S današnjim danom, 21. studenoga 2026. godine, u cijeloj Europskoj uniji, pa tako i u Republici Hrvatskoj, na snagu stupa potpuna zabrana izvoza plastičnog otpada (stavka B3011) u sve treće zemlje na koje se ne primjenjuje Odluka OECD-a o kontroli prekograničnog prometa otpadom. Riječ je o jednoj od najstrožih carinsko-ekoloških mjera u novijoj europskoj regulativi gospodarenja otpadom, koja proizlazi iz članka 39. stavka 1. točke (d) Uredbe (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada. Na njezinu je neposrednu i beskompromisnu primjenu hrvatske izvoznike još 5. studenoga 2026. službeno upozorila i Carinska uprava Ministarstva financija.
Ova radikalna promjena na tržištu sekundarnih sirovina neće biti kratkog daha. Zabrana će bez ikakve iznimke trajati najmanje dvije i pol godine, odnosno do 21. svibnja 2029. godine. Tek nakon isteka tog razdoblja zemlje izvan OECD-a moći će podnijeti službeni zahtjev Europskoj komisiji za uvrštenje na popis odobrenih odredišta, i to isključivo za čistu, neopasnu plastiku pod oznakom B3011. Čak ni tada uvrštenje neće biti automatsko, već će svaka zainteresirana država morati nedvojbeno dokazati da raspolaže kapacitetima i sustavom za okolišno prihvatljivo gospodarenje otpadom.
Što točno donosi zabrana izvoza plastičnog otpada i kamo se još smije izvoziti
Za cjelokupnu europsku, a osobito hrvatsku reciklažnu i izvoznu industriju, 21. studeni 2026. predstavlja trenutnu prekretnicu u poslovanju. Od danas se otpadna plastika iz Europske unije u treće zemlje smije legalno izvoziti isključivo u 16 država članica OECD-a izvan Unije koje je u svojoj obavijesti taksativno navela Carinska uprava: Ujedinjeno Kraljevstvo, Norvešku, Švicarsku, Island, Tursku, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Meksiko, Čile, Kolumbiju, Kostariku, Japan, Južnu Koreju, Izrael, Australiju i Novi Zeland.
Za gospodarske subjekte iz Republike Hrvatske to znači trenutačni i potpuni prekid legalnih izvoznih kanala plastičnog otpada prema dvjema iznimno važnim skupinama tržišta. S jedne strane, zatvaraju se velika azijska prerađivačka središta poput Malezije, Indonezije i Vijetnama, koja su godinama gutala goleme količine europske plastike. S druge strane, zabrana izravno pogađa neposredno hrvatsko susjedstvo izvan OECD-a — ponajprije Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju.
Istodobno, ni izvoz u 16 dopuštenih zemalja OECD-a ne odvija se po pojednostavljenim pravilima. Takve pošiljke ostaju pod strogim postupkom prethodne pisane obavijesti i suglasnosti (PIC), koji se primjenjuje od 21. svibnja 2026., a od 21. svibnja 2027. dodatno će biti uvjetovane neovisnim revizijama primateljskih postrojenja.
Tri ključne nijanse u praksi koje gospodarstvenici ne smiju previdjeti
U svakodnevnoj primjeni današnju mjeru prate tri iznimno važne okolnosti na koje moraju obratiti pozornost i gospodarski subjekti i nadzorna tijela:
- Digitalna odgoda ne odgađa zabranu: Najavljena odgoda obvezne elektroničke razmjene obrazaca Priloga VII. u središnjem digitalnom sustavu DIWASS nakon 1. siječnja 2027. odnosi se isključivo na tehničku stranu razmjene dokumenata i ni na koji način ne odgađa niti ublažava današnju zabranu izvoza plastike.
- Tržište je reagiralo i prije formalne zabrane: Prema podacima praćenja trgovine organizacije Basel Action Network (BAN), europski je izvoz plastičnog otpada snažno potonuo već u lipnju i srpnju 2026., odmah nakon uvođenja obveznog PIC postupka. Mjesečne pošiljke iz EU-a prema zemljama izvan OECD-a pale su tada za 63,3 posto, dok je izvoz prema Turskoj potonuo za nevjerojatnih 97,3 posto i prije nego što je današnja zabrana formalno stupila na snagu.
