Operacija Uran 1991 bila je prva velika napadna akcija HV-a i MUP-a kod Petrinje 14. studenoga 1991. Donosimo detaljan tijek bitke i imena poginulih heroja.
Operacija Uran 1991 bila je prva velika, višesmjerna taktička napadna akcija hrvatskih obrambenih snaga na zapadnom dijelu petrinjskog i istočnom dijelu glinskog bojišta, izvedena 14. studenoga 1991. godine s ciljem presijecanja vitalne neprijateljske prometnice Petrinja – Glina i razbijanja obruča oko strateški presudnog nebojanskog džepa. Iako je zbog izostanka sinkronizacije na bokovima, neusklađenog djelovanja oklopništva i stradavanja u minskom polju kod petrinjskog Vodovoda napad u poslijepodnevnim satima obustavljen uz povlačenje na polazne položaje, Operacija Uran 1991 pokazala je iznimnu hrabrost pripadnika 74. samostalne bojne Petrinja, 2. „A“ brigade ZNG-a „Gromovi“ i Specijalne jedinice policije „Osa“ iz Siska.
U žestokim cjelodnevnim borbama od Novog Selišta preko Gore i Međurača do Glinske Poljane svoje su živote na oltar Domovine položili ili su nestali hrvatski vitezovi Mario Kotarac, satnik Tomo Puškarić, časnički namjesnik Darko Ivanković, narednik Ivan Šestan i časnički namjesnik Đuro Tejić, dok su četvorica petrinjskih branitelja teško ranjena. Krvavo stečena taktička iskustva i uočeni propusti u zapovijedanju izravno su poslužili Zapovjedništvu Operativne grupe za Sisak i Baniju kao temelj za planiranje znatno opsežnije prosinačke Operacije „Vihor“.
Strateški i operativni kontekst na Banovini u jesen 1991. godine
Razvoj ratnih zbivanja na Banovini u ljeto i ranu jesen 1991. godine doveo je hrvatske obrambene snage u iznimno težak operativni položaj. Nakon što su pobunjeni Srbi uz potporu oklopništva Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih postrojbi iz Knina — zloglasnih „kninskih specijalaca“ pod vodstvom Dragana Vasiljkovića — 26. srpnja 1991. u operaciji kodnog naziva „Žaoka“ zauzeli policijsku postaju u Glini (Jukincu) te potisnuli hrvatske policajce i civile prema Gornjem i Donjem Viduševcu, agresor je tijekom rujna pokrenuo opći napad radi zaokruživanja okupiranog teritorija sve do rijeke Kupe.
Padom Hrvatske Kostajnice 12. i 13. rujna te okupacijom Topuskog, težište neprijateljskog udara prebačeno je izravno na Petrinju. Nakon višednevnih barbarskih razaranja grada i masovnih ratnih zločina nad zarobljenim hrvatskim braniteljima — uključujući hladnokrvno strijeljanje 17 zarobljenih branitelja kod Vile Gavrilović 16. ili 18. rujna — snage JNA iz petrinjskog garnizona pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Tarbuka i srpske paravojne postrojbe slomile su otpor branitelja te 21. rujna 1991. u 18:30 sati okupirale Petrinju.
Neposredno nakon pada Petrinje, 30. rujna i 1. listopada 1991., kombiniranim zrakoplovnim, tenkovskim i pješačkim napadom iz smjera Gline slomljena je i herojska tromjesečna obrana Gornjeg Viduševca. Padom Viduševca urušila se obrana na cjelokupnom prostoru općine Glina južno od Kupe, a hrvatski branitelji i civilno stanovništvo povukli su se preko pontonskog mosta u slobodno selo Brest Pokupski te na lijevu, sjevernu obalu rijeke Kupe.
U okupiranoj Petrinji i okolnim selima uslijedio je neviđeni val terora nad preostalim hrvatskim civilima u kojem je ubijeno između 250 i 350 nedužnih ljudi, mahom starijih osoba, ali i čitavih obitelji. Samo tijekom studenoga 1991. godine likvidirano je stotinjak osoba, a razmjere zločinačkog bezumlja zorno ilustrira okrutno ubojstvo četveročlane obitelji Kozbašić u noći s 4. na 5. studenoga 1991. godine, kada su pripadnici specijalne jedinice milicije tzv. SAO Krajine ubili roditelje Milana i Gordanu te njihovu malodobnu djecu, osmogodišnjeg (odnosno devetogodišnjeg) Alena i trinaestogodišnju Tamaru.
