo se čini nestvarnim, kao neko imaginarno mjesto iz stare mađarske narodne priče, a nalazi se svega desetak kilometara od Osijeka i oko pet kilometara od općinskoga središta Bilja. Vrijedi posjetiti i doživjeti!

Autorica : Lili Benčik/hrvatskepravice

Odgovori