0%
Petak, 20 studenoga, 2026
okupacija Ernestinova, 35. obljetnica Ernestinovo, Domovinski rat,

Okupacija Ernestinova: 35 godina boli i traženja nestalih

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Osječko-baranjska županija Vijesti
Objavio: Dražen Jurmanović | 20/11/2026

Okupacija Ernestinova obilježena je na 35. obljetnicu u Parku skulptura. Donosimo svjedočanstva, kronologiju bitke i priču o šest nestalih.

Trideset i pet godina nakon što je brutalna okupacija Ernestinova 20. studenoga 1991. godine slomila južnu crtu obrane Osijeka i zavila u crno ovo slavonsko mjesto, u ernestinovačkom Parku skulptura ponovno su položeni vijenci i zapaljene svijeće za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i mještane. Tužna i bolna 35. obljetnica okupacije još je jednom otvorila najdublje rane obitelji čiji su najmiliji ubijeni na kućnim pragovima ili su nestali u ratnom vihoru, a čija sudbina ni tri i pol desetljeća poslije nije do kraja rasvijetljena. Tijekom Domovinskog rata u Ernestinovu je ubijena ili nestala 41 osoba, šest se mještana i branitelja i dalje vodi na popisu nestalih, dok za masovne zločine počinjene pri zauzimanju mjesta do danas gotovo nitko nije odgovarao.

Komemorativno okupljanje u središtu mjesta proteklo je u ozračju dubokog pijeteta, tišine i ponosa, ali i tihe gorčine zbog desetljetnog izostanka pravde. Ispred spomen-obilježja masovne grobnice i spomenika hrvatskim braniteljima u Parku skulptura okupile su se obitelji poginulih i nestalih branitelja i civila, suborci, mještani te brojna službena izaslanstva. Vijence su položili i svijeće zapalili predstavnici policije i Hrvatske vojske, izaslanstva Osječko-baranjske županije i Općine Ernestinovo, kao i predstavnici braniteljskih udruga s područja Ernestinova i okolnih slavonskih mjesta. Svi su oni došli odati počast ljudima koji su u jesen 1991. godine svojim životima branili pragove vlastitih domova i južne prilaze gradu Osijeku, kupujući dragocjeno vrijeme za konsolidaciju hrvatske obrane.

Dostojanstveno sjećanje, obilazak 41 grobnog mjesta i nastavak programa

Obilježavanje 35. obljetnice stradanja Ernestinova ne svodi se samo na središnji komemorativni skup u Parku skulptura, nego predstavlja višednevni čin trajne zahvalnosti i čuvanja istine od zaborava. Članovi lokalne braniteljske udruge i ove su godine, odajući dužno poštovanje i počast svojim palim suborcima i sumještanima, obišli svako pojedino grobno mjesto u kojem počivaju branitelji iz Ernestinova.

Dostojanstveno odavanje počasti nastavlja se i u subotu, kada će se program obilježavanja nastaviti polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća s početkom u 10 sati i 30 minuta. Ovoga puta komemoracija će biti usmjerena na suborce iz drugih krajeva Hrvatske koji su pritekli u pomoć obrani ovoga dijela Slavonije, pa će svijeće biti zapaljene kod spomenika 101. i 132. brigade Hrvatske vojske te kod spomenika pripadnicima HOS-a. Time Ernestinovo iz godine u godinu šalje jasnu poruku da žrtva onih koji su došli braniti slavonsku ravnicu iz Zagreba, Našica i drugih sredina nikada neće biti zaboravljena niti prepuštena vremenu.

Kako je tekla okupacija Ernestinova 20. studenoga 1991. godine

Da bi se u potpunosti razumjela težina i tragika 20. studenoga 1991. godine, nužno je taj datum promatrati u kontekstu najcrnjih dana Domovinskog rata u istočnoj Hrvatskoj. Samo dva dana nakon što je slomljena višemjesečna herojska obrana Vukovara i istoga dana kada je na Ovčari počinjen stravičan masakr nad ranjenicima i civilima iz vukovarske bolnice, agresorske snage svom su se silinom obrušile na južnu obranu Osijeka. Toga dana združene snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), lokalne srpske Teritorijalne obrane (TO) i paravojnih dobrovoljačkih postrojbi pristiglih iz Srbije slomile su višemjesečnu obranu Ernestinova i okupirale ovo slavonsko mjesto, smješteno tek desetak do dvanaest kilometara južno od Osijeka.

