Početak Boja u Splitskom kanalu i potapanje broda PČ-176 Mukos

Boj u Splitskom kanalu 1991. srušio je blokadu Jadrana. Doznajte kako su trogirski torpedo Brodomerkur i topnici HRM-a porazili brodove JRM-a.

Boj u Splitskom kanalu, vođen 14. i 15. studenoga 1991. godine, označio je povijesnu prekretnicu u Domovinskom ratu na moru i konačno probijanje pomorske blokade hrvatskog Jadrana. Sve je započelo u tjesnacu Splitska vrata kada su pomorski diverzanti Hrvatske ratne mornarice (HRM) improviziranim, daljinski navođenim minitorpedom kućne izrade izveli izravan udar na patrolni čamac Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) PČ-176 Mukos. Taj neočekivani udar izazvao je pomutnju u zapovjednom lancu neprijateljske flote, a uslijedila je žestoka topnička bitka u kojoj su mlade snage HRM-a porazile ratno brodovlje i zrakoplovstvo JNA te ih prisilile na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske.

U popodnevnim satima 14. studenoga 1991. godine, oko 17:30 sati, između otoka Šolte i uvale Bobovišća na zapadnoj obali Brača, odjeknula je eksplozija koja je promijenila tijek rata na Jadranu. Iako je primarna meta hrvatskih diverzanata bio zapovjedni brod Taktičke grupe (TG) „Kaštela” — veliki patrolni brod VPBR-31 Split (u javnosti često nazivan razaračem) ili neka od raketnih topovnjača — ti se veći brodovi nisu dovoljno približili obali. Projektil je stoga preusmjeren na patrolni čamac PČ-176 Mukos, šesti izgrađeni brod klase Mirna koji je nadzirao prilaze Splitskim vratima.

👉 Saznajte više – kliknite ovdje

Premda se u javnosti ovaj događaj redovito naziva „potapanjem” broda Mukos, u strogo tehničkom i vojnopomorskom smislu brod nije potonuo na morsko dno, već je teško oštećen, napušten i potom zaplijenjen. Eksplozija u pramčanom mornarskom prostoru usmrtila je trojicu mornara JRM-a i izazvala nagli prodor mora u prednje odjeljke. Preživjela posada u panici je napustila brod, ostavivši za sobom poginule, cjelokupno naoružanje i povjerljive brodske dokumente.

Preživjele mornare evakuirao je torpedni čamac TČ-224 Pionir II, dok su napušteni i napola potopljeni Mukos hrabri mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u plićaku šoltanske uvale kako bi ga spasili od potonuća. Ronioci HRM-a i radnici Brodospasa u noći sa 17. na 18. studenoga odsukali su ga i oteglili na remont u Šibenik. Brod je popravljen te u svibnju 1992. uvršten u flotu HRM-a pod imenom OB-62 Šolta (od 2008. godine OB-02 Šolta).

Kako je započeo Boj u Splitskom kanalu i zašto se žurilo prije primirja

Taktički učinak udara na Mukos nadmašio je samu materijalnu štetu na jednom ophodnom brodu jer je izazvao lančanu reakciju u zapovjednom lancu JRM-a. Budući da je improvizirani torpedo plovio potpuno potopljen pod površinom mora, Komanda Vojnopomorske oblasti (VPO) JNA pogrešno je zaključila da je Mukos naletio na podvodnu minu te da su Splitska vrata i Šoltanski kanal minirani. Zbog te procjene, dvije glavne udarne skupine JRM-a — TG „Kaštela” sa sjeverne strane Šolte i TG „Vis” s južne strane — nisu se smjele spojiti u jedinstvenu formaciju.

Prema svjedočenju umirovljenog kapetana bojnog broda Stjepana Bernadića „Kule”, ratnog zapovjednika Odjela za podvodna djelovanja HRM-a, zapovjedni brod blokade u Splitskom kanalu — VPBR-31 Split — bio je „trn u oku” admiralu Sveti Letici, koji ga je pod svaku cijenu nastojao potopiti ili otjerati. Dodatni imperativ za hitno djelovanje pojavio se sredinom studenoga jer je pod pokroviteljstvom promatrača Europske zajednice (EZ) za 16. studenoga navečer bilo najavljeno stupanje na snagu trajnog prekida vatre. Zapovjedništvo HRM-a znalo je da bi primirje u postojećem rasporedu značilo zamrzavanje pomorske blokade, pa je prije tog roka poduzelo niz napada na VPBR-31 Split.

