Prije 28 godina, na današnji dan 4. kolovoza 1995. godine, rano u jutro, oko 5 sati, započela je veličanstvena i munjevita vojno-redarstvena operacija Oluja s kojom se 14 % privremeno okupiranog teritorija Republike Hrvatske vratilo u hrvatsko ustavno-pravni poredak, osim istočne Slavonije, koja je kasnije vraćen putem mirne reintegracije.
Operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV-a general Zvonimir Červenko. Zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju vodio general Mladen Markač.
U VRO Oluja oslobođeno je 14 posto ukupne površine Republike Hrvatske.
Hrvatski napad pobunjene Srbe nije mogao iznenaditi. Ratno stanje na cjelokupnom području RSK proglašeno je 28. srpnja 1995. Već tada su bilježeni slučajevi iseljavanja stanovništva s okupiranih područja prema Srbiji. Osim vojske za hrvatski napad su se pripremale i civilne strukture RSK. Republički štab civilne zaštite je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava. Dan prije napada obavještajne strukture pobunjenih Srba su predviđale napad na dijelove okupiranog područja ali ne i na cjelokupan prostor.
Obrambena operacija SVK Gvozd predviđala je u dvije etape, u prvoj, odsudnom obranom očuvati teritorijalni integritet RSK, spriječiti iznenađenje i odsijecanje dijelova teritorije, razvlačiti hrvatske snage, nanositi im gubitke i stvoriti uvjete za ofenzivno djelovanje. Sedmi sjevernodalmatinski korpus imao je zadatak da u protuudaru odsječe prometnicu Šibenik-Biograd, izbije na more i utvrdi dostignutu crtu. Ratna zadaća 11. slavonsko-baranjskog korpusa SVK osim odsudne obrane u Baranji bila je napad u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, blokiranje Osijeka i Vinkovaca i stvaranje mostobrana na pravcu Mirkovci – Županja. Sa stvorenog mostobrana planirana je ofenziva na glavnom pravcu Privlaka – Županja, odsijecanja Spačvanskih šuma i izlazak na rijeku Savu radi spajanja sa snagama Vojske Republike Srpske koje su trebale razbiti HVO u širem području Orašja. Završni dio operacija bilo je razbijanje odsječenih snaga u širem području Spačvanskih šuma i prelazak u obranu. Zrakoplovnu potporu trebalo je pružati zrakoplovstvo Vojske Jugoslavije. Posebnim aneksom bila je predviđena i uporaba jedne operativne skupine Vojske Jugoslavije koja se sastojala od dvije oklopne, jedne mehanizirane, dvije motorizirane, jedne mješovite topničke brigade i nekoliko manjih postrojbi. Bar na papiru Srbi su imali veliku vjeru u svoje snage jer su predviđali da mogu izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana. To vrijeme trebalo je biti dovoljno za uključivanje u sukob Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.
127 tisuća ljudi, od kojih je dio imao iza sebe višemjesečno bojno djelovanje na planini Dinari, Livanjskom i Glamočkom polju, kao i zapadnoj Slavoniji. Vojna sila pobunjenih Srba procijenjena je na oko 40 tisuća ljudi što je bilo približno točno. Odnos u živoj sili bio je 3:1 u korist HV-a i bio je točan.
Operacija “Oluja” počela je 4. kolovoza u pet sati ujutro 1995. godine, kada se građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje porukom obratio tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman, pozvavši ih da ostanu u svojim kućama. Prve večeri javnosti je rečeno kako akcija teče prema planu. Te večeri vojska i policija oslobodile su Sveti Rok, te došli na samo nekoliko kilometara od Knina.
Dobro uvježbana i spremna Hrvatska vojska , oko 127 tisuća, uključujući i HV koji su ostali u Slavoniji, bila je spremna da pobijedi vojsku Srpskih pobunjenika koja je tada brojala oko 40 tisuća.
Vojne snage tzv. republike srpske krajine znale da se priprema vojno-redarstvena operacija ‘Oluja’, kao što su i predvidjeli pravce djelovanja hrvatskih snaga. Tvrdi Markač koji je tijekom razgovora sa srpskim generalom Milom Mrkšićem u Haagu saznao za to. Oni su točno predvidjeli pravce djelovanja Hrvatske vojske.
Nakon početnog djelovanja snaga Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i uništenih neprijateljskih sustava veze te topničke pripreme po vojnim ciljevima, hrvatske snage krenule su u akciju istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj gotovo 600 kilometara.
Udarnu snagu na glavnim pravcima napada činile su gardijske brigade, potpomognute specijalnom policijom Ministarstva unutarnjih poslova i Hrvatskim gardijskim zdrugom te domobranskim i pričuvnim postrojbama. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući svojoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari.
“Jedino što nisu predvidjeli bio je pravac s Velebita”, tvrdi Markač.
Glavni smjerovi napada bili su s Dinare i Velebita u pravcu Knina. Već u operaciji “Ljeto 95” stvoreni su preduvjeti da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada. S druge strane, s Velebita preko Svetog Roka silovito su u pravcu Knina prodirale Specijalne postrojbe MUP-a.
Snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK na svim pravcima napada i ovladale crtom u dubini od 4 km od polaznih položaja. Snage MUP-a na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.
ZP Zagreb i ZP Bjelovar stvorili su operativne uvjete za oslobađanje Kostajnice i odsijecanje snaga Banijskog korpusa.
