Marion-Angelika Strasser imala je samo 18 godina kada je, vođena ljubavlju prema Domovini, odlučila stati na prvu crtu obrane Hrvatske. Kao mlada djevojka, netom nakon završene trgovačke škole, prijavila se u slatinski Zbor narodne garde. Bio je to početak kolovoza 1991. godine, trenutak kada su njezina hrabrost i osjećaj dužnosti nadjačali mladenački strah. Zajedno s prijateljicom Gordanom Loborec, pridružila se 64. samostalnom bataljunu ZNG-a, svjesna opasnosti, ali i odgovornosti koju nosi obrana napaćene Domovine.
Marion-Angelika, rođena 9. travnja 1973. u Karlsruheu, položila je svoj mladi život na oltar Hrvatske 27. studenog 1991. godine kod Čačinaca, između Slatine i Orahovice. Tog istog dana, tragično su stradali i njezina prijateljica Gordana Loborec (rođena 2. ožujka 1972. u Virovitici) te Alojz Dvorski, koji je imao samo 16 godina. Njihove su mladosti, ujedinjene u ljubavi prema Domovini, ugašene od „prijateljske vatre“.
U trenutku kada je život stao, snovi su ostali nezavršeni, a neovisna Hrvatska, kojoj su se toliko radovale, svanula je bez njih. Marionina majka Mara, u svojoj boli, zapisala je u knjizi “Pismo ratniku” dirljive riječi koje odzvanjaju i danas:
“Neovisna Hrvatska je doista svanula, ali bez tebe, koja bi joj se toliko radovala. Prolazili su dugi dani strepnje i iščekivanja. Tvoje veselje bilo je neizmjerno kad si zadužila gardijsku odoru. Nisam imala snage reći ti: ne idi. Ljubav prema Domovini bila je jača od svega.”
Dan kada su Marion-Angelika, Gordana i Alojz položeni na vječni počinak, 29. studenog 1991., ostao je urezan u sjećanje mnogih. Uz vojne počasti, ispraćeni su kao heroji, što su zauvijek i ostali.
Danas, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Slatina organizira memorijale u njihovu čast. Kod spomenika poginulim braniteljima u Parku 136. slatinske brigade, pale se svijeće i polažu vijenci u znak zahvalnosti. No, njihova priča nije samo priča Slatine. To je priča Hrvatske, priča o mladosti koja je, u najtežim trenucima, odlučila dati sve za budućnost svoje zemlje.
“Kako zaboraviti ovu mladost? Kako smijemo zaboraviti?”
Ova imena i priče moramo pričati. Sjećanje na Marion-Angeliku, Gordanu i sve one koji su dali svoje živote za slobodnu Hrvatsku mora živjeti u svakom kutku zemlje za koju su se borili. Jer, njihova žrtva je temelj naše slobode, a zaborav bi bio najveća izdaja.
