0%
Četvrtak, 19 studenoga, 2026
Borovo naselje, Borovo Commerce, 35. obljetnica Vukovara

( Foto i video) Pakao Borovo Commercea 35 godina poslije: Tko je osuđen, a koga Srbija i danas skriva od hrvatskih sudova?

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti
Objavio: Dražen Jurmanović | 19/11/2026

Borovo naselje u četvrtak, 19. studenoga 2026. godine, obilježilo je 35. obljetnicu sloma pričuvne ratne bolnice Borovo Commerce i okupacije te vukovarske četvrti, uz poruke obitelji kako je pravda ostala selektivna dok se u Vukovaru još traga za 320 nestalih.

Borovo naselje u četvrtak, 19. studenoga 2026. godine, obilježilo je 35. obljetnicu jednog od najtragičnijih poglavlja Domovinskog rata — sloma pričuvne ratne bolnice i skloništa u zgradi Borovo Commercea te okupacije te vukovarske gradske četvrti. Službeni program sjećanja simbolično je povezao sva ključna mjesta kalvarije iz studenoga 1991. godine, od ruševina nekadašnjega Borovo Commercea, preko Trpinjske ceste i crkve Gospe Fatimske, do obale Dunava u Borovu Selu i masovne grobnice kod farme Lovas, uz zajedničku i bolnu poruku obitelji, branitelja i dužnosnika kako je pravda nakon tri i pol desetljeća ostala selektivna, dok se u Vukovaru još uvijek traga za 320 nestalih osoba.

Borovo naselje 19. studenoga 1991.: Kronologija sloma ratne bolnice i razmjeri stradanja

Dok se 18. studenoga 1991. godine u kolektivnom pamćenju hrvatskoga naroda obilježava kao dan pada središta Vukovara, borbe na području gradske četvrti Borovo naselje nastavile su se i dan kasnije. Upravo se 19. studenoga 2026. godine navršilo točno 35 godina otkako su postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija, unatoč jasno istaknutim bijelim zastavama i zastavi Crvenoga križa, nemilosrdno granatirale i zapalile zgradu Borovo Commercea. Taj je objekt tijekom višemjesečne opsade služio kao pričuvna ratna bolnica i sklonište u kojem su spas potražile stotine ranjenika, žena, djece i starijih civila. Kada je vatra zahvatila katove i kada se gusti dim počeo spuštati prema podrumskim prostorijama, opkoljeni ljudi našli su se pred bezizlaznim izborom između gušenja u plamenu i izlaska pred cijevi agresorskih snaga.

Ni padom Borovo Commercea otpor u tom dijelu grada nije potpuno utihnuo. Konačna predaja posljednje skupine hrvatskih branitelja u susjednom tvorničkom pogonu Obućara, unutar kompleksa Kombinata „Borovo“, nastupila je tek 20. studenoga 1991. godine. Ta je predaja bila izravno iznuđena brutalnom prijetnjom neprijateljskih snaga da će zapaliti tvorničku zgradu u kojoj se u tom trenutku nalazilo oko 1.500 civila. Kako bi spasili živote nedužnih sugrađana, branitelji su položili oružje i kročili u neizvjesnost zarobljeništva iz kojeg se mnogi nikada nisu vratili.

Statistički podaci vukovarskih stradalničkih udruga i nakon trideset pet godina svjedoče o silini zločina počinjenog u toj četvrti. Samo na dan okupacije, 19. studenoga 1991. godine, u Borovu naselju ubijena je 51 osoba, dok je iz podruma i prostora Borovo Commercea nasilno odvedeno, mučeno i ubijeno 115 hrvatskih branitelja i civila, pri čemu noviji zbirni pregledi ekshumacija bilježe i nešto širi obuhvat stradalih. Tijekom gotovo tromjesečne opsade na području te gradske četvrti život je izgubilo 176 civila i branitelja, dok ukupne žrtve u cjelokupnoj obrani tog dijela grada premašuju 500 osoba. O razmjerima demografskoga i ljudskoga pustošenja svjedoči i podatak da je samo prijeratni gospodarski div, Kombinat „Borovo“, izgubio 337 poginulih i nestalih radnika.

