U Vinkovcima je održana tribina na kojoj su maloljetni branitelji podijelili potresna svjedočanstva iz 1991. i upozorili na neostvarena prava.
U Domu hrvatskih branitelja u Vinkovcima jučer je održana snažna i emotivna tribina pod nazivom „Maloljetni branitelji u Domovinskom ratu”, na kojoj su se okupili maloljetni branitelji iz Vinkovaca, Osijeka, Dubrovnika te susjedne Bosne i Hercegovine. Iako su kao djeca s 14, 15, 16 ili 17 godina školske klupe zamijenili prvim crtama obrane, punih 35 godina nakon početka rata mnogi od njih i dalje čekaju zakonsko priznanje svog statusa i institucionalnu pravdu.
Tribinu je organizirala Koordinacija udruga branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije (KUBIS DR VSŽ), na čelu s predsjednikom Damirom Dujićem i tajnikom Danijelom Šotom, s ciljem da se javno progovori o populaciji čiji se glas u javnom prostoru predugo prešućivao.
Danijel Šota: „Nakon 35 godina govorimo o pravima koja su trebali ostvariti odmah nakon rata”
Tajnik Koordinacije Danijel Šota istaknuo je kako je ova tribina prirodan nastavak njihova rada, nakon što su u prethodnim ciklusima obrađene teme civilnih stradalnika i medicinskih djelatnika u Domovinskom ratu.

„Konačno je došao red progovoriti i o maloljetnim braniteljima koji su nam izuzetno važni. Riječ je o ljudima koji su u doba Domovinskog rata stali na branik domovine s malo godina, puno straha – kao i svi mi – i s malo oružja, ali s velikom čašću”, poručio je Šota.
Osvrnuo se i na bolnu činjenicu da su mnogi pripadnici ove skupine u sustavu ostali zapostavljeni:
„Nažalost, puno ih je već preminulo i neki nisu ni dočekali ove dane da se o njima javno govori. Nakon 35 godina govorimo o stvarima koje su trebali ostvariti odmah poslije Domovinskog rata. Ovom tribinom želimo javno iznijeti njihove potrebe i čuti izravno od njih što očekuju i što se mora učiniti za njihovu populaciju.”
Maloljetni branitelji u brojkama: 2850 djece u rovovima i čekanje na odlikovanja
Predsjednik Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske (VUMDDRH) Dražen Jurmanović iznio je konkretne podatke o razmjerima sudjelovanja mladih u obrani zemlje te problemima s kojima se danas susreću u ostvarivanju svojih prava.

„Činjenica je da su u Domovinskom ratu sudjelovali maloljetni branitelji, djeca koja su školske klupe zamijenila rovovima. Prema službenom registru bilo ih je oko 2850, najviše u Osječko-baranjskoj županiji – njih 350, a odmah potom u Vukovarsko-srijemskoj županiji”, naglasio je Jurmanović.
Danas su to pedesetogodišnjaci koji su nakon rata nastavili raditi i graditi društvo, no dio njih ni tri i pol desetljeća kasnije nema upisano službeno sudjelovanje u Domovinskom ratu s početka 1991. godine. Jurmanović je upozorio i na zastoj pri dodjeli državnih odlikovanja:
„Predloženo je oko 20 maloljetnih branitelja za odlikovanja Red hrvatskog trolista i Spomenicu Domovinskog rata, za one koji imaju upisan status, a nikada nisu odlikovani. Nažalost, naše matično Ministarstvo hrvatskih branitelja nema sluha za nas te od 2023. godine do danas još uvijek nisu potpisali suglasnost Uredu predsjednika da im se to priznanje dodijeli. Služiti Domovini i sudjelovati u ostvarenju tisućljetnog sna o neovisnoj Hrvatskoj bila nam je prije svega čast i ponos, no institucionalna satisfakcija ne postoji ni danas.”
Podrška Grada Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije
Skupu su nazočili i podršku pružili župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić, voditeljica Područnog odjela Vukovar Ministarstva hrvatskih branitelja Sanja Rešetar, predsjednik KUBIS DR VSŽ-a Damir Dujić te pročelnik Upravnog odjela za investicije, fondove Europske unije i imovinu Grada Vinkovaca Tomislav Ćavar, koji se okupljenima obratio u ime vinkovačkog gradonačelnika Josipa Romića.