Strateška važnost „nebojanskog džepa“ i listopadski protuudari
Unatoč izbijanju JNA i srpske Teritorijalne obrane (TO) na rijeku Kupu na većem dijelu bojišnice, hrvatske snage uspjele su zadržati iznimno važan mostobran na desnoj, južnoj obali Kupe na prostoru od Dumača do Nebojana, u vojnoj povijesti poznat kao „nebojanski džep“. Prema akademskim istraživanjima obrane Petrinje i Pokuplja, strateška važnost tog prostora bila je presudna za obranu središnje Hrvatske i samog glavnog grada. Naime, plan 622. motorizirane brigade JNA pukovnika Slobodana Tarbuka predviđao je zauzimanje mosta na Kupi i ovladavanje selima petrinjskog Pokuplja — Drenčinom, Vurotom, Brestom, Malom Goricom, Letovanićem i Nebojanom — čime bi agresor presjekao vitalni prometni i željeznički koridor Lekenik – Velika Gorica i stvorio izravne uvjete za završni udar prema Zagrebu.
Tijekom listopada 1991. hrvatske su snage u nebojanskom džepu ne samo zaustavile neprijateljsku ofenzivu, već i preuzele taktičku inicijativu kroz tri uzastopna, briljantno vođena boja:
- Obrana Dumača, Nebojana i Mokričkog luga (5. – 7. listopada 1991.): Postrojbe 2. „A“ brigade ZNG-a pod zapovjedništvom Miodraga Deme 5. listopada u selima Dumače i Nebojan razbile su prvi žestoki neprijateljski nalet. Nakon što se agresor pregrupirao i probio kroz Donje, Srednje i Gornje Mokrice te Međurače, domaći branitelji iz voda Strašnik pod vodstvom Tome Miholjevića 6. i 7. listopada nadljudskim su naporima zaustavili daljnji prodor prema Mokričkom lugu.
- Bitka za Novi Farkašić i protuudar do Slane (17. – 22. listopada 1991.): Dana 17. listopada JNA i srpski teritorijalci izveli su posljednji veliki pokušaj prodora pravcem Slana – Vratečko – Novi Farkašić. Pripadnici 1. bojne 2. „A“ brigade ZNG-a („Gromovi“) nanijeli su im težak poraz te već 18. listopada prešli u silovit protunapad. U tom su udaru likvidirali dva pripadnika TO Glina i jednog vojnika JNA, ranili 30 neprijateljskih vojnika te zarobili čak četiri tenka JNA. Dana 22. listopada „Gromovi“ su iznenadnim napadom oslobodili sela Donje, Srednje i Gornje Mokrice, Međurače, Vratečko i Slanu, izbivši pred samu Glinsku Poljanu prije taktičkog povlačenja na čvrste obrambene položaje u Slani.
- Pokušaj prijelaza Kupe kod Slatine Pokupske (28. listopada 1991.): Glavni stožer HV-a zapovjedio je 28. listopada napad preko mosta kod Slatine Pokupske s 10. brigadom TO iz Velike Gorice i 101. brigadom HV-a iz Susedgrada s ciljem izbijanja na crtu Slana – Donje Taborište – Čremušnica, no taj je napad zaustavljen na utvrđenim obrambenim položajima 2. i 3. odreda TO Glina.
Početkom studenoga 1991. bojišnica se stabilizirala u obliku iscrpljujućeg rovovskog rata duž rijeke Kupe i po obodu proširenog nebojanskog džepa na liniji Vratečko – Slana – Mokrice – Međurače – Nebojan – Brest. Međutim, neprijateljske snage su s dominantnih uzvisina — Pribilović brda, Šestanj brda i Župić brda — te duž asfaltne komunikacije Petrinja – Glina neprekidno topnički i pješački ugrožavale hrvatske položaje u džepu. Upravo zbog te neprestane prijetnje, hrvatsko je zapovjedništvo polovicom studenoga odlučilo izvesti koordiniranu napadnu akciju kodnog naziva Operacija Uran 1991.
Operacija Uran 1991 između enciklopedijskih mitova i stvarnih ratnih izvješća
U historiografskom proučavanju događaja od 14. studenoga 1991. godine istraživači se susreću s dva komplementarna, ali prostorno različito fokusirana prikaza ciljeva operacije: makro-operativnim okvirom i mikro-taktičkom izvedbom na samom terenu. Prema sažetim enciklopedijskim pregledima bitaka u Domovinskom ratu (poput Wikipedije i Wikiknjiga), Operacija Uran 1991 sumarno je definirana kroz zamišljeni operativni smjer Pokupsko – Viduševac – Topusko i izbijanje do Gline, pri čemu se kao konkretan cilj navodi ovladavanje prometnicom Marin Brod – selo Graberje – selo Župić – selo Novo Selište.