Zarobljenici izdvojeni iz kolona ispred Borovo Commercea i na okolnim prometnicama odvođeni su na mučenja i masovna pogubljenja u Borovo Selo — osobito na obalu Dunava — zatim u Trpinju, na farmu Lovas te u Dalj. Preživjeli hrvatski branitelji i dio civilnog stanovništva deportirani su u srbijanske logore, ponajprije u Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu i Niš. Ni tri i pol desetljeća nakon tih događaja agonija obitelji nije okončana: dok se na području cijeloga Vukovara još uvijek traga za 320 nestalih osoba, ovisno o obuhvatu pojedinih službenih i udružnih evidencija, još se uvijek ne zna sudbina između 48 i 55 osoba odvedenih upravo iz Borovo Commercea i Borova naselja.

Središnja komemoracija podno Borovo Commercea: Zajedništvo obitelji, branitelja i izaslanstava

Ovogodišnji program obilježavanja započeo je u jutarnjim satima prigodnom komemoracijom i polaganjem vijenaca na mjestu nekadašnjega Borovo Commercea, ispred spomen-obilježja i zida na kojem su postavljene spomen-ploče u znak trajnoga sjećanja na žrtve. Program je i ove godine organizirala Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke“, čije članice već desetljećima ustrajno čuvaju uspomenu na ubijene i neumorno traže posmrtne ostatke svojih najmilijih.

35.obljetnica sloma vukovarskog naselja Borovo naselje

Podno spomen-obilježja okupio se velik broj građana iz Vukovara i cijele Hrvatske, kao i brojna službena izaslanstva. Uz obitelji poginulih, nasilno odvedenih i nestalih branitelja i civila, počast žrtvama odali su članovi Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, branitelji Grada Vukovara te članovi braniteljske udruge iz Kastva.

Komemoraciji su nazočili i visoki državni, županijski, gradski i policijski predstavnici: saborski zastupnik Nikola Mažar kao izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas kao izaslanik predsjednika Vlade, umirovljeni general Hrvatske vojske Željko Živanović kao izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane te ravnatelj Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet kao izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja. Počast su polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odali i vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić sa suradnicima, vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček sa suradnicima, izaslanstvo Policijske uprave vukovarsko-srijemske u kojem su bili voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću Dragoslav Živković i pomoćnik načelnika Policijske postaje Vukovar Željko Rambousek, kao i izaslanstva brojnih drugih hrvatskih gradova i udruga.

Poruke s obljetnice: Vapaj za istinom i rana koju produbljuje šutnja

U emotivnim obraćanjima s govornice i u izjavama medijima dominirala je jedna zajednička nit: ponos na herojski otpor ljudi koji su branili svoje domove, ali i duboko ogorčenje činjenicom da ni 35 godina nakon zločina mnoge majke, supruge i djeca nemaju grob na kojem bi mogli zapaliti svijeću.

Manda Patko: „Istina se ne može ubiti, poslušajte šapat onih kojih nema“

Snažnu i duboko potresnu poruku u ime organizatora uputila je predsjednica Udruge „Vukovarske majke“ Manda Patko, istaknuvši kako ni magle ni jesenje kiše koje danas natapaju slavonsku ravnicu ne mogu izbrisati sjećanje na jutro prije 35 godina.

„Mi danas stojimo ovdje i sjećamo se svih onih koji su prije 35 godina u ovome dijelu Vukovara posljednji put dočekali jutro u nadi da će im oni što dolaze po njih suditi po dobrim djelima i ljubavi prema gradu, prema obitelji, prema slobodi, prema čovjeku. Znali su da su među onima koji dolaze i njihovi susjedi, poznanici, dojučerašnji prijatelji, a i poneki rođaci i kumovi, ali nisu znali da će upravo oni biti njihovi suci, njihovi dželati i zadnje što će vidjeti“, poručila je Manda Patko.