Napad na Ernestinovo bio je brižljivo pripremljen i proveden uz golemu nadmoć u ljudstvu i ratnoj tehnici. Tijekom cjelodnevnog kombiniranog zračnog, topničko-raketnog i oklopno-pješačkog udara, selo je zasuto razornom vatrom sa svih strana. Nasuprot snažnom agresoru, koji je u proboj krenuo s najmanje jedanaest tenkova, odnosno dvanaest oklopnih vozila te snažnom pješačkom potporom, stajali su slabo naoružani hrvatski branitelji. Obranu sela mjesecima je nosilo stotinjak mještana, pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), kojima je pomagalo tek dvadesetak do tridesetak policajaca, a cijelom je obranom zapovijedao Zvonko Milas.

Unatoč iznimnoj hrabrosti, poznavanju terena i odlučnosti da obrane vlastite domove, malobrojni branitelji bez dostatnog protuoklopnog oružja i streljiva nisu se mogli dugoročno oduprijeti takvoj koncentraciji čelika i vatre. Nakon cjelodnevnih žestokih borbi, suočeni s potpunim probijanjem obrambenih crta i opasnošću od opkoljavanja, branitelji su se u večernjim satima 20. studenoga morali povući prema slobodnom području.

Strateške posljedice pada Ernestinova osjetile su se trenutačno na cijelom južnom bojištu oko Osijeka. Okupacijom sela susjedno je Laslovo palo u potpuno okruženje koje je potrajalo od 20. do 23. studenoga, agresoru je otvoren izravan pravac napredovanja prema Antunovcu i samim južnim prilazima gradu Osijeku, dok je nesrpsko stanovništvo Ernestinova prisiljeno na dugo i teško progonstvo. U javnom i kolektivnom sjećanju mjesta to se razdoblje redovito opisuje kao sedmogodišnje progonstvo — od prvih evakuacija i pada sela u studenome 1991. godine pa sve do dovršetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 15. siječnja 1998. godine, kada su stvoreni preduvjeti za početak povratka prognanika i dugotrajne obnove razorenog sela.

Ljudska cijena agresije, sloma obrane i surove okupacije bila je iznimno visoka. Prema službenim evidencijama Ministarstva hrvatskih branitelja, Općine Ernestinovo i lokalne udruge dragovoljaca za razdoblje od 2024. do 2026. godine, u Ernestinovu je tijekom Domovinskog rata ubijena ili nestala ukupno 41 osoba, pri čemu su među žrtvama i hrvatski branitelji i nedužni civili. Prema dostupnim braniteljskim i lokalnim medijskim izvorima, samo u prvih četrdeset i osam sati sloma obrane, 20. i 21. studenoga 1991., u mjestu je stradalo dvadesetak do tridesetak ljudi. Istodobno je osamdesetak civila iz Novog naselja ostalo potpuno odsječeno u okupiranom mjestu te je provelo gotovo šezdeset dana u zatočeništvu i neizvjesnosti za vlastiti život. Pojedini mještani koji nisu uspjeli pobjeći, kao i zarobljeni hrvatski branitelji, brutalno su smaknuti na vlastitim kućnim pragovima ili su predani u ruke pripadnika zloglasne Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana.

Smrtonosna zasjeda kod osnovne škole i parka: nestanak sedmorice branitelja 106. brigade

U dramatičnim satima 20. studenoga, dok se obrambena crta Ernestinova savijala pod udarima tenkova i topništva, hrvatsko je zapovjedništvo pokušalo stabilizirati bojišnicu slanjem hitnih pojačanja. Iz osječke Crvene vojarne prema Ernestinovu upućeni su pripadnici 106. brigade Hrvatske vojske. Međutim, ulazak u selo u kojem su neprijateljske snage već prodrle duboko u pojedine dijelove pokazao se tragičnim za dio pristiglih vojnika.

