Čavoglave, 1991. – selo koje je pjevalo i ginulo za Hrvatsku.
Tog ljeta, na izvoru rijeke Čikole, nije bilo topova s neba, ni helikoptera u pozadini. Bila je samo braća – Hrvat do Hrvata, rame uz rame, naoružani srcem, starim puškama i pjesmom koja će uskoro postati više od melodije. Postat će krik otpora, znak nade, ratni poklič i himna jedne generacije.
Iz tog vremena, iz rovova i blatnjavih zaklona, nastala je pjesma “Bojna Čavoglave”, djelo tada nepoznatog Marka Perkovića – mladića iz malog mjesta, hrvatskog branitelja koji je gitarom i stihom uzvratio tenkovima i granatama. U njoj nema ukrasa, ni poze. Samo istina – gola, sirova, ponekad gruba, ali uvijek prožeta jednim osjećajem: ljubavlju prema Domovini.
“U Zagori na izvoru rijeke Čikole, stala braća da obrane naše domove” – prvi stihovi kao dokument vremena. Pjesma nije pisana u tišini studija, već u stvarnosti gdje su padali rafali, gdje su roditelji u suzama skrivali djecu, a mladići obuvši borbene čizme zauvijek ostavljali bezbrižnost za sobom.
Dom, obitelj i sloboda kao sveto trojstvo
U trenutku kad Europa okreće glavu, kad embargo zatvara i posljednji kanal pomoći, a naoružani agresor nadire s istoka uz pomoć JNA, hrvatski narod odgovara onim jedinim što mu je preostalo – domoljubljem, vjerom i pjesmom. I upravo iz toga nastaje stih: “Za dom, braćo, za slobodu borimo se mi!”
To nije bio poklič mržnje. Bio je to vapaj naroda da sačuva ono osnovno – svoj dom, svoju majku, svoj zavičaj.
Danas, više od trideset godina kasnije, pjesma “Bojna Čavoglave” i dalje izaziva podjele. Neki je žele zabraniti, sudeći je prema uzviku “Za dom spremni”, koji, istina, dijeli korijen s poklikom iz NDH. No prešućuje se činjenica da je taj pozdrav stariji od 20. stoljeća – korišten stoljećima ranije kao izraz spremnosti braniti ognjište, često i u kontekstu borbi protiv Osmanskog Carstva. Ustaše su ga, doduše, koristile, ali nisu ga one izmislile – kao što nisu izmislile ni Hrvatsku, ni pojam doma, ni svetost obitelji.
“Stići će vas Božja pravda” – riječi koje paraju tišinu
Pjesma Thompsona nikad nije bila samo pjesma. Bila je zapis sudbine, molitva kroz pjesmu, urlik onih koji nisu imali generala ni oružje, ali su imali snagu duha. I danas, kad se sluša, ne svira ona samo tonovima gitare – ona odzvanja memorijom poginulih, razrušenih domova, izgubljene mladosti.
Ne treba je glorificirati bez kritike, ali ni zabranjivati iz neznanja. “Bojna Čavoglave” je svjedočanstvo vremena kad je Hrvatska bila gola i ranjiva, a njezini sinovi spremni položiti život za ideju slobode.
Spomenik u stihu
Danas, kada se zaborav prijeti ušuljati u školske udžbenike, a povijest se pokušava prepustiti zaboravu pod krinkom “europskih vrijednosti”, važno je podsjetiti se zašto je ova pjesma nastala. Ne kao provokacija, ne kao prijetnja, već kao spomenik jednog naroda koji nije kleknuo kad je bio napadnut.
“Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava, Hrvatska vam zaboravit neće nikada” – stih koji ne treba nikakvu dodatnu analizu. Jer tko jednom obrani dom, brani ga zauvijek. I pjesmom. I životom.