Podsjetila je kako se na tom mjestu prije tri i pol desetljeća nalazilo više od dvije tisuće žena, djece, staraca i ranjenih branitelja koji su, okruženi neljudskošću agresora, ipak krenuli u kolonu puni nade da će ugledati svjetlo slobode.

„Mnogima su nade ugašene ovdje gdje stojimo, na putu, na Trpinjskoj cesti, u Borovu Selu, Dalju, u Srbiji. Ubijeni su bez suda, bez milosti, bez krivice. Gurani su u jame, bacani u Dunav, kako nikada ne bi bili pronađeni, kako bi bili zaboravljeni, kao da nikada nisu postojali. Za mnoge od njih ni danas ne znamo. Tražimo naše sinove i kćeri, očeve i majke, naše supruge, braću i sestre, bake i djedove, prijatelje i suborce“, naglasila je predsjednica „Vukovarskih majki“.

Posebno dirljiv apel uputila je svima onima koji desetljećima znaju lokacije skrivenih grobnica, ali biraju šutnju.

„Svjesni su tereta koji nose na savjesti, ali ipak šute, uvjereni da će istinu odnijeti sa sobom u grob i tako opravdati zločine koje su počinili krvnici. Ali istina se ne može ubiti. Pitanje je samo tko će za života dočekati taj trenutak, kome su i kome će obitelji biti zahvalne na pomoći. Vi koji znate, a šutite i zatvarate uši na naše molbe, poslušajte glasove ravnice, poslušajte šapat onih kojih nema, onih koji zovu i govore vam: ‘Samo javi, javi gdje sam ono budan zaspao u rosi, bez da čujem zadnje zvono, javi i ne govori tko si.’ Zahvalni smo svima vama koji s nama čuvate sjećanje i domovinu“, zaključila je Patko.

Marijan Pavliček i Ivan Bosančić: Herojstvo običnih radnika i očekivanja od Beograda

Uoči samog početka komemorativnog programa novinarima se obratio vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček, istaknuvši iznimnu povijesnu težinu koju Borovo naselje i prostor bivše tvornice Borovo imaju u stvaranju suvremene hrvatske države.

„Borovo naselje samo je jedno od naselja, odnosno mjesnih odbora unutar grada Vukovara, a imati takvu povijesnu priču za hrvatski narod, koja je ispisala povijest naše zemlje, govori samo za sebe o kakvom se tu mjestu radi. Govori o mjestu i zemlji po kojoj su hodali naši heroji, koji su nas učili herojstvu i ponosu. Za sve buduće generacije moraju biti inspiracija kako se brani svoja obitelj, kako se brani svoj grad i kako se voli svoja zemlja. Teško je za njih uopće reći da su bili vojnici, jer ti su ljudi do tog trenutka bili obični radnici, očevi, braća, obični stanovnici Vukovara, a u trenutku su postali iznimni ratnici i naši heroji“, izjavio je Pavliček.

Vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić ukazao je na iznimnu težinu današnjeg dana za pedesetak obitelji koje još tragaju za svojima nestalima upravo s ovoga mjesta, naglasivši ključnu povijesnu činjenicu o trenutku kada su počinjeni najmasovniji zločini.

„Ovdje se barbarski napadalo i bombardiralo zgradu Borovo Commercea kako bi se urušila. Ljudi su se nekako izvukli, ali onda je nastao taj pokolj. Uvijek treba imati u vidu da je veći dio ljudi stradao nakon okupacije grada, a ne tijekom tromjesečne opsade, jer je to bilo vrijeme tih nekoliko dana i tjedana kada su se ponašali kao da smo na Divljem zapadu — mogao je ubiti tko je koga htio. Ono što nas posebno boli jest što su u tome sudjelovali dojučerašnji susjedi. Nadam se da će i nova vlast u Republici Srbiji napraviti iskorak i dati potrebne dokumente kako bi se nestali što prije pronašli, jer to je rana koja još uvijek nije zacijelila“, poručio je župan Bosančić.