Prema svjedočanstvima obitelji i preživjelih suboraca, skupina tih branitelja — među kojima je bio i tek devetnaestogodišnji mladić Damir Jambreković — upala je u unaprijed pripremljenu i smrtonosnu zasjedu u samom središtu mjesta, na potezu kod osnovne škole, dječjeg vrtića i središnjeg parka. Neprijateljski snajperisti, odjeveni u odore bez ikakvih prepoznatljivih oznaka, već su zauzeli školsku zgradu te su s njezinih položaja dozivali hrvatske vojnike. U kaosu borbe i dimu granata, pristigli su branitelji povjerovali da ih dozivaju njihovi suborci koji drže položaje u centru.

Tek kada su prišli parku, na mjestu gdje je mladi Damir Jambreković postavljao protutenkovske mine kako bi zaustavio neprijateljski oklop, maske su pale i na hrvatske je vojnike iz neposredne blizine otvorena snažna unakrsna vatra. Gotovo istodobno iz smjera Tenje u središte mjesta nadirali su neprijateljski tenkovi, čime je preživjelim suborcima potpuno onemogućeno izvlačenje ranjenih i poginulih iz smrtonosnog obruča. U toj je zasjedi kod škole i parka nestalo sedam hrvatskih vojnika. Posmrtni ostaci četvorice branitelja naknadno su pronađeni i dostojno pokopani, dok se trojica — među njima i devetnaestogodišnji Damir Jambreković — i nakon trideset i pet godina još uvijek vode kao nestali.

Bijeg pod vatrom preko Bobotskog kanala i potresno sjećanje Srećka Grbavca

Oko podneva toga kobnog 20. studenoga situacija na terenu postala je neodrživa. Neprijatelj je probio obrambene linije na više pravaca, protuoklopno streljivo branitelja bilo je potpuno iscrpljeno, a prijetnja potpunog okruženja i pokolja civila koji su još ostali u selu postajala je iz minute u minutu sve realnija. U takvim uvjetima branitelji su započeli iznimno dramatičnu evakuaciju preostalog civilnog stanovništva iz južnog dijela Ernestinova pod izravnom neprijateljskom paljbom. Taj je pothvat u sjećanju sudionika ostao zauvijek sažet u snažnoj i potresnoj slici koju branitelji i danas ponavljaju: „U jednoj ruci puška, a u drugoj starac, žena ili dijete.“

Skupine uplašenih civila — starijih osoba, žena i djece — okupljale su se kod seoskog silosa te su se pod zaštitom branitelja poljskim putovima povlačile prema slobodnom Ivanovcu. Jedini preostali izlaz vodio je preko Bobotskog kanala, prirodne prepreke koja je toga studenoga bila krajnje pogibeljna. Umjesto plitkog korita, kanal je u tim hladnim kasnojesenskim danima bio dubok između dva i tri metra, što je prelazak pod kišom metaka i granata pretvorilo u očajničku borbu za goli život.

O tim dramatičnim trenucima potpunog okruženja i spasa preko duboke ledene vode na 35. je obljetnici posvjedočio branitelj Srećko Grbavac, evocirajući sjećanja koja ni nakon tri i pol desetljeća ne blijede: „Bili smo okruženi sa svih strana, znači ovdje od Vrbika, od Laslova, od Petrove Slatine, od Paulin Dvora. Ovdje su nas stisnuli u Divošu, tako da smo civili i mi branitelji koji smo kasnije izlazili, u biti izlazili preko Bobotskog kanala. A sad inače nema baš vode u njemu, dok je onda bilo baš jedno dva do tri metra vode.“

Činjenicu da je nesrpsko stanovništvo Ernestinova toga dana bilo prisiljeno napustiti svoje domove kroz uski koridor koji je tek privremeno ostao otvoren zabilježilo je kasnije i Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u svojim podnescima u predmetu protiv Gorana Hadžića. Nakon što je većina civila koji su se okupili kod silosa izvučena na sigurno, preostali su branitelji nastavili pružati otpor dokle god su imali streljiva, da bi se nakon cjelodnevnih iscrpljujućih borbi, oko 19 sati 20. studenoga 1991. godine, povukli iz okupiranog Ernestinova.

