S tugom se prisjećamo Ivane Vujić, djevojčice koja je imala samo 13 godina kada je njezin mladi život prekinut srbo-četničkom tenkovskom granatom ispaljenom iz obližnje vojarne. Ivana, učenica šestog razreda, izgubila je život, dok su njezini roditelji, Branka i Ivan, teško ranjeni. Majka je ostala nepokretna i prikovana za kolica.
Suzana Lepan Štefanči iz Večernjeg lista razgovarala je sa Majom Putkalović Buljan, te 91 nerazdvojnom prijateljicom Ivane Vujić, na godišnjici Ivanine smrti, 2019. godine.
Razgovor prenosim u nastavku teksta:
Ivana i Maja i toga su se jutra dovikivale s balkona njihove zgrade na osječkom Vijencu Ivana Meštrovića. Gradom su odjekivali pucnjevi. – Idemo vidjeti tko je to u podrumu hrabar – našalila se 12-ogodišnja Maja Puktalović Buljan.
Već se neko vrijeme događalo nešto što ni jedna ni druga nisu razumjele. Njezina najbolja prijateljica, s kojom je dijelila ulaz u zgradu, ali i školsku klupu, izmilila je glavu kroz prozor. Bila je u pidžami i raščupana. Kazaljke su pokazivale osam sati. – Pričekaj, idem se samo obući pa dolazim – prihvatila je spremno poziv. Pozdravile su se s obećanjem da se vide za nekoliko minuta. Maja je maknula trogodišnju sestru s balkona i ušla u stan. Majka joj je radila u bolnici pa je neprestano zabrinuto zvala i provjeravala jesu li na sigurnom. Nije se plašila, nisu ju ni najmanje brinule priče o pucnjavi iz “tamo neke vojarne”. Za nju su još uvijek trajali ljetni školski praznici i imala je druge “brige”.
Dok se spremala za šetnju do podruma nije ni slutila da je razgovor koji je netom prije vodila s Ivanom bio njihov posljednji. Desetak minuta kasnije odjeknula je snažna eksplozija. Granata ispaljena iz vojarne udarila je u njihovu zgradu. Jedan je stan bio potpuno razoren. Ivana Vujić u njemu je na mjestu poginula. Trinaestogodišnja djevojčica bila je prva civilna žrtva u Domovinskom ratu u Osijeku. Život joj je ugašen 3. rujna 1991. godine. Njezini su roditelji Branka i Ivan teško ozlijeđeni, majka se dugo borila za život. Bila im je jedino dijete. – Prozori su se srušili, stan se napunio prašinom. I više nismo znali što se događa – priča Maja Puktalović Buljan. Uslijedio je kaos. Stanari su panično trčali u podrum, stigli su i gardisti koji su ih upućivali u školu preko puta pa su prelazili u nju, gdje bi trebali biti sigurniji.
Konstantno sam pitala gdje je Ivana jer sam znala da je ostala u zgradi. Nisu znali kako da mi kažu što se dogodilo. Mama je odmah došla s posla, otac je isto neprestano bio s nama. Uvijek bi me nekako “otkačili”, govorili su tu je, tamo je – govori Maja.
Kada je opasnost prošla, mama je nju, malenu sestru i trogodišnjega brata ravno iz škole odvezla kod bake na selo. Nije stigla ni baciti pogled na zgradu. Maja i dalje nije znala istinu. Neprestano je plakala, kao da je, razmišlja o tome danas, nešto osjećala. I postavljala je milijun pitanja. U ulici gdje su joj živjeli djed i baka, inače izbjegli iz baranjskoga Bilja, u jednom se trenutku dogodila prometna nesreća. Majka je izašla pred kuću da vidi što se dogodilo. Ostavila je upaljen radio na komu su se upravo vrtile vijesti. Radio voditelj priopćio je kako je poginula djevojčica Ivana Vujić.
– I tada se moj svijet srušio. Imala sam 12 godina i prvi sam se put tada upoznala sa smrću. Nisam znala što se događa, vrištala sam, htjela sam ići tamo da ju vidim. Naravno da su mi rekli kako je to nemoguće jer je sve razoreno. Bilo je strašno u njezinom stanu, nije ostalo ništa – prisjeća se naša sugovornica njezinoga do tada najtužnijega i najtraumatičnijega dana. Odrasla je preko noći. A još večer ranije sve je bilo drukčije. Vidjele su se, kao i svaki dan prije toga, i dogovarale kako će se ići vozati biciklom po gradu. Obje su već bile nabavile knjige za sedmi razred. Poznavale su se malo više od godinu dana. Ivana je došla u školu „Vijenac“ iz OŠ „Fran Krsto Frankopan“. Išle su skupa u šesti razred, sjedile u istoj, drugoj klupi do prozora. U njihovoj „ekipi“ bila je još i kolegica Kristina. Maja je stanovala na drugom, Kristina na trećem, a Ivana na petom katu.
– Postale smo nerazdvojne, dijelile smo dječje tajne, vozile bicikl, skakale preko gume, igrale se, zadaće rješavale skupa. Roditelji su nas jedva razdvajali kako bi nas stavili na spavanje – smješka se Maja nostalgično.
Svake godine, Ivanini prijatelji iz razreda pale svijeće i prisjećaju se svoje drage prijateljice. U Osijeku, na vijencu Ivana Meštrovića, izgrađen je trg nazvan “Ivanin trg” u čast nevine djevojčice.
Ivana Vujić bila je jedna od 402 djece ubijene tijekom Domovinskog rata. Danas, 188 osoba koje su tada bile djeca, žive s teškim posljedicama ranjavanja i različitim stupnjevima invalidnosti. Osim fizičkih stradanja, 5.497 djece ostalo je bez jednog roditelja, dok je 74 djece izgubilo oba roditelja.
Unatoč strašnim patnjama i gubicima, za ubojstva poput Ivaninog i dalje nitko nije odgovarao. Sjećanje na Ivanu Vujić i sve nevine žrtve Domovinskog rata ostaje trajno urezano u našim srcima.