Potresna svjedočanstva: Dva puta pred streljačkim strojem i majčina bol koja ne jenjava

Iza suhoparnih brojki iz službenih evidencija i sudskih spisa stoje stvarni ljudski životi i nezacjeljive obiteljske tragedije. Upravo su osobna svjedočanstva preživjelih logoraša i članova obitelji ubijenih dala najsnažniji pečat ovogodišnjoj obljetnici.

Boško Milan: Kako je preživio egzekucije i krvavi špalir u Stajićevu

Jedno od najpotresnijih svjedočanstava dana ispričao je Boško Milan, koji je u studenome 1991. godine u Borovu naselju dva puta gledao smrti ravno u oči, da bi potom preživio torturu srbijanskog logora Stajićevo. Njegovo prisjećanje zorno opisuje pakao kroz koji su prolazili zarobljenici neposredno nakon pada Borovo Commercea.

„Nisam smio pogledati ništa, skinuli su me golog, tu sam ležao, zima je bila — dobro, mlađi sam bio pa sam to izdržao. Pitao sam za osobnu kartu, da mi je daju kad sam se oblačio, a on mi kaže: ‘Više ti neće trebati.’ Tako su nas ovdje izveli u halu, stajali smo pred tim streljačkim strojem, njih par je bilo s automatskim puškama, pet-šest ljudi već je ležalo mrtvo, već ubijeno. I valjda Božjim proviđenjem došao je jedan njihov oficir i rekao: ‘Tjeraj tu gamad napolje!’ Tako sam prvi put izvukao glavu“, ispričao je Boško Milan.

No, smrtna opasnost za njega ni tada nije prošla. Već na izlazu iz Borova uslijedio je drugi susret s egzekutorima, ovoga puta s poznatim licem iz susjednog mjesta.

„Kasnije, na izlazu iz Borova, prepoznao me jedan iz Trpinje koji je bio njihov pripadnik, udario me par puta, izveo me tamo i povukao dolje. Već je bilo mrtvih ljudi, ležao sam i čekao, normalno, egzekuciju. Nisam mogao ništa, ne možeš se braniti. I naiđe jedan, mislim da je Srbijanac po govoru, gurnuo me nogom i pitao: ‘Kako ti je ime?’ Kažem: ‘Boško.’ ‘Odakle si?’ Rekoh: ‘Iz Bobote.’ Kaže: ‘Koju materinu tu radiš?’ Rekoh: ‘Nisam uspio pobjeći.’ I tako sam ponovno izvukao glavu“, posvjedočio je Milan.

Nakon toga ukrcan je u autobus i sa suborcima odveden u logor Stajićevo, gdje ih je dočekala nova razina brutalnosti.

„Na ulazu su nas, u špaliru, čekali po desetak njih sa svake strane sa štapovima i palicama. Pretukli su nas dušmanski. Ostao sam bez zuba, imao šest slomljenih rebara, ali izvukao sam glavu. Razmijenjen sam u Šamcu s dvjesto i nešto naših suboraca i, hvala Bogu, još sam živ“, zaključio je svoju potresnu priču.

Milka Budimir: „Pronašla sam sina, ali već 35 godina tražim brata Ivana“

Jednako duboku emociju izazvale su riječi Milke Budimir, koja je na komemoraciju došla s dvostrukim teretom na srcu. Njezin sin Željko ubijen je upravo 19. studenoga 1991. godine u Borovu naselju. Njegovi su posmrtni ostaci pronađeni i dostojno pokopani, no agonija njezine obitelji traje bez prestanka jer još uvijek traga za bratom Ivanom Mažarom.