S druge strane, primarna operativna dokumentacija i autentična sjećanja sudionika iz sastava Operativne grupe (OG) za Sisak i Baniju — ponajprije ratna izvješća 74. samostalne bojne Petrinja, 2. „A“ brigade ZNG-a i Specijalne jedinice policije „Osa“ Sisak — kao i znanstveni radovi povjesničara Domagoja Štefančića te diplomska studija Luke Petrkača, precizno dokumentiraju stvarno stanje na bojišnici. Primarni povijesni izvori nedvojbeno potvrđuju da 14. studenoga 1991. nije izvršeno masovno forsiranje Kupe na zapadnom odsjeku Pokupsko – Šišinec izravno prema Viduševcu, već se stvarni boj vodio kao višesmjerni taktički napad iz nebojanskog džepa i preko Kupe na zapadnom dijelu petrinjskog i istočnom dijelu glinskog bojišta.
Vojno-logička poveznica između ove dvije razine planiranja postaje potpuno jasna kada se promotri geografija Banovine. Držanjem asfaltne komunikacije Petrinja – Novo Selište – Župić – Gora – Graberje – Marin Brod – Glina, snage JNA i srpske TO imale su čvrstu rokadnu prometnicu kojom su brzo i neometano prebacivale oklopništvo i topništvo između petrinjskog i glinskog sektora te držale u poluokruženju hrvatske snage u nebojanskom džepu. Da bi hrvatske snage uopće mogle ugroziti širi prostor prema Viduševcu, Topuskom i Glini, morale su najprije razbiti čelični neprijateljski obruč na južnom rubu nebojanskog džepa i ovladati prometnicom od Marin Broda do Novog Selišta.
Sukladno tome, operativni plan za 14. studenoga 1991. obuhvatio je tri glavne skupine taktičkih objekata duž te prometnice:
- Istočni sektor (zapadni ulaz u Petrinju): Zauzeti gradski vodovod Petrinje u Novom Selištu, izbiti na objekte Vila Gavrilović i hotel PIGIK te staviti pod nadzor vitalna cestovna raskrižja Novo Selište – Križ – Petrinja i Novo Selište – Mokrice – Vila Bratovčina, s planiranim produžetkom napada prema Sv. Roku – Vili te Križu Hrastovačkom i Cepelišu.
- Središnji sektor bojišnice: Probiti neprijateljsku obranu i ovladati utvrđenim selom Gora, dominantnim uzvisinama Pribilović brdo i Šestanj brdo te selom Župić.
- Zapadno krilo nebojanskog džepa: Izvršiti prodor smjerom Slana – Glinska Poljana – Graberje radi oslobađanja tih sela i ovladavanja komunikacijom prema Marin Brodu i Glini.
Raspored i ustroj suprotstavljenih snaga na banovinskom bojištu
U studenome 1991. godine banovinsko bojište bilo je poprište sučeljavanja dviju vojnih struktura u intenzivnom procesu preustroja. S jedne strane stajale su hrvatske snage koje su iz dragovoljačkih i policijskih odreda u hodu formirale samostalne bojne i brigade Hrvatske vojske, a s druge strane 1. operativna grupa JNA koja je pod jedinstveno zapovjedništvo integrirala motorizirane i oklopne brigade JNA s novoustrojenim brigadama srpske Teritorijalne obrane.
Hrvatske obrambene snage (Operativna grupa za Sisak i Baniju)
Sve hrvatske vojne postrojbe na ovom području djelovale su u sklopu Operativne grupe (OG) za Sisak i Baniju, kojom je od prvih ratnih mjeseci ljeta 1991. zapovijedao pukovnik (kasnije general) Božo Budimir, a koja je bila podređena 3. operativnoj zoni Zagreb. Policijskim snagama na terenu koordinirala je Policijska uprava Sisak, čiji je zamjenik načelnika Vladimir Milanković izdao zapovijed policijskim postrojbama za akciju 14. studenoga.
