U Hrvatskom saboru održan je okrugli stol posvećen iznimno važnoj temi za nacionalnu povijest – očuvanju hrvatskog identiteta u Istri i povijesnoj ulozi monsinjora Bože Milanovića. Ovaj značajan skup predvodio je nezavisni saborski zastupnik Josip Jurčević, okupivši stručnjake kako bi raspravljali o neizbrisivom tragu koji je monsinjor Milanović ostavio u ovom kraju.
Monsinjor Božo Milanović: Svećenik koji je sačuvao hrvatski identitet Istre
Govoreći o životu i djelu monsinjora Bože Milanovića, dr. sc. Stipan Trogrlić ističe ga kao povijesnu osobu o kojoj nikada nije dovoljno kazano ni napisano. Pretražujući njegovu bogatu arhivsku ostavštinu, Trogrlić zaključuje da je Milanović bio čovjek „zagledan u nebo, koji je čitao znakove vremena i osluškivao bilo svoga naroda.“ Upravo su te tri konstante obilježile njegov život, tijekom kojeg je ostao vjeran Bogu, Istri i svom hrvatskom narodu.
Milanovićeva duhovna i intelektualna formacija započela je u Pazinu, gdje se rano uključio u Hrvatski katolički pokret čiji je cilj bio „kršćanska načela, zadojena hrvatskim duhom, udahnuti čitavoj hrvatskoj Istri“. Iako je Prvi svjetski rat prekinuo taj zamah, Milanović ubrzo pronalazi nove načine djelovanja. Nakon raspada Austro-Ugarske i dolaska fašističke talijanske vlasti, bio je izložen stalnim represijama, zbog čega prelazi u Trst, gdje od 1922. do 1943. godine neumorno djeluje kroz Društvo svetog Mohora.
U vremenu kada su u Italiji bile zabranjene sve slavenske političke i kulturne organizacije, Milanović je spas vidio u izdavaštvu. Tiskao je desetke knjiga i pučki kalendar „Istarska danica“, pri čemu je potajno organizirao mrežu od 80 povjerenika koji su te materijale širili među narodom, kako bi to bila „pomoć našem narodu u njegovoj borbi za opstanak.“ Trogrlić naglašava ključnu ulogu istarskog svećenstva – oni su bili prvi sloj istarskih Hrvata koji se civilizirao, a da se nije talijanizirao.
Prijelomne godine (1943. – 1945.): Progon, prijetnje i diplomatska pobjeda
Zbog protutalijanske djelatnosti Milanović je 1941. odveden u konfinaciju u Bergamo. Tamo saznaje za partizanski pokret te, kao pragmatičan čovjek, uviđa da se sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom u tim okolnostima može ostvariti jedino kroz suradnju s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP). Nakon kapitulacije Italije 1943. vraća se u Trst. Iako ga je dio ustaničkog vodstva isprva prepoznao kao pouzdanog suradnika, krajem 1943. i tijekom 1944. u NOP-u prevladava radikalna boljševička struja koja u njemu vidi prijetnju.
Tada započinje niz neutemeljenih optužbi. Zamjerali su mu što je od tadašnjih njemačkih vlasti u Trstu tražio dozvolu za izdavanje pučkih kalendara (koji su sadržavali tek upute seljacima kada sijati i rezati drva), optužujući ga za „suradnju s okupatorom“. Trogrlić tu situaciju uspoređuje s onom kardinala Stepinca – Milanović je morao surađivati s vlašću koja je fizički postojala u gradu kako bi institucije uopće funkcionirale. Optuživali su ga i za kontakte s Crvenim križem NDH te izdavanje prve hrvatske čitanke, koju su poslije iste te komunističke vlasti (Narodni odbor u Labinu) otkupile i uništile, prodavši je tvornici papira u Rijeci.
Kampanja protiv njega kulminirala je u pulskoj Areni pred 30 tisuća ljudi, gdje je javno prozvan „narodnim izdajnikom“. Prema partizanskim izvorima, postojali su čak i planovi da ga se namami u zasjedu i likvidira. Međutim, mudar i oprezan, Milanović je to izbjegao.
Kada je komunistički vrh konačno shvatio da ne može uspostaviti kontrolu bez kompromisa sa svećenstvom, došlo je do pregovora. Milanović je iz te nezavidne pozicije izašao kao pobjednik, postigavši sporazum produktivan za Crkvu. Osigurao je pravo na osnivanje svećeničkog društva, ali ono najvažnije – uspio je ishoditi da se zgrada današnjeg Pazinskog kolegija dodijeli Crkvi za sjemenište i bogosloviju, što mu je bio jedan od primarnih ciljeva.