“Dok sam dolazio na ovu tribinu, razmišljao sam o tome koliko je hrabrosti, požrtvovnosti i odlučnosti morao imati mladić koji je sa svojih 15, 16 ili 17 godina odlučio otići u rat, uzeti pušku i stati na prvu crtu obrane.“
„ To su bili trenuci u kojima bi se srednjoškolac trebao brinuti o školi, prijateljstvu, izlascima i drugim stvarima primjerenima toj dobi”, istaknuo je sa zahvalnošću Ćavar.
Župan Ivan Bosančić zahvalio je gostima pristiglima iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naglasivši važnost prijenosa istine na mlađe naraštaje:

„Imali ste nevjerojatnu čast stvarati svoju zemlju i učiniti cijeli grad i narod ponosnima. Možda ste tada imali malo godina i priliku ići nekim mirnijim putem, ali niste. Vašim zajedništvom i svjedočanstvima na ovakvim tribinama postavljamo stvari na pravo mjesto. Ta istina mora živjeti i inspirirati druge, uključujući i naše osnovnoškolce koji dolaze.”
Potresna svjedočanstva: Lažirali godine i skrivali strah kako ih ne bi poslali kući
Središnji i najemotivniji dio tribine pripao je samim sudionicima – tadašnjoj djeci od 14, 15, 16 i 17 godina koja su ulazila u postrojbe Zbora narodne garde (ZNG), HOS-a i gardijskih brigada. Njihova svjedočanstva otkrila su surovu stvarnost 1991. godine: osim prirodnog ljudskog straha za vlastiti život, nosili su i još jedan specifičan teret – strah da zapovjednici ne prepoznaju koliko su mladi i ne pošalju ih kućama.
Duško Mirković: S lažiranim godinama u „Kune” nakon pogibije bratića
Duško Mirković u obranu se uključio sa svega 17 godina. Neposredno nakon pogibije svoga bratića u Andrijaševcima, lažirao je godine kako bi mogao obući odoru te se priključio 2. bojni 3. gardijske brigade „Kune”.
Andrija Matanović: U obranu sa svoja dva brata, od kojih jednog još uvijek traži
Andrija Matanović iz Antina (rođen 11. listopada 1975.) u obranu je stao još kao petnaestogodišnjak zajedno sa svoja dva brata, od kojih je jedan nestao u vihoru rata i do danas se vodi kao nestala osoba. Njegov ratni put vodio je od rodnog Antina i Tordinaca, a nakon okupacije sela 25. listopada 1991. odlazi u Laslovo. Nakon pada Laslova, svoj ratni put nastavlja u Internacionalnom vodu.
Mario Marijanović: Od odbijenice zbog mladosti do 110 dana u Podgrađu
Mario Marijanović (rođen 7. veljače 1975.) prisjetio se kako je sve krenulo s prvim barikadama 1991. godine. Do srpnja se pokušavao priključiti postrojbi HOS-a u Vinkovcima, u Maloj Bosni, gdje ga tadašnji zapovjednik Zubković zbog premlade dobi nije htio primiti. No, to ga nije zaustavilo – odlazi u Podgrađe u Općini Nijemci, gdje na crti obrane ostaje punih 110 dana, sve do pada sela.
Đuro Dudaš: S ocem dijelio stražarsku smjenu na prvoj crti
Đuro Dudaš iz Starih Jankovaca (rođen 1974. godine) svoj je ratni put započeo odmah nakon događaja u Borovu Selu, priključivši se seoskim stražama. Stražarsku smjenu prema Petrovcima dijelio je s vlastitim ocem – dok bi otac odradio jednu smjenu, maloljetni Đuro preuzeo bi drugu. Tako su branili selo sve do općeg napada na Jankovce, kada odlaze u proboj prema Mirkovcima. Kasnije je prošao put od 109. vinkovačke brigade i 1. gardijske brigade „Tigrovi” pa sve do Počasno-zaštitne bojne.


Dječaci s fotografija koji nikada nisu tražili ništa osim poštovanja
Kada se ugase svjetla dvorane i utihnu službeni govori, u zraku ostaje lebdjeti pitanje na koje je teško dati odgovor bez knedle u grlu: kako izgleda trenutak u kojem dijete od petnaest godina preko noći prestane biti dijete? U godinama kada su njihovi vršnjaci diljem Europe brinuli o školskim ocjenama, prvim ljubavima i glazbenim pločama, ovi su dječaci u blatnim rovovima Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine učili zvukove minobacača, dijelili zadnju konzervu s očevima i gledali kako im ginu braća i najbolji prijatelji.
Njihova mladost nije ukradena samo u danima koje su proveli pod kišom granata; ona je ostala trajno ugrađena u temelje slobode koju danas često uzimamo zdravo za gotovo. Danas, kada su im kose prosijede, a na licima se vide tragovi tri i pol desetljeća borbe s ratnim ranama i hladnom birokracijom, u njihovim očima nema gorčine prema domovini. Postoji samo tiha bol zbog zaborava i nerazumijevanja institucija koje im duguju barem komadić papira kao dokaz da su bili tamo kad je gorjelo.
Ipak, ono što im nijedan zakon i nijedan potpis nikada nisu mogli dati, ali ni oduzeti, sažeto je u jednostavnoj rečenici koja se jučer prolomila vinkovačkim Domom hrvatskih branitelja: „Još uvijek smo jedni za druge, još uvijek cijenimo zajedništvo, ma što tko o svemu tome mislio. I znate ono – kad zatrebamo, tu smo.” Nekad dječaci prevelikih odora, a danas ljudi velikog srca – bili su tu kad je trebalo Hrvatskoj, a danas je red na Hrvatskoj da konačno bude tu za njih.


