Na Županijskom sudu u Osijeku započelo je suđenje Savi Jokoviću za ratni zločin u Karancu 1991. Pročitajte potresna svjedočanstva o etničkom čišćenju.
Na Županijskom sudu u Osijeku danas je, pod predsjedanjem sutkinje Mirne Grgić, započelo suđenje Savi Jokoviću. Optužnica ga tereti za teške ratne zločine protiv civilnog stanovništva i sudjelovanje u sustavnom etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u baranjskom mjestu Karanac tijekom jeseni 1991. godine.
Optužnica za ratni zločin u Karancu i sustavno etničko čišćenje
Prema navodima optužnice, Jokovića se tereti za teška kršenja međunarodnog ratnog i humanitarnog prava prema članku 120. stavku 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH). U razdoblju od 15. kolovoza do 20. studenoga 1991. godine, naoružani pripadnici Teritorijalne obrane (TO) Karanac djelovali su u sinergiji s postrojbama JNA na tada okupiranom području Baranje.
Fokus optužbe usmjeren je na planirano i sustavno zlostavljanje, zastrašivanje te protuzakonito zatočenje najmanje sedamnaest identificiranih civila nesrpske nacionalnosti. Zbog pretrpljenih trauma i izravne opasnosti za vlastite živote, sve su žrtve bile prisiljene trajno napustiti svoje domove, čime je ostvareno ključno obilježje etničkog čišćenja.
Potresna svjedočanstva o ratnom zločinu u Karancu: “Prijetili su nam da će nas ubiti”
Prva je pred sudsko vijeće izišla devedesetdvogodišnja svjedokinja Katalin. Prisjećajući se teških dana, svjedočila je o okolnostima pod kojima je njezina obitelj morala napustiti svoj dom. Na upit optužbe o događajima od 17. studenoga 1991. godine, izjavila je:
“Zato što sam se bojala. Prijetili su nam da će nas ubiti. Mužu su rekli da moramo ići iz Karanca, da će doći i ubiti nas. Moj suprug mi je donio papir da moramo ići, ali nisam ništa vidjela, taj papir nisam pročitala. Tog 17. studenoga mužu je netko potvrdio ili pisao da moramo napustiti kuću u Karancu. “
Svjedok Stevan Karanac je konačno napustio 27. rujna 1991. godine. Prema njegovim riječima, pritisci i oružani napadi počeli su znatno ranije.
“Pucanje po mojoj kući počelo je u rujnu ‚1991., bilo je pucanja tijekom noći. Nakon što smo vidjeli da ljudi hodaju naoružani i po noći pucaju po Karancu, djecu smo oko 14. kolovoza odvezli u Mađarsku, a supruga i ja smo se vratili odmah 15. kolovoza. Zatim se 8. rujna pucalo po našoj kući i prozorima. Zbog straha, zaplašivanja i pucanja odlučili smo napustiti Karanac,” posvjedočio je Gabor, dodavši kako se selom govorilo o postojanju popisa za iseljavanje, iako ga osobno nikada nije vidio.
Svjedok Zvonko iznio je detalje o izravnim prijetnjama i strogom ograničavanju slobode kretanja nesrpskog stanovništva. Kako je naveo, pred kuću mu je došla uniformirana osoba koju je poznavao od ranije.
“Došao je Žarko Strigić, igrali smo zajedno nogomet. Rekao mi je da moram otići do 15 sati i upozorio me: ‘Bolje ti je da odeš iz Karanca, jer ako ne odeš doći će neko drugi od mojih i tko zna šta će biti s vama. Tromblon koji je bio ispaljen u moj krov bio je upozorenje da moram napustiti selo,” istaknuo je Zvonko.
Dodao je kako su se svi preostali Hrvati bojali za vlastiti život te da je za prelazak granice prema Mađarskoj trebala posebna dozvola kapetana novosadskog korpusa JNA. Mještane su noću terorizirale naoružane grupe uniformiranih osoba. Zvonko je spomenuo i Boška Đurkovića, za kojeg tvrdi da je bio glavni organizator koji je odlučivao tko mora otići, dok je njegov sin, kapetan sigurnosti JNA, nabavljao i dijelio oružje po selu.
Nastavak suđenja za ratni zločin u Karancu zakazan za prosinac
Suđenje se nastavlja 7. prosinca 2026. godine, kada će pred sudskim vijećem svoje iskaze dati novi svjedoci.