0%
Nedjelja, 22 studenoga, 2026
Bitka za Seleš, Stari i Novi Seleš, obrana Osijeka 1991,

Bitka za Seleš: 48 sati pakla koji su odlučili sudbinu Osijeka

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti
Objavio: Dražen Jurmanović | 22/11/2026

Bitka za Seleš u studenome 1991. godine bila je jedan od najtežih i najpresudnijih okršaja na južnim prilazima Osijeku, kojim je neprijatelj pokušao potpuno okružiti slavonsku metropolu odmah nakon sloma obrane Vukovara. Iako su pustare Stari i Novi Seleš pale 20. studenoga 1991. istodobno s Ernestinovom, hrvatski su branitelji tijekom 21. i 22. studenoga izveli niz krvavih protunapada, a povlačenjem snaga 22. studenoga službeno je započeo petnaestodnevni boj za Antunovac.

U organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Antunovac-Ivanovac i Općine Antunovac kod spomen-obilježja “na Orlovnjak” Bijeli križ” na Selešu, ponovno su se okupile obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, njihovi ratni suborci, mještani te državni i lokalni dužnosnici, a molitvu za duše poginulih vodio je don Andrija Vrbanić župnik Župe sv. Rozalije. 

Svi oni došli su s jednim ciljem: pokloniti se žrtvi onih koji su svojim životima platili slobodu Hrvatske, ali i poslati jasnu poruku da zločini počinjeni na ovom tlu ne smiju ostati nekažnjeni, a sudbina nestalih zaboravljena.

Tijekom obilježavanja 35. obljetnice bitke za Seleš i obrane južnih prilaza Osijeku, novinarima su se obratili predstavnici obitelji nestalih te izravni sudionici ratnih zbivanja iz studenoga 1991. godine, podsjetivši na težinu tadašnjih borbi, ali i na neriješenu sudbinu onih za kojima se i danas traga.

„Nitko nas nije tražio oprost, ali istinu moramo širiti“

Predstavnica Udruge obitelji nestalih i nasilno odvedenih branitelja iz Domovinskog rata, Marija Milas, istaknula je kako je obrambena linija na ovom području u studenome 1991. godine nažalost probijena uz velike ljudske žrtve, dok se dio branitelja i civila i dalje vodi kao nestao. Ipak, naglasila je kako napori u potrazi daju rezultate.

„Jedna od pozitivnih stvari je ta što se radi na pronalasku. Prošle smo godine baš nedaleko od ovoga mjesta uspjeli pronaći jednu osobu, početkom ove godine bio je pogreb i nadamo se da će takvih riješenih situacija u narednim godinama biti sve više, kako bi obitelji napokon dobile potrebni mir i znale gdje je posljednje počivalište naših nestalih“, poručila je Milas, dodavši kako se na području Osječko-baranjske županije još uvijek traga za stotinjak osoba.

Govoreći o važnosti ovakvih okupljanja, naglasila je da ona služe kao podsjetnik javnosti da poginuli i nestali branitelji nisu zaboravljeni te da o istini treba neprestano govoriti. Osvrnula se i na česta spominjanja oprosta: „Nas osobno nitko nije ni tražio oprost, tako da ne znam kome da oprostimo. Zaboraviti ne možemo, ali nadamo se da će ovakve obljetnice potaknuti one koji znaju gdje su posljednja počivališta da nam to i pokažu.“

Minama zaustavljena 126. laka brigada JNA

35.obljetnica Bitke za Seleš

O samom tijeku krvavih borbi koje su uslijedile neposredno nakon pada Vukovara svjedočio je Petar Ćižić, tadašnji zapovjednik izviđača i diverzanata Vojne policije u Antunovcu. Prema njegovim riječima, ujutro 20. studenoga oko 5 sati neprijatelj je pokrenuo opći napad tenkovima, topništvom i avijacijom s ciljem da razvuče obranu i odmah zauzme Antunovac.

