U sklopu obilježavanja Spomendana 20. studenoga – dana okupacije sela Ernestinova – hrvatski branitelji zapalili su lampione podno spomen-obilježja kod crpne stanice „Dvor“ i odali počast suborcima poginulima u krvavim borbama u kojima je obrana Ernestinova platila visoku cijenu. Počast pripadnicima 101. i 132. brigade te HOS-a predvodili su predsjednik Udruge 106. brigade ZNG-a Željko Kožul i predsjednik Općinskog ogranka UHDDR-a Ernestinovo Srećko Grbavac, prisjetivši se teških i tmurnih ratnih dana iz studenoga 1991. godine.
Obrana Ernestinova i strateški značaj bojišnice
Okupljenima se obratio Željko Kožul, ratni zapovjednik 2. bojne 130. brigade, istaknuvši kako se u hrvatskoj javnosti i danas premalo zna o izuzetno teškom položaju u kojem se Ernestinovo nalazilo. U borbama za Ernestinovo i Paulin Dvor sudjelovao je velik broj postrojbi iz cijele Hrvatske koje su pristigle u pomoć slavonskim braniteljima – ponajprije 101. brigada iz Zagreba kao nositelj obrane, ojačana dijelovima 100. brigade, zatim pripadnici HOS-a, branitelji iz Donjeg Miholjca i Valpova, kao i 117. koprivničko-križevačka te 107. brigada koje su branile Vladislavce i zaustavljale daljnji prodor agresora.
„Svi znamo kako su prošli Laslovčani i cijela Hrvatska zna poziciju Laslova, međutim ono što se slabo zna jest pozicija Ernestinova, koje nije bilo u ništa boljem položaju – okruženo selo s tri strane, nedovoljno naoružano, uz jako slabu topničku potporu. Stradalo je jako puno ljudi i civila i toliko je neispričanih priča o tom mjestu i događaju“, naglasio je Kožul.
Pokušaj zatvaranja obruča i poruka mlađim generacijama

Kožul je podsjetio kako je jedan od glavnih pravaca neprijateljskih snaga vodio upravo preko Ernestinova prema Paulin Dvoru i Vladislavcima, s ciljem povezivanja s Beketincima i Čepinskim Martincima te zatvaranja obruča. Osvrnuo se i na aktualne rasprave u društvu, poručivši kako branitelji ne žele rat, nego mir i sigurnost za buduće generacije.
„Mi se samo želimo dobro naoružati i spriječiti da se ovakvi događaji ikad više ponove na ovim prostorima – želimo svoj djeci mir. Za ove su prostore život dali pripadnici svih nacija i narodnosti koje žive u Hrvatskoj, uključujući i poginule branitelje albanske nacionalnosti“, rekao je Kožul.
Izrazio je i tugu zbog slabog odaziva na obljetnicu sjećanja na poginule branitelje, ali i čvrstu odlučnost preživjelih suboraca: „Dok smo mi živi, vječno ćemo dolaziti dok budemo mogli, pa makar i na štakama.“
Svjedočanstvo iz okruženja: „Nismo ostavljali ni poginule ni ranjene“
Kao izravni sudionik obrane samog sela, potresnih trenutaka pada i izvlačenja prisjetio se Srećko Grbavac, predsjednik Općinskog ogranka UHDDR-a Ernestinovo. Njegov je položaj bio na samom kraju sela, odakle su branitelji izviđali smjer prema Petrovoj Slatini sve dok neprijateljska vatra nije pogodila kuću u kojoj su se nalazili.
„Dokle smo uspjeli izviđati, preko mosta i oko mosta prošlo je, koliko smo uspjeli izbrojati, oko 18 tenkova i transportera, a za njima je išlo pješaštvo“, opisao je Grbavac silinu napada na selo koje se našlo u okruženju.
Istaknuo je kako su postrojbe koje su pristigle u pomoć iz smjera Vladislavaca imale ključnu ulogu jer su usporile neprijateljski nalet i omogućile braniteljima izvlačenje iz Ernestinova.