- Rizik od spaljivanja i carinskih prijevara: Iako Europska unija ovom mjerom nastoji zadržati vrijednu sirovinu na vlastitom tlu za potrebe kružnog gospodarstva, europski reciklažni kapaciteti nalaze se pod teškim pritiskom visokih cijena energenata i jeftine uvozne plastike. Zbog toga nadzorna tijela, poput nizozemskog inspektorata ILT, otvoreno upozoravaju na rast rizika spaljivanja plastičnog otpada unutar EU-a, preusmjeravanja pošiljki prema Turskoj te carinskih prijevara u kojima se otpad lažno deklarira kao gotov proizvod.
Pravni okvir Uredbe (EU) 2024/1157 i fazna provedba do 2029. godine
Temelj novih pravila jest Uredba (EU) 2024/1157 Europskog parlamenta i Vijeća, koja je donesena 11. travnja 2024., a na snagu je stupila 20. svibnja 2024. godine, zamijenivši gotovo dva desetljeća staru Uredbu (EZ) br. 1013/2006. Njezini strateški ciljevi jasno su postavljeni: zaustaviti praksu kojom Europska unija „izvozi svoje okolišne probleme” u treće zemlje bez adekvatne infrastrukture za obradu, učinkovito suzbiti nezakonitu trgovinu otpadom, u potpunosti digitalizirati praćenje prekograničnih pošiljki te ojačati stratešku autonomiju Unije u opskrbi sekundarnim sirovinama.
Budući da je riječ o europskoj uredbi, njezine se odredbe izravno primjenjuju u svim državama članicama bez potrebe za posebnim prenošenjem u nacionalno zakonodavstvo. Ipak, zbog opsega promjena, njezina se pravila uvode stupnjevito u razdoblju između 2025. i 2029. godine, sukladno prijelaznim i završnim odredbama članaka 85. i 86.
Klasifikacija plastičnog otpada: Razlika između oznaka B3011, EU3011, Y48 i A3210
Za točno razumijevanje pravnog dosega današnje mjere ključno je poznavanje međunarodne i europske klasifikacije plastičnog otpada. Sustav utemeljen na izmjenama Baselske konvencije i prerađenim prilozima Uredbe (EU) 2024/1157 povlači jasnu crtu između čistog, sortiranog neopasnog plastičnog otpada te miješane, teško reciklabilne i opasne plastike. Prije današnjeg datuma izvoz opasne otpadne plastike i teško reciklabilnih mješavina u zemlje izvan OECD-a već je bio pod najstrožim zabranama ili ograničenjima, dok je čista neopasna plastika namijenjena recikliranju (B3011) ostala glavni legalni izvozni kanal. Nakon uvođenja obveznog PIC postupka 21. svibnja 2026., današnjim se danom i taj posljednji kanal prema državama izvan OECD-a potpuno zatvara.
U praksi se promet plastičnim otpadom od danas odvija prema sljedećim pravilima ovisno o oznaci otpada:
- Oznaka B3011 (čisti, neopasni plastični otpad namijenjen recikliranju prema Baselskoj klasifikaciji): Ova se oznaka ne primjenjuje na pošiljke unutar Europske unije (gdje se koristi EU3011). Izvoz u treće zemlje OECD-a dopušten je isključivo uz provedbu PIC postupka (od 21. svibnja 2026.) te obveznu neovisnu reviziju postrojenja (od 21. svibnja 2027.). Izvoz u zemlje izvan OECD-a od 21. studenoga 2026. potpuno je zabranjen najmanje do 21. svibnja 2029. godine. Kada je riječ o uvozu u EU iz trećih zemalja, za otpad sa Zelene liste namijenjen oporabi primjenjuju se opći zahtjevi za informacijama, odnosno obrazac Priloga VII. i ugovor.
- Oznaka EU3011 (neopasni plastični otpad za oporabu unutar unutarnjeg tržišta EU-a): Primjenjuje se isključivo na pošiljke unutar Europske unije. Takve su pošiljke izuzete od PIC postupka, ali podliježu općim zahtjevima za informacijama sukladno članku 18. i Prilogu VII. za sve količine veće od 20 kilograma. Ova se oznaka ne koristi za izvoz u treće zemlje niti za uvoz u EU.
- Oznake Y48 i EU48 (neopasni plastični otpad i mješavine teške za recikliranje): Za pošiljke unutar Europske unije obvezan je PIC postupak uz primjenu oznake EU48. Izvoz u treće zemlje OECD-a podliježe obveznom PIC postupku i strogom nadzoru, dok je izvoz u zemlje izvan OECD-a potpuno zabranjen u okviru sveobuhvatne zabrane izvoza plastičnog otpada. Za uvoz u EU iz trećih zemalja također je obvezan PIC postupak pod oznakom Y48.