Neuspjeh torpeda iz Šibenika i eksplozivnog glisera „Duh Sv. Vlaha”

Prvi pokušaji neutralizacije zapovjednog broda JRM-a izvedeni su iz Šibenika, odakle je hrvatski torpedni čamac u dva navrata (posljednji put 12. studenoga) ispalio ukupno osam torpeda na VPBR-31 Split. Međutim, svih osam torpeda promašilo je cilj jer pri lansiranju nije uzeta u obzir premala dubina mora za rad akustičnog navođenja, kao ni činjenica da su torpeda bila konstruirana za gađanje ciljeva u pokretu, dok je brod meta u trenutku napada mirovao.

Nakon toga pokušan je udar daljinski upravljanim brzim katamaranom-gliserom „Duh Sv. Vlaha”, napunjenim s 50 kilograma eksploziva, koji je poduzeće Brodoremont iz Rijeke ustupilo HRM-u. Iako su stručnjaci iz Odjela za podvodna djelovanja HRM-a upozorili da je dno plovila premekano i da ga treba ojačati stakloplastičnom glazurom, zbog vremenske stiske i izravne zapovijedi admirala Letice gliser je odmah upućen iz Trogira preko Drvenika prema Šolti. Tijekom plovidbe konstrukcija nije izdržala, u trup je prodrlo more te je gliser potonuo. Pilot iz sastava podvodnih diverzanata spasio se plivanjem do obale Drvenika, dok je potonuli gliser eksplodirao na morskom dnu oko 01:00 sat iza ponoći. Upravo je ta podvodna eksplozija potaknula zapovjedništvo JRM-a da 14. studenoga pošalje brodove TG „Kaštela” u pojačani nadzor akvatorija, pri čemu je Mukos poslan u Splitska vrata.

Čudo iz trogirske garaže: Minitorpedo „Brodomerkur” od cijevi i dijelova Stojadina

Nakon neuspjeha konvencionalnih torpeda i eksplozivnog katamarana, ključnu ulogu u preokretu na moru odigralo je improvizirano oružje nastalo izvan vojnih instituta. Sredinom rujna 1991., neposredno nakon napada raketne topovnjače JRM-a na vojarnu Seget kod Trogira, dvojica mladih trogirskih inženjera — Leonardo „Leo” Miše (tada 27-godišnji diplomirani inženjer strojarstva i pripravnik u trogirskom brodogradilištu) i Miljenko Ivić (tada 39-godišnji diplomirani inženjer elektrotehnike i vlasnik servisa za popravak televizora) — odlučila su udružiti znanja kako bi u garaži izradili daljinski vođeni podvodni projektil.

Njihova kreacija predstavljala je rijedak primjer ratne domišljatosti u kojem se projektil težak svega dvadesetak kilograma suprotstavio 32 metra dugom ratnom brodu:

• Kodna oznaka i nadimak: Projektil je nosio oznaku TG01, a nadimak „Brodomerkur” dobio je jer je antena pri transportu bila pričvršćena ljepljivom trakom te tvrtke.
• Trup projektila: Izrađen od kanalizacijske PVC cijevi promjera 16 centimetara (uz gornji uži dio širine 5 centimetara), ukupne mase oko 20 kilograma, što je osiguravalo vodonepropusnost i plovidbu potpuno ispod površine mora.
• Bojna glava i upaljač: U cijev je štapom nabijeno 12,5 kilograma plastičnog eksploziva teksture nalik plastelinu, dok su glava i udarni upaljač izrađeni od metalne hranilice za kokoši koja se aktivirala pri izravnom udaru u oplatu broda.
• Pogonski sklop i kormilarenje: Za tihi pogon bez površinske brazde korišten je elektromotor hladnjaka iz starog automobila Zastava 101 („Stojadin”) spojen na propeler vanbrodskog motora Tomos 4, dok je za daljinsku korekciju smjera u morskim strujama poslužio elektromotor brisača vjetrobranskog stakla iz očeva starog „Stojadina”.
• Napajanje i navođenje: Sustav je napajala baterija iz stare vojne radiostanice tipa RUP, a projektilom se upravljalo radijski s obale, pri čemu je iz mora virilo svega 2 centimetra antene, čineći ga vizualno i radarski nevidljivim s palube broda JRM-a.

