Okupacija Bogdanovaca 10. studenoga 1991. zatvorila je obruč oko Vukovara. Donosimo kronologiju 40 dana opsade, Štafetu smrti i popis neprocesuiranih zločina.
Bogdanovci, nekadašnja žila kucavica obrane Vukovara koju je agresor zbog žestine otpora nazivao „malim Vukovarom“, obilježili su 35. obljetnicu stradanja svojih branitelja i civila. Na mjestu gdje je 250 hrabrih ljudi punih 50 dana odolijevalo višestruko nadmoćnijem neprijatelju i gdje je u jednom danu izbrisano deset posto stanovništva, odana je počast za 133 poginule žrtve. Iako obitelji još uvijek tragaju za 17 nestalih mještana, a sjećanja na krvlju plaćenu slobodu ne blijede, današnji Bogdanovci šalju snažnu poruku – zajedništvo iz ratnih dana temelj je opstanka sela koje je danas ljepše i bogatije nego prije rata, s punim vrtićima i školom kao jamstvom budućnosti.
Zajedništvo u miru kakvo je nekada bilo u ratu
Komemorativnim programom podno spomenika „Bogdanovački mučenici“ autora Ivana Matkovića Laste, započelo je obilježavanje jednog od najtežih dana u novijoj hrvatskoj povijesti. Uz većinsko hrvatsko stanovništvo, u Bogdanovcima su živjeli, branili svoj kućni prag i stradali brojni Albanci, Ukrajinci i Rusini.
Načelnik Općine Bogdanovci Marko Barun istaknuo je kako žrtva ovog malog mjesta nikada ne smije pasti u zaborav, naglasivši važnost prijenosa istine o Domovinskom ratu na nove naraštaje.
„Poruka je, definitivno, kao i svake godine – da se ne zaboravi. Cilj nam je da hrvatski branitelji i danas u miru gaje zajedništvo kakvo su nekada imali u ratu te da to prenose na mlađe generacije. Prošlo je 35 godina, 133 žrtve pale su u Domovinskom ratu. Od toga je 89 mještana ovoga sela, a nažalost, za njih 17 još se uvijek traga. To su veliki brojevi i velika žrtva. Mislim da su Bogdanovčani dali golemi obol u Domovinskom ratu jer, kada pogledate, u jednom je danu iz ovoga mjesta izbrisano 10 posto stanovništva“, poručio je načelnik Barun.
Unatoč teškom povijesnom nasljeđu, načelnik ističe kako mještani danas gledaju naprijed, gradeći život dostojan žrtve onih koji su za njega dali sve.
„Bogdanovci su 1991. godine bili žila kucavica grada Vukovara. Danas živimo u velikom zajedništvu i pokazujemo da ne zaboravljamo prošlost, ali definitivno živimo za budućnost – vrtići i škola su nam puni. To govori da budućnosti ima, no iznimno je bitno da ne zaboravimo što se dogodilo“, zaključio je Barun.
Goloruki pred tenkove i borba za svaku kuću
O težini ratnih djelovanja i nadljudskim naporima branitelja posvjedočio je umirovljeni pukovnik HV-a Vinko Žanić, posljednji zapovjednik obrane Bogdanovaca. Prisjetio se kako je otvorena agresija na selo započela još 5. svibnja 1991. godine, kada su mještani vlastitim tijelima zaustavili prvu neprijateljsku kolonu.
„Tada je bio prvi pokušaj da uđu u selo, odnosno da tenkovima prođu u Vukovar i okupiraju ga. Tada su se svi mještani digli na noge – izašli su, stali i polegli na cestu ispred tenkova. Neprijatelji su čak imali zapovijed da tenkovima krenu preko ljudi i počnu ih gaziti, no netko je među njima ipak bio razuman i nije to htio učiniti. Tada je ta prva kolona tenkova vraćena natrag. Da je tada prošla, ishod u Vukovaru možda bi bio drugačiji“, prisjetio se Žanić.
Uslijedila je pedesetodnevna opsada u kojoj se vodila borba prsa o prsa. U Bogdanovcima je tijekom ratnih djelovanja ubijeno čak 29 žena, a žestina okršaja, prema Žanićevim riječima, bila je u rangu najtežih vukovarskih bojišnica.
„Naš položaj i borbe u Bogdanovcima bili su identični onima na Trpinjskoj cesti. Mi smo otprilike taj rang i ta težina borbe, jer postojali su dijelovi grada koji nisu imali tako žestoke okršaje kakve su imali Bogdanovci, Trpinjska cesta ili Sajmište. To je bio masakr, borba za svaku kuću. U jednoj smo kući mi, u drugoj oni, a u sredini nitko – i onda se borimo za tu središnju kuću“, opisao je posljednji zapovjednik obrane.