„Pomoć je značila puno da se uspori njihov napad i da se uspijemo izvući iz sela. Mi nismo ostavljali nijednog – ni poginulog ni ranjenog – sve smo vukli sa sobom. Nažalost, u selu je ostalo između 40 i 50 stanovnika koji su završili u zarobljeništvu“, zaključio je Grbavac.
Pad Ernestinova 20. studenoga 1991. godine otvorio je jednu od najdramatičnijih epizoda u obrani južnih prilaza Osijeku, no žestoki odgovor hrvatskih branitelja spriječio je neprijateljski prodor prema gradu i Đakovu. Kako detaljno bilježi povjesnica 101. brigade HV-a, već dan nakon sloma obrane sela zagrebačka je brigada stupila u borbeni dodir s neprijateljem, stabilizirala crtu bojišnice i u krvavim bitkama kod Paulin Dvora i Antunovca zaustavila nadmoćne oklopno-mehanizirane snage JNA i pobunjenih Srba.
Užurbana stabilizacija crte i neuspjeli protuudar
Nakon što su združene snage JNA, srpske Teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi iz Srbije 20. studenoga slomile obranu Ernestinova, sljedeći dan protekao je u prisilnom napuštanju trafostanice Ernestinovo i hitnom ustrojavanju nove crte obrane. Prema podacima koje donosi povjesnica 101. brigade, upravo je njezina 1. bojna bila prva postrojba brigade koja je do 23 sata 21. studenoga preuzela prvu crtu na pravcu Hrastin – Paulin Dvor.
Brzom reakcijom protuoklopnih grupa, koje su u 19 sati utvrdile da je crta prema Ernestinovu prazna, pripadnici 1. bojne pomaknuli su položaje ispred Paulin Dvora. Pod nadzor su stavili dominantnu kotu tt 87 na nasipu rijeke Vuke te most i crpnu stanicu na spojnom kanalu, čime su zatvorili glavni smjer mogućeg tenkovskog prodora.
Borbe za Divoš i zaustavljanje deblokade Laslova
U sklopu šire operacije Zapovjedništva 1. operativne zone Osijek, 22. studenoga oko 15 sati pokrenut je pješački protunapad iz smjera Paulin Dvora prema Ernestinovu. Izvela ga je 3. pješačka satnija 1. bojne 3. „A“ brigade ZNG-a uz potporu dijelova 101., 130. i 106. brigade HV-a.
Dok su 1. i 2. satnija 3. „A“ brigade uspjele privremeno zauzeti Divoš i izbiti gotovo do samog mosta na Bobotskom kanalu, napad iz Paulin Dvora naišao je na snažnu tenkovsku i minobacačku obranu. Planirani napad 1. bojne 101. brigade na kraju je otkazan zbog izostanka dogovorene topničke potpore, a dovođenjem svježe 544. motorizirane brigade JNA 23. studenoga hrvatsko je napredovanje zaustavljeno, čime je propao i pokušaj deblokade opkoljenog Laslova.
Raspored snaga 101. brigade na južnoj bojišnici
Tijekom idućih dana na istočnoslavonsko bojište pristižu i ostale postrojbe 101. brigade HV-a, ojačane 1. samostalnom satnijom Podsused (135 pripadnika) i bojnom iz sastava 100. brigade HV-a (447 pripadnika), koja je kao 4. bojna utvrđivala pričuvnu crtu duž Salaj kanala na području Čepina, Livane i Briješća.
- 1. bojna držala je ključni pravac Paulin Dvor – Hrastin uz potporu domaćih branitelja iz 130. brigade pod zapovjedništvom Ante Pranjića. Već 24. studenoga dokazali su odlučnost uništivši dva neprijateljska tenka T-55.
- 2. bojna je 23. studenoga preuzela položaje u Ivanovcu, a potom i u razrušenom Antunovcu, gdje su pod visokim podzemnim vodama i bez rovova minirali prilaze i srušili mostove prema Orlovnjaku i Ernestinovu. Već 25. studenoga od minobacačke granate iz Novog Seleša poginuo je Tomislav Simon, a ranjen Željko Gradiški.