Posebnu, povijesnu ulogu u izvedbi zadaća koje je postavila Operacija Uran 1991 imao je 74. samostalni bataljun (samostalna bojna) Petrinja. Njegovi korijeni sežu u 27. rujna 1991., svega šest dana nakon pada Petrinje, kada je odlukom o ustrojavanju od pripadnika ZNG-a formirana prva satnija bataljuna koja je odmah zaposjela obrambene položaje na brdu kod Župića, dok je istoga dana zapovjedništvo nad svim snagama obrane Petrinje (Zapovjedništvo snaga obrane Petrinje) preuzeo Drago Krpanić. Dok se u dijelu izvješća s veteranskih obljetnica kao nadnevak ustrojavanja navodi i 8. listopada 1991., prema monografskim podacima postrojbe službeni se osnutak 74. samostalnog bataljuna obilježava 26. listopada 1991. godine. Tog su dana petrinjski dragovoljci u prvoj akciji kod Vodovoda imali svoje vatreno krštenje u formaciji bataljuna, čime je dotadašnja dragovoljačka formacija prestala postojati, a njezinu je ulogu preuzeo 74. samostalni bataljun.
Kroz 74. samostalnu bojnu Petrinja tijekom njezina ratnog djelovanja prošlo je oko 800 vojnih obveznika raspoređenih u tri pješačke satnije. Bojna je uspješno branila i držala čak 18,5 kilometara borbene linije, sudjelovala u svim napadnim akcijama u nebojanskom džepu i kontinuirano pružala potporu 2. gardijskoj brigadi „Gromovi“ sve do travnja 1992. godine, kada u sklopu proljetnog preustroja HV-a — zajedno s 80. samostalnim bataljunom Petrinja, 78. samostalnim bataljunom Glina i samostalnom satnijom Topusko — ulazi u sastav novoosnovane 162. brigade HV-a „Zrin“.
Uz 74. samostalnu bojnu Petrinja, glavninu hrvatskih napadnih snaga 14. studenoga činile su elitne postrojbe 2. „A“ brigade ZNG-a „Gromovi“ (koja je krajem listopada ustrojila i vlastiti oklopno-mehanizirani bataljun): 2. pješačka satnija 2. bojne „Banijska oluja“ u napadu preko Kupe kod Novog Selišta, 1. satnija ojačana tenkovskim vodom u napadu na Goru te borbena skupina od oko stotinjak pripadnika (uključujući dijelove 3. pješačke bojne gdje je vodom zapovijedao satnik Tomo Puškarić) na pravcu Slana – Glinska Poljana – Graberje te kod Međurača i Šestanj brda. Na bokovima u sektoru Gore bile su raspoređene 2. pješačka satnija ZNG-a pod zapovjedništvom Mandića i 3. pješačka satnija ZNG-a pod zapovjedništvom Kundida, dok je jednu satniju kao operativnu pričuvu dala 120. brigada HV-a „Ban Toma Bakač“ iz Siska. Policijske snage u napadu činili su jedan vod Specijalne jedinice policije PU Sisak „Osa“ (28 pripadnika pod zapovjedništvom Srećka Telara), borbena skupina prognane Policijske postaje Petrinja (smještene u Dužici) te pripadnici Antiterorističke jedinice MUP-a (ATJ MUP).
Neprijateljske snage (1. operativna grupa JNA i TO SAO Krajine)
Na suprotnoj strani bojišnice nalazile su se snage 1. operativne grupe (1. OG) JNA, formirane 25. rujna 1991. radi objedinjavanja svih postrojbi JNA i lokalne srpske Teritorijalne obrane na Banovini i Kordunu. Od sredine listopada 1991. zapovjednik 1. OG JNA bio je general-major Špiro Niković (koji je naslijedio general-majora Dušana Koturovića), dok je Istaknutim zapovjednim mjestom (IKM) 10. zagrebačkog korpusa JNA u Glini zapovijedao pukovnik Grujo Borić. Dana 19. listopada 1991. sve postrojbe TO na Banovini i Kordunu službeno su podređene 1. OG JNA, a od početka studenoga dotadašnji odredi TO preustrojeni su u brigade.
Neposrednu obranu na pravcima hrvatskog napada 14. studenoga držale su tri ključne neprijateljske formacije uz snažnu oklopno-topničku pričuvu:
- 622. motorizirana brigada JNA pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Tarbuka držala je šire područje Petrinje, Novo Selište, Vodovod, Vilu Gavrilović, hotel PIGIK, selo Župić i zapadne prilaze gradu.
- 592. motorizirana brigada JNA (tzv. „Kumanovska“ ili „Tetovska“ brigada), koja je 23. listopada 1991. dovedena iz Makedonije u Glinu, držala je položaje s desne strane rijeke Gline na prostoru između Gline i Petrinje (uključujući Glinsku Poljanu i Goru) te drugi borbeni postroj u širem području Gline. Sredinom studenoga u svom je sastavu imala tenkovsku satniju T-55 i haubičko-artiljerijski divizijun od 155 mm. Zanimljivo je da je sama 1. OG JNA u drugoj polovici studenoga planirala da upravo 592. mtbr izvede napad pravcem Gora – Novi Farkašić.