Pariška mirovna konferencija i ostvarenje sna
Njegov povijesni vrhunac dogodio se na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje su upravo Milanovićevi statistički elaborati o matičnim knjigama i župama poslužili kao glavni argument za dokazivanje hrvatskog identiteta Istre. Kada su se strani novinari čudili kako jedan katolički svećenik može podržati komunističku Jugoslaviju umjesto katoličke Italije, Milanović im je odgovorio antologijskim riječima: „Državne se granice određuju za stoljeća, a našem je narodu pod Italijom bilo jako teško.“
Milanović nikada nije odstupio od svojih temeljnih vrijednosti niti je skinuo svoj svećenički kolar. Znao je da politički režimi prolaze, ali narod ostaje. Ostvario je svoj životni san – Istra je postala dio Hrvatske, a režim s kojim je zbog viših nacionalnih ciljeva i golog opstanka bio primoran pregovarati, na kraju je propao.
Dugogodišnji vodnjanski župnik i svjedok tog vremena vlč. Marijan Jelenić istaknuo je kako su za očuvanje hrvatskog naroda u Istri kroz dugu povijest najzaslužnija dva čovjeka: biskup Juraj Dobrila i njegov duhovni nasljednik, Božo Milanović.
Nakon uvodne riječi moderatora Josipa Jurčevića, koji je naglasio potrebu za znanstvenim i objektivnim sagledavanjem povijesnih ličnosti nasuprot političkoj propagandi, riječ je preuzeo velečasni Marijan Jelenić.
“Da bi ovaj sastanak bio plodan”, velečasni Jelenić je predložio, a ostali su se složili i zajedno izmolili kratku molitvu: “Dođi Duše presveti, sa neba nas posjeti, zrakom svoje milosti. Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“
Vlč. Jelenić, dugogodišnji vodnjanski župnik, istaknuo je kako su za očuvanje hrvatskog naroda u Istri kroz dugu povijest najzaslužnija dva čovjeka: biskup Juraj Dobrila i njegov duhovni nasljednik, Božo Milanović. Opisao je Milanovićevu ključnu ulogu nakon Drugog svjetskog rata, kada je pomoću crkvenih matičnih knjiga međunarodnoj zajednici (osobno lobirajući kod kardinala Suharda u Parizu) dokazao da u Istri živi 70 posto Hrvata, čime je presudno pomogao pripajanju Istre matici. Zbog te zasluge, na pregovorima s Josipom Brozom Titom, Milanović je uspio izboriti opstanak Pazinskog sjemeništa – jedinog otvorenog sjemeništa u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji.
To sjemenište dalo je čak 140 svećenika te 10 biskupa i nadbiskupa koji su očuvali Crkvu u najtežim vremenima tortura, Udbinih progona, raznih podmetanja i ekstremnih poreza. Iz njega su potekli brojni velikani vjerskog i kulturnog života, poput dr. Josipa Turčinovića i dr. Josipa Bratulića. Vlč. Jelenić je posebno istaknuo Milanovićev otpor Titu 1953. godine, kada je jugoslavenski vrh tražio odvajanje domaće Crkve od Vatikana. Milanović, iako su svi ostali biskupi bili ušutkani, to je glatko odbio, čime je spriječio stvaranje “nacionalne crkve” pod kontrolom partije.
Osim povijesne i političke širine, vlč. Jelenić se osvrnuo i na Milanovićevu ljudsku veličinu, hrabrost i pedagoški osjećaj, opisujući ga sljedećim riječima:
“Osim toga, on je u tim teškim vremenima uvijek hodao u svećeničkom odijelu, čak i kad je bilo opasno da ga netko ubije. Jednog dana, kada se rješavalo pitanje Trsta, ispred sjemeništa u Pazinu došla je razjarena rulja. Vikali su: ‘Dolje Papa, dolje kler!’ Došli su provocirati. Milanović je stao na neku zidinu, održao govor i smirio tu rulju. Rekao im je: ‘Mi smo pod fašizmom puno pretrpjeli, a narodnooslobodilačka borba nas sada oslobađa od tog fašizma. Ali tu borbu za naša prava započeo je biskup Dobrila, a ja sam je samo nastavio.’ Netko iz rulje mu je povikao: ‘Ako ste za nas, onda idite s nama u povorku!’ Krenula je povorka po Pazinu. Pred Narodnim domom opet su počeli vikati da Papa mrzi Hrvate i Jugoslaviju. Milanović im je smireno odgovorio: ‘Kada bi Papa mrzio nas i Jugoslaviju, ni mi ga ne bismo više slušali.’ I svi su mu počeli pljeskati. Tako je uspio smiriti razjarenu masu.
