Herojska obrana Bogdanovaca bila je ključna za Vukovar 1991. Pročitajte svjedočanstva preživjelih o nadljudskoj borbi, štafeti smrti i krvavom proboju.
Borba za Bogdanovce, jedinu preostalu točku o kojoj je ovisila obrana Vukovara, odvijala se u uvjetima potpunog okruženja, nezamislivog razaranja i patnje. Šačica odvažnih branitelja punih je 50 dana odolijevala neusporedivo snažnijem neprijatelju, pretrpljevši teške gubitke, ali i nanoseći strahovite udarce agresoru. Iako je selo u studenom 1991. palo, a preživjeli su morali proći kroz pakao minskih polja i ledene rijeke Vuke u proboju, njihova nevjerojatna volja za životom i neslomljivi duh pokazali su da ni golema oklopna sila ne može slomiti srce hrvatskog vojnika, ispisavši tako najkrvavije, ali i najponosnije stranice Domovinskog rata.
Tenkovi na ulicama i presijecanje “Kukuruznog puta”
Rat je u Bogdanovce došao odmah masakra 12 policajaca u Borovo Selu, oko 5. svibnja. Zvona su zvonila, automobili su trubili i prizivali ljude na ulice. Neprijateljski tenkovi počeli su ulaziti u selo, a mještani su, nenaoružani, stali na cestu kako bi ih zaustavili. “Pero Matić prvi je legao pred tenk i rekao: ‘Možete ići dalje samo preko mene mrtvog!'” Slično je učinio i Martin Marjanović, kojeg je oficir JNA naredio pregaziti, no on se pred gusjenicama jednostavno nije micao. Bili su to tek prvi pokušaji neprijatelja da zauzme strateški važan prostor između Lušca, Vukovara i Bogdanovaca.
Padom Marinaca i Cerića početkom listopada 1991., Vukovar se našao u potpunom okruženju, a jedina komunikacija za opskrbu, poznati Kukuruzni put, bila je presječena. Od tog trenutka, Bogdanovci postaju zadnja oslona točka o kojoj je ovisila obrana Vukovara, ali i nada u moguću deblokadu. Neprijatelj je bio svjestan važnosti Bogdanovaca, posebice zbog telekomunikacijskog čvorišta putem kojeg su hrvatski branitelji presretali njihove veze.
Obrana Bogdanovaca i krvave ulične borbe
Zbog neprestane opasnosti, u pomoć selu stiže interventna grupa HOS-a. Natovareni s više od 40 kilograma protuoklopnih sredstava po čovjeku, u Bogdanovce ulaze pod kišom granata. Nastaje pravi pakao; neprijatelj je probio linije i s transporterima i tenkovima ušao duboko u naselje. Uslijedile su nemilosrdne borbe za svaku kuću i svako dvorište. To je bio prvi pokušaj proboja i osvajanja Bogdanovaca, koji se dogodio 2. listopada 1991. godine.
“Tek tada se počinjemo zvati po nadimcima i imenima, tek tada vidimo lica jednih drugih. Mislili smo da se više nikada nećemo vratiti, ali vrlo brzo smo se pribrali,” prisjeća se jedan od sudionika bitke.
Branitelji poput Žarka Manjkasa – Crvenkape, Roberta Šilića i Stjepana Miđića, gotovo samoubilačkim akcijama uništavali su neprijateljski oklop zoljama, RPG-ovima, a oni koji nisu imali oružje, na tenkove su jurišali s bocama benzina i ručnim granatama. Pogođeni tenkovi gorjeli su danima, a borba za preživljavanje nije prestajala.
Pakao stacionara i stravični zločini
Kako su borbe odmicale, gubici su postajali sve teži. Sanitet u Bogdanovcima bio je prepun teških ranjenika koje su branitelji, pod okriljem noći i uz golem rizik, u malim kombijima pokušavali prevesti Kukuruznim putem prema vukovarskoj bolnici.
S druge strane, neprijatelj prilikom privremenih upada u selo nije imao milosti ni prema civilima. Tijekom provjere kuća, branitelji su svjedočili jezivim prizorima. U jednom podrumu pronašli su masakrirane žene. “U jednom podrumu bilo je oko 25 žena… Ubili su ih, bacili jednu na drugu u podrum i unutra ubacili bombu. Nisam mogla vjerovati da ljudi ljudima to mogu raditi,” potresno svjedoče preživjeli.
Konvoj za ranjenike i izvlačenje “Jastreba”
Sredinom listopada uslijedila je poznata farsa s konvojem “Liječnika bez granica”. Jugoslavenska vojska iskoristila je međunarodne promatrače, zadržavala konvoj danima, a potom preusmjeravala kretanje kako bi usred navodnog primirja pregrupirala vlastite svježe snage. Usporedno s tim, branitelji Bogdanovaca dobili su tajni zadatak – pod jakom paljbom izvući “paket” prema Vinkovcima. “U tom procijepu između šume i potoka shvatili smo koji paket nosimo… A paket je bio Mile Dedaković Jastreb,” koji je trebao preuzeti zapovjedništvo nad obranom iz Vinkovaca. Tijekom tog izvlačenja, pred očima suboraca, poginuli su branitelji Papundek i Nikola Bogojević.
Konačni slom obrane
Svi sveti 1991. godine donijeli su jedan od najžešćih napada. Selo je danonoćno zasipano granatama, a neprijatelj je iskoristio maglu i postavio pontone preko rijeke Vuke, uvodeći stotine vojnika i tenkova obilaznim, nezaštićenim putevima. Oskudica je bila stravična; jedini top od 100 milimetara na kraju je spao na samo tri granate.
Ponude za predaju stizale su svakodnevno, no branitelji su ih ismijavali i odbacivali: “U odgovorima smo im pisali – predajemo se, dođite po nas – za dom spremni! Znali smo da se toga najviše boje.”
No, obrana više nije mogla izdržati višestruko brojniju silu. Tenkovi su rušili zapreke, vojska je palila kuće i bacala bombe u podrume. Preostali branitelji shvatili su da je kraj. “Nećemo umirati kao štakori u podrumu… Odlučili smo da idemo van,” bila je konačna odluka o napuštanju sela.
Kroz ledenu Vuku i “štafeta smrti” u minskom polju
U potpunom mraku i tišini, preostale grupe vojnika i civila krenule su u neizvjestan proboj dugačak i do 15 kilometara kroz neprijateljski teritorij prema Nuštru i Vinkovcima. Kada su otkriveni u kukuruzištima, pod rafalnom paljbom s transportera, kolone su se razdvojile u kaosu.
Dio branitelja spas je potražio prelaskom preko rijeke Vuke. “Skinuli smo se svi goli, 11. mjesec, zima, mraz, veliki minus… Od ledene vode imao sam strahovite bolove,” svjedoči jedan od ranjenika. Odmah nakon prelaska rijeke, uslijedila je nova, možda i najteža tragedija – ulazak u minsko polje. Prvi je stradao Žarko Manjkas – Crvenkapa, a zatim i ostali koji su hodali iza njega.
Teško ranjeni, izmrcvareni i promrzli, pojedini su branitelji u minskom polju i pod nadvožnjacima ležali po tjedan dana, pa i punih dvanaest dana, preživljavajući bez hrane i vode, okruženi halucinacijama, nadljudskim bolovima i neprijateljskim patrolama. Oni koji su uspjeli stići do slobodnog teritorija, donijeli su sa sobom priču o herojstvu koje nadilazi svako shvaćanje.