Idućeg dana, 5. kolovoza, u podne se na kninskoj tvrđavi zavijorila dvadesetmetarska hrvatska zastava. Hrvatska vojska i policija oslobodile su i Gračac, Lovinac, Benkovac, Kijevo, Vrliku, Primišlje kraj Slunja te više prometnica, povezani su sjever i jug zemlje. Osim toga oslobođena je i Subica, hrvatske su snage došle na međunarodno priznatu granicu Hrvatske i BiH.
Oslobođeni su: hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.
U jutarnjim satima 6. kolovoza snage ZP Zagreb oslobodile su Petrinju i veći broj sela, a u večernjim satima istog dana oslobođena je i Kostajnica, te su stvoreni operativni uvjeti za prodor smjerom Kostajnica – Dvor i Petrinja – Glina – Dvor. Istog je dana ZP Bjelovar završio napadni dio operacije i prešao na utvrđivanje dostignute crte i osiguranja državne granice, kao i čišćenje oslobođenih područja između rijeke Save i Une. Na područje Banovine ušao je dio snaga ZP Karlovac koje su uspješno završile operaciju na pravcu Ogulin – Slunj. Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković). Na kninsku tvrđavu stigao je tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, poljubio je hrvatsku zastavu i označio kraj snova o velikoj Srbiji.
Ujutro 7. kolovoza načelnik Glavnog stožera HV Zvonimir Červenko zapovjedio je prekid paljbe u području Vojnić – Vrginmost – Glina – Kostajnica – Dvor jer su to tražili pobunjeni Srbi iz 21. kordunskog korpusa koji se povukao na Banovinu. ZP Zagreb je morao pripremiti postrojbu jačine brigade koja je do 7 sati u pratnji UNCRO-a trebala izvršiti hodnju od Hrvatske Kostajnice do Dvora, razmjestiti se u širem području mjesta, i blokirati ga te dopustiti prijelaz preko mosta samo nenaoružanim osobama. Sve oružje i vojna oprema u nazočnosti UNCRO-a trebala se predati HV-u. Brzo se pokazalo da je to varka s kojom su Srbi pokušavali dobiti na vremenu pa je prijepodne načelnik Glavnog stožera HV povukao zapovijed o prekidu paljbe i zapovjedio produženje djelovanja radi “razbijanja neprijatelja na području Banovine i izbijanja na državnu granicu Republike Hrvatske u skladu s prije izdanim zapovijedima. Napad je nastavljen i tijekom dana su oslobođena naselja: Maja, Banski Grabovac, Kraljevčani, Komogovina, Kostajnica, Kukuruzari, Majski Trtnik, Čukur i druga mjesta. Do spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH nije došlo samo zbog propuštanja kolone srpskih izbjeglica na prometnici Glina – Maja – Gvozdansko – Dvor.
Srpske snage tijekom 8. kolovoza nisu pružale značajniji otpor hrvatskim snagama koje su nastavile napade iz pravaca od Kostajnice i Gline prema Dvoru na Uni s tim da je dio snaga odvojen za čišćenje južnih padina Zrinske gore. Operaciju je otežao velik broj civila kod sela Žirovac zbog čega je Glavni stožer HV-a zaustavio 1. gardijsku brigada u Slavskom Polju i na ušću rječice Glinice u rijeku Glinu (selo Katinovac). Konačno je u 14 sati dogovorena predaja s pukovnikom Čedomirom Bulatom i 21. kordunskog korpusa. Predaja oružja počela je ujutro 9. kolovoza. Izvlačenje ljudi dogovoreno je na pravcima Topusko – Glina – Sisak – autocesta Lipovac i Glina – Žirovac – Dvor na Uni. Pred Hrvatskom vojskom stajao je još problem ostataka 39. banijskog korpusa koji su bili na području Petrove gore. Do kraja dana oslobođen je prostor Banovine u zahvatu Kostajnica – Dvor – Žirovac – Glina – Petrinja i nastavljeno čišćenje brdovitog, pošumljenog područja južno i zapadno od prometnice Glina – Dvor gdje su ostaci razbijenih srpskih snaga još pružali otpor. Tijekom večernjih sati ZP Zagreb je ovladao prilazom mosta u Bosanskom Novom i sa snagama 2. gardijske brigade proveden je spoj sa snagama 5. korpusa A BiH.
Do kraja 10. kolovoza 1995. godine postrojbe HV-a, u pojasu odgovornosti ZP Zagreb izbile su na državnu granicu Republike Hrvatske i na njoj organizirale obranu. Neraščišćena je ostala Petrova gora koju su od zaostalih dijelova SVK do 14. kolovoza očistile snage Specijalne policije i Zbornih područja Zagreb i Karlovac.
Za provedbu zadaća HRZ i PZO raspolagao je sa 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jednim zrakoplovom za elektroničko izviđanje i jednim helikopterom za elektroničko-termovizijsko izviđanje.
Tijekom operacije uspješno se bojno djelovalo po planiranim objektima (centrima veze i zapovjednim mjestima srpskih postrojbi). U daljnjem tijeku operacije HRZ i PZO je djelovao prema planu i po pozivu, pa je obavio 67 borbenih letova. Za zadaću protuzračne obrane izvršeno je 50 letova bez bojnog djelovanja, a za izviđanje 7 letova zrakoplova i helikoptera. U svrhu prevoženja izvršeno je 11 helikopterskih letova u kojima je prebačeno oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.
Ratni plijen koji je uzela Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecijevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko-bombarderske avijacije…
U 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, smrtno je stradalo 242 hrvatskih branitelja, 1430 je ranjeno, a dva branitelja još uvijek se vode nestalima.
izvor : HCZ, Hrvatska povijest , Janko Bobetko/ sve moje bitke