Bio je beskrajno i očinski dobar. Svakoga bi dočekao na vratima, sa svakim bi porazgovarao. Bio je dalekovidan pedagog koji je odgajao buduće kadrove. U sjemeništu je bio pokrenut list Naš glas. Preporučio je da se ljudi javljaju i pišu za taj list, da se vježbaju za medije i za budućnost. Svake nedjelje u 10 sati imali smo sastanak. Nas sjemeništaraca bilo je preko tri stotine. Učenici bi držali predavanja. Tada je apologetika (obrana vjere) bila jako u modi jer se vjera žestoko napadala sve do Drugog vatikanskog sabora. On bi pažljivo slušao, pohvalio predavača i onda svojim komentarima dodatno obogatio temu. Kada sam ja održao predavanje o čudesnosti prirode, pozvao me poslije sa strane i rekao: ‘Čujem ja, čestitam ti. Priroda nas sve uči.’ Znao je svakoga potaknuti i pohvaliti. Nikada nikoga nije grubo kritizirao ni osuđivao. Imao je karizmu s kojom se uvijek išlo naprijed i nikad se nije svađao – što je velika poruka za naše vrijeme kad gledamo današnje sabore kod nas i u susjedstvu.
Ja sam njegovo duhovno dijete i za kraj ću vam ispričati jednu malu zgodu. U sedmom razredu naši su išli na izlet; putovalo se kamionom, sjedili su na drvenim stolicama. Ja nisam išao na izlet jer sam bio dijete palog borca, bili smo siromašni i nisam imao novca da to platim. I zamislite vi to, on je mene pozvao sa strane i ponudio mi da će on platiti izlet, samo da odem s njima i da ne ostanem zakinut. Ja sam to odbio, zahvalio sam mu se. Ali zamislite, nas je bilo tri stotine, a on je uočio baš mene. Uočio je da mene nema i ponudio da mi plati izlet…”
Nakon povijesnog pregleda borbe istarskih svećenika za očuvanje nacionalnog identiteta, kolumnistica Lili Benčik fokusirala se na suvremenu političku situaciju. Njezina je glavna teza da su Hrvati kroz stoljeća u Istru ugradili svoj jezik, pismenost i vjeru te, unatoč svim povijesnim progonima, sačuvali svoj identitet. Međutim, pravi paradoks, prema njezinim riječima, nastaje stvaranjem samostalne hrvatske države 1992. godine.
Umjesto da tada u Istri procvjeta hrvatski identitet, dogodio se – IDS.
Skandalozni Statut i brisanje povijesti
Benčik je podsjetila na 1994. godinu kada je IDS, s apsolutnom većinom u gotovo svim općinama i gradovima (osim Svetog Petra u Šumi), izglasao Statut Istarske županije. Tim je dokumentom, tvrdi ona, IDS poništio cjelokupnu borbu hrvatskih narodnjaka. Naime, dok Ustav jasno definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i manjina, Istarska se županija u svom Statutu definira isključivo kao višeetnička, višekulturna i višejezična zajednica – kao da hrvatski narod u njoj uopće ne postoji.
Statut nigdje ne spominje dolazak Hrvata niti glagoljaštvo, ali zato uvodi dvojezičnost čak i tamo gdje za to nema povijesnog ni demografskog uporišta, uzdižući talijansku manjinu iznad Hrvata. Time je, istaknula je Benčik, izravno pogažen slavni Proglas o sjedinjenju Istre s maticom iz rujna 1943. godine.
Demografski debakl „istrijanstva”
Ipak, politika rashrvaćivanja na kojoj je IDS godinama inzistirao – pa čak i kroz radikalne projekte poput onog Ivana Paulette „Zemlja Istra“ – doživjela je potpuni poraz na popisima stanovništva.
Benčik je iznijela egzaktne podatke: na popisu iz 2011. godine Hrvata je bilo 68 %, a onih koji su se izjasnili kao Istrijani 12 %. Deset godina kasnije, 2021. godine, Hrvati u Istri čine čak 76 % (više od dvije trećine), Talijana je tek 5 %, dok se broj regionalno izjašnjenih „Istrijana“ prepolovio na jedva 5,13 %. Time je, tvrdi kolumnistica, projekt istrijanizacije i umjetne multikulturalnosti matematički i činjenično propao.
