Ratni put koji je ispisala 135. baranjska brigada simbol je otpora i hrabrosti. Saznajte kako su prognanici obranili Osijek i vratili se u Baranju.
Prije nego što su formalne vojne strukture preuzele obranu novoosnovane države, teret oružanog otpora u Baranji pao je na leđa onih koji su prvi stali na branik domovine. Bili su to gotovo isključivo pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova – redovni i pričuvni sastavi policijskih postaja te hrabri pripadnici Specijalne jedinice policije iz Osijeka. Sredina kolovoza 1991. godine donijela je ubrzano pogoršanje sigurnosne situacije. Policijska postaja Beli Manastir našla se pod nesmiljenim minobacačkim i pješačkim napadima 15. i 16. kolovoza, a pritisak neprijatelja nezadrživo se širio na sva baranjska naselja s hrvatskom većinom.
Ubrzo je uslijedio tragičan udarac u Dardi, gdje su srpske snage i Jugoslavenska narodna armija (JNA) zarobile 22 pripadnika Policijske uprave Osijek. U tom je zarobljavanju svoj život položio Miro Mehić, dok su još dvojica pripadnika osječke Specijalne jedinice policije hladnokrvno ubijena u zarobljeništvu. Suočeni s brutalnim tenkovskim prodorima tehnički nadmoćnijeg neprijatelja, malobrojni i slabo naoružani hrvatski policajci uspjeli su se izvući iz smrtonosnog poluokruženja u Belom Manastiru. Povlačenjem prema Petlovcu i mađarskoj granici izbjegnut je scenarij potpunog masakra kakav je samo dva tjedna ranije, 1. kolovoza, zgrozio javnost u Dalju.
Biljska satnija i krvavi rujan: Zadnja linija obrane
Nakon pada ključnih uporišta u dubini Baranje, zadnju crtu obrane na lijevoj obali Drave, u neposrednoj blizini samog grada Osijeka, preuzela je formacija koja će ući u legendu kao “Biljska satnija”. Ustrojena kao samostalna postrojba s više od 80 srčanih dragovoljaca, pod zapovjedništvom Vladimira Velkija i njegovog zamjenika Josipa Franka, ova je satnija krajem kolovoza preuzela obranu sela Bilje. Obranili su liniju kroz 15 dobro utvrđenih punktova oko samog naselja, odlučni u namjeri da spriječe prodor prema Dravi.
Ipak, rana zora 3. rujna 1991. godine donijela je pakao. Lokalni pobunjeni Srbi i dobrovoljačke paravojne postrojbe iz Srbije, snažno podržane teškim oklopom JNA i razornom minobacačkom vatrom, pokrenule su sveopći, masovni napad iz smjera Meca, Luga i Kopačeva. Unatoč nadljudskim naporima branitelja i nevjerojatnoj hrabrosti na terenu, kronični nedostatak protuoklopnog naoružanja učinio je svoje. Hrvatske snage bile su prisiljene na taktičko povlačenje preko rijeke Drave, čime je Baranja u potpunosti pala pod neprijateljsku kontrolu.
Paralelno s ovim teškim vojnim slomom, politička i civilna struktura Republike Hrvatske vodila je bitku s humanitarnom katastrofom. Krizni štab Republike Hrvatske za Baranju, na čelu s povjerenikom Vladom RH Markom Kvesićem, uspostavljen je u kolovozu s primarnim zadatkom koordinacije zbrinjavanja desetak tisuća prognanih Baranjaca. No, Kvesićev štab imao je još jednu, jednako važnu zadaću: stvoriti logistički okvir za formiranje vojnih postrojbi koje će uskoro postati okosnica 135. brigade.
Rođenje “Baranjske brigade” iz prognaničkih centara
Kako je broj prognanika spremnih zamijeniti izbjeglički status vojnom odorom rastao u osječkim centrima, vojna organizacija poprimala je sve jasnije obrise. Prvi povijesni korak učinjen je 26. kolovoza 1991. godine u Osijeku osnivanjem Samostalnog bataljuna Baranja, poznatog i kao Prvi baranjski bataljun. Prvi zapovjednik ove postrojbe postao je pričuvni poručnik Stipan Šašlin. Bataljun je preuzeo kritičnu zadaću obrane sjeverne crte Osijeka, ukopavši se u prigradska naselja Podravlje i Tvrđavicu, čime je doslovno stao između neprijateljskog topništva i osječkih ulica.
Zapovjedništvo Operativne zone (OZ) Osijek, svjesno potrebe za okrupnjavanjem snaga, brzo je djelovalo. Prognani Baranjci smješteni diljem Hrvatske počeli su se vojno organizirati. U Čakovcu je 21. rujna ustrojen Baranjsko-međimurski bataljun pod zapovjedništvom pričuvnog satnika Josipa Bartolića, a 31. listopada u Marijancima je formiran Treći baranjski bataljun pod vodstvom pričuvnog satnika Dragana Šimića.