„Osjećaji su jako teški. Svi su ovi dani teški, ali ovaj mjesec posebno je bolan. Moj sin Željko ubijen je upravo na današnji dan 1991. godine, ovdje u Borovu naselju. Njegove posmrtne ostatke pronašli smo i pokopala sam ga. Paradoksalno, trebala bih biti sretna što su njegove kosti pronađene jer mnoge obitelji još uvijek nemaju tu mogućnost“, rekla je Milka Budimir.

Dodala je kako u njezinu životu ne vrijedi poznata izreka o prolaznosti tuge.

„I dalje tragam za svojim bratom Ivanom Mažarom. Već 35 godina ne znam njegovu sudbinu i nadam se da ćemo ga jednoga dana pronaći. Kažu da vrijeme liječi rane, ali to nije tako. Iako je prošlo 35 godina, bol ne prolazi. Čak mi se čini da s vremenom postaje sve veća jer svaka godina donosi novu ranu“, kazala je Budimir.

Duhovna poruka, Kolona sjećanja i postaje kalvarije do Dunava i farme Lovas

Molitveni dio programa podno spomen-obilježja u Borovo Commerceu predvodio je fra Matija Marijić iz župe Gospe Fatimske. Čitajući odlomak iz Evanđelja po Luki o dvojici Isusovih učenika na putu u Emaus, koji su Uskrsloga prepoznali tek u lomljenju kruha, fra Marijić povezao je biblijski hod s današnjim hodočašćem i Kolonom sjećanja.

Propovijed fra Matije Marijića: Svjetlo nade pred tamom zaborava

„Ovim svečanim obilježavanjem sjećamo se prevelike žrtve tolikih ljudi koji su poginuli, ubijeni i nestali. Ne damo da ta žrtva ode u tamu zaborava, nego da ostane u našim sjećanjima — i tu smo slični našem Bogu, Bogu koji nikoga nikada ne zaboravlja“, istaknuo je fra Matija Marijić u svojoj propovijedi.

Pozvao je okupljene da u Kolonu sjećanja prema crkvi Gospe Fatimske krenu s pouzdanjem i molitvom u srcu.

„Ova dva učenika bila su na putu, išli su pješice. I mi ćemo za koji trenutak krenuti u Koloni sjećanja prema našoj crkvi. Tu među nas pozivamo i našega Gospodina Isusa da hodamo s njim, uz njega i prema njemu. Na svetoj misi u 11 sati imat ćemo prilike prepoznati ga u lomljenju kruha. U Isusove ruke preporučujemo sve nas, ali prvo i najviše sve poginule, ubijene i nestale kojima smo se danas ovdje došli pokloniti“, poručio je fra Marijić.

Križni put, ruže u Dunavu i lampioni na farmi Lovas

Nakon molitve i prigodnog programa formiran je Križni put — Kolona sjećanja koja je u tišini i dostojanstvu prošla rutom stradanja od mjesta nekadašnjega Borovo Commercea, Ulicom Blage Zadre i legendarnom Trpinjskom cestom, sve do crkve Gospe Fatimske, gdje je služena sveta misa zadušnica za sve poginule, ubijene i nestale branitelje i civile.

Borovo selo, Obala Dunava - počast hrvatskim braniteljima i civilima stradalim 1991.

Program obilježavanja potom se preselio u Borovo Selo, na samu obalu Dunava. Ondje su mnogobrojne obitelji, u potpunoj tišini i uz kratku molitvu, položile ruže u rijeku. Upravo je ta obala prije 35 godina bila poprište brutalnih mučenja, zlostavljanja i likvidacija zarobljenika dovedenih nakon okupacije Borova naselja. Tijela ubijenih bacana su u rijeku, a dunavska ih je struja nosila nizvodno na teritorij Republike Srbije, gdje su pokapana na tamošnjim mjesnim grobljima. Povijesni i forenzički podaci svjedoče da je samo 2001. godine na groblju u Novom Sadu ekshumirano 33 posmrtna ostatka osoba iz Borova naselja, među kojima je bilo deset žrtava odvedenih iz Borovo Commercea, dok su iz Srbije hrvatskim obiteljima ukupno predana 23 posmrtna ostatka osoba prethodno nestalih u tom ratnom skloništu.

