Potresno svjedočanstvo Đure Kovačevića. Krvava štafeta smrti odnijela je živote, ali on je preživio osam dana agonije u minskom polju.
Priča Đure Kovačevića, hrvatskog branitelja Bogdanovaca i pripadnika vinkovačkih „Daltona“, jedno je od najpotresnijih svjedočanstava Domovinskog rata. Nakon pada Bogdanovaca 10. studenoga 1991. godine, tijekom pokušaja proboja prema slobodnom Nuštru, Kovačević i njegovi suborci naišli su na neprijateljsko minsko polje u blizini Marinaca, uz rijeku Vuku. Teško ranjen, s čak 25 gelera u tijelu, Đuro je zajedno s preživjelim suborcima proveo osam dana u nezamislivim uvjetima, bez odgovarajuće medicinske pomoći, hrane i sigurnog zaklona, boreći se za svaki novi udah. Njegovo svjedočanstvo danas ostaje snažan podsjetnik na stradanje hrvatskih branitelja, njihovu hrabrost i nevjerojatnu volju za životom.
Od vinkovačkih „Daltona“ do obrane Bogdanovaca
Đuro Kovačević rođen je 1970. godine, a njegov ratni put započeo je još 1990., kada se nakon odsluženja vojnog roka prijavio u pričuvni sastav policije. Nakon tragičnih događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. godine, obrana Hrvatske počela se sve intenzivnije organizirati.
Sredinom lipnja Kovačević prelazi u Zbor narodne garde na stadionu NK Dinama u Vinkovcima, gdje postaje pripadnik 3. gardijske brigade i vinkovačke skupine poznate kao „Daltoni“.
Prva velika ratna iskustva i gubitke njegova postrojba doživjela je tijekom napada na Mirkovce. Pogibija mladih suboraca ostavila je dubok trag na pripadnike postrojbe.
„U napadu na Mirkovce dogodile su se naše prve žrtve – poginuli su mladi momci iz naše ekipe, Perica Bušić iz Ivankova i Ivo Marinović iz Đurđanaca. Poslije toga smo na rat gledali sasvim drugačije, nekako smo preko noći odrasli“, prisjetio se Kovačević.
Nakon Mirkovaca, vinkovački „Daltoni“ dobili su iznimno važnu zadaću – osiguravanje Kukuruznog puta, ključne komunikacije koja je povezivala opkoljeni Vukovar sa slobodnim dijelom Hrvatske. Branitelji su danonoćno čuvali položaje, kopali rovove i osiguravali prolazak konvoja, svjesni da o toj prometnici ovise životi ljudi u opkoljenom gradu.
Obrana Bogdanovaca: stotinjak branitelja protiv nadmoćnog neprijatelja
Sredinom rujna 1991. godine Kovačevićeva postrojba ponovno je upućena na osiguravanje Kukuruznog puta, no zapovijed se promijenila. Umjesto toga, morali su se utvrditi u Bogdanovcima.
Od 19. rujna do 10. studenoga 1991. godine branitelji su pružali otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. U obrani mjesta sudjelovalo je približno stotinu pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i lokalnog stanovništva.
Nasuprot njima nalazila se snažna oklopna i pješačka sila, potpomognuta tenkovima, oklopnim transporterima i intenzivnim topničkim napadima.
Unatoč teškim uvjetima, nedostatku streljiva i gotovo neprekidnom granatiranju, branitelji su uspijevali zaustavljati neprijateljske napade.
Kovačević je posebno istaknuo kako neprijatelj nije mogao vjerovati da tako malo branitelja pruža otpor tolikoj vojnoj sili.
„Oni su mislili da nas ima tri tisuće. Nisu mogli vjerovati da jedno selo u obruču može pružiti toliki otpor. Dolazili smo u košuljama, sa 120 metaka i zoljama, i time smo tukli njihovu oklopnu silu.“
Život u Bogdanovcima postajao je sve teži. Mjesto je ostalo bez struje i vode, a podrumi razrušenih kuća postali su jedina zaštita od granata. Zbog nemogućnosti pristupa groblju, poginuli branitelji pokapani su u improviziranim grobnicama iza školske zgrade. Uz tijela su ostavljani osobni dokumenti i krunice kako bi se poslije omogućila identifikacija.