Neuništiva „tiha Istra” i branitelji
Na samom kraju svog izlaganja, Benčik je snažno poentirala objasnivši tko je zapravo stvarna brana IDS-ovim politikama, što donosimo u cijelosti:
„Forsiranje te multikulturalnosti i istrijanstva izaziva sukobe u Istri. Ja to osjećam osobno; budući da se zalažem za hrvatsku Istru, često doživljavam uvrede. No, imam čvrste argumente i dokaze o dubokom hrvatskom identitetu Istre. Ne svjedoče o tome samo naši velikani, nego i činjenica da u Istri živi ona ‘druga’, hrvatska Istra koju mi ovdje predstavljamo.
To je ona ‘tiha Istra’ o kojoj govori naš biskup u mirovini, monsinjor Ivan Milovan – Istra koju oni, iako su na vlasti, ne mogu držati pod kontrolom i ne mogu je ušutkati. Ta tiha Istra nepremostiva je brana IDS-ovoj politici odnarođivanja. Njoj pripadaju i hrvatski branitelji iz Istre koji su se masovno odazvali u obranu Hrvatske, dokazujući nacionalnu svijest za koju IDS tvrdi da ne postoji.
IDS je čak pokušavao minirati odlazak Istrijana na ličko ratište, organizirajući demonstracije majki koje su se navodno protivile odlasku svojih sinova. No, Istrijani su sudjelovali u obrani od samog početka – kroz policiju (‘Bakovi’), 119. brigadu, kao i bojne poput ‘Vangi’ na dubrovačkom ratištu. Ta tiha Istra i njezini branitelji dokazali su da se hrvatska nacionalna svijest u Istri ne može uništiti. Ona ostaje nepremostiva brana IDS-ovoj talijanizaciji, istrijanizaciji i pokušajima rashrvaćivanja Istre.“
ZADAR I ISTRA U ISTOM PAKETU: „Nećemo pristati na laži kojima nam se trajno pokušava nametnuti povijesna krivnja“
Saborski zastupnik dr. Damir Biloglav svojim je izlaganjem na okruglom stolu u Hrvatskom saboru povukao snažnu povijesnu paralelu između Istre i Zadra u vrijeme poslijeratnih pregovora. Glavni zaključak njegovog govora jest da se međunarodnopravna sudbina Zadra rješavala neovisno o političkim mitovima koji se danas nameću, a da se moderna Hrvatska mora graditi isključivo na istini, odbacujući komunističke laži i pokušaje nametanja povijesne krivnje hrvatskom narodu.
Zadar nije trebao svog Božu Milanovića
Uvodeći u temu, Biloglav je podsjetio kako su se na Pariškoj mirovnoj konferenciji Zadar i Istra našli u „istom paketu“. Osvrnuo se na negativno iskustvo koje su i istarski i zadarski Hrvati proživjeli dolaskom nove revolucionarne partizanske vlasti. Ipak, istaknuo je jednu bitnu razliku – Zadar nije imao snažnu figuru usporedivu s Božom Milanovićem. Za to su postojala dva jasna razloga. Prvi je taj što se talijansko svećenstvo iz Zadra nakon kapitulacije Italije 1943. godine povuklo u domovinu, a drugi je što Zadar takvog pregovarača, za razliku od složene Istre, zapravo nije ni trebao.
Zadar je bio izolirana enklava u potpunom hrvatskom zaleđu te, kako je naglasio Biloglav, vojno-politička situacija na terenu bila je apsolutno jasna i nije bilo dvojbe kome će grad nakon Drugog svjetskog rata pripasti. Poput Istre, i Zadar je kroz dugu povijest bio na udaru stranih sila te prisiljen boriti se za identitet – od križarskog osvajanja za račun Venecije 1202. godine, preko kratkog zlatnog doba nakon Zadarskog mira, pa sve do prodaje 1409. godine od strane Ladislava Napuljskog.
Pravna istina o Mirovnom sporazumu u Parizu
Ono što se u hrvatskoj javnosti često pogrešno interpretira, Biloglav je odlučio pravno i povijesno demistificirati. Upozorio je na notornu zabludu vezanu uz Rimske ugovore i takozvanu prodaju Dalmacije te njihov stvarni (ne)utjecaj na poslijeratne pregovore.