Posljednja postaja današnjeg sjećanja bila je kod Spomen-obilježja masovne grobnice na farmi Lovas. Podno spomen-obilježja Golubica brojna su izaslanstva, članovi obitelji i hrvatski branitelji zapalili i položili lampione. Na tom su mjestu u studenome 1991. godine agresorske paravojne formacije dovele 24 hrvatska branitelja i civila iz Borova naselja, hladnokrvno ih strijeljale te njihova tijela zakopale u masovnu grobnicu.

FARMA LOVAS - Sjećanje ne blijedi .. 19.11.2026

Pravda 35 godina poslije: Zašto je Borovo Commerce ostao u sjeni Ovčare?

Dok se svake godine iznova polažu vijenci i čitaju imena ubijenih, pravosudna bilanca zločina počinjenih u Borovu naselju i Borovo Commerceu pokazuje duboku pukotinu između povijesne istine i sudske satisfakcije. Zločin u Borovo Commerceu desetljećima je ostao u sjeni Ovčare pred međunarodnim sudovima, a najveći teret procesuiranja preuzelo je hrvatsko pravosuđe, ponajprije Županijski sud u Osijeku.

Granice međunarodnog pravosuđa: Nedovršeni procesi u Haagu

Presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u poznatom predmetu protiv Mile Mrkšića i drugih odnosile su se isključivo na glavnu vukovarsku bolnicu i strijeljanje na Ovčari te uopće nisu utvrđivale sudbinu ranjenika i civila odvedenih iz pričuvne ratne bolnice Borovo Commerce. Širi kazneni postupci protiv tadašnjeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i predsjednika vlade takozvane SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema Gorana Hadžića — koji su obuhvaćali optužbe za progone, ubojstva te zločine u zatočeničkim objektima u Dalju, Veleprometu i logorima u Srbiji — obustavljeni su bez izricanja presude zbog smrti optuženika 2006., odnosno 2016. godine.

Važan, ali zakašnjeli međunarodni iskorak dogodio se tek u svibnju 2023. godine, kada je Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) pravomoćno osudilo čelnike srbijanske Državne bezbednosti Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na po 15 godina zatvora. Sud je pritom utvrdio njihovu kaznenu odgovornost u okviru udruženog zločinačkog pothvata za zločine u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj, uključujući područje SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema te Daljsku Planinu. S druge strane, Međunarodni sud pravde (ICJ) u veljači 2015. godine odbio je i hrvatsku tužbu i srbijansku protutužbu za genocid, ali je u obrazloženju presude jasno potvrdio da su na vukovarskom području počinjeni teški ratni zločini.

Pregled ključnih suđenja pred Županijskim sudom u Osijeku (1995. – studeni 2026.)

Zbog takvog ishoda međunarodnih procesa, glavni teret rasvjetljavanja zločina u Borovu naselju pao je na Županijski sud u Osijeku. Praksa tog suda od 1995. godine pa sve do studenoga 2026. svjedoči kako su izrečene važne i visoke osuđujuće presude neposrednim počiniteljima, ali istodobno razotkriva koliko su duboke pravosudne zapreke kada se stvarni nalogodavci skrivaju u Srbiji ili kada protok tri i pol desetljeća ozbiljno naruši dokaznu građu.