- Oznake A3210 i AC300 (opasni plastični otpad prema Baselskoj i EU klasifikaciji): Unutar EU-a obvezan je PIC postupak pod oznakom AC300. Izvoz u treće zemlje OECD-a podliježe strogoj kontroli i PIC postupku, dok je izvoz u zemlje izvan OECD-a strogo zabranjen na temelju opće zabrane izvoza opasnog otpada. Uvoz u EU iz trećih zemalja zahtijeva obvezan PIC postupak pod oznakama A3210 ili AC300.
Što slijedi u svibnju 2027. i kako je mjera povezana s drugim propisima EU-a
Današnju zabranu nužno je jasno razlikovati od širega izvoznog režima koji temeljem članka 40. Uredbe stupa na snagu 21. svibnja 2027. godine. Od toga će datuma izvoz svih ostalih vrsta neopasnog otpada — uključujući papir, karton, metale, tekstil, gumu i gorivo iz otpada — u zemlje izvan OECD-a biti zabranjen, osim ako konkretna država na vlastiti zahtjev ne bude uvrštena na popis odobrenih odredišta koji donosi Europska komisija (članci 41. do 43.).
Rok za podnošenje prvih zahtjeva trećih zemalja bio je 21. veljače 2025., a Europska je komisija 18. rujna 2026. objavila nacrt prvog popisa na temelju prijava 32 zemlje i teritorija izvan OECD-a. Javno savjetovanje bilo je otvoreno do 16. listopada 2026., a donošenje konačnog delegiranog akta planirano je krajem 2026. godine. Međutim, plastični otpad i električni i elektronički otpad (e-otpad) izričito su isključeni iz tog postupka odobravanja, što znači da nijedna država izvan OECD-a nije mogla ishoditi izuzeće za uvoz plastičnog otpada prije 21. svibnja 2029. godine. Dodatno, prijelazne odredbe članka 85. propisale su da su samo pošiljke koje su prijavljene i potvrđene od nadležnog tijela odredišta prije 21. svibnja 2026. ostale pod starom Uredbom (EZ) br. 1013/2006, dok se Uredba (EZ) br. 1418/2007 o takozvanom „zelenom otpadu” stavlja izvan snage 21. svibnja 2027. godine.
Današnja zabrana ne funkcionira izolirano, već je izravno umrežena s još tri važna europska propisa donesena ili ažurirana između 2024. i 2026. godine:
- Provedbena odluka Komisije (EU) 2026/1425 od 30. lipnja 2026.: Ovaj akt, koji uređuje izračun, provjeru i dostavu podataka o udjelu reciklirane plastike u jednokratnim plastičnim bocama za napitke, izravno se poziva na današnju zabranu. Reciklirana plastika iz zemalja izvan OECD-a moći će se uračunati u obvezne ciljeve EU-a samo ako postoje formalni sporazumi s Unijom koji jamče okolišno prihvatljivo gospodarenje, dok će se reciklat iz trećih zemalja OECD-a početi priznavati tek od 21. studenoga 2027. godine.
- Uredba o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR, Uredba (EU) 2025/40): Prva obvezujuća pravila ove uredbe počela su se primjenjivati u kolovozu 2026. godine. Ona propisuje da do 2030. sva ambalaža na tržištu EU-a mora biti reciklabilna te sadržavati minimalno 10 do 35 posto reciklirane plastike nakon potrošnje (PCR), dok se ti udjeli do 2040. godine penju na raspon od 25 do 65 posto.
- Uredba (EU) 2026/1703 od 8. srpnja 2026.: Ovim je propisom dodatno izmijenjena temeljna Uredba (EU) 2024/1157 u dijelu koji se odnosi na zabranu izvoza miješanog komunalnog otpada namijenjenog oporabi.
Carinska provedba, sustav DIWASS i nacionalni nadzor u Hrvatskoj
Hrvatska Carinska uprava Ministarstva financija objavila je 5. studenoga 2026. službenu obavijest pod nazivom Nova pravila za izvoz neopasnog otpada. Njome su gospodarstvenici pravodobno upozoreni da od 21. studenoga 2026. nastupa zabrana izvoza otpadne plastike B3011 u zemlje izvan OECD-a, uz poimenični popis 16 trećih država članica OECD-a prema kojima izvoz ostaje dopušten. U obavijesti je jasno naznačeno da je za dodatne upite i tumačenja nadležno Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije (MZOZT) putem adrese elektroničke pošte okoliš.otpad@mzozt.hr, no sama kratka obavijest nije sadržavala tehničke upute za popunjavanje carinskih deklaracija niti popis konkretnih TARIC šifri.