Pokušaj protunapada na Ernestinovo i herojski proboj branitelja iz Laslova

Gubitak Ernestinova hrvatsko je zapovjedništvo shvatilo krajnje ozbiljno, svjesno da se time izravno ugrožava sudbina opkoljenog Laslova, ali i cjelokupna južna obrana Osijeka. Zbog toga je Zapovjedništvo Operativne zone Osijek već 21. i 22. studenoga 1991. godine pokrenulo odlučan protunapad s dvostrukim ciljem: povratiti izgubljene položaje u Ernestinovu i probiti obruč oko odsječenog Laslova.

preuzmi 3

U tu zahtjevnu napadnu akciju uključene su prekaljene i novopridošle hrvatske snage: 1. i 2. satnija 1. bojne 3. „A“ brigade ZNG-a, poznate osječke „Kune“, dijelovi 3. bojne 130. brigade te tek pristigla zagrebačka 101. brigada Hrvatske vojske. Hrvatski su vojnici u protunapadu pokazali iznimnu požrtvovnost i borbenu sposobnost. Već 22. studenoga pripadnici „Kuna“ uspjeli su ponovno zauzeti susjedni Divoš te su snažnim naletom izbili na lijevu obalu Bobotskog kanala, gotovo do samog mosta koji vodi u Ernestinovo. Istodobno je 3. satnija napala neprijateljske položaje iz smjera Paulina Dvora, pokušavajući razvući i slomiti agresorsku obranu.

Međutim, odnos snaga na terenu ponovno je prevagnuo na stranu znatno bolje opremljenog agresora. Neprijatelj je na hrvatski protunapad odgovorio razornim topničko-oklopnim djelovanjem te je u tek osvojeno Ernestinovo i na područje Divoša žurno uveo potpuno svježu i snažno naoružanu 544. motoriziranu brigadu JNA. Suočene s tolikom vatrenom nadmoći i novim oklopnim pojačanjima, hrvatske su postrojbe bile prisiljene zaustaviti daljnje napredovanje i učvrstiti nove obrambene linije prema Osijeku.

Neuspjeh proboja prema Ernestinovu, nažalost, zapečatio je sudbinu herojskog Laslova, mjesta koje je puna 152 dana neprekidno držalo najistureniju južnu crtu obrane grada Osijeka. Potpuno odsječeno od slobodnog teritorija od 20. studenoga, bez ikakve mogućnosti dotura streljiva, hrane, vode i lijekova za brojne ranjenike, Laslovo je ipak izdržalo nemilosrdnu opsadu sve do 23. studenoga. Tijekom ta tri paklena dana obrambena crta sela nijednom nije probijena, ali je cijena takvog otpora bila teška — u borbama je poginulo deset branitelja.

Suočen s činjenicom da pomoć više ne može stići i da selo prijeti potpuno uništenje, zapovjednik obrane Laslova Ladislav Kočiš donio je 23. studenoga 1991. godine jedinu moguću, sudbonosnu odluku o proboju iz neprijateljskog okruženja. Oko 16 sati i 30 minuta do 16 sati i 45 minuta iz opkoljenog su mjesta krenule dvije organizirane skupine od ukupno 257 branitelja i civila. Ono što taj proboj čini jednim od najdirljivijih primjera ljudske solidarnosti u Domovinskom ratu jest činjenica da branitelji nisu željeli ostaviti nijednog ranjenog suborca — svih 27 ranjenika iznijeli su na vlastitim rukama. Prvu skupinu od oko 120 ljudi predvodio je Ištvan Mihalik, dok je drugu skupinu od 137 branitelja, ranjenika i civila vodio sam zapovjednik Ladislav Kočiš zajedno s Matom Šimićem.

Probijajući se kroz blato, nepregledna kukuruzišta, gustu slavonsku maglu i mrkli mrak između neprijateljskih položaja, kolona spasa hodala je više od dvanaest sati. U ranim jutarnjim satima 24. studenoga, između 4 i 5 sati ujutro, obje su se skupine uspješno domogle slobodnog Ivanovca. Tek nekoliko sati poslije, istoga tog jutra, unatoč ženevskom primirju potpisanom 23. studenoga koje je načelno podržao i Goran Hadžić, u prazno su Laslovo umarširali Arkanovi „Tigrovi“. Prema braniteljskim i publicističkim izvorima, pripadnici te paravojne formacije odmah su po ulasku u selo zaklali tri starice koje nisu željele napustiti svoja ognjišta, a potom su njihova tijela cinično prikazali medijima kao navodne „žrtve ustaša“, služeći se već uhodanim obrascem monstruozne ratne propagande.