Od otetog oružja do ukopanog „snajper-topa“
Selo je branilo točno 250 naoružanih branitelja iz cijele Hrvatske. Uz domaće mještane, ključnu su ulogu odigrali pripadnici 3. gardijske brigade – popularni „Daltoni“, zatim HOS-ovci, dragovoljci iz Vukovara i vinkovačkog naselja Lenije te policajci iz Županje za koje Žanić ističe da se premalo spominju, a dali su nemjerljiv doprinos. Nakon pada Marinaca, 3. listopada, Žanić je preuzeo ujedinjeno zapovjedništvo u, kako sam kaže, pravom paklu.
Na samom početku branitelji nisu imali nikakvog naoružanja, već su do njega dolazili u bliskoj borbi, osvajajući neprijateljske tenkove i transportere. Pritom su svjedočili i pljačkaškom karakteru agresorskog pohoda.
„Kada smo uništili jedan tenk, dečki iz 3. brigade ušli su u njega i izvadili videorekorder, bežični telefon – što je tada bio hit – mali televizor i raznu drugu tehniku. Sve je to nekako uspjelo stati u tenk T-55. Kako bismo svladali neprijatelje i osvajali njihove transportere i tenkove, tako smo vadili oružje iz njih i prepravljali ga. Imali smo jednog bravara koji nam je to oružje montirao na pokretna postolja pa smo se branili njihovim vlastitim oružjem“, ispričao je Žanić, dodavši kako je golem teret iznijela i liječnica koja je s dvojicom studenata medicine vodila sanitet i spašavala živote.
Tijekom opsade agresor je u Bogdanovcima izgubio pedesetak tenkova i transportera te oko pet stotina vojnika. Posebno se pamti napad 2. listopada iz smjera Marinaca i groblja, kada su branitelji minom zaustavili i potom zapalili moderni tenk M-84 koji je gorio tri dana prije nego što je eksplodirao. Čuda u obrani radio je i samo jedan protuoklopni top T-12 od 100 milimetara sa svega tri granate.
„Ne bi nas oni osvojili da smo imali dovoljno protuoklopnih sredstava. Da smo imali samo jedan bestrzajni top, čuda bismo napravili! Imali smo jedan jedini top od 100 milimetara, T-12, i samo tri granate. Napravio je čuda samo zato što smo ga potpuno ukopali na brdu, tako da je samo cijev virila. A ciljatelj je bio jedan policajac, Zveki. Nije imao ciljnik, nego je ciljao ravno kroz cijev! Ali tu nije bilo promašaja. To je takozvani snajper-top s cijevi dugom pet metara“, kaže Žanić.
Legendarni proboj u prvi mrak
Posljednjeg dana obrane neprijatelj je pokrenuo opći napad sa svih strana. Padom Bogdanovaca prekinuta je posljednja komunikacija između Vinkovaca i Vukovara, čime je ugašena i jedina nada za spas opkoljenog grada. Kada je ponestalo protuoklopnih sredstava, oko 18 sati izdana je zapovijed za proboj.
„Današnji dan podsjetnik je na najveći napad, odnosno najveću tragediju koja se dogodila u obrani Vukovara, a to je prekid komunikacije između Vinkovaca i Vukovara – naše jedine nade za spas. Toga je dana okupirano mjesto Bogdanovci i podnesene su najveće žrtve. No, po onome što smo vidjeli kasnije, toga su dana naneseni i najveći gubici neprijatelju. Branili smo se dok smo imali čime, a kada više nismo imali čime, već je bilo definirano kojim ćemo pravcima ići u proboj i spas prema Vinkovcima“, zaključio je pukovnik Žanić.
Zaštićeno prvim mrakom, dvjestotinjak preostalih branitelja zajedno s civilima krenulo je u proboj kroz neprijateljske položaje prema Vinkovcima – pothvat koji ostaje zauvijek upisan na stranicama hrvatske povijesti.
Vijenci, molitva i prigodni program
U znak sjećanja na sve poginule i ubijene u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, podno spomen-obilježja vijence su prve položile obitelji poginulih, ubijenih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja te civilnih žrtava. Pod geslom „Kako je bilo u ratu, tako danas i u miru“, vijenac su u sjećanje na suborce i Tomislava Merčepa položili branitelji predvođeni ratnim zapovjednicima Ivanom Matkovićem Lastom i Vinkom Žanićem.
