Frane Tente, splitski mladić, umro je u stravičnim mukama u ledu zatvora Lepoglava 1948. Njegov grijeh bio je hrvatski barjak i prkos komunističkom režimu.
Uspostava komunističke vlasti u Jugoslaviji nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945. godine označila je početak duboke, nemilosrdne društvene, političke i pravne transformacije. Taj proces konsolidacije moći Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) zahtijevao je, iz vizure novog i paranoidnog režima, potpunu i bezuvjetnu eliminaciju svih stvarnih, potencijalnih, pa čak i samo percipiranih političkih protivnika. U tom osjetljivom povijesnom razdoblju, koje karakterizira prelazak iz otvorenog ratnog nasilja u hladnu, sustavnu državnu represiju, osobite su mete novog represivnog aparata bili pripadnici poraženih vojnih formacija, politički disidenti, hrvatski intelektualci, katolički kler, ali prije svega omladina. Mladi ljudi koji su pokazivali aktivan ili čak pasivan otpor novoj, krutoj ideološkoj paradigmi, plaćali su najvišu moguću cijenu.
Slučaj Frane Tente, dvadesetogodišnjeg mladića iz Splita koji je preminuo 8. studenoga 1948. godine u Kazneno-popravnom domu Lepoglava uslijed bestijalne i nezamislive torture, predstavlja jedan od najilustrativnijih i najtragičnijih primjera funkcioniranja jugoslavenskog represivnog aparata u prvim poslijeratnim godinama. Njegovo uhićenje usred noći, montirano suđenje bez prava na obranu i konačna, surova smrt u tamnici razotkrivaju stvarni način na koji su institucije poput Uprave državne bezbjednosti (UDB-a), Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) i partijski instruiranih pravosudnih tijela funkcionirale. Djelovali su u smrtonosnoj sinergiji s isključivim ciljem fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, te konačnog uništenja političkih neistomišljenika. Smrt Frane Tente nipošto nije bila tek izolirani, nesretni incident unutar penalnog sustava, već strogo logična i planirana posljedica institucionalizirane prakse izvansudskih likvidacija putem namjerno stvorenih nehumanih uvjeta.
Formativne godine u sjeni rata: Tragedija obitelji Tente
Frane Tente rođen je 2. travnja 1928. godine u Splitu. Njegovo obiteljsko stablo bilo je duboko ukorijenjeno u dalmatinskom zaleđu i samom gradu pod Marjanom. Obitelj njegova oca, Nikole Tente, cijenjenog financijskog službenika, potjecala je iz obližnjih Mravinaca, dok je majka Darinka, rođena Čulić, bila kućanica rodom iz Splita. Sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, obitelj se trajno naselila u Splitu, u kvartu Gripe, gdje su podizali svoje brojno potomstvo u tradicionalnom kršćanskom duhu. Uz Franu, obitelj je imala sinove Maksimilijana, kojeg su odmilja zvali Smiljko, zatim Ivicu, koji je patio od teške bolesti, te Ćirila. Tu su bile i kćeri Rosica, Meri te Dubravka, čineći dom prepun dječjeg smijeha, ali i strepnje nad nadolazećim ratnim vihorom.
Split tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća bio je grad izuzetno izraženih političkih i socijalnih tenzija. Te su se duboke društvene podjele najjasnije prelamale upravo preko leđa dalmatinskih obitelji, kidajući rodbinske veze i prijateljstva. Neki historiografski i publicistički izvori spominju i najmlađeg brata Ćirila, koji je navodno poginuo u redovima partizanskog pokreta. Taj podatak zorno ukazuje na duboke ideološke i vojne rascjepe unutar same obitelji Tente, fenomen koji je bio izrazito karakterističan, ali i bolan za cijelo dalmatinsko podneblje koje je krvarilo pod talijanskom, a kasnije njemačkom okupacijom.
