Raketiranje Bizovca koje su 7. studenoga 1991. godine izveli borbeni zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva (JRZ) ostaje upisano kao jedan od najtežih i najokrutnijih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i hrvatskim braniteljima u Slavoniji tijekom Domovinskog rata. Iako ovo pitomo slavonsko naselje, smješteno 18 kilometara zapadno od Osijeka, uopće nije bilo na prvoj crti bojišnice niti su se u njemu vodile kopnene borbe, našlo se na meti razornog zračnog udara u kojem je izbačeno ukupno 1.500 kilograma avio-bombi i ispaljeno 18 nevođenih raketa zrak-zemlja. Bilanca ovog bezumnog napada bila je osam ugašenih ljudskih života – među kojima je i jedanaestogodišnji dječak Dragan Cvetković – te 25 poimenično evidentiranih teško ranjenih osoba s trajnim invaliditetom.
Unatoč detaljnom policijskom očevidu, video i foto dokumentaciji te kaznenim prijavama i optužnicama podignutima pred Županijskim sudom u Osijeku, zaključak ove tragedije poražavajući je za pravdu: za zločin u Bizovcu nitko nikada nije pravomoćno osuđen, vrh zapovjednog lanca JNA izbjegao je ruku pravde bijegom ili nedostupnošću, dok izravni izvršitelji – piloti koji su sijali smrt po središtu mjesta – nikada nisu poimenično procesuirani niti izvedeni pred sud.
Prvi val napada u 13:12 sati: Udari „krmačama“ na hotel „Termia“ i raketiranje Kolodvorske ulice
Točno u 13:12 sati iz smjera Đakova prema Bizovcu doletjela je borbena formacija od pet vojnih zrakoplova Ratnog zrakoplovstva JNA koja se neposredno nad naseljem podijelila na dvije skupine ciljeva. Prva skupina od tri zrakoplova (u županijskim priopćenjima specificirana kao zrakoplovi tipa MiG) obrušila se na hotel „Termia“ kraj Bizovačkih toplica. Prema podacima iz policijskog očevida i općinske arhive, ta su tri zrakoplova na hotelski kompleks izbacila ukupno četiri razornih avio-bombi ukupne mase 1.500 kilograma – dvije bombe težine po 500 kilograma, u narodu poznate kao „krmače“, te dvije bombe težine po 250 kilograma – a uz to su dodatno ispalila i šest nevođenih raketa zrak-zemlja.
Radi potpune povijesne preciznosti vrijedi napomenuti kako se u pojedinim sekundarnim izvorima pojavljuju manja odstupanja u opisu ubojnih sredstava – primjerice, u članku povjesničara Borne Marinića spominje se podatak o jednoj bombi od 500 kilograma i dvije od 250 kilograma, dok se u pojedinim novinskim izvješćima skraćeno navode dvije bombe „krmače“ i šest raketa – no službene objave Općine Bizovac i primarni podaci iz općinske arhive očevida dosljedno potvrđuju izbacivanje četiriju avio-bombi (dvije od 500 kg i dvije od 250 kg) uz šest ispaljenih raketa.
Iako bačene bombe nisu izravno pogodile samu konstrukciju hotela, silina detonacije i razorni udarni tlak na samom ulazu, odnosno u predvorju hotela „Termia“, bili su smrtonosni za Josipa Marinića (rođenog 15. lipnja 1960. u Luču u Baranji), 31-godišnjeg hrvatskog branitelja i pripadnika Baranjsko-međimurskog bataljuna ZNG-a, koji je na mjestu poginuo. U istom udaru kod hotela „Termia“ teške tjelesne ozljede zadobilo je pet osoba: civili Zlatko Kaić (24), Antun Kraštek (31), Matija Kojundić (24) i Marija Pavle te 24-godišnji talijanski državljanin Vittorio de Paolo, vozač i član Promatračke misije Europske zajednice koji je bio smješten u hotelu. Uz teško oštećenu zgradu hotela, geleri i detonacije uništili su ili oštetili brojna osobna vozila, službena bijela vozila mirovne misije Europske zajednice, službeno vozilo Međunarodnog odbora Crvenog križa iz Ženeve te službeno vozilo hrvatske policije.