Počast su polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odali i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske brigadni general Željko Marinov, zapovjednik GOMB-e izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora Ivan Bosančić te izaslanik predsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Darko Nekić, kojemu su se pridružili izaslanik ministra obrane umirovljeni general-bojnik Željko Živanović, izaslanica ministra vanjskih i europskih poslova Ermina Lekaj Prljaskaj te izaslanik PU vukovarsko-srijemske Domagoj Mitrović.
Vijence su također položili veleposlanik Republike Kosovo Martin Berishaj s izaslanstvom, počasni konzul Republike Albanije u RH, predstavnici Ministarstva branitelja i udruga proisteklih iz Domovinskog rata te HVO-a Orašje, zamjenik vukovarsko-srijemskog župana Darko Dimić, vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček te izaslanstvo Općine Bogdanovci predvođeno načelnikom Markom Barunom i zamjenikom načelnika iz reda rusinske nacionalne manjine Jaroslavom Međešijem, uz predstavnike prijateljskih općina.
Molitvu za sve stradale predvodio je župnik Zvonimir Martinović, a komemoraciju su prigodnim programom uveličali učenici Područne škole Bogdanovci (OŠ Dragutina Tadijanovića) te glazbenica Ivona Cestar izvedbom pjesme „Oči u oči“.
Okupacija Bogdanovaca: Slom vrata Hrvatske i Štafeta smrti
U nedjelju 10. studenoga 1991. godine okončana je višemjesečna neravnopravna bitka za srijemsko selo smješteno svega pet do šest kilometara jugozapadno od Vukovara te dvanaestak kilometara od Vinkovaca. Konačna okupacija Bogdanovaca imala je presudan operativni značaj za završnicu vukovarske bitke i sudbinu tisuća branitelja i civila u opkoljenom gradu. Kako je istaknuo ratni zapovjednik obrane sela pukovnik Vinko Žanić, Bogdanovci su za Vukovar bili „vrata Hrvatske”, a njihovim slomom započelo je završno gušenje obrane grada na Dunavu. Unatoč tisućama ispaljenih granata, ekshumiranim masovnim grobnicama i dokumentiranim egzekucijama staraca u podrumima, pravosudni epilog ove tragedije ostao je poražavajuće sužen. Dok se za još 17 nestalih osoba i dalje traga, za ubojstva desetaka hrvatskih civila i 11 pogubljenih branitelja iz masovne grobnice na dječjem igralištu „Crvenkapa” još uvijek ne postoji nijedna pravomoćna sudska presuda.
Ključno čvorište na „Kukuruznom putu” i pad u okruženje
Tijekom ljetnih i jesenskih mjeseci 1991. godine Bogdanovci su predstavljali žilu kucavicu na takozvanom „Kukuruznom putu” — poznatom i kao Put spasa ili pod radijskim kodnim nazivom Lusiana / Luisiana. Bila je to jedina logistička komunikacija koja je kroz kukuruzišta spajala opkoljeni Vukovar sa slobodnim teritorijem kod Nuštra i Vinkovaca.
Pritisak na selo rastao je eksponencijalno od 13. kolovoza, kada su prve minobacačke granate pale u središte mjesta, te početkom rujna, kada je vrh JNA shvatio da bez presijecanja te komunikacije ne može slomiti Vukovar. Već 6. rujna srpske snage napadaju Marince, a 7. rujna i Bogdanovce, postavljajući u blizini sela takozvano „tenkovsko gnijezdo”. Branitelji iz 2. satnije „Kmerovi” 17. rujna odbijaju prvi veliki tenkovsko-pješački napad JNA usmjeren na presijecanje koridora, pri čemu pogibaju gardisti Damir Šokčević, Dubravko Ćorić i Zdravko Jurić, dok su četvorica ranjena. Tri dana poslije, 20. rujna, u selo stižu četiri tenka M-84 iz sastava 108. brigade ZNG-a iz Slavonskog Broda u pratnji brodske Specijalne jedinice policije, što je bila prva borbena uporaba tenkova ZNG-a na tom bojištu. Međutim, neprijateljske promatračnice u Bršadinu ili Petrovcima uočile su njihov ulazak, nakon čega su dva zrakoplova JNA izbacila dvije kazetne bombe na selo, usmrtivši i ranivši dio brodskih specijalaca.
