Draganićki Mrzljaki pamte 8. studenoga 1991. kao najcrnji dan 129. brigade HV-a, kada je zračni napad JNA odnio živote sedamnaestorice hrabrih branitelja.
Zračni napad na Draganićke Mrzljake 8. studenoga 1991. godine nije bio samo brutalan vojni udar, već duboko perfidna akcija omogućena izdajom, koja je rezultirala najvećim pojedinačnim gubitkom života na karlovačkoj bojišnici. Unatoč nezamislivom gubitku sedamnaestorice mladih života i trajnoj nepravdi zbog izostanka pravosudnog epiloga, ova je tragedija umjesto slamanja morala postala katalizator neviđene vojne proaktivnosti 129. brigade HV-a. Njeni su pripadnici svojim herojstvom i krvlju zauvijek stabilizirali obrambeni pojas Karlovca i Korduna, a Draganićki Mrzljaki danas stoje kao trajni spomenik ultimativne žrtve i nesalomljivog duha hrvatskog vojnika u Domovinskom ratu.
Pozadinska baza i lažni osjećaj sigurnosti u zaleđu
Jesen ratne 1991. godine na karlovačkom području donijela je svakodnevna razaranja, neprestanu neizvjesnost i teške borbe na prvim crtama bojišnice. Grad Karlovac bio je pod stalnim udarima, a obrambene linije na Turnju doslovno su predstavljale posljednji bedem koji je branio daljnji prodor neprijatelja prema samom srcu Hrvatske. U takvim ekstremnim uvjetima ratovanja, Draganićki Mrzljaki, mirno naselje smješteno uz vitalnu cestovnu komunikaciju sjeverno od Karlovca prema Zagrebu, funkcionirali su kao dragocjena pozadinska baza i logističko okupljalište.
Ove su specifične lokacije bile strateški namijenjene za smještaj, nužno pregrupiranje, prijeko potreban odmor i kratku, ubrzanu obuku trupa koje su se u iscrpljujućim smjenama rotirale s prve, vatrene linije karlovačke bojišnice. U drvenim barakama, koje su u mirnodopsko vrijeme pripadale karlovačkom komunalnom poduzeću “Vodoprivreda”, bili su privremeno smješteni umorni, ali odlučni pripadnici 1. satnije 2. bojne 129. brigade Hrvatske vojske. Vojnici su se nalazili u ključnoj fazi operativne pripreme neposredno prije planiranog upućivanja na izravne linije sukoba u samom gradu i na kritičnom području Turnja. Vladalo je privremeno zatišje, a drvene barake u Draganiću pružale su iluziju sigurnosti daleko od direktne artiljerijske vatre.
Kobni petak i perfidna izdaja iz sjene
Petak, 8. studenoga 1991. godine, ostao je krvavim slovima upisan kao crni dan u hrvatskoj vojnoj povijesti. Bio je to dan obilježen brutalnim i sinkroniziranim djelovanjem ratnog zrakoplovstva JNA diljem cjelokupnog hrvatskog teritorija. Dok su se iznad Paga odvijali dramatični, višesatni zračni napadi na Paški most s jasnim ciljem potpunog prekida jedine preostale komunikacije između Dalmacije i sjeverne Hrvatske – pri čemu je iznad samog mosta u formacijama kružilo i do dvanaest neprijateljskih aviona – na kontinentalnom dijelu pažljivo je pripreman stravičan udar na karlovačko zaleđe. Iz zloglasne podzemne baze Željava kod Bihaća poletio je smrtonosni par borbenih zrakoplova MiG-21 iz sastava 125. lovačke avijacijske eskadrile.
