Fotografije pokazuju kako je Ivan Anušić u Vukovaru na Dan sjećanja gledao u mobitel. Gdje prestaje iskreni pijetet, a počinje politika?
Za mene 18. studeni nije samo datum u kalendaru, nego dan tihe i iskrene zahvalnosti žrtvama Vukovara i Škabrnje. Upravo zato teško je ostati ravnodušan na prizore koje sam zabilježio prilikom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara, dok sam pod kišom pratio događaj i gledao suze u očima mnogih ljudi koji su došli na simboličan način odati počast žrtvama Vukovara, ministar obrane Ivan Anušić dok stoji pod kišobranima, a zatim i dok sjedi u redu s drugim najvišim dužnosnicima, među kojima su predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, gleda u zaslon svog mobitela, dok ostali dužnosnici vidljivi u kadru prate događaj zamišljeni i, rekao bi s dozom emocija, prate program koji se odvija ispred njih.
Radi potpune poštenosti i vjernosti činjenicama, važno je odmah reći ono što nijedna fotografija ne može pokazati — nitko sa strane ne zna što je u tim trenucima pisalo na ekranu. Ministar obrane obnaša odgovornu dužnost i moguće je da se radilo o hitnoj službenoj ili sigurnosnoj komunikaciji koja nije trpjela odgodu ali možda odgovara na poruku sa upitom što želi za ručak. Ipak, čak i uz to uvažavanje, da se radilo o važnom i neodgodivim porukama, javnost ima pravo postaviti jednostavno pitanje: ako je poruka doista bila toliko žurna, ne bi li iz poštovanja prema mjestu i trenutku bilo primjerenije nakratko se povući u stranu?
U našoj se javnosti godinama vodi rasprava o tome gdje prestaje iskreni pijetet prema žrtvama Domovinskog rata, a gdje počinje političko „ubiranje kamata“ na tuđoj žrtvi kroz puko pojavljivanje pred kamerama. U trenutku kada građani po kiši prevaljuju kilometre da bi bili potpuno prisutni, prizor dužnosnika koji pogled usmjerava u ekran — barem iz perspektive onih kojima je taj dan osobna rana — lako stvara dojam da je u politici katkad važnije biti zabilježen na mjestu obilježavanja nego uistinu sudjelovati u njemu.
Fotografije su pred svima, jednako kao i ograničenje da iz njih ne možemo sa sigurnošću znati razlog korištenja mobitela. Na svakome je građaninu da sam procijeni gledamo li nužnost suvremene državne službe ili još jedan podsjetnik koliko se lako u javnom prostoru barata velikim riječima o žrtvi, a koliko se teško ponekad zadržati na najjednostavnijoj gesti poštovanja — podignutom pogledu i punoj pažnji.
Naravno, poslije mise, unatoč kiši, dao je izjavu za medije. Sramotno je što unatoč novinarki koja mu je rekla za koliko se još nestalih traga, a riječ je o 1725 nestalih, ministar ponavlja da se još uvijek traga za, kako navodi: ” 1700. još hrvatskih branitelja i civila vodi se kao nestalo. Ti ljudi su ovdje, ukopani su negdje na teritoriju Hrvatske. Ono što frustrira jest da ljudi znaju… postoje ljudi koji znaju gdje su im posljednja počivališta…” rekao je ministar Anušić