Napad je krenuo iz smjera Kudeljare, Velike pustare i prethodno palog Orlovnjaka, dok su neprijateljske snage istovremeno napadale Ernestinovo, Divoš, Sarvaš, Tenju, Osijek te položaje iz Baranje. Na samom Selešu branitelji su se našli u poluokruženju nasuprot 126. lake brigade JNA.

„Prije napada postavili smo mine oko svega što smo mogli. Oni su ih dan ranije izvadili, ali smo tijekom noći shvatili da mina nema pa smo teren ponovno izminirali. Ujutro su uletjeli u te mine i to ih je zaustavilo“, prisjetio se Ćižić.

Cijena kupljenog vremena za obranu Osijeka

U samoj borbi na Selešu poginulo je osam branitelja, dok je od 19. do 23. studenoga na širem području Ernestinova, Divoša, Ivanovca i Seleša živote izgubilo oko dvadeset hrvatskih branitelja, više od dvadeset ih je ranjeno, a četiri do pet osoba još se vode kao nestale.

Ćižić se s posebnim pijetetom prisjetio dvojice suboraca – mladog Marijana Pleteša iz Huma na Sutli, koji je na bojišnicu stigao 11. studenoga, a već devet dana kasnije bio ranjen, zarobljen i ubijen u Ćelijama, te antunovačkog branitelja Stjepana Bonija. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek nakon trideset godina, kilometar od mjesta pogibije, nakon što je jedan neprijateljski bolničar otkrio lokaciju uz cestu na kojoj ga je zakopao.

„Taj dečko iz Zagorja mogao je biti bilo gdje u Hrvatskoj, mogao je biti u školi, a došao je braniti naš Antunovac. Njemu i njegovim prijateljima skidam kapu“, emotivno je zaključio Ćižić, istaknuvši kako je najveći strateški značaj bitke za Seleš bilo zaustavljanje neprijateljskog nauma da već 20. studenoga uđe u Antunovac. Time je kupljeno dragocjeno vrijeme za konsolidaciju obrane, zbog čega je neprijatelj tek 5. prosinca, nakon prebacivanja snaga s vukovarskog bojišta, ponovno krenuo na Antunovac.

U žestokim borbama koje su trajale pet do šest sati, unatoč golemoj nadmoći u tehnici, neprijatelj je uspio zauzeti tek nekoliko kuća. Iako su se hrvatski branitelji potom povukli na obranu Antunovca, akcije nisu stale. Već 23. studenoga Ćižić je sa svojim izviđačima obišao Seleš, ušao neprijatelju iza leđa i ponovno minirao komunikaciju kojom su već prošli.

Bitka za Seleš – kronologija

Pustare Stari i Novi Seleš, nekadašnje poljoprivredne ekonomije kombinata IPK Osijek smještene između Tenjskog Antunovca i Tenje na desetak kilometara južno od Osijeka, imale su stratešku važnost za opstanak grada. Nakon što su JNA i srpske paravojne postrojbe 6. listopada 1991. okupirale susjedni Orlovnjak, hrvatske su snage uspostavile novu južnu crtu na potezu Jakovala – Ulica Republike – Kanal Orlovnjak – Stari Seleš – Novi Seleš – Topolik. Kako ističe zapovjednik obrane Antunovca Stjepan Šerić, sve dok su hrvatske snage držale Seleš, neprijatelj je Osijek mogao gađati isključivo dalekometnim topništvom, a njegovim padom i dovođenjem topničkih divizijuna JNA središte grada našlo se u dometu i manjih minobacača.

Neravnopravan omjer snaga i kobni propusti uoči udara

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., zapovjedništvo 12. (novosadskog) korpusa JNA pod vodstvom general-majora Andrije Biorčevića preusmjerilo je goleme oklopno-mehanizirane snage prema zapadu. Cilj koji je javno najavljivao i general JNA Života Panić bio je odsjeći Laslovo, Ernestinovo, Divoš, Seleš, Antunovac i Ivanovac te staviti Osijek u potpuni obruč.