Oko 14 sati, u drvenom objektu u Draganiću nalazilo se stotinjak hrvatskih branitelja. Bilo je to vrijeme neposredno nakon podnevnog objeda, dragocjeno vrijeme kratkog predaha prije polaska na stražu i nastavka teških vojnih zadaća. Na temelju kasnijih detaljnih povijesnih istraživanja, mukotrpnih rekonstrukcija letova i potresnih svjedočanstava, sa sigurnošću se pretpostavlja da je točna lokacija postrojbe kompromitirana. “Napad je iniciran na temelju izdajničke telefonske dojave takozvane ‘pete kolone’, što je omogućilo neprijateljskom zrakoplovstvu izvođenje iznimno preciznog navođenog napada na privremeni smještaj,” složni su vojni analitičari u ocjeni ovog događaja. Izdaja iznutra neopozivo je zapečatila sudbinu brojnih hrvatskih obitelji.
Zračni teror: Krvavi udar iznad Karlovca
Prema svjedočanstvima preživjelih pripadnika brigade, pristup neprijateljskih zrakoplova izveden je s jasnom intencijom prikrivanja, koristeći perfidnu taktiku izbjegavanja rane zvučne i vizualne detekcije. Pripadnik brigade Mile Hudorović, koji je u samom trenutku napada s kolegom Ivanom Brajkovićem prao vojničke posude na otvorenom prostoru neposredno izvan barake, uočio je zrakoplov koji je najprije zloslutno kružio na velikoj visini, potpuno izvan dosega standardnog pješačkog naoružanja kojim je postrojba tada raspolagala.
Taktički obrazac pilota bio je hladnokrvno osmišljen za maksimalno uništenje bez upozorenja. Uključivao je naglo obrušavanje uz gašenje motora ili drastično smanjenje potiska, čime je eliminiran zvučni znak upozorenja koji bi vojnicima dao dragocjene sekunde za potragu za zaklonom. Nakon tog zlokobnog, nečujnog poniranja, zrakoplovi su iz smjera juga ekstremno velikom brzinom ušli u brišući borbeni nalet.
Od pet neselektivno ispaljenih nevođenih projektila s prvog zrakoplova, jedan je ostvario izravan, katastrofalan i fatalan pogodak točno u samo središte drvene zgrade. Taj je trenutak, precizno zabilježen između 14:00 i 14:05 sati, zauvijek zaustavio vrijeme u Draganiću.
Detonacija koja je zauvijek promijenila povijest bojišnice
Objekt komunalnog poduzeća, izgrađen prvenstveno od lako zapaljivog drveta i velikih staklenih površina, nije pružao apsolutno nikakvu kinetičku niti balističku zaštitu od ovakve vrste razornog oružja. Snažna, zaglušujuća detonacija u djeliću sekunde baraku je pretvorila u smrtonosni oblak lomećeg stakla, usijanog i letećeg drveta, crijepa i oštrog, razderanog željeza. Preživjeli vojnici koji su se nalazili u neposrednoj blizini zgrade bili su doslovno zasuti tonama zemlje i oštrih krhotina, silovito odbačeni na tlo udarnim valom.
Oni koji su imali nesreću nalaziti se unutar same barake bili su izloženi stravičnim učincima eksplozije od kojih nije bilo spasa. “Pukim slučajem prošao sam neozlijeđen, no stravični prizori trenutne smrti desetaka mojih suboraca zauvijek su ostali urezani u moje sjećanje,” posvjedočio je kasnije Dražen Ljubenko, jedan od nevjerojatno rijetkih preživjelih vojnika koji se nalazio u unutrašnjosti zgrade u samom epicentru udara.
Nakon ovog razornog udara na Draganićke Mrzljake, isti su zrakoplovi bespoštedno nastavili sa svojim borbenim djelovanjem. Uputili su se prema bazi Hrvatske vojske u obližnjem Mahičnom i Goršćacima. U Mahičnom se neposredno oko lokalnog vatrogasnog doma nalazilo gotovo 200 hrvatskih vojnika. Pukom srećom i grubom greškom u navođenju od strane pilota, smrtonosni projektili su promašili taj primarni cilj i detonirali u obližnjem, nenaseljenom polju, čime je izbjegnuta vojna tragedija još enormnijih proporcija. Istoga dana zrakoplovstvom je raketiran i lovački dom u Draganiću, dok je uži prostor grada Karlovca pretrpio masovni, stravičan topnički udar s ispaljenih preko tisuću razornih granata iz neprijateljskog okruženja.