Strateška prekretnica nastupila je 30. rujna i 1. listopada 1991., kada je JNA službeno pokrenula Operaciju Vukovar. Dana 1. listopada, nakon dugotrajne topničke pripreme, 252. oklopna brigada JNA iz Kraljeva i postrojbe Novosadskog korpusa, uz potporu četničkih formacija iz smjera Bršadina, Pačetina i Petrovaca, zauzimaju nebranjene Petrovce te izvode koncentrični udar na Marince. Suočeni s deseterostrukom nadmoći neprijatelja, oko 150 branitelja Marinaca (vod 2. satnije „Kmerovi”, policajci iz Ivankova i 65 naoružanih mještana) bilo je prisiljeno povući se prema Nuštru, a već 2. listopada okupiran je i Cerić.
Padom Marinaca JNA je uspostavila čvrstu blokadnu crtu Mirkovci – Marinci – Bršadin. Kukuruzni put bio je fizički presječen, a tijekom silovitog granatiranja Bogdanovaca 1. listopada poginuo je zapovjednik Filip Korof. Selo tlocrtnog oblika slova „T” ostalo je odsječena isturena utvrda u potpunom okruženju punih 40 dana — odnosno 43 dana neprekidnih borbi visokog intenziteta računajući od kraja rujna. Oko 220 do 250 slabo naoružanih branitelja — domaćih mještana, gardista 3. brigade ZNG-a („Daltona”), pripadnika HOS-a, vukovarskih „Mungosa” te policajaca iz Vinkovaca i Županje — odolijevalo je višestruko nadmoćnijoj sili te je do pada sela uništilo oko 50 neprijateljskih oklopnih vozila i izbacilo iz stroja oko 1.000 neprijateljskih vojnika.
Preokret Žarka Manjkasa – Crvenkape i borbe prsa o prsa
Očekujući brz slom odsječenog sela, JNA u srijedu 2. listopada 1991. pokreće masovni sinkronizirani napad. Iz smjera Marinaca i Petrovaca krenule su ojačana oklopno-mehanizirana i pješačka bojna (dijelovi 252. ili 211. oklopne brigade JNA uz potporu Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i četnika) s desetak tenkova M-84 i T-55 te desetak oklopnih transportera. Praćeni jakom kišom, grmljavinom i uraganskom vatrom, tenkovi su prodrli u ulice. Kuće su gorjele, broj ranjenih i poginulih branitelja opasno se približio pedesetici, a oko podneva činilo se da je selo pred padom.
U tom najkritičnijem trenutku, dok su HOS-ovci Damir Radnić i Zvone Ćurković mokri i promrzli čekali tenkove iza improviziranog zaklona kod trafostanice nasuprot crkve, pojavio se dragovoljac HOS-a iz zagrebačke Gornje Dubrave Žarko Manjkas – Crvenkapa (koji je na bojište stigao s prijateljem Stjepanom Duganom). Vukući stari ručni bacač RB M57 s nasađenom minom i samarom s granatama na leđima, Manjkas se probio kroz vrtove iza kuća do križa na raskrižju puta za Petrovce i bočnog puta iz Marinaca. Iako dotad nikada u životu nije pucao iz ručnog bacača, iz svog prvog gađanja izravno je pogodio vodeći, najsuvremeniji tenk JNA M-84. Od siline eksplozije streljiva višetonska kupola odletjela je u zrak, napravila salto i naopako se nasadila na tijelo tenka, dok je preživjeli vozač (Z. G.) iskočio kroz donji otvor u kanal te od straha dva dana i dvije noći puzao na laktovima i koljenima sve do baze u Bršadinu.
Crvenkapin pogodak izazvao je trenutačni psihološki preokret kod branitelja i paniku u redovima napadača. Puštajući oklopnjake u uske seoske ulice i uništavajući ih s boka i iz pozadine, u protunapad su krenuli gardisti „Daltona”, HOS-ovci, vinkovački i županjski policajci te domaći branitelji. Drugi tenk M-84 uletio je u minsko polje, jedan oštećeni ostao je kod nogometnog igrališta, Stjepan Kulić (2. pb) i Damir Radnić (HOS) uništili su po jedan oklopni transporter, a pripadnik MUP-a još jedan tenk M-84. Sam Žarko Manjkas – Crvenkapa tog je dana uništio ukupno četiri tenka, a u 40 dana opsade ukupno 12 neprijateljskih oklopnjaka, svrstavši se uz Marka Babića, Andriju Marića i Zdenka Horvata među četvoricu najuspješnijih protuoklopnih boraca Domovinskog rata. Ukupno je 2. listopada uništeno između 8 i 12 tenkova i transportera te izbačeno iz stroja do 100 neprijateljskih vojnika koji su u bijegu odbacivali osobno oružje. Na hrvatskoj strani poginuo je pripadnik 2. pješačke bojne Stjepan Mijić, kojeg je tenkovska granata usmrtila dok je ciljao tenk ručnim bacačem „Zolja” M80, a ranjen je Zvonko Basran – Haban.