Carinske šifre, TARIC i obveza financijskih jamstava
Na operativnoj razini europskih carinskih sustava provedba Uredbe (EU) 2024/1157 oslanja se na čvrsto povezivanje carinskih deklaracija s tarifnim sustavom TARIC i okruženjem jedinstvenog carinskog sučelja EU-a (EU CSW-CERTEX). Plastični otpaci, strugotine i ostaci u carinskoj se tarifi primarno razvrstavaju pod tarifni broj HS 3915 — za koji dio velikih svjetskih brodarskih kompanija ionako već provodi vlastite poslovne politike odbijanja prijevoza.
Prema carinskim šifrarnicima država članica Europske unije, poput nizozemske i irske carinske uprave, pri deklariranju pošiljki povezanih s Uredbom (EU) 2024/1157 koriste se četiri specifične šifre pratećih isprava:
- C669: Dokument o obavijesti (Notification document) sukladno članku 5. i Prilogu IA Uredbe (EU) 2024/1157.
- C670: Prateći dokument povezan s postupkom iz članka 5. i Priloga IB Uredbe (EU) 2024/1157.
- C672: Informativni dokument koji prati pošiljke otpada sa Zelene liste, odnosno obrazac Priloga VII.
- Y923: Izjava da proizvod ne podliježe odredbama Uredbe (EU) 2024/1157, koja se smije primjenjivati isključivo ako roba dokazano nema status otpada, primjerice kada ispunjava stroge kriterije ukidanja statusa otpada.
Za sve pošiljke koje podliježu notifikacijskom (PIC) postupku — a to od 21. svibnja 2026. uključuje baš svaki izvoz plastičnog otpada u treće zemlje OECD-a — podnositelj obavijesti obvezan je priložiti ugovor o oporabi (članak 6.) te financijsko jamstvo ili istovjetno osiguranje (članak 7.). To jamstvo mora pokrivati sve troškove prijevoza, oporabe ili zbrinjavanja te najmanje 90 dana skladištenja. Ako nadležna tijela utvrde da je pošiljka nezakonita, primjerice u slučaju pokušaja izvoza plastike u zemlju izvan OECD-a, članci 25. i 26. propisuju obvezu povrata otpada u roku od 30 dana, i to isključivo na trošak podnositelja obavijesti ili odgovorne osobe.
Digitalni sustav DIWASS i najavljena odgoda za Prilog VII.
Tehnološku okosnicu novog europskog nadzornog režima čini središnji elektronički sustav DIWASS (Digital Waste Shipment System), koji je službeno pušten u rad 21. svibnja 2026. godine. Republika Hrvatska na taj se središnji sustav spaja putem korisničkog sučelja DIWASS GUI na adresi webgate.ec.europa.eu/env-traces/login. Upis hrvatskih gospodarskih subjekata započeo je još 21. travnja 2026., dok je registracija svih sudionika u prekograničnom prometu otpadom postala zakonski obvezna 21. svibnja 2026. godine.
Prema početnim uputama Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, elektronička razmjena obrazaca Priloga VII., namijenjenih pošiljkama koje ne podliježu notifikaciji, bila je odgođena do 31. prosinca 2026., uz obvezu korištenja nove papirnate forme obrasca od 21. svibnja 2026. Međutim, najnovija izvješća iz industrije od 17. studenoga 2026. pokazuju da je Europska komisija zbog operativnih poteškoća i nepotpune registracije prekomorskih kupaca signalizirala dodatnu odgodu obveze digitalne razmjene Priloga VII. i nakon 1. siječnja 2027. godine. O tom će prijedlogu države članice raspravljati na sastanku 25. studenoga 2026., pri čemu europsko udruženje Recycling Europe zagovara pomicanje roka na srpanj 2027., dok udruženje FEAD traži odgodu do siječnja 2028. godine. Unatoč tim tehničkim prilagodbama, gospodarstvenici ne smiju upasti u zamku pogrešnog tumačenja: odgoda digitalizacije Priloga VII. ne mijenja materijalno pravo, ne suspendira današnju zabranu izvoza plastike izvan OECD-a niti odgađa obvezu neovisnih revizija postrojenja u svibnju 2027.
