Piše: Dražen Jurmanović Datum: 01. kolovoz 2025.
Dok su reflektori ovogodišnjeg vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice „Oluje“ bili uprti u tenkove Leopard, u zračne eskadrile i specijalne postrojbe Hrvatske vojske, jedna skupina ljudi, gotovo neprimjetna, ostavila je najdublji dojam onima koji znaju što znači dati domovini više od onoga što se traži. Oni nisu profesionalni vojnici. Nisu stalno u vojarnama, ne nose uniforme svakodnevno. Oni su – pričuvnici Oružanih snaga Republike Hrvatske. I na ovom mimohodu bili su više od statista. Bili su simbol – tihe snage naroda.
U sastavu pričuvne postrojbe, njih 113 iz svih šest pješačkih pukovnija i 2. topničko-raketne pukovnije, pod zapovjedništvom pukovnika Roberta Knežića i stjegonoše stožernog narednika Peje Mladića, prošetali su u savršenom koraku pred očima cijele nacije. Hodali su rame uz rame s gardistima, specijalcima i kadetima. I time još jednom pokazali da obrana domovine nije samo dužnost profesionalaca – to je poziv koji ne prestaje s prestankom službe.
Tko su zapravo pričuvnici?
Riječ je o građanima Republike Hrvatske – mladićima koji su tek zakoračili u odrasli svijet s jedva navršenih 19 godina, ali i zrelim ljudima pred mirovinu, od kojih su neki upravo ovim mimohodom simbolično završili svoje zakonsko razdoblje u pričuvnom sastavu. Među njima su i dragovoljci Domovinskog rata, i veterani, ali i njihovi sinovi. Ima i onih koji su samo jednom prošli kroz vojsku – ali im je domoljublje ostalo usađeno, trajno.
Pričuvni sastav Oružanih snaga RH često ostaje u sjeni profesionalnog dijela vojske, a njihova uloga nerijetko se podcjenjuje. Međutim, kako ističu stručnjaci iz Ministarstva obrane, pričuvne postrojbe imaju ključnu ulogu u cjelokupnom sustavu obrane Republike Hrvatske. Ne samo kao potpora u kriznim situacijama – poput prirodnih katastrofa ili civilnih kriznih stanja – već i kao operativna snaga sposobna komplementarno djelovati s djelatnim postrojbama Hrvatske kopnene vojske.
Od 2023. godine, obuka razvrstane pričuve provodi se po modelu bojne grupe – sustavno, višerodno i u potpunoj integraciji s profesionalnim sastavom. Vrhunac te obuke je višerodna vježba s bojnim gađanjem, čime pričuvnici stječu stvarne borbene sposobnosti.
Deset dana, jedan cilj – korak u povijest
Priprema za mimohod bila je sve samo ne simbolična. U vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, pričuvnici su deset dana uvježbavali pokrete do savršenstva. Cjelodnevni treninzi sastojali su se od usklađivanja koraka, držanja linije, poravnavanja – naizgled jednostavnih radnji koje u vojnoj disciplini zahtijevaju potpunu usredotočenost, fizičku spremu i psihološku čvrstinu. Dok su profesionalne gardijske brigade vježbale mjesecima, pričuvnici su u samo deset dana postigli razinu uigranosti i zajedništva koja je impresionirala čak i zapovjedni kadar.
Veliku zaslugu za to imaju djelatni narednici Oružanih snaga, koji su, kako kaže jedan od sudionika, „od potpunih neznanaca, iz svih krajeva Hrvatske, u samo nekoliko dana stvorili pravu vojničku postrojbu koja diše kao jedno“. Njihova upornost, znanje i profesionalnost bili su temelj na kojem je ova postrojba izrasla.
Zapovjednik s misijom
Na čelu postrojbe bio je pukovnik Robert Knežić, zapovjednik 1. pješačke bojne 1. pješačke pukovnije Zapovjedništva za obuku i doktrinu HKoV-a “Fran Krsto Frankopan” (ZOD). Čovjek s bogatim iskustvom – pripadnik Oružanih snaga RH od 1999., sudionik NATO misija – vodio je ovu skupinu s vojničkom preciznošću, ali i s razumijevanjem. Jer znao je da pred sobom nema profesionalne vojnike, već ljude koji dolaze iz svakodnevnog života, ali s izvanrednom voljom.
Njihova motivacija bila je snažnija od svakog umora.
„Osjetilo se nešto posebno. Ponos. Svatko je znao da sudjeluje u nečemu velikom, možda i jedinstvenom – jer ovakav mimohod se događa jednom u deset godina. I da predstavlja ne samo sebe, nego i cijeli narod“, izjavio je jedan pričuvnik.
Više od vojske – simbol naroda
U vremenu kada se često raspravlja o ulozi vojske, pozivu i prizivu savjesti, pričuvnici su poslali poruku koja odjekuje šire od granica mimohodne trase. Oni su dokaz da domoljublje nije relikt prošlosti, nego vrijednost koja živi i danas. Pokazali su da obrana domovine nije samo pitanje profesionalne karijere, nego i osobnog izbora.
Iako nisu upravljali najsnažnijim strojevima, ponosno su na svojim grudima nosili najsuvremenije oružje – pušku VHS-2D hrvatske proizvodnje – te je njihovo mjesto u ešalonu bilo iznimno važno. Jer nosili su nešto nevidljivo – srce naroda.
Zato je njihovo koračanje u savršenoj formaciji, pod hrvatskom zastavom i zastavom ZOD-a HKoV-a “Fran Krsto Frankopan”, pred desecima tisuća gledatelja, bilo možda i najčišći oblik vojne časti. Bez pompe, ali s ponosom. Bez obveze, ali s pozivom.
Oni su, bez sumnje, tiha snaga hrvatske obrane. I neka tako i ostane – sve dok domovina treba svoje ljude.