Unatoč upozorenjima s terena i procjeni obavještajne službe Operativne zone (OZ) Osijek da napad slijedi u roku od pet dana, hrvatska je obrana završni udar dočekala brojčano i tehnički znatno slabija. Crte na pustarama držali su malobrojni vodovi od svega 10 do 15 ljudi, a od obećanog oklopa na položajima su ostala samo dva tenka T-55 na Selešu i jedan samohodni top SO-M36 na Topoliku, uz top T-12, oklopni transporter OT-M60, lanser POLK-19K11, netrzajne topove, protuoklopne bacače OSA i minobacače. Kružna obrana oko Antunovca i Ernestinova nije bila ustrojena iako je zapovijed izdana mjesec dana ranije.

Velik operativni propust dogodio se već 15. studenoga, kada su branitelji uočili okupljanje neprijateljskih snaga na otvorenom kod Kudeljare i zatražili topničku vatru od OZ Osijek. Zapovjednik topničkog divizijuna 106. brigade odbio je djelovati s igrališta u Antunovcu, premjestio se u Ernestinovo, a nakon dva sata javio da ne može ostvariti paljbu i prekinuo vezu. Istodobno je, prema zapisima Stjepana Šerića, neprijatelj raspolagao preciznim podacima o rasporedu hrvatskih položaja zahvaljujući djelovanju lokalne „pete kolone“.

Kronologija borbi od 20. do 22. studenoga 1991.

20. studenoga: Noćna diverzija i oklopni proboj

Završni udar započeo je u noći na 20. studenoga. Oko 01:00 sat stigla je dojava da je na Selešu uništen jedan od dvaju hrvatskih tenkova T-55, za što su branitelji pretpostavljali da je djelo tzv. niških specijalaca pristiglih s vukovarskog bojišta. Nedugo zatim neprijatelj je ispred prve crte upalio motore tenkova i oklopnih vozila. Na hitan zahtjev branitelja za pomoć iz Zapovjedništva OZ Osijek stigao je odgovor kako neprijatelj samo „grije motore zbog hladnoće“ te da ostanu na oprezu.

U 05:00 sati započelo je razorno topničko granatiranje Antunovca, Novog i Starog Seleša, Ernestinova, Laslova i Ivanovca, a u 07:00 sati krenuo je pješački napad koji su branitelji odbili uz teške gubitke napadača. Od 08:20 sati JNA ubacuje snažne oklopno-mehanizirane snage. Zapisi radioveze između Seleša („Korana“), nadređenog zapovjedništva („Astra“), mjesnog zapovjedništva („Karlovac“) i Laslova („Orljava“) otkrivaju presudan razlog sloma: neprijateljski tenkovi već su u 10:10 probili Kudeljaru i do 10:35 zauzeli sve punktove na Selešu, u 11:05 Laslovo je javilo da je u potpunom okruženju zbog pada Ernestinova, a prvo pojačanje iz Čepina stiglo je tek u 11:45 sati.

Bitka za Seles

Tijekom silovitog granatiranja farme Novi Seleš zapovjednik tamošnjeg odjeljenja odlučio je izvući tehniku i radnike IPK Osijek prema Antunovcu, pri čemu su dvojica radnika nestala, a tenkovi JNA bez borbe ušli na pustaru. Istoga prijepodneva sve tri satnije 1. bojne 106. brigade u dva su navrata pokušale brzim protunapadom vratiti Novi Seleš, no po velikoj hladnoći i preko kanala punih vode, bez protuoklopnog bočnog izviđanja, napadi nisu uspjeli.