Novi nacionalni zakon, kaznena odgovornost i sjena domaćih afera
Kao država na vanjskoj granici Europske unije, Hrvatska istodobno prilagođava i svoj nacionalni provedbeni okvir. Nakon izmjena Pravilnika o gospodarenju otpadom objavljenih 31. kolovoza 2026. (Narodne novine 96/2026), kojima su precizirani podaci o tvrtki i OIB-u konačnog obrađivača u pošiljkama otpada, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković predstavila je 25. rujna 2026. nacrt posebnog Zakona o pošiljkama otpada. Ovim se zakonom prekogranični promet otpadom izdvaja iz postojećeg Zakona o gospodarenju otpadom (NN 84/21, 142/23) kako bi se osigurala potpuna sljedivost lanca, jasno razgraničile nadležnosti između MZOZT-a, Carinske uprave i Državnog inspektorata (DIRH) te uredio postupak privremenog zaustavljanja i zadržavanja sumnjivih pošiljki u ovlaštenim skladištima uz financijsku i organizacijsku potporu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU).
Pritom valja jasno napomenuti da dostupna javna predstavljanja nacrta Zakona o pošiljkama otpada iz rujna 2026. još nisu objavila nove iznose prekršajnih kazni niti detaljnu operativnu podjelu zadaća između Carinske uprave i Državnog inspektorata. Prema dosadašnjem Zakonu o gospodarenju otpadom (NN 84/21), za najteže prekršaje pravnih osoba bile su propisane visoke novčane kazne u rasponu od 100.000 do 800.000 kuna, naknadno preračunate u eure. Teži oblici nedozvoljenih pošiljki otpada podliježu i kaznenopravnoj odgovornosti prema članku 212. Kaznenog zakona, kojim je zapriječena kazna zatvora do tri godine, a Hrvatska je u rujnu 2026. u saborsku proceduru (PZE 343) uputila i izmjene radi usklađivanja s novom europskom Direktivom (EU) 2024/1203 o kaznenopravnoj zaštiti okoliša.
Učinkovitost nadzora na europskoj razini dodatno jača nova Skupina za provedbu propisa o pošiljkama otpada (članak 66.), koja umrežava okolišne inspekcije, carinu i policiju, uz proširene ovlasti Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) za pomoć u prekograničnim istragama. U hrvatskom će kontekstu rad domaćih institucija biti pod osobitim povećalom javnosti i Europske komisije zbog nedavnih velikih afera s nezakonitim odlaganjem otpada — ponajprije proširene istrage USKOK-a iz listopada 2026. o oko 44.000 tona ilegalno odloženog otpada na području Gospića i Benkovca te pritužbe okolišnih inicijativa (DRITO) upućene Europskoj komisiji u rujnu 2026. godine.
Globalni i europski tokovi otpada te velika nepoznanica zvana Turska
Pravi razmjeri današnje odluke najbolje se vide u kontekstu tektonskih promjena u globalnoj trgovini otpadom tijekom proteklog desetljeća. Sve do 2017. godine Kina je bila daleko najveće svjetsko odredište za europski plastični otpad, prihvativši čak 1,4 milijuna tona iz EU-a samo u 2016. godini. Nakon što je Peking 1. siječnja 2018. uveo strogu zabranu uvoza u sklopu politike National Sword, europski se izvoz u Kinu strmoglavio na 50.000 tona u 2018. i svega 14.000 tona u 2019. godini. Trgovinski su se tokovi tada munjevito preusmjerili prema jugoistočnoj Aziji i Turskoj.
Prema najnovijim službenim podacima Europske komisije objavljenima 18. rujna 2026., Unija godišnje generira oko 40 milijuna tona plastičnog otpada, od čega je 16,2 milijuna tona u 2024. godini činila plastična ambalaža prema podacima Eurostata. U 2025. godini Europska je unija u treće zemlje izvezla ukupno 1,4 milijuna tona plastičnog otpada.
Podrobna analiza tih brojki otkriva dva presudna trenda. Prvo, otprilike polovicu od 1,4 milijuna tona ukupnog izvoza plastičnog otpada iz EU-a u 2025. godini primile su upravo zemlje izvan OECD-a. Analiza portala DevelopmentAid taj izvoz procjenjuje na oko 737.000 tona od ukupno približno 1,5 milijuna tona, pri čemu su samo tri azijske države — Malezija s 276.000 tona, Indonezija s 215.000 tona i Vijetnam sa 137.000 tona — zajedno apsorbirale golemih 628.000 tona europske plastike.