Predmet Milana Gojkovića („Dojča“) i ponovljeno suđenje u studenome 2026. Upravo u danima obilježavanja 35. obljetnice pada Borovo Commercea, pred Županijskim sudom u Osijeku u predmetu K-Rz-3/2026 vodi se ponovljeno suđenje Milanu Gojkoviću zvanom „Dojč“ za ubojstvo zarobljenog varaždinskog policajca Ivana Hižmana, izdvojenog iz kolone kod Borovo Commercea 19. studenoga 1991. godine. Nastavak sudske rasprave zakazan je za 15. prosinca 2026. godine. Gojković je još 1996. godine u odsutnosti bio osuđen na 20 godina zatvora; Norveška je 2004. odbila njegovo izručenje, no Mađarska ga je izručila Hrvatskoj 2018. godine. U obnovljenom postupku 2021. godine osuđen je na devet godina zatvora za izdvajanje i pomaganje u zlostavljanju civila i ranjenika nakon pada Borovo Commercea — presudu je Visoki kazneni sud pravomoćno potvrdio 2021./2022. te Gojković tu kaznu trenutačno služi u Požegi — dok su postupci protiv suoptuženika D. Lapčevića i V. Tepavca ranije obustavljeni. Međutim, Visoki kazneni sud ukinuo je oslobađajući dio presude koji se odnosio na izravno ubojstvo Ivana Hižmana. Dugotrajnost ovog procesa zorno ilustrira teškoće dokazivanja nakon 35 godina: u tijeku je novo sudsko-medicinsko vještačenje o uzroku smrti, pri čemu vještak prof. dr. sc. Mladen Marcikić i obrana upućuju na ozljede nastale od krhotina granate, dok tužiteljstvo i iskazi svjedoka iz zarobljeničke kolone terete Gojkovića za izdvajanje i usmrćenje policajca hladnim oružjem.

Zločini u Trpinji: Predmet Steve Pantića i drugih te Zorana Vajića Jedan od najopsežnijih osuđujućih postupaka odnosio se na zločine počinjene u Trpinji između rujna i studenoga 1991. godine, što je uključivalo izvlačenje, mučenje i strijeljanje sedmorice teških ranjenika dovedenih iz Borovo Commercea 19. studenoga 1991. te strijeljanje desetero civila uhićenih 14. rujna iste godine. Županijski sud u Osijeku u prosincu 2014. godine proglasio je krivima svih deset optuženika i izrekao im ukupno 139 godina zatvora: Stevo Pantić i Milisav Atanacković osuđeni su na po 20 godina, petorica optuženika dobila su po 14 godina, dvojica po 12 godina, a jedan optuženik pet godina zatvora, što je Vrhovni sud Republike Hrvatske pravomoćno potvrdio 2016. godine. Naknadno je iz Francuske izručen Zoran Vajić, optužen za sudjelovanje u strijeljanju desetero civila iz rujna 1991. godine; u veljači 2024. nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora, žalbeno ročište pred Visokim kaznenim sudom održano je u prosincu 2024., dok dostupni sudski podaci još ne bilježe konačan ishod žalbenog postupka.

Pravosudni paradoks slučaja Radenka Alavanje Osobitu analitičku težinu u razumijevanju vukovarskog pravosuđa nosi predmet protiv Radenka Alavanje, nekadašnjeg zapovjednika Teritorijalne obrane Borovo Selo. On je bio optužen za propuštanje sprječavanja mučenja i ubojstava najmanje 38 do 39 civila dovedenih iz Borovo Commercea i Borova naselja u Osnovnu školu „Božidar Maslarić“ u razdoblju od 18. do 22. studenoga 1991. godine. Vrhovni sud ga je 2019. godine pravomoćno oslobodio, potvrdivši prvostupanjsku presudu iz 2016., uz obrazloženje da nije dokazana njegova stvarna zapovjedna vlast nad počiniteljima. Pritom je sudac u Osijeku izrijekom ocijenio kako taj zločin po težini spada odmah iza vukovarske bolnice i Ovčare, ali je na temelju haaškog vojnog vještačenja utvrdio da je cijela operacija bila dio smišljene akcije JNA i njezinih „organa bezbednosti“, kojima je lokalna Teritorijalna obrana bila podređena. Upravo taj ishod razotkriva središnji paradoks Vukovara: ondje gdje je težina zločina izvan svake sumnje sudski potvrđena, stvarni nositelji zapovjedne moći nalazili su se u vrhu vojne obavještajne službe i korpusnog zapovjedništva JNA u Srbiji, izvan stvarnog dosega hrvatskih sudova.

