Bio je to hladan travanjski dan 1971. godine kada je tišina štokholmske diplomacije razorena rafalima u jugoslavenskom veleposlanstvu. Krv na tepihu veleposlanstva, ubojica s hrvatskim naglaskom i ambasador koji umire u bolnici osam dana kasnije – vijest je prodrmala europsku javnost, a Jugoslaviju bacila u stanje opsadnog šoka. Po prvi puta, najviši diplomatski predstavnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postao je meta atentata na stranom tlu. Ubijen je Vladimir Rolović, a svijet je upoznao ime Miro Barešić.
U toj jednoj rečenici — hrvatski emigrant ubio jugoslavenskog ambasadora — stala je čitava povijest frustracija, progona, neslobode i krvave borbe između dviju stvarnosti koje su postojale paralelno: službene Jugoslavije i njezine disidentske dijaspore.
Atentat u Švedskoj: Ekstremizam ili čin očaja?
Vladimir Rolović nije bio tek ambasador. Bio je utjelovljenje režima: bivši partizan, visoki funkcionar Saveza komunista, bivši pomoćnik saveznog ministra vanjskih poslova, čovjek s partijskom iskaznicom još iz crnogorskih brda. Atentat na njega bio je, u očima jugoslavenskih vlasti, čin terorizma. Za emigraciju, posebno onu povezanu s Hrvatskim narodnim odporom, bio je to – čin prkosa, možda i osvete.
Barešić i njegov suradnik Anđelko Brajković provalili su u veleposlanstvo, otvorili vatru, a zatim bili uhićeni. Švedski sud ih je osudio na doživotne kazne, ali i to je imalo svoj epilog u stilu političkog trilera: hrvatska skupina otela je švedski zrakoplov i u zamjenu za živote putnika, tražila — i dobila — oslobađanje atentatora. Barešić je nestao sa švedskog horizonta, ali ne i iz političke stvarnosti Balkana.
Rat tajnih službi: Udba, Luburić, Rolović
Bio je to tek jedan čin u puno većem kazalištu hladnoratovskog podzemlja. Jugoslavenska Udba godinama je likvidirala političke emigrante: u Parizu, Buenos Airesu, Sydneyju, Münchenu. Više od osamdeset likvidacija, često bez suđenja i tragova. Najpoznatija — likvidacija ustaškog generala Maksa Luburića u Španjolskoj 1969. godine. Mnogi povjesničari vjeruju da je atentat na Rolovića bio direktna odmazda za Luburića, čin reciprociteta u ratu koji se vodio bez pravila.
Miro Barešić: Od atentatora do heroja?
Miro Barešić rođen je u Šibeniku 1950., odrastao u selu Drage, a mladost mu je obilježila ideološka netrpeljivost prema režimu. Nakon atentata i dramatičnih godina u emigraciji, na početku Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku. I tada, gotovo simbolički, priča se zatvara u krvavom krugu. Poginuo je 31. srpnja 1991. godine u Donjim Miranjama, u čudnoj zasjedi za koju ni do danas nema jasnog odgovora. S njim su poginuli suborci Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić. Obitelj nikad nije povjerovala u službenu verziju.
Barešić je najprije pokopan pod pseudonimom na zagrebačkom Miroševcu, da bi godinu kasnije bio ispraćen s državnim počastima na Mirogoju, u Aleji branitelja. Posthumno je promaknut u bojnika Hrvatske vojske. Njegovo rodno selo podiglo mu je spomenik, a Crna Gora – u znak prosvjeda – poslala diplomatsku notu hrvatskom veleposlanstvu. Ni mrtav, Miro Barešić nije prestao dijeliti Balkan.
Heroj ili terorist? Povijest ne voli jednostavne odgovore
Za jedne je Barešić terorist, simbol radikalizma i političke neuračunljivosti. Za druge je domoljub, borac za hrvatsku slobodu, čovjek koji nije mogao i nije htio šutjeti pred onim što je smatrao nepravdom. Njegova priča je crno-bijela samo onima koji se boje nijansi.
Današnji povijesni revizionizam, i s lijeva i s desna, često koristi Barešića kao simbol. Jedni žele izbrisati njegovo ime iz kolektivnog sjećanja, drugi ga žele postaviti na pijedestal. No možda je vrijeme da se napokon pogleda istini u oči: Barešić je proizvod jednog podijeljenog vremena, ratnog uma i ideološke rascjepkanosti.
Njegov atentat na Rolovića bio je detonator koji je razotkrio koliko duboko su se mržnje zakopale u tijelo jedne umjetne državne tvorevine. I koliko dugo će još njezini duhovi lutati današnjim političkim prostorom.