Identifikacija u ruševinama i herojski napori saniteta
Zračni udar na Draganićke Mrzljake nepobitno predstavlja najcrnji dan u operativnom djelovanju 129. brigade, te događaj bez ikakvog presedana u cjelokupnoj povijesti Domovinskog rata na karlovačkoj bojišnici. Nikada prije, a ni kasnije na tom osjetljivom području u samo jednoj sekundi nije poginuo tako veliki broj hrvatskih branitelja. Pod tinjajućim ruševinama drvene barake na mjestu je stravičnom smrću život izgubilo 17 hrvatskih vojnika, dok je više od dvadeset branitelja pretrpjelo teže ili lakše tjelesne ozljede, tragične amputacije udova i teška, trajna oštećenja sluha.
Ova je tragedija ugasila živote boraca iz najrazličitijih dobnih i društvenih skupina, a njihova imena zauvijek su upisana u temelje slobodne Hrvatske. Živote su izgubili: Josip Begović, Stjepan Belavić, Dragutin Bezjak, Damir Butković, Janko Galović, Milivoj Horvatić, Josip Knez, Slavko Loknar, Josip Luke, Zdravko Mejaški, Josip Miškulin, Stjepan Perak, Damir Petančić, Željko Pudina, Branimir Stipetić, Mirko Vejnović i Dražen Žilić. Najmlađa žrtva ovog bezumnog i surovog raketiranja bio je tek devetnaestogodišnji dragovoljac Branimir Stipetić, iznimno perspektivni strojarski tehničar pred kojim je stajao planirani fakultetski studij, čiji su životni snovi i ambicije brutalno prekinuti.
Kaotična situacija neposredno nakon eksplozije zahtijevala je promptnu i hrabru reakciju sanitetskih i spasilačkih službi, koje su djelovale pod golemim pritiskom i stalnom prijetnjom ponovljenog zračnog napada. Načelnik saniteta 129. brigade, dr. Nikola Car, u bolnici na Švarči idućeg je dana preuzeo i koordinirao iznimno tešku, mučnu i traumatičnu zadaću identifikacije unakaženih tijela. Zbog razorne siline eksplozije, dubokog kratera i teških deformacija uslijed visoke temperature izgaranja, identifikacija većine poginulih potrajala je satima. Do podneva sljedećeg dana sa sigurnošću je identificirano tek osam boraca, dok je iznimno složen postupak za ostalih devet heroja bio još u mučnom tijeku.
Pravda koja se još uvijek čeka: Nekažnjeni ratni zločin
Ova besmislena destrukcija ostavila je duboku i trajnu kolektivnu traumu, kako u redovima oružanih snaga, tako i među lokalnim civilnim stanovništvom te zauvijek neutješnim obiteljima poginulih. Pitanje individualne kaznene i zapovjedne odgovornosti za zračne napade i ratne zločine izvedene iz letjelica JNA jedno je od najkompleksnijih i najfrustrirajućih područja pravnih istraživanja unutar Domovinskog rata. Fizička udaljenost pilota, enormna brzina letjelica i nedostatak izravnog materijalnog dokaza na tlu često drastično otežavaju identifikaciju samih počinitelja.
Međutim, u slučaju napada na šire karlovačko područje i specifično na bazu u Draganiću, hrvatske su obavještajne službe došle do neprocjenjivih operativnih podataka zahvaljujući izuzetnoj obavještajnoj akviziciji. Ključni proboj u istrazi ostvaren je u travnju 1992. godine, kada je tadašnji zapovjednik 125. lovačke avijacijske eskadrile JNA, pilot Antun Somborac, napustio neprijateljske redove i hrabro pristupio bihaćkoj zrakoplovnoj grupi u formiranju. Tom prilikom, Somborac je hrvatskom časniku Željku Marinkoviću i generalu Imri Agotiću dragovoljno predao svoje dvije autentične radne bilježnice i iznimno detaljnu fotokopiju dnevnika letenja iz baze Željava. Ti su inkriminirajući dokumenti, koji su pokrivali ratne letove tijekom eskalacije sukoba 1991. godine, proslijeđeni Sigurnosno-informativnoj službi (SIS) MORH-a na daljnju obradu i analizu.