Nada u deblokadu tinjala je do 13. listopada, kada je akcija Specijalne policije i dijelova 3. gardijske brigade prema Marincima prekinuta i zbog prolaska međunarodnog humanitarnog konvoja, što je JNA iskoristila za pregrupiranje. Nakon što je JNA 18. i 19. listopada zloupotrijebila prolazak konvoja Liječnika bez granica (koji je 19. listopada izvukao između 102 i 114 teških ranjenika iz vukovarske bolnice), od 19. listopada potpuno je presječena komunikacija između Bogdanovaca i samog Vukovara. Padom vukovarskog naselja Lužac 2. studenoga, Bogdanovci gube i posljednji taktički oslonac prema gradu.
Prije konačnog sloma, branitelji su odbili još dva velika napada. Dana 29. listopada neprijatelj je izveo taktičku varku demonstrativnim djelovanjem prema seoskom groblju, kamo se uputio dio „Daltona”, dok su Arkanovci s leđa, iz smjera Vukovara i Lušca, neopaženo prišli prvim kućama i ubili gardista 2. pješačke bojne Ivicu Ištokovića. U brutalnoj borbi prsa o prsa za obranu stacionara s ranjenicima, gardist Ilija Zirdum pogođen je sa šest ili sedam metaka u ruke i noge. Preživio je praveći se mrtvim sve dok njegovi suborci Stjepan Kulić, Zoran Strmota, Stjepan Stipanović – Đinđo i policajac Ivan Jelić – Lepi nisu neutralizirali napadače u susjednoj kući, nakon čega ga je Dane Petrović u građevinskim kolicima prevezao do stacionara. U tom su napadu ranjeni i pripadnici „Daltona” Jozo Dežić, Niko Martinović, Miroslav Gudelj, Stjepan Kulić i Mladenko Zadrić, a Arkanovci su uz teške gubitke pobjegli pod zaštitom dimne zavjese.
Novi žestoki udar uslijedio je na blagdan Svih svetih, 1. studenoga (uz nastavak 2. studenoga). Neprijatelj je ponovno vatrom po groblju pokušao zavarati obranu, dok je glavnina od 15 tenkova prodrla iz smjera Marinaca prema nogometnom igralištu, potisnuvši pričuvne policajce prema središtu sela. Branitelji su uništili dva tenka i odbili napad, no poginuo je gardist 2. pješačke bojne Damir Šimunović, Ivica Rupčić je ranjen, a zalihe protuoklopnog streljiva pale su na kritičnu razinu.
Kako je izvršena konačna okupacija Bogdanovaca 10. studenoga 1991.
Uoči nedjelje 10. studenoga, materijalni resursi obrane bili su potpuno iscrpljeni. Prema svjedočanstvu zapovjednika HOS-a Damira Radnića, u cijelom selu preostalo je svega desetak protutenkovskih sredstava — nekoliko jednokratnih bacača „Zolja” i eventualno jedno punjenje za bacač „Osa”.
Nasuprot njima, JNA je angažirala snage u jačini cijele oklopno-mehanizirane brigade s više od 1.500 vojnika. Glavninu su činile 2. proleterska gardijska mehanizirana brigada JNA pod zapovjedništvom pukovnika Dušana Lončara (koja je iz Srbije stigla 8. studenoga, a Lončar je izdao zapovijed za napad), dijelovi proleterske gardijske mehanizirane divizije, 252. oklopna brigada iz Kraljeva te postrojbe JNA iz Niša i Mačve, uz lokalnu Teritorijalnu obranu, Arkanove „Tigrove” i četničke „Bele orlove”.
Napad je započeo u nedjeljno jutro snažnom topničkom i zrakoplovnom pripremom. Dok su branitelji na punktovima pili jutarnju kavu, vezisti su javili da kreće opći napad, a glavna ofenziva razvila se oko 10 sati prijepodne istodobno iz svih pet prilaznih smjerova: iz Lušca, Petrovaca, Marinaca, Bršadina i sa strane seoskog groblja. Iz smjera Lušca prodrla je oklopno-mehanizirana bojna s potpuno novim tenkovima M-84 i transporterima BVP M-80A, koji su zaobišli zapreke na ulazu i u dvije kolone orali po mokrim poljima, dok su istodobno nadirale kolone iz Petrovaca, Marinaca i Bršadina.