Nedostupni zapovjednici JNA i suđenja za srbijanske logore Isti obrazac nedostupnosti vidljiv je i u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku protiv dvojice zapovjednika Bataljuna vojne policije 12. (Novosadskog) korpusa JNA. Tereti ih se po zapovjednoj odgovornosti za neosiguravanje kolona zarobljenika iz Borovo Commercea i Nove obućare 19. i 20. studenoga 1991. godine. Prema službenom izvješću DORH-a za 2017. godinu, optužnica obuhvaća 47 ubijenih branitelja i 46 ubijenih civila te 39 zlostavljanih branitelja i 38 civila, dok su ranija medijska izvješća o istrazi iz 2015. spominjala 49 ubijenih branitelja i 67 civila. Unatoč podignutoj optužnici i raspisanim tjeralicama, obojica okrivljenika borave u Srbiji i nedostupna su hrvatskom pravosuđu.

U dijelu koji se odnosi na sustavno mučenje i ubojstva hrvatskih zarobljenika — uključujući mnoge branitelje iz Borova naselja — u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, Županijski sud u Osijeku u ožujku 2023. godine u odsutnosti je nepravomoćno osudio nekadašnjeg načelnika Uprave bezbednosti JNA (KOS) Aleksandra Vasiljevića na 20 godina zatvora. Zaključno s podacima iz svibnja 2026. godine, Visoki kazneni sud još nije donio pravomoćnu presudu u tom predmetu, što je potaknulo javne prosvjede ogorčenih bivših logoraša. Nasuprot tomu, u ožujku 2026. godine Visoki kazneni sud pravomoćno je potvrdio kaznu od 12 godina zatvora Vojislavu Mediću za zločine nad hrvatskim zarobljenicima u tim logorima.

Postupci u Republici Srbiji: Jedna kaznena presuda i parnična pobjeda bez automatskog presedana

Pravosudna slika u samoj Republici Srbiji ostaje izrazito porazna kada je riječ o kaznenom progonu odgovornih za logore na njezinu teritoriju. Prema dosijeu Fonda za humanitarno pravo sa stanjem u lipnju 2020. godine, pred srbijanskim pravosuđem za zločine počinjene u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš kazneno je osuđena samo jedna osoba.

Određeni pravni odjek izazvao je tek građanski parnični postupak pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu (predmet 31 P. 12194/23), u kojem je u kolovozu 2026. godine postala pravomoćna presuda kojom je osječkom bivšem logorašu Ivanu Mikuliću dosuđeno 1,5 milijuna dinara — odnosno oko 12.750 eura — naknade štete protiv Ministarstva obrane Republike Srbije. Međutim, srbijansko Vojno pravobraniteljstvo već je 3. rujna 2026. godine uložilo reviziju na tu odluku, a u kontinentalnom pravnom sustavu takva presuda ionako ne predstavlja automatski presedan za stotine drugih bivših logoraša koji traže zadovoljštinu.

Trideset pet godina nakon što su se nad Borovim naseljem nadvili dim zapaljenog Borovo Commercea i tišina dunavske obale, sjećanje na žrtve ostaje živo u svakom koraku Kolone sjećanja i u svakoj upaljenoj svijeći od Trpinjske ceste do farme Lovas. No, sve dok sudski spisi čekaju nedostupne zapovjednike, a obitelji i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih sinova, braće, očeva i majki, 19. studenoga u Vukovaru neće biti samo dan povijesnog spomena, nego i trajni podsjetnik na dug istine i pravde koji još nije podmiren.