Istodobno s udarom na hotel „Termia“, preostala dva zrakoplova iz petočlane skupine izvela su zračni napad raketama zrak-zemlja na željezničku postaju u Bizovcu. Premda se u dijelu literature koja događaje promatra prema pogođenim lokacijama navodi da je napad na kolodvor uslijedio sat do sat i pol nakon napada na hotel, policijski očevid i općinska arhiva izrijekom bilježe da su oba cilja gađana istodobno u prvom naletu u 13:12 sati. Piloti su pritom promašili samu kolodvorsku zgradu, ali su projektili pogodili gusti stambeni niz u neposrednom susjedstvu te teško oštetili obiteljske kuće u Kolodvorskoj ulici na kućnim brojevima 24, 26, 28 i 30. U tom je raketiranju teške tjelesne ozljede zadobila 34-godišnja mještanka Marija Đerki (rođena 1957. godine).
Drugi val u 15:15 sati: Krvoproliće u središtu mjesta dok je trajao policijski očevid
Nakon prvog zračnog udara na teren su žurno izašle policijske ekipe Policijske stanice Valpovo kako bi osigurale mjesta pada bombi i raketa, pružile pomoć stradalima te provele službeni očevid. Upravo u trenutku dok je očevid prvog napada još bio u tijeku, točno u 15:15 sati, uslijedio je drugi, još podmukliji i krvaviji napad. Bilo je to poslijepodnevno vrijeme kada je središte Bizovca bilo puno mještana, civila i radnika koji su se vraćali svojim domovima s posla. Iz smjera Našica nad mjesto su se ponovno obrušila dva borbena zrakoplova MiG-21 te su u brišućem letu ispalila čak 12 raketa izravno u samo srce Bizovca i na prometni punkt Policijske stanice Valpovo.
Bila je to hladnokrvna egzekucija iz zraka usmjerena na ljude koji su se nalazili na otvorenom prostoru u središtu naselja. U izravnom raketiranju policijskog prometnog punkta na licu mjesta poginula su trojica hrvatskih policajaca iz Policijske stanice Valpovo koji su obavljali svoju službenu dužnost: 27-godišnji Josip Jurenac (rođen 11. ožujka 1964. u Paušincima), 31-godišnji Slavko Vidaković (rođen 24. ožujka 1960., iz Osijeka/Bizovca) i 30-godišnji Darko Kovačević (rođen 30. ožujka 1961. u Podravskim Podgajcima). Četvrti član policijske patrole na punktu, tada 21-godišnji policajac Baškim Saljiji (rođen 1970.), preživio je napad, ali je zadobio teške tjelesne ozljede.
Među civilima koji su se u 15:15 sati zatekli u središtu mjesta na licu mjesta ubijeni su 30-godišnji mještanin Tomislav Kranjčević (rođen 21. rujna 1961. u Bizovcu), najstarija žrtva napada, 81-godišnja Reza Vuković (rođena 18. lipnja 1910. u Bizovcu), te najmlađa žrtva ovog ratnog zločina, jedanaestogodišnji dječak Dragan Cvetković (rođen 12. travnja 1980. u Osijeku). Maleni Dragan u trenutku raketiranja nalazio se u središtu Bizovca sa svojim starijim bratom, 19-godišnjim hrvatskim braniteljem i pripadnikom ZNG-a Daliborom Cvetkovićem, koji je u istom naletu teško ranjen i ostao trajni invalid. U tom drugom valu smrtonosne ozljede zadobio je i četvrti civil, Derviš Grabus, dok je u središtu mjesta teško ranjeno još najmanje 16 do 19 mještana (uključujući i policijskog službenika izvan službe Zlatka Štulca). Projektili su prouzročili golemu materijalnu štetu na robnoj kući u središtu mjesta, obiteljskim kućama, društvenim objektima, benzinskoj postaji i kioscima. Nakon što su ispalili svih 12 raketa, zrakoplovi JRZ-a odletjeli su u pravcu okupirane Baranje, a policijski službenici odmah su videokamerom i fotoaparatom dokumentirali stravične prizore te sastavili Zapisnik o očevidu.
Rekonstrukcija žrtava: Zašto se u izvorima pojavljuju različite brojke i tko su svi stradali?
Pitanje točnog broja poginulih i ranjenih u Bizovcu zahtijeva pažljivu novinarsku i arhivsku raščlambu jer se u javnom prostoru i različitim pregledima pojavljuju tri različite brojke smrtno stradalih: sedam, osam i devet osoba. Križnom provjerom primarnih izvora – izvornog policijskog Zapisnika o očevidu iz arhive Općine Bizovac, službenih izvješća Policijske uprave osječko-baranjske te relevantne vojnopovijesne i medicinske literature (uključujući monografiju 107. Vukovi s Drave autora Natka Martinića Jerčića i Slavena Ružića te djelo Ratna kirurgija u Domovinskom ratu Ante Petričevića, Josipa Husara i suradnika) – svaka se nedoumica precizno razjašnjava.