- Brigada TO SAO Krajine „Dragiša Stefanović“ iz Gline, ustrojena 1. studenoga 1991. pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Vrcelja (uz zamjenika potpukovnika Petra Grabundžiju), pokrivala je pojas uz desnu obalu Kupe i Gline, od ušća Gline u Kupu do ušća Trepče u Kupu i sela Batinovac – Glina.
- Interventne, oklopne i topničke snage 1. OG JNA te paravojska: Kao izravnu mobilnu interventnu pričuvu za očekivana hrvatska djelovanja u Pokuplju, zapovjedništvo 1. OG JNA imalo je oklopni bataljun 51. mehanizirane brigade iz Pančeva opremljen modernim tenkovima M-84, zatim topničku potporu 389. raketno-artiljerijske brigade, 580. mješovite artiljerijske brigade, 6. mješovitog protuoklopnog puka, 6. mješovitog artiljerijskog puka, 17. partizanske brigade te zloglasnu paravojnu skupinu „Šiltovi“ pod vodstvom Siniše Martića (oko 20 pripadnika obučenih u kampu u Golubiću kod Knina).
Tijek Operacije Uran po borbenim sektorima (13. i 14. studenoga 1991.)
Izvedba napadnih djelovanja koja je obuhvatila Operacija Uran 1991 odvijala se kroz tri prostorno povezana, ali taktički odvojena borbena sektora: istočni sektor na samom ulazu u Petrinju (Novo Selište – Vodovod – Vila Gavrilović – PIGIK), središnji sektor u području sela Gora, Pribilović brda i Međurača te zapadni sektor na pravcu Slana – Glinska Poljana – Graberje.
Pripreme i zapovijedanje uoči napada (13. studenoga 1991.)
Operativne pripreme na terenu započele su dan uoči napada, u poslijepodnevnim i večernjim satima 13. studenoga 1991. godine. Prema svjedočanstvu zapovjednika voda Specijalne jedinice policije PU Sisak „Osa“ Srećka Telara, on je kasno popodne 13. studenoga s vodom od 28 specijalaca stigao u prognanu Policijsku postaju Petrinja, privremeno smještenu u selu Dužica. Ondje im je zamjenik načelnika PU Sisak Vladimir Milanković izdao zapovijed za borbenu akciju čiji je cilj bio izlazak na prometnicu Petrinja – Glina i njezino stavljanje pod nadzor.
U kasnim večernjim satima vod SJP „Osa“ prebacio se u zapovjedništvo ZNG-a u selu Nebojan, gdje su razrađeni taktički detalji napada: policijske snage trebale su iz smjera Gornjih Mokrica zajedno s djelatnicima PP Petrinja ući u selo Gora i zauzeti komunikaciju, dok su pješačke satnije ZNG-a dobile zadaću osigurati bokove napada. Pripadnici „Osa“ potom su smješteni u kuće u Nebojanu, gdje su se odmarali do 04:00 sata ujutro.
Istodobno, u noći 13. studenoga, zapovjedništvo 74. samostalne bojne Petrinja izradilo je detaljan plan sadejstva za napad na istočnom krilu nebojanskog džepa. Planom je predviđeno da snage bojne krenu s polaznih položaja u Nebojanu preko brda Konjska glava, uz istodobno djelovanje pravcem Sveta Drenčina – Mala Gorica – Vurot, te da izbiju i ovladaju položajima u Novom Selištu, nakon čega bi se napad produžio u dva smjera: prema Sv. Roku – Vili te prema Križu Hrastovačkom – Cepelišu. U jutarnjim satima 14. studenoga zapovjednik OG za Sisak i Baniju pukovnik Božo Budimir izdao je zapovijed kojom je pokrenut opći napad postrojbi 2. gardijske brigade i ostalih snaga na neprijateljska uporišta.
Istočni sektor: Forsiranje Kupe, drama u minskom polju kod Vodovoda i junačko izvlačenje ranjenika
Na istočnom odsjeku bojišnice, neposredno uz zapadne rubove grada Petrinje, napad je izveden kombiniranim nasilnim prijelazom rijeke Kupe i kopnenim prodorom preko Konjske glave prema Novom Selištu. Pripadnici 2. pješačke satnije 2. pješačke bojne „Banijska oluja“ 2. „A“ brigade ZNG-a dobili su zadaću forsirati rijeku Kupu u rajonu Novog Selišta pokraj gradskog vodovoda, razbiti neprijateljske snage na desnoj obali te izbiti na pozicije Vile Gavrilović i hotela PIGIK u Petrinji. Gardisti su uspješno forsirali Kupu te odmah ušli u žestoku izravnu borbu s neprijateljem kod Vodovoda i u Novom Selištu.