21. studenoga: Stabilizacija crte i neuspio noćni juriš

Daljnji prodor prema Antunovcu zaustavljen je 21. studenoga dolaskom specijalne policije, satnije iz 5. bojne 106. brigade (Bosutsko) i domaćih snaga Antunovačke satnije, čime je utvrđena nova crta Jakovala – Ulica Republike – Novo naselje – Salaš. Zapovjednik OZ Osijek, pukovnik Karl Gorinšek, izdao je strogo povjerljivu zapovijed br. 525-124-224 za žurni protuudar prema Orlovnjaku, Selešu i Ernestinovu uz potporu 1. mješovitog artiljerijskog divizijuna i 130. brigade. Paradoksalno, upravo je tada načelnik topništva 130. brigade Mirko Koščak samovoljno povukao vod minobacača 120 mm iz Antunovca u Ivanovac, ostavivši prvu crtu bez jedine izravne topničke potpore.

Te večeri u 22:15 sati vod „Knez Domagoj“ 106. brigade (47 pripadnika sa Stadiona i Sjenjaka) pregazio je kanal pun vode i kroz kukuruzišta se privukao na pedesetak metara od Novog Seleša, čekajući najavljeni juriš 300 gardista s lijevog i desnog krila. Budući da krila nisu krenula, branitelji su do 01:00 sat ležali pod vatrom neprijateljskog protuzrakoplovnog mitraljeza, povukli se u rubne kuće Antunovca te pred zoru u dvosatnoj bliskoj borbi tromblonima i zoljama odbili neprijateljsko pješaštvo.

22. studenoga: Završni protunapad bez topničke potpore

Novi protunapad naređen je za 22. studenoga snagama 160., 106. i 130. brigade, specijalne policije PU Osijek i Antunovačke satnije. Nakon neuspjelog dnevnog pokušaja oko 15:00 sati, u odlučujućem noćnom napadu ponovio se koban problem koordinacije: iako je javljeno da je paljbena potpora ostvarena, na pustaru Seleš nije pao nijedan hrvatski projektil.

Neprijatelj je uzvratio silovitom vatrom iz šume Matica po Antunovcu, Ivanovcu i cesti prema Brijestu. Dok se desno krilo izvuklo bez gubitaka, lijevo krilo upalo je pod dalekometnu vatru pri čemu je 160. brigada imala dvojicu poginulih i 12 teško ranjenih pripadnika, a nekoliko specijalaca lakše je ranjeno. Ukupno su u protunapadima 21. i 22. studenoga, prema podacima Stjepana Šerića za HRT, poginula četvorica hrvatskih branitelja, a 16 ih je teško ranjeno (kronike 106. brigade zasebno bilježe četiri poginula, osam teško i desetak lakše ranjenih). Ovim je neuspjehom Bitka za Seleš završena: postrojbe obrane grada napustile su Antunovac, a njegovu petnaestodnevnu obranu preuzeli su dva voda Antunovačke satnije, vod iz Ovčare, satnija iz 3. bojne Čepin, dva voda temeljne policije PU Osijek i desetina policije PP Ernestinovo.

Postrojbe na terenu i svjedočanstvo iz agresorskih redova

S hrvatske strane bojišnicom su na višoj razini zapovijedali pukovnik Karl Gorinšek, Branimir Glavaš, Eduard Bakarec, pukovnik Nikola Huđin i pukovnik Dubravko Jezerčić, dok su obranu na terenu vodili Ivica Prša, Branko Gledić, Stjepan Šerić, Franjo Tokić (sa zapovjednicima vodova Mladenom Vučemilovićem, Željkom Tokićem i Damirom Gancom), Željko Kožul, Ilija Vučemilović, Zdenko Pongrac, Gordan Prpić, Zvonko Milas, Ladislav Kočiš i Emil Jurak – „Deda“. Uz 106., 130. i 160. brigadu HV-a te policijske snage iz Osijeka, Belog Manastira i Ernestinova, na Selešu se rame uz rame s domaćim braniteljima borilo i 45 dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja (Pregrada, Hum na Sutli) i slovenskog pograničja (Rogatec), dok su na širem južnom bojištu djelovale 3. gardijska i zagrebačka 101. brigada HV-a.