Drugo, podaci praćenja trgovine organizacije Basel Action Network (BAN) pokazuju da je snažan šok na tržištu nastupio već u lipnju i srpnju 2026., neposredno nakon uvođenja obveznog PIC postupka 21. svibnja 2026. godine. Izvoz plastike iz EU-a u zemlje izvan OECD-a pao je s prosječnih 61.700 tona mjesečno u 2025. na svega 22.643 tone u srpnju 2026., što predstavlja pad od 63,3 posto. Njemačka je pritom srezala svoj izvoz za 85,8 posto, a Nizozemska za 51,4 posto. Još dramatičniji slom zabilježen je u trgovini s Turskom: mjesečne isporuke iz EU-a potonule su s prosječnih 42.790 tona u 2025. na samo 1.145 tona u srpnju 2026. (-97,3 posto). Njemački izvoz u Tursku pao je s 12.884 na simboličnih 25 tona, dok je nizozemski s 2.623 tone u lipnju 2026. pao na potpunu nulu. Ovi brojevi jasno dokazuju da već sama administrativna složenost prethodne pisane suglasnosti u prijelaznoj fazi djeluje gotovo jednako restriktivno kao i formalna zabrana.
Unatoč tom naglom ljetnom zastoju, Turska ostaje najveća pojedinačna nepoznanica novog europskog režima. Kao punopravna članica OECD-a, Turska je izuzeta od današnje zabrane, a u 2025. godini primila je čak 510.000 tona, odnosno 36,4 posto sveg izvezenog europskog plastičnog otpada. Upravo je zbog te goleme uloge Europska komisija 18. rujna 2026. objavila posebnu ocjenu održivosti izvoza plastičnog otpada u Tursku. Iako je Komisija pohvalila tursko pooštravanje nacionalnih propisa, učestalije inspekcijske kontrole i više kazne, istaknula je tri ozbiljna nedostatka: netransparentnost podataka o nastanku i obradi otpada (uključujući utjecaj uvoza na gospodarenje domaćim turskim otpadom), nedostatak informacija o stvarnoj provedbi zakona na terenu te nejasnu upravljačku strukturu. Ako se naknadno utvrdi da europske pošiljke u Tursku uzrokuju štetu okolišu ili da se plastika iz Turske reeksportira u zabranjene zemlje izvan OECD-a, Komisija prema Uredbi (EU) 2024/1157 ima ovlast pokrenuti službeni dijalog te u krajnjem slučaju suspendirati izvoz čak i prema državi članici OECD-a.
Hrvatska i zapadni Balkan: Izravan udar na susjedne lance opskrbe
U europskim razmjerima Hrvatska ima relativno umjeren, ali tržišno vrlo značajan tok otpadne plastike. Prema analizi službenih podataka Državnog zavoda za statistiku (DZS) koju je objavio portal Pokazatelji.hr (ažurirano u rujnu 2026.), Hrvatska je tijekom 2025. godine izvezla 43.756 tona otpadne plastike ukupne statističke vrijednosti 9,9 milijuna eura. To odgovara prosječnoj izvoznoj vrijednosti od 227 eura po toni, što jasno pokazuje da se hrvatski izvoz plastičnog otpada pretežno sastoji od sortiranih sekundarnih sirovina s pozitivnom tržišnom vrijednošću, a ne od nekvalitetnog „pravog” otpada koji granice prelazi po simboličnim ili negativnim cijenama.
Ipak, u analizi domaćih tokova nužno je uvažiti jedno važno statističko ograničenje: dostupna javna obrada carinskih podataka DZS-a za 2025. godinu ne raščlanjuje poimence odredišne države za izvoz otpadne plastike niti donosi potpunu bilancu uvoza plastike za 2025. godinu. Štoviše, usporedba za 2024. godinu otkriva znatno metodološko odstupanje između dviju državnih evidencija: dok je DZS zabilježio 47.000 tona uvoza plastike, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije evidentiralo je 65.000 tona, uz dodatnih 1.713 tona zajedničke kategorije plastike i gume. Unatoč nedostatku detaljnih brojki po državama za 2025., sažeto izvješće o prekograničnom prometu otpada (HAOP/MZOZT) za 2024. nedvojbeno potvrđuje da su se gorivo iz otpada i otpadna plastika iz EU-a izvozili u treće zemlje regije, osobito u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, a u istom se dokumentu navode i otkrivene nezakonite pošiljke otpadne plastike.