Kovačević se prisjetio i pogibije suboraca, među kojima je bio i Zvonko Ban iz Jarmine. Ban je bio ranjen 1. listopada, a prilikom pokušaja prijevoza prema vinkovačkoj bolnici neprijateljski tenk pogodio je automobil u kojem se nalazio.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima i Stjepan Mijić Šokac iz Donjeg Novog Sela, zapovjednik desetine koji je tijekom borbe ispalio čak sedam protuoklopnih projektila na neprijateljske tenkove. Pritom je otkrio svoj položaj, nakon čega je uslijedio smrtonosni neprijateljski pogodak.
Pad Bogdanovaca i početak tragedije zvane Štafeta smrti
Peti veliki neprijateljski napad 10. studenoga 1991. godine označio je konačan slom obrane Bogdanovaca. Braniteljima je ponestajalo streljiva, protuoklopnih sredstava i ljudstva. Borbe su se vodile od kuće do kuće, a pojedini sukobi prerasli su u neposredne obračune.
Pod okriljem noći skupina od približno trideset branitelja i civila pokušala se probiti prema Nuštru, krećući se preko polja uz rijeku Vuku.
Međutim, njihov put prema slobodi pretvorio se u jednu od najtragičnijih epizoda Domovinskog rata.
U blizini marinačkog kupališta skupina je naišla na neprijateljsko minsko polje. Dvije eksplozije protupješačkih mina raznijele su noćnu tišinu i teško ranile prve ljude u koloni.
Jedanaestorica branitelja pogođena su gelерima, a među njima je bio i Đuro Kovačević, koji je zadobio teške ozljede zdjelice, noge i kralježnice te čak 25 gelera u tijelu.
Drugi dio skupine nastavio je kretanje, dok su teško ranjeni ostali na zemlji, u neprijateljskom području, bez mogućnosti da sami dođu do pomoći.
Kovačević je poslije opisivao trenutke u kojima je postalo jasno da se nalaze u smrtonosnoj zamci.
„Druga noć je u minskom polju kod Marinaca, uz rijeku Vuku. Studeno je, ležimo na zemlji nepomično, tijelo uz tijelo. Zemlja je mokra i hladna, natopljena kišom i našom krvlju. Obilno krvarimo, noć je premračna, bijelo inje se pohvatalo po nama. Uniforma na nama potpuno je mokra. Pomoći nema. Sami smo.“
Osam dana na hladnoj zemlji, bez hrane i liječničke pomoći
Dani koji su uslijedili bili su obilježeni nezamislivom patnjom. Teško ranjeni branitelji ostali su na otvorenom, izloženi hladnoći, kiši, gladi, žeđi i posljedicama teških ozljeda.
U početku su još mogli čuti jedni druge, razgovarati i nadati se dolasku pomoći. Međutim, kako su sati i dani prolazili, jedan po jedan suborac prestajao je davati znakove života.
Neki su iskrvarili, drugi podlegli ozljedama, a preživjeli su nemoćno promatrali kako im prijatelji umiru na svega nekoliko metara udaljenosti.
„Još nas je pet živih. Šestorica su prestala disati, tijela su se umirila, ostala nepomična. Njima više nije hladno, ništa ih ne boli, ne čekaju nikoga, ne nadaju se“, opisao je Kovačević stravične trenutke.
U njegovu sjećanju posebno je ostao prizor suborca koji je zbog velike žeđi pokušao dopuzati do rijeke Vuke, udaljene svega nekoliko metara. Teško ranjen, završio je u plitkoj vodi i utopio se, dok mu ostali nisu mogli pomoći.
Ni osnovne ljudske potrebe više nisu bile nešto o čemu su mogli odlučivati. Teške ozljede, nepokretnost i gubitak krvi oduzeli su im gotovo svaku mogućnost samostalnog kretanja.
„U blatu, vlastitoj mokraći, kaljuži života kome su sati odbrojani“, riječi su kojima je Kovačević opisao stanje u kojem su se nalazili.
Nakon nekoliko dana na otvorenom, druga skupina branitelja i civila čula je njihove jauke. Shvatili su da se pred njima nalazi minsko polje te su nakon oklijevanja uspjeli doći do ranjenika i iznijeti šest preživjelih iz najopasnijeg dijela terena.
Položili su ih u kukuruz, približno sedamdeset metara od minskog polja, donijeli im nešto vode iz rijeke i jednu deku, a zatim nastavili svojim putem.