Brojka od sedam poginulih potječe iz izvornog policijskog zapisnika s očevida sastavljenog na sam dan napada, 7. studenoga 1991. godine, koji bilježi osobe preminule izravno na licu mjesta: hrvatskog branitelja Josipa Marinića u prvom valu te policajce Josipa Jurenca, Slavka Vidakovića i Darka Kovačevića i civile Tomislava Kranjčevića, Rezu Vuković i dječaka Dragana Cvetkovića u drugom valu. Međutim, ukupni službeni popisi Policijske uprave osječko-baranjske, Općine Bizovac i povijesne literature opravdano i točno bilježe osam poginulih osoba. Osma žrtva je civil Derviš Grabus (za kojeg u izvorima nije naveden podatak o datumu rođenja), a koji je teško ranjen u drugom valu napada u središtu Bizovca te je, prema evidenciji poginulih Bošnjaka/Muslimana u Domovinskom ratu, od zadobivenih ozljeda preminuo deset dana kasnije, 17. studenoga 1991. godine. S druge strane, podatak o devet poginulih osoba, koji se povremeno pojavljuje u nekim sekundarnim internetskim pregledima poput Wikipedije bez navođenja devetog imena, nema nikakvo uporište u službenim policijskim niti općinskim evidencijama.
Jednako temeljita analiza primarnih izvora nužna je i kod popisa ranjenih osoba, gdje sažeta izvješća najčešće navode 23 ili 24 teško ranjene osobe. Kada se međusobno usporede dva ključna poimenična izvora – Arhiva Općine Bizovac (prema izvornom Zapisniku o očevidu) koja poimence navodi 22 teže ranjene osobe (pet kod hotela „Termia“, jednu kod željezničke postaje i 16 u središtu mjesta) te službeni popis Policijske uprave osječko-baranjske koji poimence navodi 23 osobe s teškim ranama i trajnim invaliditetom – križanjem podataka dobiva se ukupno 25 poimenično identificiranih ranjenika. Razlika između ta dva službena popisa nastala je zato što popis PU osječko-baranjske ne sadrži imena talijanskog promatrača Vittorija de Paola i civila Zorana Kovačića (koji su uredno upisani u općinskoj arhivi očevida), ali uključuje trojicu teško ranjenih stradalnika koji nisu bili upisani u prvom zapisniku s očevida: 19-godišnjeg branitelja Dalibora Cvetkovića te mještane Vinka Pintara i Pavu Duvnjaka.
Kako nijedna žrtva ovog zločina ne bi ostala anonimna, donosimo cjelovit poimenični pregled svih 25 ranjenih osoba prema valovima i mikrolokacijama stradavanja:
- Ranjeni u prvom valu kod hotela „Termia“ (13:12 sati): civili Zlatko Kaić (u dijelu izvora Zlatko Kajić, rođen 1967., 24 godine), Antun Kraštek (rođen 1960., 31 godina), Matija Kojundić (u dijelu izvora Matija Kojundžić, rođen 1967., 24 godine) i Marija Pavle (u dijelu izvora Marijan Parle, godina rođenja nije navedena) te vozač i promatrač Misije Europske zajednice, talijanski državljanin Vittorio de Paolo (rođen oko 1967., 24 godine).
- Ranjena u prvom valu kod željezničkog kolodvora / u Kolodvorskoj ulici (13:12 sati): civil Marija Đerki (rođena 1957., 34 godine).