Branitelji su pružili žestok višesatni otpor. Gardist Stjepan Kulić uništio je još jedan transporter, a posada protuoklopnog topa T-12 kalibra 100 mm izravnim je pogocima uništila dva tenka JNA. Dok su punili treću granatu, neprijateljski tenk izravno je pogodio top T-12 i detonacijom nakratko izbacio posadu iz stroja, no nakon dolaska svijesti posada se nastavila boriti pješačkim oružjem, dok je dio tenkova iz Petrovaca i Marinaca uletio u minska polja.
Slom je nastupio kada je ispucana i posljednja protuoklopna raketa. Tenkovi su iz blizine sustavno rušili kuću po kuću, središnje zapovijedanje se raspalo, a selo je presječeno na nepovezane džepove u kojima su se borbe vodile sve do 22 sata navečer. U završnim borbama iz sastava 2. pješačke bojne 3. gardijske brigade poginuo je Ilija Marinović, nestao je Nikola Adžić, a ranjeni su Milan Oručević, Zoran Strmota, Marko Luketić i Stjepan Kulić (ukupno su u obrani sela poginula šestorica pripadnika satnije „Daltoni”, jedan je nestao, a više od polovice je ranjeno).
„Štafeta smrti” i nadljudski podvig u noćnom proboju
Odluka o napuštanju razorenih Bogdanovaca u noći s 10. na 11. studenoga značila je borbu za golo preživljavanje pod geslom „preživi noć”. Branitelji, pokretni ranjenici i dio civila (među kojima i trudnica) izašli su iz gorućeg sela u više nekoordiniranih skupina, probijajući se kroz mrak duž rijeke Vuke prema šest kilometara udaljenom Nuštru. Za mnoge se taj put pretvorio u višednevnu kalvariju; jedna je skupina čak na samom ulazu u slobodni teritorij upala u hrvatsko minsko polje u kojem je Dane Petrović aktivirao minu.
Najtragičnija i najherojskija epizoda proboja odigrala se oko ponoći u polju ispod okupiranih Marinaca, prozvanom „polje smrti”. Skupina od 11 hrvatskih branitelja — predvođena pripadnicima HOS-a, uz gardiste 3. gardijske brigade „Kune” i 204. vukovarske brigade — koja je vodila kolonu s civilima, ušla je u gusto minsko polje. Kako bi spasili civile i suborce iza sebe, formirali su herojsku „Štafetu smrti”: koračali su prvi na čelu kolone kako bi svojim tijelima napravili siguran prolaz. Kada bi prvi branitelj nagazio na minu i pao pokošen eksplozijom, na njegovo je mjesto dobrovoljno stao sljedeći, potpuno svjestan da mu svaki idući korak donosi smrt.
Sudbina jedanaestorice heroja iz skupine „Štafete smrti” ostaje trajni simbol žrtve:
- Žarko Manjkas – Crvenkapa (HOS): Poginuo u minskom polju u noći s 10. na 11. studenoga 1991. godine; posmrtni ostaci pronađeni su 18. siječnja 2020. kod Marinaca.
- Zoran Antunović (HOS): Poginuo u minskom polju 10./11. studenoga 1991.; posmrtni ostaci naknadno su pronađeni u polju ispod Marinaca.
- Anto (Ante) Šarić (HOS): Poginuo u minskom polju 10./11. studenoga 1991.; posmrtni ostaci naknadno su pronađeni u polju ispod Marinaca.
- Stjepan Katić (204. vukovarska brigada, uz skupinu HOS-a): Poginuo u minskom polju 10./11. studenoga 1991.; posmrtni ostaci pronađeni su 18. siječnja 2020. kod Marinaca.
- Josip Knežević (204. vukovarska brigada, uz skupinu HOS-a): Poginuo u minskom polju 10./11. studenoga 1991.; posmrtni ostaci naknadno su pronađeni u polju ispod Marinaca.
- Marko Knežević (3. gardijska brigada „Kune”): Preminuo u minskom polju od posljedica teškog ranjavanja; posmrtni ostaci pronađeni su 18. siječnja 2020. kod Marinaca.
- Antun Petričić – Šokac (3. gardijska brigada „Kune”): Poginuo u minskom polju 10./11. studenoga 1991.; posmrtni ostaci pronađeni su 18. siječnja 2020. kod Marinaca.
- Tihomir Iveta – Piđo (branitelj u skupini): Teško ranjen u minskom polju i izvučen, ali je u godinama nakon rata preminuo od posljedica ranjavanja.