Iako su bili bliže hrvatskim položajima, ranjenici su i dalje ostali bez odgovarajuće pomoći.
Susret sa smrću i nevjerojatna priča o vojniku JNA
Među najneobičnijim događajima koje je Kovačević opisao nalazi se susret s mladim vojnikom u neprijateljskoj uniformi.
Tijekom jednog od večernjih obilazaka minskog polja, neprijateljski vojnici približili su se mjestu na kojem su ležali ranjeni branitelji. Situacija je postala posebno dramatična kada je tijekom osvjetljavanja terena Kovačević ugledao vojnika JNA na svega sedamdesetak centimetara od sebe.
Vojnik je imao pušku usmjerenu prema njemu, dok je i sam Đuro, unatoč teškom stanju, držao prst na okidaču svoje automatske puške.
U tom trenutku odlučivala je sekunda. Jedan pogrešan pokret mogao je značiti smrt.
Kovačević je pokušao tiho razgovarati s vojnikom, pitajući ga zašto ne puca i podsjećajući ga da i on vjerojatno ima obitelj i želju za životom.
Vojnik nije odgovarao. Nakon što se osvjetljenje ugasilo, nestao je iz njegova vidokruga.
Godinama poslije, tijekom prikazivanja dokumentarnog filma „Štafeta smrti“, Kovačević je čuo svjedočanstvo čovjeka koji je tvrdio da je tu priču već poznavao iz ratnih dana. Prema njegovim riječima, jedan vojnik koji je sudjelovao u događajima kod Marinaca ranije mu je ispričao upravo takav susret.
Kovačević je poslije doznao da se radi o hrvatskom vojniku koji je služio u JNA, a koji je nakon rata otišao raditi u Irsku.
Taj susret ostao mu je jedna od najvećih životnih nedoumica, ali i potvrda koliko su ratne okolnosti bile nepredvidive.
„Da sam pucao, ubio bih tada hrvatskoga vojnika u JNA uniformi. Ali sigurno ni ja ne bih preživio“, prisjetio se.
„Ovo je naša Štafeta smrti“ – svjedočanstvo koje ne smije pasti u zaborav
Tijekom osam dana provedenih u minskom polju i njegovoj neposrednoj blizini, preživjeli branitelji oslanjali su se jedni na druge, dijelili ono malo vode što su imali i pokušavali pronaći načine da prežive još jednu noć.
U nedostatku hrane, vode i medicinske pomoći, snalazili su se kako su znali. Kovačević opisuje kako su pokušavali doći do vode iz Vuke, a za cigarete su koristili čak i suhe dijelove kukuruza zamotane u novčanice.
U jednom trenutku pokušao je zagrijanim nožem zaustaviti krvarenje i spriječiti daljnje pogoršanje ozljede na nozi. Svaki pokret bio je bolan, ali odustajanje nije dolazilo u obzir.
Preživjeli su se međusobno grijali, oslanjajući se tijelima jedni na druge kako bi izdržali hladne noći na mokroj zemlji.
„Šesti je dan, noć, studen. Nada sve tanja. Ovo je naš križ, naša muka, naša pokora, naša Štafeta smrti“, zapisao je Kovačević.
Od prvotne skupine, mnogi nisu dočekali spas. Njihova tijela ostala su u minskom polju, dok su preživjeli nastavili svoju borbu za život.
Đurino svjedočanstvo nije samo priča o preživljavanju. To je i priča o ljudima koji su u najtežim trenucima dijelili posljednje kapi vode, o prijateljstvu koje nije nestalo ni pred smrću te o snazi čovjeka koji je, unatoč gotovo bezizlaznoj situaciji, nastavio vjerovati da će dočekati novi dan.
Njegove riječi danas imaju posebnu težinu, osobito kada se prisjetimo koliko je mladih života ostalo na slavonskoj zemlji tijekom obrane Hrvatske.
„Dragi Bog bio je među nama, danas to sigurno znam“, zaključio je Kovačević svoje potresno prisjećanje.
Svjedočanstva poput njegova obvezuju nas da pamtimo ne samo velike bitke i datume nego i sudbine pojedinaca, njihove žrtve, strahove i nevjerojatnu hrabrost. Jer iza svakog imena nalazi se životna priča, a iza slobode koju danas imamo stoje ljudi koji su za nju dali sve.
Foto: Privatni album/ Đuro Kovačević