Službena konsolidacija ovih triju bataljuna dogodila se 30. listopada 1991. godine. Prema izričitoj zapovijedi ministra obrane Gojka Šuška, odobrenju Glavnog stožera OS RH, te operativnoj zapovijedi zapovjednika 1. Operativne zone Osijek, brigadira Karla Gorinšeka, rođena je 135. brigada Hrvatske vojske pričuvnog sastava. Među braniteljima i narodom, postrojba je istog trena dobila neslužbeno, ali duboko emotivno ime kojim se ponosi i danas – “Baranjska brigada”.
Naoružati brigadu od preko 1000 vojnika u uvjetima međunarodnog embarga bio je pothvat na rubu nemogućeg. Zapovjedništvo je brigadu opremilo pretežito lakim pješačkim naoružanjem i skromnom količinom zaplijenjenog topništva. Vatrenu moć činili su minobacači kalibra 120 mm, dok se obrana od srpskih tenkova oslanjala na zarobljene sovjetske protuoklopne sustave “Maljutka”. S tim skromnim arsenalom, brigada je preuzela najsloženiju zonu odgovornosti uz dravske nasipe.
Arhitektura zapovjedništva: Ljudi koji su vodili Baranjce
Učinkovitost 135. brigade u transformaciji traumatiziranih ljudi koji su izgubili sve u kohezivnu vojnu silu ležala je u nevjerojatnom autoritetu njezinog zapovjednog kadra. Zapovjedništvo je predstavljalo savršen kompromis između lokalnih vođa koji su uživali povjerenje ljudstva i profesionalnih časnika zaduženih za složeno operativno planiranje.
- Bojnik Mile Vukičević: Imenovan zapovjednikom brigade 31. listopada 1991. godine. Kao iskusni časnik, proveo je postrojbu kroz najkrvavije faze rata. Njegove sposobnosti kasnije su ga dovele do čina brigadnog generala i mjesta zapovjednika Zapovjedništva za potporu OS RH.
- Satnik Milan Medunić: Zamjenik zapovjednika i ključni arhitekt operativnog planiranja, logistike i topničke potpore u obrani dravskog mostobrana.
- Pričuvni poručnik (kasnije pukovnik) Stipan Šašlin: Načelnik Stožera brigade i prvi zapovjednik Samostalnog bataljuna Baranja. Teško je ranjen vodeći Taktičku grupu u zloglasnoj operaciji “Đavolja greda”. Poslije rata ostvario je uspješnu političku karijeru.
- Pričuvni satnik (kasnije bojnik) Josip Bartolić: Zapovjednik 2. bojne, integrirao je prognanike iz sjeverozapadne Hrvatske kroz Baranjsko-međimurski bataljun.
- Pričuvni satnik (kasnije bojnik) Dragan Šimić: Zapovjednik 3. bojne iz Marijanaca, koji je vodio borbene skupine brigade tijekom kritičnih i iscrpljujućih borbi na Posavskom bojištu.
- Bojnik Branko Kovač: Preuzeo je terensko zapovijedanje cjelokupnom Taktičkom grupom u močvarama Kopačkog rita u trenucima kada je ranjen Stipan Šašlin, osiguravši pobjedu u presudnoj operaciji.
Ova je zapovjedna struktura funkcionirala pod stalnom obavještajnom prijetnjom masovnih udara i u uvjetima potpune zračne i oklopne nadmoći neprijatelja.
Operacija “Đavolja greda”: Briljantna pobjeda u ledenom ritu
Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., agresor je težište prebacio na Osijek. Svakodnevno razaranje civilnih ciljeva iz okupiranog Kopačeva postalo je neizdrživo. Srpske su snage namjeravale izbiti na lijevu obalu Drave, nasuprot Donjogradskog groblja i Luke Tranzit, čime bi grad Osijek bio presječen napola i izložen pješačkoj vatri.
Kao odgovor na ovu egzistencijalnu prijetnju, pokrenuta je operacija “Đavolja greda” – jedan od najsjajnijih taktičkih uspjeha 135. brigade i prvi veliki ofenzivni uspjeh hrvatskih snaga na istočnom bojištu. Zbog blatnjavog, močvarnog terena Kopačkog rita, oklop je bio beskoristan. Oslanjajući se isključivo na pješaštvo, diverzante i potporu Riječne ratne flotile, napad je počeo 16. prosinca 1991. u surovim zimskim uvjetima.
Nakon dva dana teških probijanja neprijateljskih linija, ključni proboj dogodio se 18. prosinca. Uz preciznu topničku podršku, neprijatelj je potpuno razbijen i odbačen preko “Stare Drave”. Iako je u bliskoj borbi teško ranjen Stipan Šašlin, bojnik Branko Kovač preuzeo je inicijativu i osigurao trijumf. Ovom pobjedom trajno su osigurani sjeverni prilazi Osijeku, a zaplijenjene su goleme količine oružja. Psihološki efekt ove ofenzivne pobjede, ostvarene u najcrnjim danima nakon pada Vukovara, bio je nemjerljiv. Život je u operaciji izgubilo osam heroja.