Upravo za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju današnji dan donosi trenutačni rez. Reciklažni pogoni u Bosni i Hercegovini koji su svoje poslovanje temeljili na uvozu sirovine iz Europske unije od danas više ne mogu legalno zaprimati plastiku pod oznakom B3011 najmanje do svibnja 2029. godine. Istodobno, regionalna trgovina ostalim vrstama neopasnog otpada ulazi u krajnje neizvjesnu završnicu uoči 21. svibnja 2027. godine. Bosanskohercegovačke cementare, primjerice, snažno ovise o uvoznom gorivu iz otpada (RDF/SRF) iz Europske unije. Prema istraživačkom izvješću portala Nauka govori iz studenoga 2026., Lukavac Cement uvezao je 55.227 tona u 2024., 59.601 tonu u 2025. te 38.613 tona u prvih devet mjeseci 2026. godine, pri čemu više od 80 posto količina stiže iz Slovenije, a između 10 i 15 posto iz Hrvatske. Heidelberg Materials u Kaknju u istom je razdoblju uvezao 2.284 tone u 2024., 4.544 tone u 2025. te 3.182 tone do početka listopada 2026. godine. Dok Bosna i Hercegovina još uvijek čeka konačnu odluku Europske komisije hoće li nakon svibnja 2027. smjeti uvoziti papir, gume, tekstil i RDF bez uspostavljenog jedinstvenog državnog sustava sljedivosti, u nacrtu popisa iz rujna 2026. Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija predložene su za odobrenje uvoza pojedinih tokova metalnog otpada — ali ne i plastike.
Ekonomski paradoks europskog recikliranja i rizici zaobilaženja pravila
Na razini zakonodavne teorije, logika Europske unije čini se besprijekornom: zatvaranjem izvoznih kanala prema zemljama izvan OECD-a na europskom će se tlu godišnje zadržati više od 600.000 tona sirovine, što bi trebalo poduprijeti domaću reciklažnu industriju i olakšati ispunjavanje ambicioznih ciljeva ugradnje reciklata iz uredbi SUPD i PPWR do 2030. godine. Stvarna tržišna slika u studenome 2026., međutim, razotkriva dubok i opasan ekonomski paradoks.
Europski sektor mehaničkog recikliranja plastike nalazi se pod iznimno teškim pritiskom rentabilnosti. Prema industrijskim statistikama udruženja Plastics Recyclers Europe, citiranima u tržišnim pregledima za 2025. i 2026. godinu, promet europske industrije recikliranja plastike pao je za 5,5 posto u 2024., dok se instalirani reciklažni kapacitet u regiji — procijenjen na 12,9 do 13,5 milijuna tona u 2024. — nastavlja smanjivati. Najdrastičniji nacionalni primjer donosi službena studija Nizozemskog inspektorata za okoliš i promet (ILT), prema kojoj je tijekom 2024. i 2025. godine bankrotirala ili se s tržišta povukla čak četvrtina (25 posto) nizozemskih tvrtki za preradu plastike.
U investitorskoj prezentaciji europske reciklažne grupacije Agilyx iz rujna 2026., koja se oslanja na podatke Plastics Europe, Plastics Recyclers Europe i Eurostata, kao glavni strukturni uzroci te krize navode se cijene energenata koje su oko 50 posto više nego 2020. godine, cjenovno povoljnija primarna (djevičanska) plastika te oko 1,6 milijuna tona jeftine uvozne reciklirane plastike koja izravno potkopava potražnju za domaćim europskim reciklatom. Takve okolnosti dovele su i do podjele unutar same industrije: dok krovno europsko udruženje Recycling Europe (ranije EuRIC) oštro kritizira zabrane izvoza smatrajući da nepotrebno ograničavaju slobodno tržište sekundarnih sirovina, dio ulagača i operatera kemijskog recikliranja (pirolize) u današnjoj zabrani vidi presudan poticaj za dostupnost sirovine, osobito miješanih poliolefina, te veću iskorištenost svojih pogona nakon studenoga 2026.
Četiri ključna rizika na koje upozorava nizozemski inspektorat ILT
Upravo zbog očitog raskoraka između povećane ponude otpada koji ostaje u Europi i nedovoljno profitabilne domaće prerade, nizozemski inspektorat ILT u svojoj je studiji o posljedicama današnje zabrane izdvojio četiri ozbiljna drugostupanjska rizika na koje će od danas osobito morati paziti i hrvatska Carinska uprava i Državni inspektorat:
- Rast spaljivanja plastičnog otpada unutar Europske unije: Lošije frakcije plastike koje se više ne mogu izvesti u Aziju, a u Europi nemaju ekonomski isplativu mehaničku preradu, mogle bi u sve većoj mjeri završavati u europskim spalionicama umjesto u pogonima za recikliranje, čime bi se izravno potkopali temeljni ciljevi kružnog gospodarstva.
- Preusmjeravanje tokova prema trećim zemljama OECD-a, osobito Turskoj: Zatvaranjem azijskih i balkanskih odredišta Turska postaje još privlačnija, kako za izravnu obradu otpada, tako i kao potencijalna tranzitna točka za posredni, prikriveni izvoz prema zabranjenim državama izvan OECD-a.