„Često slušamo o tome kako je Pavelić prodao Zadar, Dalmaciju i otoke. Međutim, ta činjenica za sam mirovni proces u Parizu nije značila apsolutno ništa. Isto tako, ništa nije značila ni činjenica da je već drugi dan nakon kapitulacije Italije Pavelić taj sporazum povukao, kao ni činjenica da su komunisti desetak dana kasnije na ZAVNOH-u donijeli odluku o pripojenju Zadra, Istre i otoka Hrvatskoj“, pojasnio je Biloglav. Dodao je kako se cijeli pariški mirovni proces referirao isključivo na međunarodnopravni položaj koji je proizlazio iz prijašnjeg Rapalskog ugovora, a ne iz navedenih epizoda.
Odbacivanje povijesne krivnje i borba protiv laži
Na kraju svog izlaganja, zastupnik je poslao snažnu poruku prisutnima, a osobito mladim naraštajima, istaknuvši važnost prenošenja povijesne istine. Upozorio je da se Hrvatska i nakon 35 godina samostalnosti mora boriti protiv sustavnog obrtanja činjenica.
„Mi nikad nećemo odustati i nećemo braniti nijednu negativnu stvar koja se dogodila u našoj nacionalnoj povijesti, ali isto tako nikad nećemo pristati na to da nam se nameće ono što se nije dogodilo, da nam se nameću laži koje guše naš hrvatski identitet i kojima se našem narodu trajno pokušava nametnuti nekakav osjećaj povijesne krivnje“, oštro je poručio Biloglav.
Zaključio je podsjetivši da se slobodna, demokratska i moderna Hrvatska može i mora graditi isključivo na temeljima prave istine o našoj povijesti, zbog čega su ovakvi skupovi od neprocjenjive važnosti.
Završni dio okruglog stola u Hrvatskom saboru, posvećenog monsinjoru Boži Milanoviću, donio je iznimno dinamičnu raspravu koja je povijesne teme izravno povezala s aktualnim političkim bitkama. Uz svjedočanstva iz prve ruke o torturama koje je Milanović prošao pod fašistima, saborski zastupnici oštro su prozvali dio današnje političke ljevice, obranili pozdrav hrvatskih branitelja te istaknuli kako je Katolička crkva neraskidiv i temeljni dio hrvatskog identiteta.
Saborski zastupnik Marin Miletić u svom je obraćanju naglasio kako nikada neće biti rečeno dovoljno o životu pokojnog monsinjora Milanovića, kojeg smatra ne samo stupom hrvatske Istre, već i cijele Hrvatske. Izrazio je žaljenje što Milanović još uvijek nije dobio zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti te je zatražio da se njegova uloga u očuvanju Crkve na ovim prostorima još snažnije rasvijetli. Miletić je iskoristio priliku i kako bi odao osobno priznanje vodnjanskom župniku Marijanu Jeleniću.
„Ako je netko zaslužan za moj ulazak u hrvatsku politiku, jedan od najzaslužnijih je upravo velečasni Jelenić“, priznao je Miletić, dodavši kako mu je Jelenić duhovnik već desetljećima.
Miletić: Ljevica tvrdi da je rat mit, a smetaju im mladi na misi
U nastavku svog izlaganja, Miletić se referirao na poznatu Milanovićevu izreku „Režimi prolaze, narod ostaje“, ocijenivši kako danas živimo u vremenu u kojem se jasno bistre različiti režimi i „lažljivci (fejkeri) koji se busaju u prsa, a žive potpuno drugačije“. Posebno je oštro prozvao stranku Možemo! i Novu ljevicu zbog njihovog odnosa prema nacionalnim svetinjama.
„Imamo potpuno otvoreno i neprijateljsko političko postavljanje nakaradne ljevice koja u Hrvatskom saboru tvrdi da je Hrvatska nastala na mitu o Domovinskom ratu. Stranka Nove ljevice Ivane Kekin to tvrdi. Imamo ljevicu koja usred rasprave o hrvatskom jeziku ustane i napusti sabornicu, uz citat Sandre Benčić: ‘Kaj ćemo mi raspravljati o ovim glupostima’, a paralelno potpisuju Sarajevsku deklaraciju o jugoslavenskoj kulturi i jeziku. Imamo ekipu poput Rade Borić koja na svom Facebooku napiše: ‘Srce me boli kad nedjeljom vidim koliko mladih odlazi na svetu misu’“, nabrojio je Miletić, poručivši kako je upravo zato važno neprestano govoriti istinu koja oslobađa.