Analitičkom dekonstrukcijom dnevnika letenja, hrvatske službe došle su do frapantnih podataka. U službenim vojnim zabilješkama eksplicitno je stajalo kako je napad na Draganićke Mrzljake izveo borbeni par zrakoplova MiG-21 u kojem su letjeli piloti Josip Barunović i Emir Šišić. Iako je Barunović, nakon što su podaci 2022. godine dospjeli u širu javnost, uputio službeni demanti tvrdeći da su podaci podmetnuti od strane zloglasne Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, Šišić je nedugo nakon ovog događaja stekao trajnu međunarodnu osudu i zatvorsku kaznu pred talijanskim i hrvatskim pravosuđem zbog bezumnog obaranja nenaoružanog helikoptera promatračke misije EZ-a.
S formalno-pravnog gledišta, nadležna pravosudna tijela, uključujući Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, suočavala su se sa sustavnim i nesavladivim problemom potpunog izostanka suradnje srbijanskih vlasti i fizičkom nedostupnošću osumnjičenika. Eklatantan primjer ovakvog obrasca nekažnjivosti jest i napad na Banske dvore; optužnice su podignute tek 2017. godine, uz međunarodne tjeralice koje ne daju rezultate jer su optuženi zaštićeni državljanstvom Republike Srbije. Istovjetna pravna paraliza prati i slučaj masakra 17 vojnika u Draganićkim Mrzljakima, ostavljajući ovaj iznimno teški ratni zločin bez ikakvog adekvatnog pravosudnog epiloga.
Snažan ofenzivni odgovor i preuzimanje inicijative
Analizirajući vojne reperkusije drugog i trećeg reda, postalo je kristalno jasno kako je katastrofa u Draganiću izazvala radikalne i prijeko potrebne promjene u operativnom ponašanju svih postrojbi Hrvatske vojske na tom potezu. Koncentriranje čitave jedne pješačke satnije u nezaštićen, vizualno izrazito uočljiv drveni objekt potvrdilo je tragično nepostojanje pune svijesti o golemim mogućnostima neprijateljskog zračnog izviđanja. Odmah nakon ovog mučnog incidenta, zapovjedništva su implementirala najstrože sigurnosne protokole. Strogo je zabranjeno zadržavanje većih grupacija ljudstva u neadekvatnim strukturama, nametnuta je rigorozna maskirna disciplina te su maksimalno intenzivirani obavještajni napori u lociranju izdajničkih petokolonaških mreža.
No, daleko najvažnija i najupečatljivija posljedica ove tragedije bila je ona duboko psihološka i motivacijska. Iako je primarni cilj raketiranja bio potpuno slamanje ofenzivnih kapaciteta i borbenog morala novoosnovane 129. brigade, na terenu se dogodilo upravo suprotno. Umjesto paralizirajućeg defetizma i panike, brigada je u tjednima koji su uslijedili demonstrirala iznimnu borbenu proaktivnost i nevjerojatan ofenzivni elan, pretvarajući golemu tugu u pogonsko gorivo za obranu domovine. Već krajem studenoga, 129. brigada započinje s hrabrim napadnim djelovanjima usmjerenim na eliminaciju unutarnje prijetnje – neutralizaciju preostalih, teško naoružanih neprijateljskih vojarni oko Karlovca, prvenstveno onih u Gornjem Mekušju i Kamenskom.
Pripadnici brigade odvažno su preuzeli taktičku inicijativu te su 21. studenoga 1991. oslobodili veliki industrijski prostor tvornice KIM u Gornjem Mekušju, uspostavivši utvrđenu crtu bojišnice na svega stotinjak metara od same vojarne JNA. Ovo dramatično sužavanje manevarskog prostora šokiralo je neprijatelja. Slijedile su iznimno opasne noćne diverzantske akcije i smioni upadi izviđačkih vodova u krug same neprijateljske vojarne. U tim se operacijama posebnim, gotovo mitskim herojstvom istaknuo izviđački vod pod vodstvom hrabrog Dražena Galetića “Staže”. Njegov mladi život tragično je ugašen 29. prosinca prilikom tajnog ulaska u samu vojarnu kako bi spriječio dovlačenje neprijateljskog pojačanja, a njegovo je tijelo ostalo u neprijateljskim rukama sve do mučne razmjene u veljači 1992. godine.