Kada je u travnju 1941. godine, uslijed brzog sloma Kraljevine Jugoslavije, proglašena Nezavisna Država Hrvatska, mladi je Frane Tente imao tek trinaest godina. Društvena klima u njegovom rodnom Splitu, koji je isprva bio prepušten fašističkoj Italiji zloglasnim Rimskim ugovorima, a tek nakon kapitulacije Italije 1943. nominalno integriran u NDH pod strogom njemačkom vojnom kontrolom, bila je izuzetno kompleksna i opasna. Grad je bio prožet snažnim i organiziranim partizanskim pokretom otpora, oštrim represalijama fašističkih i nacističkih trupa te postupnom mobilizacijom ustaških struktura. U takvom kaotičnom okruženju, gdje je ljudski život vrijedio malo, obiteljski su afiniteti, mladenački idealizam i snažna propaganda igrali presudnu ulogu u odabiru političkog i vojnog puta cijelih mladih generacija.
Najstariji Franin brat, Maksimilijan (Smiljko), rođen 1925. godine, završio je uglednu Klasičnu gimnaziju u Splitu te se u listopadu 1943. godine, nakon pada Italije i dolaska snaga NDH u Dalmaciju, priključuje ustašama, vođen željom za obranom hrvatske državnosti. Nedugo zatim odlazi u Zagreb, a potom na rigoroznu vojnu obuku u časničku školu u austrijski Stockerau. Završetak rata Maksimilijan je dočekao u Ustaškoj vojnici s činom dovodnika. Slijedeći bratov primjer i snažno zahvaćen tadašnjom sveprisutnom državnom propagandom NDH koja je mobilizirala mladež, Frane Tente 1944. godine, kao golobradi šesnaestogodišnjak, u Zagrebu pristupa Ustaškoj mladeži. Nedugo zatim prelazi u Ustaške jurišnike, posebnu formaciju namijenjenu vojno-političkoj obuci i djelovanju najodanije omladine. U Ustaškim jurišnicima ostao je djelovati sve do pada Splita krajem listopada 1944. godine, kada grad konačno preuzimaju partizanske jedinice, a snage NDH i njemačka vojska povlače se prema unutrašnjosti.
Križni put i krvavi povratak u “crveni” Split
Padom Splita započinje stvarna i jeziva ratna golgota maloljetnog Frane Tente. Povlači se prema Zagrebu, dijelom boraveći kod sestre Kazimire, koja je bila časna sestra u Ivanić-Gradu. Potom se u kobnom svibnju 1945. godine pridružuje onim nepreglednim, tragičnim kolonama poražene vojske i izbezumljenog civilnog stanovništva. U općem kaosu i panici, bježali su prema austrijskoj granici u nadi da će se predati zapadnim saveznicima, očajnički pokušavajući izbjeći krvavu odmazdu nadolazeće Jugoslavenske armije.
Sudbina braće Tente na takozvanom Križnom putu, u historiografiji poznatom i kao Svibanjska katastrofa, na najgori mogući način oprimjeruje svu povijesnu tragiku hrvatskog naroda te 1945. godine. Maksimilijan je s glavninom vojske zarobljen na Bleiburškom polju. Usprkos nadi u civiliziranu zaštitu, britanske vojne snage hladnokrvno su ga izručile jugoslavenskim partizanima, nakon čega mu se gubi svaki trag u šumama Slovenije. U sačuvanoj dokumentaciji UDB-e, preko njegova dosjea kasnije je hladno otisnut crveni pečat “LICE UMRLO 1945.” Postoje utemeljene povijesne pretpostavke da je strijeljan i bačen u jamu u masovnim egzekucijama tisuća hrvatskih časnika u okolici Šentvida u Sloveniji.
Mlađi Frane Tente, tada još uvijek samo sedamnaestogodišnjak, zarobljen je nedaleko od Dravograda. Tada za njega započinje mučni marš u kolonama smrti. Izložen teškoj gladi, žeđi, zaraznim bolestima i stalnim egzekucijama suputnika koji bi zaostali u koloni, preko Zagreba je dotjeran do velikog zarobljeničkog logora u Bjelovaru. Zbog činjenice da je bio maloljetan, odjeven u civilnu odjeću, a vrlo vjerojatno i zbog nedostatka bilo kakvih konkretnih optužbi za specifične ratne zločine u toj ranoj, logistički kaotičnoj fazi trijaže zarobljenika, jugoslavenske su ga vlasti krajem 1945. ili početkom 1946. godine ipak pustile na slobodu. Nakon toga, fizički iscrpljen ali duhom neslomljen, vraća se kući u rodni Split.