Podsjetio je i kako je u svom prvom mandatu, zajedno s kolegama iz Mosta, 9 do 10 puta fizički izbačen iz Sabora jer su branili pozdrav hrvatskih dragovoljaca HOS-a „Za dom spremni“. Istaknuo je paradoks da ih danas zbog toga ne izbacuju jer je onima koji su ih tjerali „sada to odjednom prihvatljivo zbog blizine izbora“, izrazivši nadu u skoro vrijeme „nepatvorene, autentične hrvatske vlasti“.
Jurčević i Benčik o HOS-u i kršćanskoj ljubavi
Na Miletićevo izlaganje nadovezao se moderator Josip Jurčević, koji je podsjetio na pravnu i povijesnu činjenicu da je upravo u vrijeme vlade Ivice Račana tadašnje Ministarstvo uprave službeno registriralo spomenuti pozdrav kao službeni pozdrav HOS-a, s kojim su, uz izvorne video i audiozapise, bile pozdravljane i gardijske brigade.
Kolumnistica Lili Benčik također se uključila u raspravu, povlačeći jasnu moralnu i teološku granicu između hrvatskog domoljublja i komunističke ideologije, uspoređujući pozdrave „Za dom spremni“ i „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.
„Mi Hrvati uvijek branimo svoj dom. Nikad nismo napadali drugi narod niti prelazili granice naše Hrvatske, a smrt ne želimo nikome, jer nam naša vjera to brani; naša nam vjera kaže da moramo ljubiti i svoga neprijatelja“, poentirala je Benčik.
Grmoja: Bez Crkve nema identiteta, zastupnici bi se trebali pomoliti prije govora
Saborski zastupnik Nikola Grmoja izrazio je iznimno zadovoljstvo okruglim stolom, a posebno činjenicom da se javno progovorilo o duhovnoj ulozi Bože Milanovića i nesagledivim plodovima njegova rada. Grmoja je naglasio temeljnu istinu o hrvatskom narodu:
„Katolička vjera neodvojiva je od našeg hrvatskog identiteta; bez Katoličke crkve i vjere nema ni tog identiteta.“
Grmoja je posebno istaknuo kako mu je bilo zadovoljstvo što je, možda po prvi put u Saboru, jedno izlaganje započelo javnom molitvom Duhu Svetome (koju je predvodio vlč. Jelenić).
„Bilo bi dobro da se i mi zastupnici, prije naših izlaganja – ako već ne javno, onda barem u sebi – pomolimo prije nego što nešto kažemo. Sigurno bi bilo pametnije“, zaključio je Grmoja, izrazivši nadu da će se iz saborskih govora, zakonskih prijedloga i amandmana u budućnosti doista iščitavati djelovanje Duha Svetoga i snažan hrvatski identitet.
Intimno svjedočanstvo Šestana: Ricinus, spaljene knjige i obrana Istre
Završni i vrlo emotivni obol okruglom stolu dao je Josip Šestan, rodom iz Kringe, koji je s prisutnima podijelio svoja živa, osobna sjećanja na monsinjora Milanovića, s kojim se družio od djetinjstva. Slika Milanovića u kolaru, s crnim šeširom i u crnom odijelu dok posjećuje svoju polusestru (Šestanovu susjedu), ostala mu je trajno urezana u pamćenje.
Kada je Šestan kasnije postao đak pazinskog sjemeništa, Milanović mu je predavao filozofiju i logiku. No, umjesto suhoparnog gradiva, Šestan i kolege navodili su starog profesora da im priča o svojim nevjerojatnim životnim borbama.
„Pričao nam je kako su ga u Kringi pazinski fašisti napajali ricinusom i muljem, spalili mu knjige iz župnog stana, odveli ga na kamionu i zatvorili u pazinskom zatvoru. Govorio nam je i kako su u njegovu župnom stanu u Pazinu, zajedno s Jurcom, Brumnićem i drugim kolegama, uvjeravali savezničku komisiju u hrvatstvo Istre“, prisjetio se Šestan nevjerojatnih povijesnih trenutaka čiji je svjedok bio upravo iz prve ruke.
Također je posvjedočio kako je osobno, pijući kavu s Milanovićem i svojom majkom u njegovu stanu, gledao kako veliki monsinjor, strogo se držeći radnog vremena, odlazi u posebnu prostoriju gdje je svojoj tajnici iz Svetog Lovreča diktirao memoare i knjige koje danas čuvaju istinu o hrvatskoj Istri.