Diverzanti HRM-a i povijesne polemike oko akcije

Operativno preuzimanje projektila odvili su civilni inovatori i diverzantske postrojbe HRM-a. Sam I. diverzantski odred HRM-a službeno je postrojen 2. listopada 1991. u skloništu Zapovjedništva HRM-a u zgradi „Montera” u Splitu kao prva ustrojena postrojba HRM-a. Jezgru je činio omiški 3. „S” vod (iz sastava 3. bataljuna 114. brigade ZNG-a) od 45 pripadnika, kojima su priključeni profesionalni podvodni diverzanti prebjegli iz 88. pomorskog centra JRM-a u Divuljama, brojni dragovoljci te ronioci iz trogirskog društva „Jastog”.

U historiografiji postoje dvije važne nijanse vezane uz ovu akciju. Prvo, dok svjedočanstva konstruktora Miše i Ivića te zapovjednika Stjepana Bernadića Kule potvrđuju da je Mukos pogođen ručno izrađenim minitorpedom TG01 (što Bernadić opisuje kao svjetsku premijeru takvog navođenog minitorpeda), u dijelu strane literature (poput engleske Wikipedije) pogrešno se navodi da je brod pogođen malim čamcem s vanbrodskim motorom i radijskim komponentama iz Švedske, što je nastalo miješanjem podataka s gliserom „Duh Sv. Vlaha”.

Drugo, u javnosti se vodila polemika o obavještajno-zapovjednom posredovanju. Prema novinskim zapisima, ronioci kluba „Jastog” o izradi projektila prvotno su obavijestili „zelene beretke” i admirala Davora Domazeta Lošu, nakon čega su u pregovore u ime tajne službe admirala Letice stupili kbb Miro Lozina i Mile Bosanac, dok su Miše i Ivić obučili diverzante (a uspjeh te noći na Čiovu proslavili uz šampanjac s bivšim nogometašem Vedranom Rožićem). Nasuprot tome, kbb Stjepan Bernadić Kula kasnije je osporio ulogu Miroslava Lozine, ističući da on nije bio dio užeg operativnog stožera admirala Letice niti je sudjelovao u borbenom vođenju diverzanata HRM-a.

Noćni boj južno od Šolte i jutarnja kanonada po Splitu

Odmah nakon pogotka Mukosa, brodovi JRM-a otvorili su vatru po Braču i Šolti, a prvi hici prema Splitu iz ratne luke Lora zabilježeni su 14. studenoga u 23:15 sati. Glavni noćni udar započeo je 15. studenoga u 00:50 sati, kada su brodovi TG „Vis” (predvođeni brodom VPBR-32 Koper) s pozicija južno od Šolte napali Milnu na Braču te Grohote i Gornje Selo na Šolti.

Kako hrvatsko topništvo isprva nije uzvraćalo da ne otkrije položaje u mraku, na Šoltu je ispaljeno najmanje 200 projektila, od čega stotinjak na Gornje Selo, gdje je pogođen zvonik crkve, srećom bez ljudskih žrtava. Kada je paljba ponovno usmjerena na naselja, zapovjednik šoltanske bitnice OTB Marinča rat (4 × 88 mm) izdao je zapovijed za uzvraćanje vatre. U žestokom noćnom topničkom dvoboju koji je trajao sve do 05:00 sati ujutro, precizna vatra šoltanskih topnika prisilila je brodove TG „Vis” na povlačenje prema Visu.

Brod „Split” tukao po gradu čije je ime nosio

Nakon poraza TG „Vis”, težište bitke prenijelo se u Splitski kanal. U 06:00 sati ujutro 15. studenoga (uz ponovljenu zapovijed u 06:30 sati), sa zapovjednog mosta VPBR-31 Split (pod zapovjedništvom kfr Zorana Gilića i kfr Dragana Jovina) izdana je izravna zapovijed svim brodovima TG „Kaštela” te kopnenim postrojbama JNA u Lori, Dračevcu i Divuljama za otvaranje vatre po „odabranim ciljevima” u Splitu. Presretnuta radijska komunikacija u bazi Žrnovnica dokazala je da je riječ o unaprijed pripremljenoj operaciji odmazde.

