Tijekom 68 dana pakla, vukovarska bolnica bila je mjesto gdje je rođeno 12 beba. Novi životi postali su simbol prkosa i pobjede nad ratnim razaranjima.
Jesen u istočnoj Slavoniji 1991. godine teško da iz svog vremena može iznjedriti poneku lijepu priču. Granate su svakodnevno razarale sva donedavna ljudska utočišta – domove, kulturne ustanove i crkve. Nije bilo mjesta gdje srbočetnička granata nije pala, a onaj tko to nije doživio, teško može uopće pojmiti taj strah.
Opsada grada, koja je intenzivirana krajem kolovoza i trajala puna tri mjeseca do konačnog sloma otpora 18. odnosno 20. studenoga 1991., rezultirala je neviđenim razaranjima. U tom vihoru urbicida, vukovarska bolnica postala je jedino utočište za ranjene branitelje, civile, trudnice i novorođenčad, transformiravši se iz civilne zdravstvene ustanove u podzemni vojni lazaret.
Unatoč činjenici da je na krovu bolnice bio jasno istaknut znak Međunarodnog Crvenog križa, bolnica je bila kontinuirana i namjerna meta agresorskog topništva i zrakoplovstva. Granatiranje je započelo 15. kolovoza, dok su zrakoplovi JNA prvi put bombardirali kompleks 24. kolovoza 1991. godine. Svakodnevno je na bolnicu i njezinu neposrednu okolicu padalo između 70 i 80, a u kritičnim danima i do 700 razornih projektila (tenkovskih granata, minobacačkih projektila i avionskih bombi), što je rezultiralo potpunim uništenjem gornja četiri kata zgrade.
Jedan od najtežih napada zabilježen je 23. listopada 1991. godine. Prema ratnoj kronologiji, napad je trajao od 12 do 17 sati, a bolnicu je pogodilo približno 40 raketa i 30 granata velikog kalibra. Zbog siline udara izbio je požar koji je uništio dio pomoćnih prostorija, dok je jedan projektil izravno probio ulaz u sklonište u kojem su se nalazili ranjenici, trudnice i novorođenčad. U tom je napadu 50-godišnja medicinska sestra zadobila teške ozljede zbog kojih je ostala stopostotni invalid.
Ipak, pregledavajući arhive vukovarske agonije i pripremajući se za obljetnicu proboja Vukovara na području Lušca, u moru tragedije izranja podatak o rađanju novog života i nove generacije. U vukovarskoj bolnici, tijekom 68 dana apsolutnog pakla, rođeno je dvanaest simbola života,( jedno je preminulo 9. studenog uzrokovano raketiranjem na bolnicu) Pod zemljom, u mračnim i tjeskobnim hodnicima, život je bio bitku sa smrću, a svaki plač novorođenčeta bio je zalog budućnosti i dokaz da će život na kraju pobijediti.
Skrb za nedonoščad i novorođenčad bila je povjerena časnim sestrama iz Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, napose sestri Damiri Biškup i sestri Mirki Brašulj. Uvjeti u kojima su one njegovale najmlađe nadilaze uobičajeno poimanje medicinske prakse. Zbog pretrpljenog straha, stresa i akutnog manjka hrane, većina majki izgubila je mlijeko i nije mogla dojiti. Sestra Damira Biškup dobivala je dnevnu kvotu od svega pet litara vode za dvanaestero djece ( do okupacije rođeno ukupno 16 djece) o kojima je u tom trenutku brinula; s tom je vodom morala pripremati čaj, dječju hranu i obavljati pranje.
Dvanaest živih stjegova slobode
Djeca su se rađala iz prkosa, po zakonu prirode i nagonu za preživljavanjem. Pod ruševinama grada, uz kulisu detonacija i stravičnih zvukova razaranja, priroda je iscrtavala nove živote prkoseći sili zla. Dvanaestoro djece niklo je u vukovarskom paklu – sedam dječaka i pet djevojčica. Doktorica Grozdana Žužić, ginekologinja, porodila je svaku majku. Majke su dojile svoju djecu, no uslijed teške psihoze i stresa često im je nedostajalo mlijeka, dok se pred njihovim očima rađao novi, ratni naraštaj.
Među svjedočanstvima iz tog vremena ostao je zabilježen i glas djeda jedne djevojčice, teške 2950 grama. Kroz suze radosnice, djed Hrvoje tada je izgovorio:„Ja sam sretan. Sretan sam! Dobio sam unuku. Ne mogu doći do roditelja, ne znam kako su… Ali, ja sam sretan čovjek! Rodila mi se unuka, u Hrvatskoj, u hrvatskom Vukovaru.“
Veze su pucale i imena te djece često su ostajala nepoznata u eteru, ali glasovi o njihovom dolasku na svijet budili su nadu. Kasnije noću, zahvaljujući Siniši Glavaševiću, uspostavljena je veza s dr. Jurjem Njavrom, šefom saniteta i kirurgom vukovarske bolnice.„Najteže novorođenče je jedan dječak. Bio je težak čak 4 kilograma i 900 grama. Prava momčina!“ govorio je dr. Njavro, ističući nadljudske napore dr. Žužić i babice Dušanke Todorčić. „Većina majki su prvorotkinje. Doje djecu, ali ove stresne situacije utječu na njih… Znate, rađa se nov naraštaj koji će nastaviti ovu borbu. Oni će imati u sebi taj gen. Vukovar ne može pasti.“
„Nemamo ništa, ali imamo sve“
Uspostaviti vezu s bolnicom bilo je gotovo nemoguće. Kroz šumove pakla, kada bi se konačno začuo glas dr. Vesne Bosanac, on je zvučao kao da s kraja svijeta dopire sam život. Od kraja kolovoza nije bilo mrtvorođenih. Samo je troje nedonoščadi bilo bez inkubatora, no usprkos maloj kilaži, divno su napredovali.
U gradu u kojem nije bilo ni vode, majke su tim malim bićima, tek stiglima u kaos svijeta, lica umivale poljupcima. Na pitanje imaju li sredstava i hrane za bebe, iz bolnice je stigao povijesni odgovor: „Nemamo ništa, ali imamo sve. Novorođenčad se mora imati, majke ih doje i na sigurnom su.“
Vukovar ostaje ponos i živuća rana u svijesti svih generacija koje dolaze poslije te krvi i boli. Oni koji su ostali braniti Vukovar, oni koji su među njegovim ruševinama dostojanstveno pronosili stijeg života, i ona djeca rođena pod olovnim vukovarskim bombama – oni su istinska sloboda Hrvatske.
Opsežno istraživanje koje je provela Ani Galović u svojoj knjizi “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992.” donosi zastrašujuću statistiku: od početka agresije u kolovozu 1991. do lipnja 1992. godine (tijekom okupacije i postojanja tzv. SAO Krajine), na širem vukovarskom području (uključujući Borovo Selo, Petrovce i Čakovce) smrtno su stradala 34 djeteta, dok je 51 dijete ranjeno. Među njima je prvi ubijen Igor Balaž (rođen 1974., ubijen 5. kolovoza), a popis uključuje žrtve stravičnih obiteljskih likvidacija poput četverogodišnje Martine Štefančić (ubijene u ožujku 1992. u krevetu u Borovu Selu s bakom) te braće Pakšec na Sajmištu. Ovi podaci dokazuju da stradanje djece nije bilo slučajna kolateralna šteta neselektivnog granatiranja, već dio planirane egzekucije stanovništva koje se provodilo u ratnom i poslijeratnom kaosu.