Na današnji dan, 13. lipnja, prisjećamo se smrti jednog od najvoljenijih svetaca kršćanskoga svijeta – svetog Antuna Padovanskog, skromnog franjevca, moćnog propovjednika, zaštitnika siromaha i svjetionika nade onima koji su bili izgubljeni, slomljeni i zaboravljeni. Umro je na današnji dan 1231. godine, u dobi od svega 36 godina, ostavivši iza sebe duhovno nasljeđe koje i danas nadahnjuje milijune.
Od plemićke raskoši do franjevačke siromaštva
Rođen 1195. godine u Lisabonu kao Fernando Martins de Bulhoes, Antun je potjecao iz ugledne i bogate plemićke obitelji. No, još kao mladić pokazivao je sklonost duhovnom životu, pa se već s 15 godina odrekao zemaljskih počasti i udobnosti, odlučivši stupiti u red augustinaca. Svoj život potpuno je posvetio Bogu, a desetak godina kasnije, nadahnut mučeništvom prvih franjevaca u Maroku, pristupa Redu manje braće, gdje uzima ime Antun.
Presudan trenutak u njegovu životu bio je susret sa svetim Franjom Asiškim 1221. godine u Asizu. Bio je to susret dvaju duhovnih velikana, iz kojeg je Antun crpio gorljivost za propovijedanje i radikalnu vjernost evanđelju.
Propovjednik istine i svjetlo pokajnicima
Antun je bio poznat po svojim nadahnutim propovijedima koje su okupljale tisuće ljudi. Njegove riječi bile su snažne, duboke, a nadasve prožete ljubavlju prema Bogu i čovjeku. No, nije se zaustavljao samo na riječima – njegov život bio je ispunjen služenjem, tješenjem, opraštanjem i poticanjem na obraćenje.
Njegov suvremenik zapisao je kako bi Antun znao propovijedati i ispovijedati do zalaska sunca, bez da uzme i zalogaj hrane. Bio je neumoran u radu za duše, posvećujući se svakome tko bi potražio njegovu pomoć. Njegovo kršćanstvo nije bilo ukrašeno finim riječima, već je bilo istinito, oštro i zahtjevno – ali uvijek s ciljem duhovne obnove čovjeka.
Čudesa i ispovijedi koje su mijenjale živote
U narodu su se godinama nakon njegove smrti prepričavala brojna čudesa i prizori iz ispovijedi koje su mnoge ganule do suza. Tako se pričalo da je jedan grešnik, iz srama, napisao svoje grijehe na papir. Antun je čitajući popis, vidljivo izbrisao svaki zapisani grijeh – kako je čitao, tako je i grijeh nestajao.
Jedna od najpoznatijih priča je i ona o mladom Leonardu iz Padove koji je udario vlastitu majku. Na to mu je Antun, vidno potresen, rekao da bi nogu koja udara roditelja trebalo – odrezati. Mladić je doslovno shvatio riječi svetca i učinio to. Kada je čuo krikove majke, Antun je došao u kuću i čudesno vratio nogu mladiću, spojivši odsječeni dio s ostatkom tijela – na opće čuđenje i vjeru svih okupljenih.
Smrt kao povratak Gospodinu
Sveti Antun je, kao i čitav život, i smrt dočekao u vjeri i predanosti. Dana 13. lipnja 1231., dok je s braćom sjedio za stolom, osjetio je slabost. Zamolio ih je da ga vrate u njegov voljeni samostan u Padovi, no put do grada bio je pretežak. Skrasio se u selu Arcelli, gdje je u skromnoj sobici zatražio posljednje sakramente. Izgovorivši stih Marijanske pjesme “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda”, pogledao je u nebo. Na pitanje brata Luke: “Što vidiš?”, tiho je odgovorio: “Vidim svojega Gospodina.” I tako je tiho preminuo – dostojanstveno, kao svetac.
Bazilika u Padovi – dom njegovih relikvija
Na mjestu njegove smrti i djelovanja, u Padovi, podignuta je impozantna bazilika, koja je kroz stoljeća postala jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta u Europi. Gradnja je započela samo godinu dana nakon njegove smrti, 1232. godine, a završena je krajem 13. stoljeća. Sa svojih devet kapelica, visinom od gotovo 40 metara i arhitektonskom raskoši, bazilika čuva relikvije sveca i priče o vjeri koje i dalje pokreću srca vjernika.
Sveti Antun među Hrvatima
U hrvatskom narodu, sveti Antun zauzima posebno mjesto. Njegov blagdan slavi se s dubokom pobožnošću diljem zemlje, a najpoznatije svetište posvećeno mu je u Zagrebu, na Svetom Duhu, gdje svakog 13. lipnja vjernici hrle na mise, ispovijedi i blagoslove. U Bosni i Hercegovini, najvažnije svetište svetog Antuna nalazi se u Ljubuškom, u župi Humac, gdje se već desetljećima okupljaju tisuće vjernika.
Zaštitnik siromaha, tješitelj obitelji, nada onima koji traže
Sveti Antun Padovanski nije bio samo mistik i čudotvorac. Bio je pravi prijatelj malih ljudi, zaštitnik siromašnih, supružnika, trudnica, ribara, neplodnih i izgubljenih. I danas mu se vjernici obraćaju u nevolji, moleći njegov zagovor, tražeći izgubljene stvari, ali i – izgubljenu vjeru, izgubljeni smisao, izgubljenu snagu.
Njegov život i smrt podsjećaju nas da svetost nije nedostižna i da se prava veličina ne mjeri titulama, već žrtvom, ljubavlju i vjernošću. U svijetu prepunom buke i nemira, riječ svetog Antuna ostaje tiha, ali snažna poruka: biti svjetlo drugome je najveći dar.