Ovo jezivo formativno iskustvo rata, pripadnost ustaškim omladinskim formacijama, teška psihološka trauma povlačenja i zarobljeništva, te iznad svega saznanje o nasilnoj, neosvećenoj bratovoj smrti, nepovratno su i snažno oblikovali Tentinu psihu i njegov politički svjetonazor. Povratak u komunistički Split, grad koji je proživljavao vlastitu poslijeratnu ideološku transformaciju prožetu doušništvom, strahom i noćnim odmazdama, za njega je predstavljao povratak u duboko neprijateljsko okruženje. Ovi rani životni događaji apsolutno su ključni za razumijevanje njegovih kasnijih postupaka; oni otkrivaju jasan psihološki profil mladića koji ni po koju cijenu nije bio spreman na pasivnu asimilaciju i kukavički konformizam unutar novog jugoslavenskog društvenog poretka, već je u sebi nosio duboko ukorijenjen animozitet i goruću želju za prkosom ubojicama svoga brata.
Prvi iskre otpora: Letci, grafiti i prkos totalitarizmu
Po dolasku u Split, Frane Tente pokušao je nastaviti svoj ratom naglo prekinuti normalan život, upisavši se ponovno u Klasičnu gimnaziju. Prema dostupnim izvorima, pohađao je peti, odnosno kasnije sedmi razred te ustanove. Međutim, školska okolina, baš kao i cjelokupno splitsko društvo, bila je pod strogom, gotovo paranoidnom kontrolom novih vlasti. Komunistički represivni aparat, predvođen zloglasnom OZNA-om, koja je 1946. preimenovana u UDB-u, aktivno je i brutalno suzbijao bilo kakav oblik opozicije, kritike vlasti. Posebno su bili alergični na svaki oblik hrvatskog nacionalnog identiteta koji nije bio strogo cenzuriran i usklađen s partijskom dogmom o proleterskom internacionalizmu i nametnutom “bratstvu i jedinstvu”.
Ugledni povjesničar Tomislav Jonjić, analizirajući poslijeratni otpor u Hrvatskoj, ističe kako je u tom razdoblju zavladalo razdoblje općeg straha te posvemašnje osobne i pravne nesigurnosti. Gospodarske su prilike bile izrazito teške i tegobne, s racioniranom opskrbom i agresivnim prisilnim oduzimanjem imovine pod krinkom nacionalizacije. U srednjim školama i na sveučilištima diljem Hrvatske svakodnevno je provođena agresivna marksističko-lenjinistička indoktrinacija omladine. Zabilježena su učestala i nemilosrdna izbacivanja takozvanih “nepoćudnih” učenika iz obrazovnog sustava, i to bez ikakvog redovnog sudskog ili stegovnog postupka, uz poništavanje njihovih prethodnih svjedodžbi, što je kod dijela ponosne omladine izazivalo duboku ogorčenost i tinjajući otpor.
U takvom opresivnom i zagušljivom ozračju, Tente, zajedno sa skupinom istomišljenika iz redova nekadašnje ustaške mladeži i nacionalno svjesnih splitskih gimnazijalaca, već početkom 1946. godine započinje s prvim ilegalnim aktivnostima. Iako su te aktivnosti iz današnje suvremene perspektive bile logistički i operativno iznimno skromne, pa čak naivno djetinjaste, njihov je simbolički potencijal u očima paranoičnog režima, koji je svugdje vidio unutarnjeg neprijatelja, bio ogroman. Prema deklasificiranom dosjeu UDB-e (f. 409, SUP za Dalmaciju, Dosje Frane Tente, br. 44015), kojeg je vrlo detaljno istražila i publicirala povjesničarka dr. sc. Blanka Matković, Tente je u ožujku 1946. donio odluku o tajnom tiskanju i bacanju letaka po mračnim ulicama Splita. Njegov primarni motiv, kako je detaljno zabilježeno u kasnijim Udbinim zapisnicima sa saslušanja, bio je izravno i drsko prkositi narodnim vlastima te dokazati UDB-i da nacionalna hrvatska mladež i dalje postoji, da nije uništena na Križnom putu i da će se “jednog dana opet pojaviti”.