Istodobno su 1. i 2. satnija 74. samostalne bojne Petrinja krenule pravcem Ivacki gaj – Konjska glava – Novo Selište (smjer Konjska glava – Župić – Novo Selište – Ulica Matije Gupca – most) sa zadaćom da ovladaju Vodovodom Selište, selom Župić te vitalnim raskrižjima na prometnicama Novo Selište – Križ – Petrinja i Novo Selište – Mokrice – Vila Bratovčina.
Do 13:30 sati napad 74. samostalne bojne odvijao se iznimno uspješno: 1. i 2. satnija su bez ikakvih gubitaka izbile na položaje udaljene svega 100 metara od Vodovoda te neposredno pred raskrižje Novo Selište – Župić – Mokrice. Međutim, u tom ključnom trenutku dolazi do kobnog taktičkog propusta. Prema zapisu o ratnom putu 74. samostalne bojne, iako su borci prethodno bili izričito upozoreni da se unutar ograđenog prostora Vodovoda nalazi minsko polje, dio ljudstva 2. satnije 74. samostalne bojne ušao je u ograđeni prostor Vodovoda i ondje zauzeo položaje.
Ubrzo je unutar ograde Vodovoda aktivirana protupješačka mina, pri čemu je prvi teško ranjen pripadnik bojne Branko Miškulin. Eksplozija u minskom polju izazvala je trenutnu pometnju među borcima, a istodobno je neprijatelj s bliskih, dobro utvrđenih položaja otvorio uragansku pješačku vatru po 2. satniji. U tom minskom incidentu i pješačkom okršaju ranjena su ukupno četiri pripadnika 74. samostalne bojne — zapovjednik 2. satnije Nikola Rukavina, Branko Miškulin, Željko Cerjak i Tomica Mikulac — dok je vojnik Mario Kotarac ostao na terenu s indicijama da je poginuo, te je u ratnom izvješću bojne zabilježen kao poginuo/nestao.
Unatoč dramatičnoj situaciji i neprekidnoj neprijateljskoj paljbi, pripadnici 74. samostalne bojne pokazali su iznimnu prisebnost i požrtvovnost te su vlastitim snagama — noseći ranjenike pješice kroz vatru i prevozeći ih čamcem preko Kupe — uspjeli izvući sve ranjene suborce do sanitetskog osoblja. Tijekom borbe kod Novog Selišta petrinjski su branitelji uništili dva neprijateljska mitraljeska gnijezda i dvije utvrđene kuće kojima se koristilo neprijateljsko pješaštvo, dok su gubici srpskih pobunjenika na toj točki procijenjeni na 8 do 10 poginulih.
Zbog gubitka zamaha i teškog stradavanja u minskom polju, zapovjednik obrane Petrinje Drago Krpanić izdao je u 16:00 sati zapovijed za povlačenje. Zapovjednik bojne Zlatko Iskrić vratio je postrojbe na polazne položaje, pri čemu je s 40 vojnika 1. satnije dodatno ojačao obranu na ključnoj koti Konjska glava, dok je ostatak snaga hitno prebacio na obrambenu crtu Vurot – Brest – Sveta Drenčina, koja je od 15:30 sati ostala potpuno napuštena.
Središnji sektor: Izolacija specijalaca SJP „Osa“ pred bunkerom u Gori i žrtve kod Međurača
U središnjem sektoru bojišnice, gdje je cilj bio probiti neprijateljsku obranu kod sela Gora i zauzeti dominantno Pribilović brdo (djelovanje poznato i kao Akcija Gora), planom je bilo predviđeno usklađeno djelovanje policijskih specijalaca, petrinjskih policajaca, ZNG-a i oklopništva. Antiteroristička jedinica MUP-a (ATJ MUP) imala je zadaću napasti smjerom Međurače – Gora i ovladati Pribilović brdom, dok je 1. satnija 2. „A“ brigade ZNG-a ojačana tenkovskim vodom imala zadatak zauzeti samo selo Gora.