Potresna priča Davida Šaina: ubojstvo i propagandna zlouporaba Ignaca Papeša

Koliko su metode Arkanovih paravojnih jedinica u studenome 1991. godine bile okrutne i planski proračunate, ponajbolje svjedoči tragedija obitelji hrvatskog veslačkog olimpijca Davida Šaina. Poznati hrvatski sportaš i ove je godine stajao u tišini ispred spomen-obilježja masovne grobnice u Ernestinovu, odakle je s javnošću podijelio potresnu obiteljsku priču koja već trideset i pet godina nema svoj smiraj.

„Nećemo nikad to zaboraviti i ovdje smo svake godine, sjećamo ih se, palimo svijeće. Neki su još nestali, među kojima i moj djed. Moj djed je tog dana zatečen u svojoj kući, gdje su ga paravojne postrojbe, po mojim saznanjima arkanovci, ubili, zaklali, masakrirali“, izjavio je vidno dirnuti David Šain pred spomenikom u ernestinovačkom parku.

Riječ je o šezdesetčetverogodišnjem civilu Ignacu Papešu, među sumještanima poznatom pod nadimkom „Nac“, čovjeku čija je sudbina postala simbolom bezumlja i bestijalnosti okupacije Ernestinova. Ignac Papeš bio je evakuiran još u kolovozu 1991. godine u Viljevo, gdje je mogao ostati na sigurnom, no ljubav prema vlastitom domu i briga za imanje vratili su ga početkom listopada u njegovu kuću u Ernestinovu, odakle je vikendima odlazio u posjet obitelji. Njegova kći Mira Brkić posljednji ga je put ispratila na autobus u Donjem Miholjcu 18. studenoga 1991. godine. U svoje se Ernestinovo vratio 19. studenoga — točno dan uoči krvavog pada mjesta.

Kada je 20. studenoga započeo opći napad i izvlačenje stanovništva, Ignac Papeš isprva je krenuo s ostalim mještanima koji su se kod silosa okupljali za bijeg preko Bobotskog kanala prema slobodnom Ivanovcu. Međutim, iz razloga koji nikada nisu do kraja razjašnjeni, u jednom se trenutku okrenuo i vratio prema središtu sela i vlastitoj kući. Ondje su ga ubrzo zatekli i uhvatili pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.

Ono što je uslijedilo nadilazi granice ljudskog razuma. Ignac Papeš brutalno je zaklan i zvjerski unakažen na vlastitom kućnom pragu — ubojice su mu izvadile oči i odsjekle uši. No ni sam čin mučkog ubojstva nenaoružanog šezdesetčetverogodišnjeg starca okupatorima nije bio dovoljan, nego su njegovo izmrcvareno tijelo iskoristili za prljavi propagandni igrokaz. Po tijelu ubijenog Papeša razbacali su novčanice, pokraj njega položili njegovu vjenčanu fotografiju sa suprugom Lucijom te su tako režirani prizor snimili kamerama za potrebe Televizije Novi Sad. Snimka je ubrzo emitirana u sklopu srbijanske ratne propagande uz bezočnu laž da su ga ubili „ustaše“ zato što se navodno odbio priključiti hrvatskim obrambenim postrojbama — potpuno identičan scenarij krivotvorenja odgovornosti kakav je ista paravojna postrojba samo četiri dana poslije primijenila nad ubijenim staricama u Laslovu.

Najveća rana obitelji ostaje činjenica da posmrtni ostaci Ignaca Papeša ni nakon trideset i pet godina nisu pronađeni. Očajni i odlučni da ga dostojno pokopaju, članovi obitelji nakon povratka u selo sami su isušili i temeljito pretražili vlastitu septičku jamu i bunar u dvorištu kuće, ali od djeda Davida Šaina do danas nema nikakva traga.