Sadržaj tih opasnih letaka odražavao je izravnu i oštru antikomunističku retoriku karakterističnu za to mračno povijesno vrijeme. Tente je osobno izradio oko pedesetak letaka na kojima je rukom pisalo: “Dolje diktatura crvenih oligarha”, “Doli razbojnik i kovač Tito”, “Doli komunizam rušilac kulture”, te specifičan letak nazvan “Udarnički rad”, koji je hrabro i ironično tematizirao iznimno loše financijsko i gospodarsko stanje radništva u novoj, navodno radničkoj Jugoslaviji. U te je iznimno opasne akcije uvukao i svog vršnjaka i rođaka Vjekoslava Matijevića, s kojim je pod okriljem noći umnožavao i distribuirao materijale poput letaka “Hrvatski narode Dalmacije” te letak “Hrvatski narode”, koji je Matijević kompilrao koristeći preostalu zabranjenu literaturu iz doba NDH.
Radikalizacija Tentina otvorenog prkosa kulminirala je u vrelo ljeto iste godine. Povodom imendana ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koji je padao na 13. lipnja, Tente je odlučio izvesti prvu javnu diverziju. Na pročelju zgrade splitske realne gimnazije u samom središtu grada, uz pomoć šablone koju je navodno izradio njegov prijatelj poznat pod nadimkom Rudolf “Švabo”, oslikao je Pavelićev lik uz istaknuto, veliko slovo “U”. Ovaj čin bio je izravna i nepatvorena javna provokacija apsolutne komunističke vlasti u srcu “crvenog” Splita, čin koji okrutni režim nije mogao i nije smio ignorirati bez da pokaže slabost.
Posljedice ovog čina bile su očekivano brze i surove. Agenti UDB-e su u noći s 19. na 20. srpnja 1946. godine, oko ponoći, upali u Tentin obiteljski dom. Sačuvane arhivske zabilješke UDB-e beskrajno cinično svjedoče o tom nasilnom događaju navodeći kako su “organi UDB-e propisno kucali na vrata spomenutog stana” te izvršili detaljan pretres nakon kojeg je izbezumljeni Tente uhićen. Tente je u mračnim ćelijama zloglasnog splitskog istražnog zatvora proveo nekoliko tjedana. Prošao je kroz višekratna, višesatna i fizički iscrpljujuća ispitivanja u kojima su iskusni agenti UDB-e nastojali batinama iz njega izvući imena suradnika i razotkriti širu organizacijsku mrežu otpora.
Fascinantna je povijesna činjenica da je nakon ovog teškog istražnog pritvora Tente ipak pušten na slobodu, te mu je čak prividno omogućen nastavak redovnog školovanja u Klasičnoj gimnaziji. No, to puštanje na slobodu nipošto nije bio čin nikakve pravosudne milosti ili nedostatka dokaza, već prepoznatljiva, proračunata taktička operacija represivnog aparata. UDB-a ga je jednostavno stavila pod strogu i neprekidnu operativnu prismotru. Iz pronađenih arhivskih bilješki sasvim je jasno da je UDB-a vrbovala nekoga od njegovih bliskih poznanika iz škole ili kvarta za doušnika, nadajući se da će preko Tente, pedantno prateći njegovo svakodnevno kretanje i kontakte, razotkriti znatno širu mrežu “protunarodnih elemenata” i potencijalnu operativnu povezanost s naoružanim križarskim skupinama koje su tada još uvijek aktivno djelovale u nepristupačnom zaleđu Dalmacije i kršu Hercegovine.
