Piše: Dražen Jurmanović Datum:18. svibanj 2025. Vrijeme čitanja: 2 min
Kad bi se demokracija u Hrvatskoj mjerila po količini izlijepljenih plakata, nasmijanih lica na billboardima i broju penzionera koji su te nedjelje obukli najbolju košulju i krenuli prema biralištu – rekli bismo da živimo u Švicarskoj. Ali ne, mi smo Hrvatska – zemlja u kojoj izbori ne odražavaju volju naroda, već disciplinu članstva.
I ovi izbori, kao i svi dosadašnji, pokazali su koliko smo daleko od stvarne demokracije. Ako pod “daleko” podrazumijevate galaksiju, onda da – baš smo “blizu”.
Zamislimo sada kratki eksperiment: skinimo s političkog terena sve one koji su “podsjećeni” da izađu na izbore. Skinimo i one kojima su simpatizeri napisali listić, promatrači potvrdili prisutnost, a posrednici dali znak da je sve u redu. Koliko bi nas ostalo? Koliko bi birača samoinicijativno, vođeno vjerom u sustav, izašlo na izbore? Koliko bi njih reklo: “Da, ovo je moj trenutak kao građanina da odlučim o budućnosti ove zemlje”?
Odgovor je poražavajući. Ne bi bilo dovoljno ljudi ni za sastavljanje mjesnog odbora u nekoj slavonskoj općini koja broji više traktora nego stanovnika.
Jer u Hrvatskoj, politika ne živi u narodu – ona živi na spiskovima. Stranačkim. Najviše HDZ-ovim. S više od 210.000 članova, oni ne idu na izbore iz uvjerenja. Ne. Oni idu jer ih se “podsjeti”. Nekada porukom, nekada pozivom, a često i dobrom starom metodom “promatrača” koji nije baš došao promatrati hoće li netko ubaciti krivi listić, nego da provjeri jeste li i vi ubacili “onaj pravi”.
Čitava ta operacija je zapravo fascinantna u svojoj učinkovitosti. Gradski odbor sjedi na vrhu hijerarhije kao generalštab, posrednici operiraju kao časnici, a promatrači – eh, oni su tiha vojska koja piše, nadgleda i „asistira“ onima koji su možda zaboravili kako se piše broj 9. Sve to u ime demokracije. Jer papir sve trpi. A zakon, taj trpi još više.
I onda, kad sve završi, kad se zbrajaju glasovi, slušamo izjave o “velikom povjerenju naroda” i “neupitnom legitimitetu”. A da ironija bude potpuna, na izborima jedva pređeš 45% izlaznosti. Dakle, više od pola građana uopće ne mari. Ali to nikoga ne brine. Jer oni koji su trebali biti podsjećeni – podsjećeni su. A ostali? Pa što, tko im je kriv što nisu u stranci?
Zašto se žaliti, kažete? Pa sve je po zakonu. Ili barem po onome što smo izglasali da bude zakon. Sve se da uredno složiti, isprintati, potpisati. Papir sve trpi, pogotovo kad na njemu piše “pobjeda voljom naroda”.
A narod? On ionako odavno nije subjekt, nego objekt. Objekt manipulacije, apatije i pasivnog promatranja kako netko drugi odlučuje umjesto njega. Jer, budimo iskreni – ako više od pola zemlje ne zanima kako se bira vlast, možda je i zaslužila da joj vlast bira stranka, a ne narod.
Demokracija? U teoriji da. U praksi – više kao natjecanje u disciplini zvanom tko ima više članova i bolju organizaciju podsjećanja. I dokle god to zovemo demokracijom, dotle ćemo i živjeti u ovoj političkoj bajci – punoj stranaka, a bez stvarne slobode izbora.
Ali hej, glavno da je sve bilo “po zakonu”.