Svojim izuzetnim, nadljudskim ratnim doprinosom, usprkos pretrpljenim teškim gubicima u pozadini i na prvim crtama, 129. brigada trajno je stabilizirala obrambeni pojas Korduna i Karlovca u najugroženijim i najkrvavijim trenucima novije hrvatske povijesti, čuvajući leđa domovini do konačne oslobodilačke operacije “Oluja”.
Trajno sjećanje: Arhitektura, sport i kultura pijeteta
Kultura sjećanja na strašnu tragediju sedamnaestorice poginulih vojnika 129. brigade danas se sustavno i brižno provodi, te je duboko ugrađena u cjelokupni povijesni, arhitektonski i emotivni identitet draganićkog i karlovačkog prostora. Kroz pažljivo oblikovanu i višeslojnu memorijalizaciju, koja uključuje monumentalne, sakralne, sportske i publicističke elemente, hrvatski narod i institucije vjerno čuvaju pijetet prema svojim stradalim herojima.
Centralna, najsvetija točka sjećanja je samo mjesto tragedije u Draganićkim Mrzljakima, na kojem je, radom posebnog odbora oformljenog 1993. godine, podignuta arhitektonski jedinstvena i duboko dirljiva spomen-kapela. Kapelica Uznesenja Svetog Križa dizajnirana je na iznimno snažnoj pijetetskoj i snažnoj proturatnoj simbolici: njezin tlocrt strogo i neizbrisivo prati specifičan oblik i proporcije glave smrtonosne rakete koja je donijela smrt, zauzimajući točno 70 kvadratnih metara unutarnje površine. Svečano je posvećena točno na treću obljetnicu raketiranja, 8. studenoga 1994. godine. Pred ovim monumentalnim zdanjem, Općina Draganić, preživjeli ratni pripadnici postrojbe, te obitelji poginulih, svake godine 8. studenoga u točno 14:05 sati, duboko emotivno komemoriraju trenutak udara polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.
Njegovanje uspomene na žrtve 129. brigade ne ograničava se, međutim, isključivo na statične i protokolarne komemoracije. Udruga “Zraka” iz Draganića i entuzijastična Udruga pripadnika 129. brigade HV-a već punih četrnaest godina u kontinuitetu organiziraju iznimno zahtjevnu sportsko-memorijalnu utrku. Dionica ove utrke pomno je i simbolički koncipirana: trči se točno 17 kilometara povijesno-poučnom cestom kroz gustu draganićku šumu. Svaki pojedinačni istrčani kilometar duboko i snažno simbolizira po jednog poginulog branitelja u napadu na baraku, spajajući na taj način ekstremni fizički napor s trajnim duhovnim poštovanjem i kontinuitetom vojnog duha.
Ovo je kolektivno sjećanje također bogato uokvireno brojnim hvalevrijednim publicističkim i umjetničkim nastojanjima. Značajan iskorak napravljen je 2016. godine izdavanjem kapitalne monografije “129. brigada HV Karlovac”, koja znanstveno i arhivski neoborivo ovjerava cjelokupni ratni put ove proslavljene postrojbe. Grad Karlovac odao je trajnu, urbanističku počast brigadi imenujući središnji trg u prigradskom naselju Gornje Mekušje – mjestu njihovih najtežih pješačkih okršaja – u “Trg 129. brigade HV”. Zasluge, patnja i konačna žrtva ovih pojedinaca zasluženo su valorizirane i na najvišoj državnoj razini dodjelom brojnih odlikovanja od strane Predsjednika Republike Hrvatske, osiguravajući da istina o Draganićkim Mrzljakima i 129. brigadi zauvijek ostane svjetionik domoljublja u nacionalnoj svijesti.