Ilegalna omladina: Osnivanje Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) u Splitu
Unatoč stalnom, opresivnom nadzoru agenata UDB-e i recentnom, bolnom iskustvu zatvora i batina, strah od represije nije ugasio Tentin mladenački bunt. Naprotiv, nepravda ga je gurnula u još organiziranije i riskantnije oblike ilegalnog djelovanja. U drugoj polovici 1946. godine, a posebice tijekom duge zime početkom 1947. godine, u Splitu se inkubira i naposljetku službeno formira ilegalna organizacija koja preuzima ponosni naziv Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Ovdje je važno naglasiti jasnu historiografsku distinkciju: ova lokalna omladinska skupina nastala u specifičnim uvjetima poslijeratnog Splita nema apsolutno nikakve izravne operativne ni organizacijske veze s istoimenim političkim pokretom (HOP) kojeg će tek jedno čitavo desetljeće kasnije, 1956. godine, u dalekom Buenos Airesu osnovati odbjegli Ante Pavelić.
Ova splitska skupina konspirativno se sastajala pod okriljem noći po privatnim kućama i stanovima diljem grada, najčešće u skromnom domu Jelke Betice. Tamo su grozničavo razmjenjivali zabranjene vijesti, sanjali o uspostavi slobodne, neovisne i demokratske hrvatske države, te dogovarali primitivne, ali hrabre metode otpora sveopćem komunističkom teroru koji ih je gušio. Analiza demografskog profila ove skupine otkriva da se radilo pretežno o vrlo mladim ljudima, mahom idealistima, gimnazijalcima, studentima i bogoslovima. Prosječna dob muškog dijela članstva bila je jedva 20 godina, a logističku podršku pružali su im tek rijetki stariji članovi koji su imali hrabrosti suprotstaviti se sistemu.
Zora nad Marjanom: Hrvatska trobojnica bez crvene zvijezde
Apsolutni vrhunac ilegalnih aktivnosti ove hrabre omladinske skupine zbio se u praskozorje 10. travnja 1947. godine. Ovaj je datum u to vrijeme nosio tešku i iznimno kompleksnu simboličku težinu jer je predstavljao šestu obljetnicu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, iz perspektive mlađahnih članova HOP-a, 10. travnja nije nužno predstavljao puko fašističko i totalitarno veličanje propalog režima, već krik za hrvatskom državnošću. Desetljećima kasnije, u napokon dočekanoj slobodnoj Hrvatskoj, o pravim je motivima posvjedočio poznati odvjetnik i tada jedini preživjeli član marjanske akcije, Nikola Pensa:
“Sanjali smo slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru… Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.”
Lokacija diverzije bio je Telegrin, prvi i najviši vrh brda Marjan. Marjan je za sve generacije Splićana oduvijek bio mnogo više od puke geografske odrednice ili šume; to je mjesto duboke emocionalne, urbane i kulturne identifikacije. U poslijeratnoj, rigidnoj komunističkoj Jugoslaviji, na samom vrhu Marjana postavljen je visoki drveni štandarac s kojeg se demonstrativno i moćno vijorila velika jugoslavenska zastava s istaknutom krvavo crvenom zvijezdom petokrakom. Dominirala je vizurom grada kao ultimativni, zlokobni simbol nove apsolutističke vlasti. U večernjim satima 9. travnja 1947., Nikola Pensa i Frane Bettini, kao glavni inicijatori, otišli su u siguran dom Jelke Betice gdje su grozničavo dogovarali posljednje detalje ovog odvažnog, ali smrtonosnog plana.
U rano jutro 10. travnja, neposredno prije prvog svitanja, skupina mladića – u kojoj su najaktivniju i najriskantniju ulogu imali Frane Bettini kao idejni začetnik, Frane Tente i Vjekoslav Matijević – neopaženo se kroz šumu popela na sam vrh Marjana. Munjevitom akcijom, u tišini, skinuli su jugoslavensku državnu zastavu i umjesto nje visoko na jarbol podigli masivni, čak 18 metara dugački hrvatski barjak – tradicionalni crven-bijeli-plavi, potpuno čist, bez ikakvog ideološkog znakovlja, odnosno bez socijalističke zvijezde petokrake.
