U povijesnom trenutku kada se Hrvatska suočavala s izazovima obrane svoje neovisnosti, gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić, 5 travnja 1991. godine, pokrenuo je inicijativu koja će ostati zabilježena kao ključni korak u organiziranju obrane glavnog grada. Na sastanku održanom 5. travnja 1991. godine, predstavnici zagrebačkih političkih stranaka postigli su dogovor o osnivanju Narodne zaštite u Zagrebu.
Osnovano je gradsko međustranačko vijeće Narodne zaštite pod vodstvom Buzančića, koje je izdalo proglas pozivajući građane da se pridruže dobrovoljačkim nenaoružanim jedinicama. Odaziv građana bio je iznimno velik, a prvi odredi Narodne zaštite formirani su već 7. travnja. Po osnivanju gradskog stožera Narodne zaštite Zagreba na mjesto zapovjednika imenovan je Milivoj Kujundžić.
S malo oružja i velikim srcem, poluvojne postrojbe Narodne zaštite pridružile su se snagama redarstva u nadzoru prometnica, osiguravanju vitalnih objekata i otkrivanju snajperista. Jedan od prvih većih izazova s kojima su se suočili bio je pokušaj spriječavanja izlaska vojne kolone iz vojarne Maršal Tito u srpnju 1991., što je rezultiralo sukobom i gubitkom prvog Zagrepčanina u Domovinskom ratu.
Kako su se mjeseci odmicali, odredi Narodne zaštite evoluirali su u naoružane formacije, koje su zajedno s MUP-om i Zborom narodne garde držali u okruženju vojne objekte JNA. Postupno su se pripadnici Narodne zaštite integrirali u gardijske i pričuvne brigade Hrvatske vojske, a krajem 1991. godine prešli su u novoustrojeno Domobranstvo, čime su postavili temelje za daljnju obranu i izgradnju hrvatske države.
Izvor: Borna Marinić/ HKR