Nasuprot njima stajalo je oko 4.000 napadača iz sastava 12. korpusa JNA – 12. proleterska mehanizirana brigada, 544. motorizirana brigada (pod zapovjedništvom potpukovnika Vlade Lizdeka) i 125. pješačka brigada (uz potporu 51., 554., 151. i 505. brigade na širem pravcu), pojačani TO Tenja, milicijom SAO Krajine, četničkim dragovoljcima iz Srbije, „Arkanovcima“ i niškim specijalcima.

Jedinstven uvid u rasulo unutar agresorskih redova donijelo je svjedočanstvo vojvođanskog Mađara, prisilno mobiliziranog kao zapovjednika četiriju tenkova JNA. Prema njegovu iskazu, tenkovske su posade činili gotovo isključivo Mađari, a među 650 pješaka srpski se čuo samo od oficira. Vojnici su svakodnevno dobivali po pola litre ruma pa su i časnici ujutro teturali, ulogu bolničara obavljao je tokar sa zavojima, a u noćnom granatiranju s 12 tenkova tenkisti su pogreškom pucali na vlastite izviđače. Unatoč rasulu, razaranje je bilo bezobzirno: Stari Seleš sravnjen je sa zemljom, dijelovi poljoprivrednih strojeva skidani su za improvizirani oklop, a uoči dolaska europskih promatrača postrojbe bi se u pet minuta razbježale i sakrile.

Žrtve bitke za Seleš: Razjašnjenje brojki i popis poginulih branitelja

Na spomen-obilježju „Bijeli križ“ uklesana su imena 18 hrvatskih branitelja, kojima se pridružuju još dvojica poimenično dokumentiranih suboraca poginulih 20. studenoga na istome južnom pravcu:

  • Božo Balaž (Mihajlo), rođen 6. 10. 1964. (Osijek/Antunovac), 106. brigada HV – poginuo u jesen 1991. na crti Seleš.
  • Damir Bek (Tomo), rođen 17. 9. 1972. – poginuo 20. 11. 1991. u Antunovcu u dobi od 19 godina.
  • Stjepan Boni (Stjepan), rođen 7. 5. 1955. (Antunovac), narednik 106. i 130. brigade HV – nestao 20. 11. 1991. u Starom Selešu; ekshumiran 10. 11. 2025., identificiran 18. 2. 2026. i pokopan 27. 2. 2026. u Antunovcu.
  • Tihomir Čudić (Rade), rođen 6. 1. 1969. – poginuo 20. 11. 1991. u Divošu.
  • Danijel (Daniel) Dorić (Ivan), rođen 22. 8. 1970. – poginuo 20. 11. 1991. na Selešu.
  • Darko Gotal (Ivan), rođen 19. 12. 1967. – poginuo 20. 11. 1991. u Antunovcu.
  • Nenad Jugović (Jozo), rođen 6. 3. 1962. (Osijek), 106. brigada HV – poginuo u jesen 1991. na crti Seleš od minobacačke granate pri povlačenju, zajedno sa Z. Mekićem.
  • Damir Lajk (Ivan), rođen 7. 3. 1967. (Antunovac), 106. brigada HV – nestao u borbama na crti Seleš u jesen 1991.
  • Zvonko Mekić (Antun), rođen 25. 7. 1966. (Osijek), 106. brigada HV – poginuo u jesen 1991. na crti Seleš od minobacačke granate pri povlačenju, zajedno s N. Jugovićem.
  • Josip Milas / Milaš (Vinko), rođen 3. 5. 1957. – poginuo 20. 11. 1991. u Divošu.
  • Stjepan Perhot (Rudolf), rođen 1. 12. 1967. (Osijek/Ivanovac), 106. brigada HV – poginuo u jesen 1991. na crti Seleš.
  • Stjepan Perić (Stjepan), rođen 21. 7. 1962. – poginuo 20. 11. 1991. na Selešu (komemoriran i u Čepinu).
  • Marijan Pleteš (Franjo), rođen 20. 8. 1963. (Pregrada/Hum na Sutli), 130. brigada HV – ranjen i zarobljen 20. 11. 1991., potom ubijen kao ratni zarobljenik na putu Tenja–Bobota (20. ili 22. 11. 1991.).
  • Anton (Antun) Rebić, rođen 2. 8. 1963. (Rogatec, Slovenija), 160./130. brigada HV – poginuo 1. 11. 1991. na kanalu na prvoj crti Seleša, rame uz rame sa Š. Šimenićem.
  • Zoran Slivonja (Ivan), rođen 19. 11. 1972. – poginuo 20. 11. 1991. u Divošu, dan nakon 19. rođendana.
  • Šime (Šimo) Šimenić (Ivan), rođen 9. 12. 1937. (Antunovac), dragovoljac Domovinskog rata – poginuo 1. 11. 1991. na kanalu na prvoj crti Seleša u dobi od 53 godine.
  • Ivan Šutak (Stjepan), rođen 9. 12. 1957. – poginuo 20. 11. 1991. u Antunovcu.
  • Ivan Zbiljski (Vilim), rođen 18. 4. 1960. – nestao 20. 11. 1991. na Selešu; i dalje se vodi u službenoj evidenciji nestalih osoba.
  • Drago Starčević (Mirko), rođen 3. 3. 1969. – poginuo 20. 11. 1991. u Ernestinovu (na popisu 12 suboraca UHB Antunovac–Ivanovac).
  • Franjo Lovković, postrojba PZO 106. brigade HV – poginuo 20. 11. 1991. u topničkom udaru na potezu Antunovac–Ernestinovo–Ivanovac.