Masovna grobnica „Ranjena golubica“, pojedinačni grobovi i razrješenje brojki 5 i 12

Središnje mjesto trajnog sjećanja na sve žrtve okupacije Ernestinova danas je Park skulptura u samom srcu naselja, prostor koji je prije rata bio svjetski prepoznat po čuvenoj koloniji kipara naivaca, a u ratu je pretvoren u stratište. Službeni dokumenti Vlade Republike Hrvatske iz Programa obilježavanja mjesta masovnih grobnica iz 2002. i 2003. godine precizno evidentiraju jednu lokaciju masovne grobnice na području općine Ernestinovo. Riječ je o katastarskoj čestici k.č. 265/1 k.o. Ernestinovo, na općinskom zemljištu parka u središtu mjesta, iz koje je ekshumirano ukupno pet ubijenih osoba.

Prema detaljnoj dokumentaciji memorijalnog portala Sjećanje na Domovinski rat, ekshumacija ove masovne grobnice provedena je 24. travnja 1997. godine, još u razdoblju prijelazne uprave UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju. Svih pet ekshumiranih žrtava uspješno je i pozitivno identificirano, a među njima su bila i tri člana jedne te iste obitelji. Iz masovne grobnice u ernestinovačkom parku ekshumirani su:

  • Pavo Kockar, rođen 1932. godine
  • Josip Kockar, rođen 1964. godine
  • Snježana Kockar, rođena 1969. godine, koja je u trenutku ubojstva bila trudnica
  • Drago Romić, rođen 1943. godine
  • Željko Krstić, rođen 1972. godine

Istodobno, tijekom iste 1997. godine na širem području Ernestinova otkrivani su i ekshumirani posmrtni ostaci žrtava pokopanih u pojedinačnim grobovima. Prema memorijalnim arhivima, iz tih je pojedinačnih grobova ekshumirano dodatnih sedam do devet osoba — pet imenovanih žrtava te tri zapisa neidentificiranih osoba. Među identificiranim žrtvama iz pojedinačnih grobova na području Ernestinova nalaze se:

  • Tomislav Bačić, rođen 1973. godine
  • Marko Prgomet, rođen 1968. godine
  • Drago Starčević, rođen 1969. godine
  • Branko Marinković
  • Sofija Uzelac
  • Tri neidentificirane (NN) osobe

Ovaj precizan pregled službenih i memorijalnih podataka napokon razrješava i dugogodišnju nejasnoću koja se povremeno pojavljivala u javnom prostoru i medijskim izvješćima oko toga komemorira li spomenik u parku pet ili dvanaest žrtava. Naime, 20. studenoga 2003. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja i mjesni odbor Ernestinovo podigli su u Parku skulptura tipizirano spomen-obilježje masovne grobnice pod nazivom „Ranjena golubica“. Spomenik su u potresnom trenutku otkrile dvije majke i stradalnice čije su obitelji najteže pogođene u tom parku: Boja Kockar, kojoj su 20. studenoga 1991. godine ubijeni suprug Pavo, sin Josip i trudna snaha Snježana, te Štefica Krstić, majka ubijenog devetnaestogodišnjeg Željka Krstića. Svečanosti su tada nazočili i izaslanici Predsjednika Republike Hrvatske, brigadni general Zvonko Peternel i pukovnik Dragan Basić.

Slijedeći praksu kakva je u to vrijeme primijenjena i na obližnjim stratištima — poput Betin Dvora, gdje je zbirno obilježeno sedam žrtava iz masovne i pet iz pojedinačnih grobnica, te susjednog Antunovca, gdje su objedinjene tri identificirane i tri neidentificirane osobe iz masovne te šest žrtava iz pojedinačnih grobova — i spomen-obilježje te medijska izvješća iz 2003. godine za Ernestinovo zbirno komemoriraju dvanaest hrvatskih branitelja i civila. Time je simbolički i memorijalno spojeno petero ekshumiranih iz same masovne grobnice u parku sa sedmero žrtava ekshumiranih iz pojedinačnih grobova na području sela.

Pravda koja izostaje, premještanje grobnica i šutnja o šest nestalih

Unatoč nepobitno dokumentiranim masakrima nad civilima i zarobljenicima, temeljitoj pljački jedinstvene kulturne baštine kiparske kolonije i sustavnom razaranju gotovo svake kuće u Ernestinovu, pravosudni epilog ove tragedije ostao je duboko nepotpun i bolno razočaravajući. Obitelji ubijenih i nestalih te lokalni predstavnici sve do ove 35. obljetnice okupacije, 20. studenoga 2026. godine, s ogorčenjem upozoravaju na poraznu činjenicu: za masovna ubojstva počinjena pri zauzimanju Ernestinova 20. studenoga 1991. godine u stvarnosti gotovo nitko nije odgovarao.

