Optuženi Milan Gojković ponovno je pred sudom u Osijeku zbog optužbe za okrutno ubojstvo zarobljenog policajca Ivana Hižmana 1991. u Borovu naselju.
Optuženi Milan Gojković, zvani “Dojč”, danas je ponovno sjeo na optuženičku klupu Županijskog suda u Osijeku gdje je nastavljeno ponovljeno suđenje za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Riječ je o pravosudnom epilogu jednog od najsloženijih i najdugotrajnijih procesa iz Domovinskog rata, u kojem se Gojkovića po trećoj točki izmijenjene optužnice tereti za izravno i okrutno ubojstvo zarobljenog varaždinskog policajca Ivana Hižmana u studenome 1991. godine u Vukovaru.
Predmet koji se vodi pod poslovnim brojem K-Rz-3/2026 obuhvaća kazneno djelo iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH). Podsjetimo, Milan Gojković već se nalazi na izdržavanju pravomoćne kazne od devet godina zatvora u kaznionici u Požegi, odakle je u pratnji pravosudnih policajaca i sproveden u osječku sudnicu. Ta mu je kazna pravomoćno potvrđena zbog dokazanog sudjelovanja (kroz oblik pomaganja) u sustavnom zlostavljanju nedužnih civila i ranjenika prilikom pada Borovo Commercea, pri čemu je Visoki kazneni sud (VKS) preinačio tek tehničke aspekte izračuna vremena provedenog u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru.
Suprotstavljeni nalazi i iskazi: Što tvrdi obrana, a što tužiteljstvo za Milana Gojkovića?
Na današnjem ročištu predsjednica Vijeća za ratne zločine Vesna Osmanović prihvatila je dokazne prijedloge tužiteljstva, koje je zastupao zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Vinko Pejić, da se pročitaju svi ranije dani iskazi svjedoka. S druge strane, branitelj okrivljenika Tomislav Filaković zatražio je neposredno pozivanje svjedoka M. Aladića te je u cijelosti odbacio navode optužnice.
Obrana tvrdi kako tužiteljstvo ne može dokazati da se optuženi Milan Gojković nalazio na inkriminiranom mjestu, ali da ne znači da je kobnog 19. studenoga 1991. godine bio u Borovo naselju.
Sudsko vijeće potom je saslušalo sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. sc. Mladena Marcikića, specijalista sudske medicine iz Osijeka. On je vještačio ozljede na tijelu žrtve temeljem pisanih nalaza, mišljenja i fotografija preuzetih iz Srbije (s očevida iz studenoga 1991. i veljače 1992. godine), kao i dokumentacije s ekshumacije iz 1998. godine. Vještak Marcikić iznio je mišljenje kako su ozljede nastupile od krhotina (gelera) granate, čime se složio s ranijim navodima sudskih vještaka s Vojnomedicinske akademije (VMA) iz Srbije.
Naspram toga, tužiteljstvo dokazuje da je varaždinski policajac prvo ubijen hladnim oružjem – nožem, dok su ostale ozljede eventualno nastale posmrtno. Ključni svjedok koji će biti ispitan u prosincu u svom je ranijem iskazu detaljno opisao trenutak zločina: naveo je kako je osobno vidio optuženog Milana Gojkovića kako izvodi branitelja iz kolone, nakon čega je žrtva kleknula, a optuženi joj je prišao s leđa držeći nož u jednoj ruci, dok je drugom rukom uhvatio branitelja za kosu i podigao mu glavu. Svjedok sam trenutak egzekucije nije vidio jer je u tom času odveden u autobus.
Nastavak glavne rasprave zakazan je za 15. prosinca 2026. godine u 9:00 sati, kada će biti ispitan vještak koji je obavio očevid pri ekshumaciji 1998. godine te svjedok M. Aladić, uz čitanje preostalih iskaza, a preko video linka će biti saslušan drugi vještak koji je 1998. godine sudjelovao prilikom ekshumacije.
Životni put i brutalna egzekucija heroja Ivana Hižmana
Unatoč brojnim procesnim zaprekama, ovo suđenje pruža barem djelomičnu institucionalnu i moralnu zadovoljštinu obitelji ubijenog policajca. Riječ je o rijetkom primjeru otkrivanja istine, budući da se sudbina mnogih drugih branitelja, koji su na identičan način s podignutim rukama izdvojeni iz kolona zarobljenika (među kojima su još petorica pripadnika PU varaždinske), sve do danas vodi pod statusom nestalih u Domovinskom ratu.
Ivan Hižman, poznat pod nadimkom “Ićo”, rođen je 6. lipnja 1953. godine u Nedelišću. U policijsku službu stupio je 1973. godine, a do rata je radio u Postaji prometne policije Varaždin te je sa suprugom Mirom i sinovima Tihomirom i Dinom živio u obiteljskoj kući u Strahonincu. U Vukovar je upućen 11. rujna 1991. u sklopu posljednje, sedme smjene PU varaždinske. Iako su formalno poslani s mirnodopskom opremom, odmah po dolasku raspoređen je na jedan od najtežih položaja u Borovu naselju – Trpinjsku cestu, gdje je 14. rujna krenuo najžešći oklopno-tenkovski napad JNA.
Unatoč kataklizmičnim uvjetima, Hižman nije klonuo duhom, a supruzi je u rijetkim telefonskim javljanjima poručio da će se vratiti kući “kada Vukovar bude slobodan, ili nikad”.
Kobno izdvajanje iz kolone zarobljenika i agonija obitelji
Kada je 19. studenoga 1991. obrana Borova naselja slomljena zbog potpunog nedostatka streljiva, Hižman se u bezizlaznoj situaciji predao zajedno s kolegama Borisom Drožđekom i Dragutinom Šavorićem. Odloživši oružje, s visoko podignutim rukama koračali su oko tri kilometra u koloni prema autobusima za deportaciju u srbijanski logor Stajićevo.
Prema iskazima preživjelog kolege Borisa Drožđeka i drugih očevidaca, kada je Hižman u koloni pognuo glavu, prišao mu je pripadnik paravojnih formacija i grubo ga izvukao iz kolone. Optužnica tereti upravo Milana Gojkovića da je sudjelovao u tom izdvajanju i potom usmrtio žrtvu. Kasnije, po navodima i analizom pokazale su svu brutalnost egzekucije: žrtva je primila tri hica iz vatrenog oružja u čelo, četiri hica u prsni koš, a potom joj je nožem duboko prerezan vrat.
Agonija obitelji trajala je godinama. Tijekom mučnih pregovora s jugoslavenskim vlastima, jedan je oficir JNA pred suprugu Miru grubo bacio policijsku značku i fotografije unakaženog tijela radi identifikacije, lažno tvrdeći da je Hižman “pružao otpor”. Supruga je tu tezu pred njim hrabro i argumentirano odbacila, upitavši kako je nenaoružan čovjek s podignutim rukama mogao pružati otpor koji bi rezultirao sa sedam hitaca i prerezanim vratom.
Posmrtni ostaci Ivana Hižmana prvotno su bili zakopani u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju (tzv. Bugarsko groblje) pod oznakom 1/105. Ekshumirani su tijekom mirne reintegracije, identificirani 1998. godine te uz najviše počasti pokopani u rodnom Nedelišću, dok danas jedna ulica u Strahonincu ponosno nosi ime ovog vukovarskog heroja.