Saznajte kako je 12. studenoga 1991. izgledala obrana Dubrovnika, najkrvaviji dan opsade uz pad Komolca, borbe na Strinčjeri i razaranje grada.
U jeku logistički iscrpljujućeg okruženja, 12. studenoga 1991. godine nameće se kao najkrvaviji dan u kojem je herojska obrana Dubrovnika stavljena na najveću kušnju. Združene snage JNA, uz apsolutnu zračnu, pomorsku i oklopnu nadmoć, pokrenule su sinkronizirani opći napad s ciljem konačnog slamanja hrvatskog otpora, razaranja povijesne jezgre grada i potpunog presijecanja vodoopskrbe i energetike zauzimanjem Komolca.
Asimetrično ratovanje i “krvavi studeni”
Dubrovačko ratište isticalo se specifičnom asimetrijom u vojnom i političkom smislu. Dok je agresorska propaganda ofenzivu cinično artikulirala kroz sintagmu “Rat za mir”, stvarni cilj bio je planirani sociocid i kulturocid – psihološko slamanje hrvatskog otpora sustavnim uništavanjem grada pod zaštitom UNESCO-a.
Hrvatske snage suprotstavile su se jednoj od tada najopremljenijih europskih vojski. Prema vojnim podacima, oko 30.000 agresorskih vojnika podržanih sa stotinjak tenkova, apsolutnom zračnom dominacijom i ratnim brodovima JRM-a, udarilo je na tek nekoliko stotina pretežito pješački naoružanih hrvatskih branitelja. Ofenziva je svoj vrhunac doživjela u razdoblju od 8. do 13. studenoga, fazi poznatoj kao “krvavi studeni”. Nakon pada Bosanke 9. studenoga, uslijedilo je snažno granatiranje u kojem su agresorski oficiri 11. studenoga izdali stravičnu zapovijed: “Tuci sve što se miče”.
Infrastrukturni kolaps: Pad Komolca
Rano ujutro 12. studenoga, u 6:20 sati, neprijatelj je pokrenuo sinkronizirani opći napad. Prvi ključni udar bio je usmjeren na Komolac, vitalno čvorište s crpnom stanicom vode iz izvora Omble i glavnom trafostanicom o kojoj je ovisio cijeli dubrovački energetski sustav. Onesposobljavanje ovog infrastrukturnog srca grada bilo je duboko ukorijenjeno u agresorskoj strategiji iscrpljivanja.
Obranu su preuzele malobrojne snage temeljne policije i Specijalne jedinice policije “Grof”. Unatoč žestokom i hrabrom otporu u bezizlaznoj situaciji protiv motoriziranih jedinica JNA, trafostanica je zapaljena, a postrojenja su uništena. U tim dramatičnim borbama poginula su četiri inspektora i djelatnika MUP-a: Ivo Botica, Miho Klečak, Mario Mandić i Pero Nenada. Gubitkom Komolca, stotine izbjeglica unutar gradskih zidina ostale su u potpunom mraku, prisiljene skupljati kišnicu pod neprekidnom snajperskom vatrom.
Pakao na Strinčjeri i neobjašnjiv propust JNA
Drugi krak napada usmjeren je na utvrdu Strinčjera, posljednju isturenu obrambenu točku zapadnog boka brda Srđ. Obranu su preuzeli dragovoljci Hrvatske ratne mornarice (HRM) i devet elitnih pripadnika 9. bojne HOS-a pod okriljem 4. gardijske brigade.
Nakon višesatnog iscrpljujućeg granatiranja tijekom kojeg su se branitelji doslovno golim rukama ukopavali u krš, uslijedila je brutalna borba prsa o prsa s višestruko brojnijim neprijateljem. Kako bi spriječili potpuno zarobljavanje, preživjeli su bili prisiljeni na povlačenje. Toga dana na Strinčjeri je poginulo sedam istaknutih heroja: Zdenko Baričević, Tomislav Bender, Ivan Raič, Siniša Tkalec, Ante Jerko Landikušić, Božo Merčep i Vladimir Vuković.
Ipak, u noći s 12. na 13. studenoga dogodio se krucijalni propust agresora. Zapovjedništvo JNA nije bilo svjesno da je tvrđava Imperial – ključ za ulazak u sam grad – nakon povlačenja branitelja ostala potpuno prazna gotovo dva dana. Tromost zapovjednog lanca i strah od miniranog terena zaustavili su neprijatelja. Skupina hrabrih hrvatskih branitelja, predvođena Ričardom Milunom i Cvijetom Antunovićem, 14. studenoga samoinicijativno se vratila na brdo, čime su trajno spasili grad od pješačke okupacije.
Pravosudni epilog u Haagu
Barbarsko granatiranje i uništavanje nulte kategorije spomeničke baštine te stradanje civila dobilo je međunarodni sudski epilog. ICTY u Haagu procesuirao je vojni vrh JNA. General Pavle Strugar pravomoćno je osuđen na 7,5 godina zatvora zbog neselektivnog granatiranja civila i uništavanja kulturnih dobara, čime je postavljen povijesni presedan u sankcioniranju uništavanja UNESCO-ove baštine, dok je viceadmiral Miodrag Jokić osuđen na sedam godina zatvora.