Ratni zločini, sudski epilog i civilne žrtve

Pravosudno najdokumentiraniji zločin ove bitke jest ubojstvo ranjenog zagorskog dragovoljca Marijana Pleteša iz Huma na Sutli. Nakon što je 20. studenoga ranjen u koljeno i zarobljen, ukazana mu je prva pomoć u ambulanti u Tenji, odakle su ga pripadnici milicije TO Tenja, Darko Radivoj i Branko Stjepanović, trebali prevesti u Bobotu. Na pola puta Darko Radivoj izveo je nenaoružanog ranjenika iz vozila i ubio ga vatrenim oružjem. U predmetu „Tenja“ pred Višim sudom u Beogradu Radivoj je proglašen krivim za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, uz zabilježene prvostupanjske i žalbene zatvorske kazne od 10 odnosno 12 godina.

Potraga za nestalima donijela je snažan pomak nakon više od tri desetljeća: narednik Stjepan Boni, nestao u Starom Selešu u dobi od 36 godina, ekshumiran je 10. studenoga 2025. iz pojedinačne grobnice na tom području, identificiran u veljači 2026. te dostojanstveno pokopan u Antunovcu 27. veljače 2026. Za razliku od njega, sudbina Ivana Zbiljskog ni 35 godina kasnije nije razjašnjena.

Stradanje nije poštedjelo ni civile. U napadima na područje Seleša poginula su četiri civila, a deset ih je ranjeno, dok su dva djelatnika IPK Osijek nestala tijekom evakuacije s Novog Seleša. Bivši tenkist JNA potvrdio je u svojem iskazu da je pri ulasku u Stari Seleš vrijedila zapovijed „pucati na sve što se miče“, pri čemu su vojnici rafalima ubijali starce zatečene u kućama i likvidirali pronađene ranjenike jer ih „nisu imali kamo nositi“. Nakon mirne reintegracije na području farme Seleš i katoličkog groblja u Antunovcu iz pojedinačnih je grobova ekshumirano ukupno šest žrtava, čija cjelovita civilna imena u javnim bazama još nisu u potpunosti objavljena.