Zapovjednici kopnenih garnizona JNA nisu poslušali radijsku zapovijed, a plovni sastav u Lori bio je blokiran minskim poljem HRM-a. Ipak, između 06:30 i 06:42 sati brodovi TG „Kaštela” započeli su jednosatnu kanonadu po Splitu iz oružja kalibra 30 mm, 57 mm i 76 mm. Time je VPBR-31 Split ušao u pomorsku povijest kao ratni brod koji je tukao po gradu čije je ime nosio.

U gradskoj luci pogođeni su trajekti Jadrolinije Vladimir Nazor i Bartol Kašić. Projektilima kalibra 57 mm s raketne topovnjače RTOP-405 na trajektu Vladimir Nazor smrtno su stradala dvojica hrvatskih pomoraca — upravitelj stroja Dinko Maras i vođa stroja Jure Kalpić — dok je kormilar Ante Vidović ranjen. U gradu je ranjeno još šest civila i gardist Drago Češkić, a KBC Split morao je premjestiti pacijente i operacije u podrum.

Razaranja u Splitu bila su golema: pogođeni su svjetionik „Pomorac”, zgrada Općine Split, Tehnička škola, Arheološki muzej, SRC Gripe, Higijenski zavod, Lučka kapetanija, pogon „Dalmacijavina”, Institut za oceanografiju i ribarstvo, Dom zdravlja, hotel „Jadran – Koteks”, oko 30 stanova i desetak automobila. Oštećena je i Dioklecijanova palača kod Zlatnih vrata, četvrti Veli Varoš i Lučac, crkva Blažene Djevice Marije u Spinutu (gdje su projekti probili krov i zid te oštetili knjigu evanđelja), kao i crkve Svete Trojice i Svetog Bartula u Kaštel Štafiliću.

Zapovijed „Raspali!”, obaranje Jastrebova i konačni poraz flote JRM-a

Dok su po gradu padale granate, Radio Split emitirao je javni apel topnicima i građanima, na što se odmah odazvalo stotinjak dragovoljaca. Zapovjednik HRM-a admiral Sveto Letica izdao je svim obalnim bitnicama kratku i odlučnu zapovijed: „Raspali!”.

Sinkroniziranu vatru po brodovima TG „Kaštela” otvorile su posade OTB Kašjuni na Marjanu, bitnice sa Šolte (Vela Straža i Marinča rat) te bitnice s Brača (Golo brdo i Ražanj). Nešto poslije 07:00 sati brodovi JRM-a bili su prisiljeni obustaviti gađanje Splita i preusmjeriti paljbu na obalne bitnice. Nemoćna u topničkom dvoboju, JRM je pozvala šest jurišnih zrakoplova J-21 Jastreb, no spremna protuzračna obrana HRM-a na Braču odmah je oborila dva zrakoplova u more. Hrvatske snage, poštujući ratno pravo, nisu ometale spasilački helikopter JNA koji je izvukao oborene pilote.

Oko 08:00 sati ujutro zapovjednik TG „Kaštela” izdao je zapovijed za prekid borbe i izvlačenje iz Splitskog kanala. Iako su ratni izvještaji govorili da je razarač Split izravno pogođen i da dimi, kbb Stjepan Bernadić Kula kasnije je pojasnio da brod nije bio pogođen, već se izvlačio brzinom većom od 20 čvorova. Dojam posustajanja nastao je zbog zastoja njegovih topova jer su u remontnom zavodu u Tivtu ugrađene nekoliko milimetara prekratke opruge izvlakača čahura.

Zbog straha od mina u Drveničkom kanalu i Splitskim vratima, brodovi TG „Kaštela” bježali su dugom obilaznom rutom kroz Brački i Hvarski kanal prema jugu. Tamo ih je u noći s 15. na 16. studenoga zahvatilo orkansko jugo, a 16. studenoga popodne u Korčulanskom kanalu dočekala ih je združena vatra obalnih bitnica HRM-a s rta Lovište na Pelješcu te položaja Blaca i Privala na Korčuli. U tom završnom udaru oštećeno je još pet brodova JRM-a (minolovci M-143, M-144 i M-153, raketni čamac RČ-306 te torpedni čamac TČ-224), pri čemu se M-144 nasukao u uvali Torac na Hvaru, a M-143 potonuo kod Šćedra, čime je neprijateljska mornarica zauvijek protjerana iz hrvatskih unutarnjih voda.