Prema usmenoj predaji i nekim pronađenim povijesnim dokumentima, ovu impresivnu zastavu u potpunoj je tajnosti tjednima šila dvadesetogodišnja članica grupe Borica Jonić. Zanimljiv je i tragičan povijesni paradoks da je njezin rođeni brat bio proslavljeni partizanski komandant i narodni heroj Ante Jonić, dok joj je drugi brat prethodno poginuo boreći se u ustašama. To iznova i na najslikovitiji, najkrvaviji način svjedoči o dubokim, bratoubilačkim rascjepima koji su nemilosrdno razdirali dalmatinske obitelji tih godina.
Podizanje čiste hrvatske trobojnice nad “crvenim” Splitom 1947. godine predstavljalo je nezapamćen šok i pljusku za lokalno i regionalno komunističko rukovodstvo, kao i za arogantni vrh lokalne OZNA-e. Grad u kojem je nova okrutna vlast vjerovala da drži potpunu kontrolu nad masama i umovima, odjednom je osvanuo okupan bojama zabranjenog nacionalnog ponosa. Bio je to čin izravnog, gotovo drskog prkosa koji je ozbiljno i javno narušio strogo kontroliranu sliku apsolutne političke poslušnosti i nametnutog jednoumlja u Dalmaciji.
Reakcija službenog, režimskog tiska bila je, očekivano, histerična i huškačka. Režimske novine, predvođene dnevnikom Slobodna Dalmacija, taj su hrabri omladinski čin okarakterizirale kao zlokobno i terorističko “vješanje ustaške zastave”. Skupinu su također lažno optužili za kidanje slike partizanskog heroja Ive Lole Ribara u gradu, a samu akciju proglasili najtežim “izdajstvom ostataka fašizma”, etiketirajući mlade počinitelje kao izravne neprijatelje naroda, bandite i “protunarodne elemente” koje treba nemilosrdno zgaziti.
UDBA uzvraća udarac: Montirani proces i drakonske kazne
Odgovor represivnog državnog aparata na ovu ideološku diverziju bio je trenutačan, nemilosrdan i sveobuhvatan. Istraga je pokrenuta istog tog jutra, a UDB-a je aktivirala cjelokupnu svoju terensku operativu u masovnoj, brutalnoj potrazi za počiniteljima. Razgranata i plaćena mreža režimskih doušnika, dugo instruiranih za praćenje “reakcionarnih” krugova u Splitu, brzo je urodila plodom. Prvi je, već 29. travnja, lociran i uhićen inicijator akcije, Frane Bettini. Uslijedila je brza lančana reakcija noćnih uhićenja na temelju iznuđenih, krvlju plaćenih iskaza. Do 18. svibnja 1947. godine, svih dvanaest članova ove ilegalne skupine, uključujući i devetnaestogodišnjeg Franu Tentu, nalazilo se zatvoreno u mračnim, vlažnim i hladnim ćelijama splitskog istražnog zatvora, kolokvijalno poznatog kao pržun.
Ispitivanja u zloglasnim podrumima UDB-e bila su obilježena stravičnim, neljudskim metodama iznuđivanja priznanja, koje su uključivale dugotrajnu deprivaciju sna, brutalno premlaćivanje, stravično psihološko zlostavljanje i izravne prijetnje smrću. Frane Tente je na službenom saslušanju 18. svibnja 1947. godine, u očajničkom pokušaju zaštite sebe i ostalih, čak formalno izjavio da je svoj posljednji iskaz dao tek nakon puna četiri sata neprekidnog, fizički iscrpljujućeg ispitivanja. Kasnije je zabilježeno njegovo stravično priznanje da ga je dao isključivo iz paničnog straha da ga prethodni, batinama iznuđeni iskazi, kao i iskazi drugih slomljenih suokrivljenika, ne terete još teže i ne odvedu pred streljački vod. Već idućeg dana, 19. svibnja 1947., načelnik Odjeljenja UDB-e za oblast Dalmacije, major Nikola Repanić, oslanjajući se isključivo na te krvlju iznuđene izjave, podnosi službenu kaznenu prijavu Javnom tužitelju oblasti Dalmacije.