- 3. bojna zauzela je drugu crtu obrane u selu Vuka i Beketincima, a 25. studenoga prebacila je svoju 1. satniju u Hrastin radi zaštite desnog boka 1. bojne.
Topničku potporu od 25. studenoga pružala je brigadna bitnica minobacača 120 mm pod zapovijedanjem Sergija Dražića, dok je zračni prostor štitio vod protuzračne obrane „Mili“ pod zapovjedništvom Zvonimira Topića.
Krvava bitka za Paulin Dvor 27. studenoga 1991.
Nakon što su 26. studenoga bezuspješno pokušali probiti obranu Ivanovca i postaviti lansirni most kod porušenog betonskog mosta, snage JNA i pobunjenih Srba usmjerile su glavni udar na Paulin Dvor. U ranim jutarnjim satima 27. studenoga krenuo je snažan tenkovsko-pješački napad bez uobičajene topničke pripreme.
Oko 3:30 sati pripadnici protuoklopne grupe (POG-1) iz Podsuseda na mostu su zaustavili neprijateljske izviđače i likvidirali prvu dvojicu. Ubrzo su iz Ernestinova krenuli tenkovi, no zapovjednik POG-2 Nikola Marciuš iz stojećeg je stava projektilom iz „ose“ pogodio prvi tenk i privremeno zaustavio napad.
Borba prsa u prsa na nasipu i tisuću granata iz odmazde
Nakon dvadesetak minuta tenkovi su ponovno krenuli, a eksploziv postavljen na mostu nije se aktivirao. Branitelji su propustili oklop i pričekali neprijateljsko pješaštvo na petnaestak metara od nasipa, zasuvši ih ručnim bombama i pješačkom vatrom. U žestokim borbama pri izvlačenju kanalima poginula su dvojica pripadnika 1. bojne 130. brigade, dok je na ulazu u selo izravnim pogotkom tenkovske granate u kombi poginuo diverzant Rade Latinović.
Kada su se neprijateljski tenkovi počeli povlačiti, a pješaštvo razbježalo, uslijedila je brutalna odmazda. U samo desetak minuta na područje Paulin Dvora, Hrastina i Vladislavaca palo je više od 1000 granata svih kalibara. U tom je napadu poginulo osam pripadnika 1. bojne 101. brigade: Dragan Ević, Josip Gluhačić, Zlatko Latinović, Željko Ludaš, Josip Mikac, Marko Peranović, Stjepan Sedlovski i Veselin Vojnović, dok ih je petnaest ranjeno. Od posljedica ranjavanja u osječkoj je bolnici preminuo i požrtvovni bolničar Miroslav Milić.
Herojski potez koji je prelomio bitku
Tijekom zbrinjavanja ranjenika, neprijatelj je pokrenuo novi tenkovsko-pješački napad. Vod bestrzajnih topova pod zapovjedništvom Morisa Sorgara oštetio je jedan tenk, no ciljač Robert Majerić (Bačvar) ostao je bez granata koje su se nalazile s druge strane ceste pod kišom projektila.
Zapovjednik 1. bojne Miro Andrić osobno je pretrčao cestu pod neprijateljskom vatrom i dodao granatu punjaču Branimiru Narančiću (Zubi), nakon čega je Majerić uništio neprijateljski tenk T-55. Taj je pogodak donio prekretnicu na bojištu i natjerao JNA na konačno povlačenje prema Ernestinovu.
Iste večeri zapovjednik Inženjerijskog voda Ivan Janeš je, u suradnji s dragovoljcima braćom Bagarić iz 130. brigade, uspio minirati i teško oštetiti most kod crpne stanice. Iako je 1. bojna zbog iznimne iscrpljenosti trebala dobiti zamjenu ujutro 28. studenoga, teška situacija na bojišnici primorala ih je da ostanu na položajima. Koliko su danonoćne borbe iscrpile branitelje, svjedoči i prometna nesreća u 2 sata ujutro 29. studenoga na izlazu iz Paulin Dvora, u kojoj su u sudaru dvaju vojnih vozila lakše ozlijeđena četvorica hrvatskih branitelja.
Izvor: Povjesnica 101. brigade HV-a