Istodobno su vod SJP PU Sisak „Osa“ (28 pripadnika pod zapovjedništvom Srećka Telara) i borbena skupina PP Petrinja krenuli iz Nebojana u 04:00 sata ujutro vozilima do Gornjih Mokrica, gdje su ostavili vozila i nastavili pješice u mraku prema neprijateljskim linijama. Skupina policajaca PP Petrinja usmjerila se prema Pribilović brdu, dok je vod SJP „Osa“ krenuo izravno prema ulazu u selo Gora. Prema planu, na desnom ih je boku trebala štititi 3. pješačka satnija ZNG-a pod zapovjedništvom Kundida, a na lijevom boku 2. pješačka satnija ZNG-a pod zapovjedništvom Mandića.
Međutim, na ovom je pravcu došlo do potpunog sloma koordinacije. Sisački specijalci iz SJP „Osa“ izveli su besprijekoran prikriveni prilaz te u rano jutro zauzeli položaje na svega 50 metara od utvrđenog neprijateljskog bunkera na samom ulazu u selo Gora, no planirani bočni udari uopće nisu izvedeni. Prema svjedočanstvu zapovjednika Srećka Telara, ni 3. pješačka satnija ZNG-a (Kundid) na desnom boku, ni 2. pješačka satnija ZNG-a (Mandić) na lijevom boku nisu krenule u napad, pa je vod „Osa“ ostao jedina postrojba koja je ušla u borbu na tom odsjeku. Izvješća 74. samostalne bojne potvrđuju identične probleme na susjednim pravcima: ATJ MUP nije izvršila napad smjerom Međurače – Gora niti je zauzela Pribilović brdo, dok satnija 2. brigade i tenkovski vod nisu uspjeli zauzeti Goru zbog nesnalaženja tenkovskog voda na terenu i njegove neusklađene paljbe.
Ostavši potpuno izolirani na 50 metara od neprijateljskog bunkera, 28 pripadnika SJP „Osa“ zadržalo je svoje položaje puna tri sata, nakon čega je neprijatelj otkrio njihovu lokaciju i zasuo ih žestokom unakrsnom vatrom. Iako su se našli u poluokruženju i višestruko brojčano nadjačani bez ikakve potpore okolnih snaga, specijalci SJP „Osa“ uspjeli su se pod teškom borbom probiti iz okruženja natrag prema Gornjim Mokricama bez ijednog poginulog ili ranjenog pripadnika.
Istodobno su se na širem prostoru Međurača i Šestanj brda vodile teške borbe u kojima su sudjelovali pripadnici 2. „A“ brigade ZNG-a „Gromovi“. Prema službenoj spomen-evidenciji poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, toga je dana u selu Međurače junački poginuo časnički namjesnik Darko Ivanković, dok je u borbama na Šestanj brdu nestao narednik Ivan Šestan.
Zapadni sektor: Teške borbe „Gromova“ na pravcu Slana – Glinska Poljana – Graberje
Na zapadnom dijelu nebojanskog džepa, na pravcu koji je izravno vodio prema središnjem dijelu prometnice Petrinja – Glina i dalje prema Graberju, napad su predvodile postrojbe 2. „A“ brigade ZNG-a „Gromovi“. Temeljem zapovijedi pukovnika Bože Budimira od 14. studenoga 1991., borbena skupina od oko stotinjak pripadnika 2. gardijske brigade krenula je u napad iz sela Slana (koje su hrvatske snage držale od 22. listopada) prema Glinskoj Poljani i selu Graberje, s ciljem oslobađanja tih mjesta i presijecanja komunikacije Petrinja – Glina.
Na tom su pravcu „Gromovi“ naišli na iznimno snažan, dobro organiziran otpor postrojbi JNA — 592. motorizirane brigade iz Kumanova ojačane tenkovima T-55 i haubičkim topništvom — te srpske TO u Glinskoj Poljani. U žestokom okršaju u Glinskoj Poljani 14. studenoga 1991. poginuo je zapovjednik voda iz 3. bojne 2. gardijske brigade, satnik Tomo Puškarić. Uz njega, u borbama na petrinjskom bojištu toga je dana život izgubio i pripadnik 2. gardijske brigade, časnički namjesnik Đuro Tejić iz Siska. Zbog snažnog neprijateljskog otpora i izostanka proboja u susjednom sektoru Gore, snage na pravcu Slana – Glinska Poljana nisu uspjele probiti obranu do Graberja te su se povukle na polazne obrambene položaje u Slani.