Prekinuti san: Operacija “Baranja” i Vanceov plan
Dolazak mirovnih snaga UN-a u proljeće 1992. godine zaprijetio je trajnim zamrzavanjem bojišnice. Kako bi spriječili da Baranja zauvijek ostane pod okupacijom prije raspoređivanja belgijskog bataljuna UNPROFOR-a, zapovjednik Karlo Gorinšek pokreće Operaciju “Baranja”. Cilj je bio oslobađanje “baranjskog trokuta” (Nard – Jagodnjak – Petlovac).
Napad je krenuo 3. travnja 1992. u 5:45 sati. Glavni udar nosila je 107. brigada iz Valpova, dok je 135. brigada osiguravala bokove i držala mostobrane. Početni udar bio je silovit; hrvatske snage zauzele su 70 posto strateških nasipa, natjeravši srpske snage u paničan bijeg prema Belom Manastiru. No, usred najvećeg napredovanja, točno u podne, iz Zagreba stiže šokantna naredba: trenutni prekid operacije zbog pritiska međunarodne zajednice.
Povlačenje preko nabujale Drave bez topničke zaštite pretvorilo se u tragediju. Samo je 107. brigada izgubila 15 ljudi, uz 77 ranjenih. Za pripadnike 135. brigade ovo je bio najteži emotivni trenutak rata; povratak kućama izmaknuo im je pred samim očima.
Asimetrični pakao Posavine i nova vojna doktrina
U jesen 1992., ratni se vihor seli u Bosansku Posavinu. Pod masovnim oklopnim udarima Vojske Republike Srpske u operaciji “Koridor 92”, Bosanski Brod pred slomom traži pomoć. 135. brigada dobiva zapovijed da u Slavonski Brod hitno uputi Borbenu grupu od oko 200 vojnika.
Izvješće bojnika Dragana Šimića od 4. listopada otkriva razmjere kaosa: umjesto snažne formacije, na raspolaganju je imao tek vod minobacača i dva lansera “Maljutka”, bez operativnog pješaštva sposobnog za ulične borbe. Uoči pada Bosanskog Broda 6. na 7. listopada, ovi su Baranjci pružali očajničku vatrenu potporu razbijenim jedinicama koje su se povlačile preko Save.
Krajem 1992. godine, Hrvatska vojska prolazi kroz profesionalizaciju. Velike pričuvne brigade gube smisao u UNPA zonama. 135. brigada prestaje postojati u izvornom obliku, a njezino se prekaljeno ljudstvo dijeli u dvije nove elitne postrojbe. Osniva se 9. domobranska pukovnija “Baranja” (pod zapovjedništvom Josipa Bartolića), koja je brojala do 2500 ljudi i držala prvu crtu sve do kraja rata. Istovremeno, najmlađi i najodlučniji veterani ulaze u novoosnovanu 82. gardijsku bojnu “Baranjski banovi”, koja je kao 4. udarna bojna slavnih “Kuna” (3. gardijska brigada) sudjelovala u konačnom oslobađanju domovine.
Cijena slobode i povratak kući
Ratni gubici 135. brigade bili su razorni za malu prognaničku zajednicu Baranjaca. Kroz brigadu je prošlo oko 3500 branitelja. Službeni podaci, uklesani u kamen, govore o 52 poginula i smrtno stradala pripadnika, te između 158 i 200 teško i lakše ranjenih. Među prvim žrtvama bio je Rudolf Banić, čije je ime postalo simbolom baranjskog otpora. Za razliku od drugih postrojbi, ovi su vojnici trpjeli nezamisliv “asimetrični borbeni stres” – ratovali su mjesecima gledajući preko Drave vlastita sela u plamenu, znajući za logore i egzekucije svojih susjeda.
Cilj zbog kojeg su uzeli oružje ostvaren je tek tkz. Erdutskim sporazumom 12. studenoga 1995. godine. Nakon veličanstvenih pobjeda HV-a u “Bljesku” i “Oluji”, srpsko je vodstvo potpisalo kapitulaciju u obliku mirne reintegracije, dovršene 15. siječnja 1998. Baranjci su se vratili kući bez ispaljenog metka.
Danas 135. baranjska brigada s ponosom nosi Red Nikole Šubića Zrinskog za herojske činove. Istinu o njihovom putu danas čuva Udruga 135. baranjske brigade, osnovana 2024. godine pod vodstvom Josipa Kamenara. Ulica u Dardi nosi njihovo ime, a na Krunskoj utvrdi u Osijeku stoji monumentalna spomen-ploča s imenima 52 heroja. Ti u kamen uklesani životi trajni su podsjetnik na ljude koji su vlastitom krvlju obranili Osijek i sačuvali hrvatsku Baranju.