Pravni temelj za ovo krvavo suđenje, kao i za tisuće drugih sličnih montiranih političkih procesa diljem poslijeratne Jugoslavije, bio je drakonski Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države. Ovaj zakon bio je specifičan po svojoj iznimno rastezljivoj i namjerno nejasnoj definiciji pojma “zločin”. Zakon je u svom drugom članku rigorozno sankcionirao svaku, pa i najmanju, najbezazleniju radnju usmjerenu na “ugrožavanje postojećeg državnog uređenja FNRJ ili osnovnih demokratskih, političkih, nacionalnih i ekonomskih tekovina oslobodilačkog rata”. Za razliku od kaznenih zakona u demokratskim društvima koji primarno sankcioniraju dokazano fizičko nasilje i terorizam, ovaj je zakon izravno, pod prijetnjom najtežih kazni smrti ili robije, kriminalizirao svaku oporbenu riječ, “neprijateljsku” propagandu, distribuciju običnih letaka, pisanje parola ili bilo kakvo javno iskazano “podrivanje”. Ovaj legislativni okvir bio je glavno, institucionalizirano oružje UDB-e za organiziranje pravosudnih farsi usmjerenih protiv svih oponenata.
Suđenje dvanaestorici preplašenih, ali ponosnih omladinaca održano je pred Okružnim sudom srednje Dalmacije u Splitu. Presuda je izrečena rekordno brzo, već 27. svibnja 1947. godine. Sama brzina donošenja presude – svega devet dana nakon uhićenja posljednjeg člana – nepobitno i zorno svjedoči o potpuno montiranom, prijekom karakteru sudskog procesa i apsolutnom izostanku bilo kakvog elementarnog prava na pravednu obranu. Vijećem je predsjedao režimski sudac Luka Antičević, čovjek zadužen isključivo za provođenje krvavih partijskih direktiva u pravosudni epilog.
Optužnica je HOP-ovce teretila za niz nevjerojatno i maštovito konstruiranih kaznenih djela: da su organizirano “podrivali FNRJ”, tiskali letke protudržavnog sadržaja, pisali antikomunističke parole (“Doli Tito”), te da su aktivno pripremali i dizali oružanu bunu među seljacima u obližnjoj Žeževici – što je optužba potpuno i smiješno nesrazmjerna moći nekoliko naoružanih samo idealizmom srednjoškolaca. Unatoč neoborivoj činjenici da su gotovo svi okrivljenici bili tek djeca, pravosudni aparat prema njima nije pokazao nimalo milosti. Frane Tente osuđen je na drakonske tri godine strogog zatvora s prisilnim radom (uz navode o preinaci na petogodišnju kaznu). Frane Bettini dobio je nevjerojatnih 10 godina teške robije.
Pakao Lepoglave: Tvornica smrti pod upravom Josipa Špiranca
Nakon izricanja pravomoćne političke presude u Splitu, započeo je posljednji, najkrvaviji čin tragedije maloljetnog Tente. Mladić je u teškim okovima sproveden iz rodnog Splita prvo u tranzitni zatvor u Šibeniku, a zatim je u nehumanom transportu deportiran u zloglasni Kazneno-popravni dom Lepoglava.
KPD Lepoglava je, uz Staru Gradišku, predstavljala epicentar i glavni krvavi simbol stradanja, mučenja i tihih likvidacija hrvatskih domoljuba. Upravitelj ove zatvorske tvrđave u vrijeme kada je Frane Tente onamo doveden bio je nemilosrdni bojnik KNOJ-a, Josip Špiranec. Njegova se apsolutistička vlast oslanjala na strogu hijerarhiju neopisivog terora; Špirančev izravni nadređeni i nalogodavac za opće smjernice postupanja bio je visoki komunistički dužnosnik Josip Manolić.