Analiza uzroka taktičkog neuspjeha i izravni utjecaj na Operaciju „Vihor“
Vojno-stručna raščlamba borbenih djelovanja od 14. studenoga 1991. ukazuje na četiri ključna strukturna čimbenika zbog kojih Operacija Uran 1991 nije polučila planirani operativni uspjeh:
- Izostanak sinkronizacije i neizvršavanje zadaća na bokovima: U napadima na utvrđenu crtu obrane presudno je istodobno vezivanje neprijatelja duž cijele fronte. Neizlazak ATJ MUP-a prema Pribilović brdu te ostanak 2. i 3. pješačke satnije ZNG-a (Mandić i Kundid) na polaznim položajima ostavili su vod SJP „Osa“ (28 ljudi) potpuno usamljenim pred neprijateljskim bunkerom u Gori, omogućivši snagama JNA i TO da koncentriraju paljbu na pojedinačne točke proboja.
- Slaba uvježbanost sadejstva oklopništva i pješaštva: Prema izvješću 74. samostalne bojne, neuspjeh 1. satnije 2. brigade u napadu na Goru izravno je prouzročen time što se pridodani tenkovski vod nije snašao na terenu te je otvarao neusklađenu paljbu, umjesto da pruži preciznu vatrenu potporu pješaštvu u napadu na utvrđene točke.
- Narušavanje protuminske discipline u zahvatu cilja: Iako su 1. i 2. satnija 74. samostalne bojne taktički besprijekorno odradile prilazni marš preko Konjske glave i do 13:30 sati bez gubitaka stigle na 100 metara od Vodovoda u Novom Selištu, ulazak vojnika 2. satnije u ograđeni krug Vodovoda — unatoč prethodnom upozorenju o postojanju minskog polja — doveo je do aktiviranja protupješačke mine, ranjavanja zapovjednika satnije i trojice vojnika, pogibije suborca te gubitka inicijative u presudnom trenutku boja.
- Nedostatak pričuva za osiguranje vlastite osnovice: Angažiranje glavnine snaga u napadnim kolonama dovelo je do opasnog prorjeđivanja obrane na polaznim linijama. Tako je obrambeni pojas Vurot – Brest – Sveta Drenčina od 15:30 sati ostao napušten, što je zapovjedništvo 74. bojne prisililo na hitno prebacivanje dijela snaga na tu crtu i ojačavanje Konjske glave s 40 vojnika 1. satnije nakon zapovijedi za povlačenje u 16:00 sati.
Putokaz za prosinačku Operaciju „Vihor“
Iako Operacija Uran 1991 nije rezultirala trenutnim oslobađanjem Novog Selišta, Gore i Glinske Poljane, ona je poslužila kao neprocjenjivo taktičko iskustvo za pripremu nadolazeće prosinačke ofenzive Hrvatske vojske. Nakon 14. studenoga, zapovjedništvo OG za Sisak i Baniju pod vodstvom pukovnika Bože Budimira u tajnosti je pripremalo plan za veliku napadnu operaciju kodnog imena „Vihor“, čiji je početak određen za 12. prosinca 1991. godine.
Usporedba planova dviju operacija jasno pokazuje da je „Vihor“ izravno preuzeo taktičke ciljeve „Urana“, ali ih je — poučen iskustvom od 14. studenoga — pokušao ostvariti uvođenjem znatno brojnijih snaga (uključujući 102., 144., 145. i 153. brigadu HV-a te 36. inženjerijsko-pontonirski bataljun „Dabar“) i otvaranjem novog glavnog pravca napada preko Kupe kod Šišinca i Stankovca prema Viduševcu.
Tijekom Operacije „Vihor“ (od 12. do 14. prosinca 1991.), dok je prijelaz Kupe kod Šišinca nakon srpskog protuudara 13. prosinca završio povlačenjem 102. brigade HV-a uz teške gubitke, upravo na pravcima u nebojanskom džepu koji su prethodno krvlju ispitani u Operaciji „Uran“ postrojbe 2. gardijske brigade „Gromovi“, 74. samostalnog bataljuna Petrinja i 145. brigade HV-a postigle su značajan taktički uspjeh. Hrvatske snage potisnule su dijelove 592. motorizirane brigade JNA sve do crkve sv. Katarine, ušle u Glinsku Poljanu i 14. prosinca ovladale Šestanj brdom i Kokerinima, stavivši pod nadzor dio prometnice Petrinja – Glina uoči potpisivanja Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. godine. Utvrđeno uporište u selu Gora, petrinjski Vodovod u Novom Selištu i cjelokupna trasa prometnice Glina – Petrinja s gradovima Petrinjom i Glinom dočekali su svoje konačno oslobođenje u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“ u kolovozu 1995. godine, u koju su utkani životi heroja palih 14. studenoga 1991. godine.