- Lažno deklariranje otpada kao „ne-otpada”: ILT upozorava da bi dio beskrupuloznih izvoznika mogao pokušati plastični otpad deklarirati pod ne-otpadnim HS tarifnim oznakama — predstavljajući ga kao „proizvod”, „granulat” ili „gorivo” — uz zlouporabu carinske šifre izuzeća Y923. Prema uvodnoj izjavi 14. i odredbama Uredbe (EU) 2024/1157, teret dokazivanja da materijal doista ispunjava stroge zakonske kriterije ukidanja statusa otpada (End-of-Waste) u cijelosti leži na izvozniku, a izostanak valjanih dokaza predstavlja izravnu povredu Uredbe. Dodatnu pravnu jasnoću na razini cijelog EU-a trebala bi donijeti najavljena uredba Europske komisije o jedinstvenim kriterijima ukidanja statusa otpada za plastični reciklat (Ares(2025)11557440), čija je primjena u pripremi.
- Eskalacija nezakonite trgovine otpadom: Rast troškova zbrinjavanja unutar Europe neminovno pojačava financijski poticaj za krijumčarenje, namjerno miješanje plastike s drugim tokovima otpada ili izradu fiktivne prateće dokumentacije — što je rizik čije su stvarne razmjere već razotkrile i domaće istrage poput slučaja Gospić i Benkovac.
Pet ključnih operativnih koraka za hrvatske izvoznike i carinske posrednike
Kako bi izbjegli zaustavljanje pošiljki na vanjskim granicama Unije, skupu obvezu povrata otpada o vlastitom trošku u roku od 30 dana te teške prekršajne i kaznene sankcije, hrvatski izvoznici, komunalna poduzeća i carinski posrednici koji posluju s otpadnom plastikom od danas moraju bez odgode provesti pet ključnih operativnih koraka:
- Trenutačna obustava isporuka u zemlje izvan OECD-a: Potrebno je hitno revidirati sve aktivne ugovore s kupcima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji te prekomorskim državama izvan OECD-a i zaustaviti sav izvoz plastičnog otpada (B3011 i ostalih plastičnih oznaka), bez ikakvih iznimki najmanje do 21. svibnja 2029. godine.
- Preusmjeravanje pošiljki unutar EU-a ili na 16 dopuštenih OECD država: Za čisti neopasni plastični otpad namijenjen oporabi unutar Europske unije (primjerice u Sloveniji, Italiji, Austriji ili Njemačkoj) treba primjenjivati oznaku EU3011 uz obrazac Priloga VII. i ugovor o oporabi. Za izvoz u dopuštene treće zemlje OECD-a (poput Turske, Švicarske ili Ujedinjenog Kraljevstva) nužno je unaprijed ishoditi puno PIC odobrenje, ugovor sukladno članku 6. te financijsko jamstvo po članku 7. koje pokriva 90 dana skladištenja.
- Besprijekorno dokazivanje statusa ne-otpada (End-of-Waste): Ako se prerađeni plastični reciklat ili granulat izvozi u zemlju izvan OECD-a pod deklaracijom ne-otpada uz korištenje šifre Y923, izvoznik mora unaprijed pripremiti potpunu i neoborivu dokumentaciju o ispunjavanju kriterija ukidanja statusa otpada sukladno Direktivi 2008/98/EZ i nacionalnim propisima. U suprotnom, carina i inspekcija u slučaju bilo kakve sumnje imaju puno zakonsko pravo zadržati pošiljku i tretirati je kao nezakoniti otpad.
- Održavanje registracije u sustavu DIWASS i praćenje roka za Prilog VII.: Svaki poslovni subjekt mora provjeriti valjanost svoje registracije u središnjem sustavu DIWASS prema uputama MZOZT-a (obvezno od 21. svibnja 2026.), dosljedno koristiti propisani novi papirnati obrazac Priloga VII. te pozorno pratiti ishod sastanka država članica EU-a 25. studenoga 2026. na kojem će se odlučivati o novom obvezujućem roku za digitalizaciju Priloga VII.
- Pravodobna priprema za prekretnicu 21. svibnja 2027. godine: Za sve poslovne partnere u trećim zemljama OECD-a, osobito u Turskoj, nužno je na vrijeme isplanirati provedbu neovisne revizije primateljskih postrojenja sukladno članku 46. i Prilogu X. Uredbe, koja se mora obnavljati svake dvije godine. Istodobno, tvrtke koje izvoze ostale neopasne tokove otpada (poput RDF/SRF-a, papira ili metala) u susjedne zemlje izvan OECD-a trebaju pratiti konačnu objavu delegiranog akta Europske komisije s popisom odobrenih zemalja krajem 2026. godine.