- Ramo Hrbatović (branitelj u skupini): Teško ranjen u minskom polju i izvučen, ali je u godinama nakon rata preminuo od posljedica ranjavanja.
- Đuro Kovačević (3. gardijska brigada „Kune”): Teško ranjen u minskom polju, preživio kao jedan od dvojice živućih svjedoka i pripovjedača u dokumentarnom filmu Štafeta smrti.
- Ivica Jurčan (HOS): Teško ranjen ležao je u minskom polju i kukuruzu 11 do 12 dana bez hrane i vode na studenoj hladnoći prije nego što su ga pronašli neprijateljski vojnici; preživio je tešku torturu u zarobljeništvu i amputaciju obiju potkoljenica te je kasnije razmijenjen.
Posmrtni ostaci četvorice heroja (Manjkasa, Petričića, Marka Kneževića i Katića), za kojima se tragalo gotovo tri desetljeća, otkriveni su u siječnju 2020. u plitkom rovu svega pedesetak metara od spomenika podignutog u njihovu čast 10. studenoga 2019. godine.
U kaosu povlačenja zabilježen je još jedan nadljudski podvig. Dok su neprijateljski vojnici već bacali bombe u podrume, dvojica teško ranjenih branitelja udružila su snage: Adam Ivkov, ranjen u glavu i privremeno potpuno slijep, podigao je na svoja leđa Tomislava Plešu, koji je bio pogođen u kralježnicu i paraliziran. Dok je Adam davao fizičku snagu koračajući kroz mrak i blato, Tomislav je s njegovih leđa bio njegove oči, navodeći ga šaptom: „Lijevo, desno, ravno, stani, lezi…” Ujutro 11. studenoga stigli su do hrvatskih položaja u Nuštru i spasili jedan drugome život, zavjetovavši se da o tome neće govoriti u javnosti.
Masovne egzekucije civila, grobnice i pravosudni epilog
Ulaskom okupatora selo je razoreno gotovo 100 posto, a katolička crkva sv. Križa iz 18. stoljeća sravnjena je sa zemljom (danas je u obnovljenom selu crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića). Preživjeli Bogdanovčani prognani su i većinom smješteni u Prognaničko naselje Rokovci, svega tri kilometra zračne linije od svojih domova, dok su u podrumima ostali stariji, bolesni i nepokretni civili koji su masovno ubijani u dvorištima i na ulicama.
Jedan od najdokumentiranijih zločina dogodio se 11. studenoga u dijelu sela pod izravnim nadzorom JNA. Deset mještana albanske nacionalnosti (rimokatolika) dovedeno je u zgradu Mjesnog ureda, gdje su starce i žene tri sata svirepo tukli, a jednu mlađu mještanku (zaštićenu svjedokinju L. B.) u više navrata izvodili i teško zlostavljali. Oko podneva je Boško Soldatović (zvani „Sole”), pripadnik čete Vojne policije 2. proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA, izveo civile ispred zgrade, naredio im da kleknu, repetirao automatsku pušku i rafalnom paljbom usmrtio devetero civila — pet žena (Đulju Barlecaj rođ. 1897., Moniku/Manike Lleshaj rođ. 1924., Mriku Barlecaj rođ. 1936., Ljulju Barlecaj rođ. 1945. i Veru Barlecaj rođ. 1950.) te četiri muškarca (Nikolu Paljušaja rođ. 1920., Kristu Lleshaja rođ. 1921., Prena Krasnićija/Krasnića rođ. 1924. i Zefa Paljušaja rođ. 1946.). Preživjela je jedino mlađa mještanka L. B., koju je u posljednjem trenutku spasio oficir JNA jer je poznavao njezina pokojnog supruga. Uz devetero strijeljanih civila, u obrani sela poginula su još dvojica Albanaca kao hrvatski branitelji, a četvorica su ranjena, zbog čega albanska zajednica u Hrvatskoj upravo u Bogdanovcima obilježava svoj središnji dan sjećanja.