- Ranjeni u drugom valu u središtu Bizovca i na policijskom punktu (15:15 sati): policijski službenik PS Valpovo na dužnosti Baškim Saljiji (rođen 1970., 21 godina), policijski službenik izvan službe Zlatko Štulac (rođen 1965., 26 godina), hrvatski branitelj i pripadnik ZNG-a Dalibor Cvetković (rođen oko 1972., 19 godina, brat ubijenog Dragana) te civili i mještani: Agica Sudar (rođena 1927., 64 godine), Josip Andraković (rođen 1938., 53 godine), Slavko Mateašić (rođen 1942., 49 godina), Ana Pavić (u dijelu izvora Anica Pavić, rođena 1943., 48 godina), Verica Glavaš (rođena 1948., 43 godine), Milica Magušić (rođena 1948., 43 godine), Ivan Ladišić (rođen 1963., 28 godina), Damir Ivanović (rođen 1964., 27 godina), Anđelo Stanić (u dijelu izvora Anđelko Stanić, rođen 1965., 26 godina), Željka Galić (rođena 1968., 23 godine), Dražen Lacković (rođen 1969., 22 godine), Spomenka Lacković (rođena 1971., 20 godina), Zoran Kovačić (godina rođenja nije navedena), Franjo Plazonić (godina rođenja nije navedena), Vinko Pintar (godina rođenja nije navedena) i Pavo Duvnjak (godina rođenja nije navedena).
Pravosudni epilog: Optužnice protiv vrha JNA i piloti koji su ostali izvan dosega pravde
Iako su Policijska stanica Valpovo, Policijska uprava osječko-baranjska i Općina Bizovac odmah nakon napada prikupili opsežan dokazni materijal i podnijeli kaznene prijave Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) u Osijeku zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH), pravosudni rasplet ovog slučaja ostao je bolno nedovršen. Prema službenim izvješćima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) i izjavama načelnika Policijske uprave osječko-baranjske Ladislava Becea, kazneni progon bio je usmjeren isključivo na sam vrh zapovjednog lanca JNA i JRZ-a po zapovjednoj odgovornosti.
Kronologija pravosudnog postupka bilježi da je tek 24. svibnja 2002. godine – više od deset godina nakon zločina – Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo pred Županijskim sudom u Osijeku optužnicu protiv saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ generala armije Veljka Kadijevića (rođenog 21. studenoga 1925. u Glavini Donjoj kod Imotskog) i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA general-pukovnika Zvonimira Jurjevića. Optužnicom im se stavljalo na teret da su borbenim djelovanjima gađali objekte koji nisu služili u vojne svrhe te civilno stanovništvo koje nije sudjelovalo u oružanom sukobu. Nakon dovršetka istrage u svibnju 2006. godine, te spajanjem sa spisima Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru za razaranje Vukovara i stradavanje civila u istočnoj Slavoniji, pred Županijskim sudom u Osijeku podignuta je objedinjena optužnica protiv Kadijevića i Jurjevića.
Unatoč podignutim optužnicama, sudski postupak nikada nije doveden do pravomoćne presude jer su optuženici bili nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima:
- General armije Veljko Kadijević (Vrh JNA – SSNO): Dužnost saveznog sekretara za narodnu obranu obnašao je od 15. svibnja 1988. do ostavke u siječnju 1992. godine. Kako bi izbjegao kaznenu odgovornost, pobjegao je u Rusku Federaciju, gdje je najprije dobio status izbjeglice, a potom i rusko državljanstvo koje ga je štitilo od izručenja Republici Hrvatskoj. Umro je u Moskvi 2014. godine bez suđenja, čime je kazneni postupak protiv njega obustavljen.
- General-pukovnik Zvonimir Jurjević (Vrh JRZ-a – RV i PVO): Optužen u Osijeku 2002. i 2006. godine za zapovijedanje zračnim napadima na civilne ciljeve. Za njim je hrvatsko pravosuđe raspisalo tjeralicu koja je, prema službenoj potvrdi načelnika PU osječko-baranjske Ladislava Becea, i dalje na snazi, no Jurjević je ostao nedostupan hrvatskim vlastima.
- Piloti zrakoplova JRZ-a (Izravni izvršitelji): Piloti pet borbenih zrakoplova koji su 7. studenoga 1991. izravno bombardirali i raketirali Bizovac ostali su potpuno neprocesuirani. Njihovi identiteti nikada nisu javno objavljeni u optužnicama niti je ijedan izravni izvršitelj priveden pred hrvatsko ili međunarodno pravosuđe.
Dodatnu gorčinu obiteljima žrtava i mještanima Bizovca ostavlja činjenica da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu nikada nije podigao optužnicu za raketiranje Bizovca, niti je procesuirao vrh JNA za sustavne zračne udare po civilnim ciljevima u Slavoniji. Upravo zbog toga predstavnici lokalnih i županijskih vlasti te obitelji poginulih i ranjenih kontinuirano apeliraju na nadležne institucije da ne odustanu od istrage i kaznenog progona samih pilota – izravnih izvršitelja ovog ratnog zločina.
Foto: Ilustracija/ generirano putem AI