Jedina pravomoćna osuđujuća presuda zabilježena izravno za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Ernestinovu odnosi se na pripadnika srpske paravojne postrojbe Milana Stojisavljevića, kojemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio kaznu od šest godina zatvora. S druge strane, oni koji su izdavali zapovijedi i nadzirali okupacijski sustav ostali su izvan dohvata ruke pravde. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku još je 15. listopada 2013. godine podiglo optužnicu protiv pukovnika Bore Ivanovića, ratnog zapovjednika 12. proleterske mehanizirane brigade JNA. Optužnica ga tereti za zapovjednu odgovornost nad zločinima počinjenima u sedam slavonskih mjesta, uključujući i Ernestinovo, ali i za osobito zlokobnu ulogu u organiziranom prikrivanju zločina uoči povratka hrvatskih vlasti. Unatoč težini optužbi, Boro Ivanović i danas je potpuno nedostupan hrvatskom pravosuđu jer se nalazi u Srbiji.

Upravo taj dio optužnice ŽDO-a Osijek iz listopada 2013. godine razotkriva najjeziviji razlog zašto brojne obitelji ni nakon trideset i pet godina nemaju grob na kojem bi zapalile svijeću svojim najmilijima. Prema navodima optužnice, neposredno prije provedbe mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pukovnik Boro Ivanović osobno je došao u Ernestinovo i izdao izravnu zapovijed da se posmrtni ostaci četvorice zarobljenih hrvatskih vojnika — koje su prethodno likvidirali arkanovci i bacili u masovnu grobnicu u obližnjim Ćelijama — iskopaju iz primarne grobnice i prevezu na drugu, do danas potpuno nepoznatu sekundarnu lokaciju. Premda su u Ćelijama nakon mirne reintegracije uspješno ekshumirane dvije velike masovne grobnice — 23. veljače 1998. godine s četrnaest tijela te 14. listopada 1998. godine sa šesnaest tijela — kao i pet pojedinačnih grobova, premještenim posmrtnim ostacima četvorice zarobljenih branitelja iz Ernestinova tada se izgubio svaki trag.

Takvo sustavno prikrivanje tragova ratnih zločina, združeno s desetljetnim zidom šutnje dijela lokalnog stanovništva koje zna gdje su tijela zakopana, glavni su razlozi zbog kojih se prema najnovijim službenim i medijskim podacima za razdoblje 2024.–2025. godine šest osoba iz Ernestinova i dalje vodi kao nestalo, premda su pojedini raniji novinski napisi znali navoditi i manju brojku od troje traženih mještana. Na težinu te šutnje snažno je upozorio i ratni zapovjednik obrane Ernestinova Zvonko Milas, čije riječi odjekuju kao moralni apel svima koji i danas skrivaju istinu: najstrašnije je što na tom području žive ljudi koji pouzdano znaju lokacije posmrtnih ostataka, ali više od trideset godina šute.

Nada obitelji nakratko je oživjela u studenome 2024. godine, kada je najavljeno provođenje novih probnih iskapanja na dvije lokacije na području Ernestinova u sklopu kontinuiranih terenskih istraživanja koje provodi Ministarstvo hrvatskih branitelja. Ipak, sve do ove 35. obljetnice u studenome 2026. godine sudbina nestalih — uključujući zvjerski ubijenog Ignaca Papeša i mladog branitelja Damira Jambrekovića — još nije rasvijetljena.

Dok svijeće ispred „Ranjene golubice“ u Parku skulptura dogorijevaju u studenoj slavonskoj večeri, Ernestinovo ostaje uspravno u svojoj boli i postojano u svojoj odlučnosti. Trideset i pet godina nakon dana kada su tenkovi i paravojne postrojbe pokušali izbrisati ovo mjesto s lica zemlje, obnovljeno selo i njegova zajednica svake godine iznova potvrđuju da vrijeme ne može izbrisati sjećanje na 41 izgubljeni život, niti ugasiti upornu potragu za istinom, pravdom i posljednjim počivalištem svakog nestalog čovjeka.