Vladavina Josipa Špiranca ostala je u kolektivnom pamćenju Hrvata kao apsolutni sinonim za patološki sadizam. Lepoglava pod njim nije bila zatvor, već industrijski pogon za mljevenje ljudskih kosti, gdje su likvidacije provođene iznimno lukavo – pod krinkom bolesti i iscrpljenosti. Sam Špiranec posjedovao je mračnu, psihopatsku strast prema inženjeringu mučenja; osobno je dizajnirao nehumane željezne okove od 12, 20 i 50 kilograma kojima su sputavani nedužni kažnjenici. Pouzdani povijesni izvori terete Špiranca da je pod njegovom izravnom upravom živote u najtežim mukama izgubilo više od 200 hrvatskih političkih zatvorenika. Milicionari su zatvorenike rutinski tukli drvenim toljagama, vješali ih lancima za strop ćelija tako da im noge ne dotiču pod, uzrokujući pucanje zglobova, a mnogi su potajno ubijani u noći, a tijela bacana u pješčaru.
Iako se službena penološka doktrina FNRJ licemjerno pozivala na “prevaspitavanje”, takozvani “nepopravljivi elementi” – hrvatski intelektualci, katolički kler i radikalna nacionalna omladina – sustavno su izdvajani za biološko uništenje. Mladi Frane Tente, zbog svog ponosa i hrvatskog barjaka na Marjanu, odmah je svrstan u ovu kategoriju obilježenih za smrt.
Ledena samica: Stravična tortura i mučenička smrt Frane Tente
Tijekom surove, nezamislivo hladne zime s 1947. na 1948. godinu, po izravnoj usmenoj zapovijedi zloglasnog Špiranca, Frane Tente istrgnut je iz redovne zatvoreničke rutine i bačen u zloglasnu samicu. Način na koji je ovo dijete mučeno svjedoči o duboko perfidnoj metodi egzekucije koja komunistima nije prljala ruke barutom.
Stražari su, usred ledene zime, devetnaestogodišnjem Frani zapovjedili da sa sebe skine svu odjeću, ostavivši ga samo u tankom donjem rublju. Na gole, smrznute noge fiksirali su mu teške, hladne željezne okove. Odvukli su ga u mračnu ćeliju u kojoj na prozorskom oknu namjerno nije bilo stakla, ostavljajući ga potpuno izloženog ledenim zimskim vjetrovima. Da bi sadizam bio potpun, stražari su pod ćelije izdašno zalili vodom, koja se na debelim minusima brzo pretvorila u neprobojni sloj leda.
Mladi je Tente danima, potpuno sam, bio prisiljen bosi stajati na golom ledu, bez ikakve nade, deke ili topline. Njegovo izgladnjelo, batinama slomljeno tijelo grčilo se od stravične hipotermije. U nezamislivim mukama potpunog zatajenja organizma, Frane Tente preminuo je 8. studenoga 1948. godine, ne dočekavši svoj 21. rođendan. Cinično medicinsko izvješće potpisano od strane ubojica navelo je uzrok smrti kao upalu mozgovne opne i tuberkulozu pluća, maskirajući namjerno ubojstvo smrzavanjem u prirodnu smrt.
Tijelo preminulog Frane Tente, lišeno svakog ljudskog i kršćanskog dostojanstva, po kratkom je postupku tajno zakopano kako njegova obitelj nikada ne bi imala grob na kojem bi mogla zapaliti svijeću, te kako bi se zatrlo sjećanje na njegovu žrtvu. Mjesto njegova vječnog počivališta i danas je nepoznato. Istinu o njegovim zadnjim danima obitelji je puno kasnije, šaptom, prenio njegov suborac Vjekoslav Matijević. U ledu Lepoglave umro je mladić čiji je jedini grijeh bio taj što je previše volio Hrvatsku.