Kako bi prikrili zločine, okupatori su žrtve zakapali u masovne i pojedinačne grobnice. Zaključno sa studenim 2015., na području sela ekshumirane su 74 žrtve (42 iz pet masovnih i 32 iz pojedinačnih grobnica), a 17. studenoga 2015. otkrivena je i 149. masovna grobnica u RH, dok je dio žrtava pronađen na Novom groblju u Vukovaru i kod Marinaca. Na mjesnom groblju podignuto je 2011. središnje spomen-obilježje „Ranjena golubica” za 59 ekshumiranih branitelja i civila. Prema službenim podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, identificirane žrtve po lokacijama grobnica u selu su:
- Mjesno groblje u Bogdanovcima (masovna grobnica, 14 žrtava): Đulja Barlecaj (1897.), Evica Knežević (1919.), Ivica Mažar (1919.), Nikola Paljušaj (1920.), Kristo Lleshaj (1921.), Monika Lleshaj (1924.), Pren Krasnić (1924.), Marija Mažar (1927.), Mrika Barlecaj (1936.), Ljulja Barlecaj (1945.), Petar Matić (1946.), Zef Paljušaj (1946.), Andrija Knežević (1947.) i Vera Barlecaj (1950.).
- Dječje igralište „Crvenkapa” (masovna grobnica, 11 žrtava): Tijela jedanaestorice hrvatskih branitelja pogubljenih u listopadu i studenom 1991. godine, kojima je u srpnju 1999. postavljeno zasebno spomen-obilježje.
- Ulica Žrtava Domovinskog rata – I. lokacija (masovna grobnica, 6 žrtava): Josip Dominković (1926.), Đurica Katić (1933.), Zdravka Katić (1933.), Zvonko Vuković (1939.), Ivo Križanović (1961.) i Marko Dragičević (1969.).
- Ulica bana Josipa Jelačića (masovna grobnica, 5 žrtava): Kata Ceranac (1903.), Ana Ceranac (1927.), Mato Ceranac (1928.), Ana Tadić (1930.) i Ilija Tadić (1934.).
- Ulica Žrtava Domovinskog rata kbr. 29 i 30 – 149. masovna grobnica u RH (4 žrtve, otkrivena u studenom 2015.): Josip Marijanović (1919.), Marta Grubanović (1920.), Stana Šimić (1921.) i Ana Zvonarević (1934.).
- Pojedinačne grobnice na području Bogdanovaca (32 ekshumirane žrtve): Ivka Krajina (1915.), Andrija Almaš (1932.), Rozalija Sefčik (1932.), Ivan Plum (1933.), Branko Višić (1937.), Vinko Marić (1941.), Zora Marić (1944.), Marko Penić (1947.), Silvestar Edelinski (1949.), Anđelko Sakač (1949.), Zvonko Tomašević (1954.), Stjepan Žanko (1954.), Željko Antić (1958.), Dominko Ceranac (1958.), Zoran Gotal (1958.), Zvonko Manjoš (1960.), Zvonko Ban (1962.), Tomislav Milić (1962.), Pavo Šat (1967.), Ilija Marić (1969.), Josip Jerković (1971.), Damir Vinković (1971.) te naknadno identificirani Zlatko Jakob i Jure Lukač.
Ukupan broj žrtava u izvorima varira ovisno o metodologiji evidencije (prebivalište naspram mjesta pogibije i statusa u trenutku smrti). Službeni komemorativni podaci Općine Bogdanovci i HRT-a bilježe 133 izgubljena života (od čega 89 mještana) uz još 17 nestalih osoba. Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar navodi 138 stradalih (89 mještana i 49 pripadnika HV-a i MUP-a), evidencija Ministarstva hrvatskih branitelja i časopis Hrvatski vojnik bilježe 129 odnosno 130 stradalih (89 mještana i 40 do 41 branitelja iz drugih krajeva), dok baza podataka udruge Documenta prema statusu u trenutku smrti evidentira 125 žrtava (68 vojnika, 48 civila i 9 policajaca).
Padom sela 10. studenoga JNA je s Lušca odmah pokrenula prodor prema središtu Vukovara, a nakon što je u noći s 12. na 13. studenoga propao i posljednji, četvrti pokušaj Hrvatske vojske da deblokira grad preko crte Cerić – Henrikovci – Marinci, 18. studenoga slomljena je i obrana Vukovara. Unatoč opsežnim dokazima, Viši sud u Beogradu osudio je u prosincu 2020. (pravomoćno u prosincu 2021.) jedino vojnog policajca Boška Soldatovića na 15 godina zatvora za strijeljanje devetero albanskih civila. Iako je u Srbiji u prosincu 2022. podignuta optužnica protiv zapovjednika 2. proleterske gardijske mehanizirane brigade pukovnika Dušana Lončara po zapovjednoj odgovornosti, za ubojstva desetaka ostalih hrvatskih civila, egzekuciju 11 branitelja na igralištu „Crvenkapa” i sustavno skrivanje tijela u masovnim grobnicama pravda još uvijek nije zadovoljena.