Zločin u Lovasu i 35. obljetnica stradavanja trajni su podsjetnik na okrutnost i Krvavu berbu grožđa. Pročitajte potresnu priču o herojstvu i patnji.
Zapadni Srijem, onaj plodni, zlatni dio hrvatske zemlje na samom istoku domovine, skriva u svojim njivama i vinogradima priče koje ljudski um teško može do kraja pojmiti. Danas, kada obilježavamo 35. obljetnicu stradavanja mještana Općine Lovas, koja ponosno obuhvaća pitoma srijemska naselja Lovas i Opatovac, prisjećamo se jednog od najmračnijih poglavlja Domovinskog rata. To nije samo lokalna tragedija; to je jedan od najeklatantnijih primjera sustavnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava na europskom tlu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Zbog svog geostrateškog položaja, naslonjena na granicu sa Srbijom i smještena na glavnom pravcu velikosrpskog napredovanja prema herojskom gradu Vukovaru, ova je općina u jesen 1991. godine bila osuđena na ulogu prve linije otpora i prve mete nemilosrdne oružane agresije Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pridruženih joj srpskih paravojnih formacija.
Demografski slom: Od mirnog suživota do planiranog etničkog čišćenja
Prema službenim demografskim podacima iz 1991. godine, naselje Lovas bilo je dom za 1.681 stanovnika. U tom bogatom poljoprivrednom kraju, Hrvati su činili apsolutnu većinu s 1.441 stanovnikom, čineći tako visokih 85,7 posto ukupne populacije. Ostatak stanovništva činile su manjinske zajednice – Srbi, Mađari, Rusini i pripadnici drugih etničkih skupina. Susjedni Opatovac zrcalio je sličnu demografsku sliku, njegujući strukturu s dominantnim hrvatskim i nesrpskim stanovništvom.
Desetljećima prije rata, unatoč povremenim, potisnutim političkim tenzijama na razini tadašnje jugoslavenske države, mještani Lovasa živjeli su u relativnom, mirnom skladu. Svjedočanstva onih koji su preživjeli pakao redovito naglašavaju kako, prije nego što su vanjske paravojne formacije unijele otrov radikalizacije među manji dio lokalnog stanovništva, nije bilo otvorenih međunacionalnih sukoba. Blagdani su se često slavili u zajedništvu, a dobrosusjedski odnosi bili su ne samo temelj lokalne ekonomije, već i srž društvenog života na selu.
Međutim, mračna politička propaganda i strateški, hegemonistički ciljevi Beograda uspjeli su s vremenom razoriti to osjetljivo društveno tkivo. Dojučerašnji susjedi preko noći su pretvoreni u krvnike, što je fenomen nad kojim sociolozi i povjesničari i danas zastaju u nevjerici. Priprema za to zlo nije se dogodila u jednom danu. Obitelj Ruže Pavlić, majke čija su dva sina kasnije mučki ubijena tijekom okupacije, živo svjedoči o postupnoj i podmukloj stigmatizaciji Hrvata koja je prethodila samom oružanom sukobu. Njezin suprug, radnik u inozemstvu, godinama prije rata bio je od strane jugoslavenskih službi etiketiran kao “ustaša” pod jedinim izgovorom da se družio s hrvatskim iseljenicima. Zbog te lažne etikete, pri svakom povratku u svoju domovinu, morao je odlaziti na iscrpljujuće obavijesne razgovore u policiju. Takvi primjeri zorno dokazuju da je psihološka priprema za segregaciju, demonizaciju i naknadni progon hrvatskog naroda trajala godinama.
Posljedice te agresije ostavile su nepopravljivu štetu na demografskoj slici Općine Lovas. Statistički trendovi kroz desetljeća bolno prikazuju posljedice sustavnog raseljavanja, ubojstava i straha, od kojih se općina nikada nije u potpunosti oporavila. Od predratnih 1.681 stanovnika u Lovasu, gdje je naselje funkcioniralo kao gospodarski iznimno stabilna cjelina, brojke su strmoglavo padale. Desetljeće kasnije, 2001. godine, razdoblje neposredno nakon mirne reintegracije bilo je obilježeno tek polaganim i iznimno otežanim povratkom prognanika u do temelja razrušeno selo. Popis iz 2011. godine pokazao je 1.214 stanovnika, što ukazuje na trajni demografski gubitak od gotovo 30 posto u odnosu na predratno razdoblje, unatoč nadljudskim naporima za revitalizaciju. Nažalost, prateći šire trendove depopulacije istočne Hrvatske u 2021. godini, Lovas nastavlja krvariti stanovništvo, svjedočeći dugoročnim posljedicama etničkog inženjeringa.
Olovni dani i pregovaračke obmane pred vratima Vukovara
Tijekom mračnog ljeta i rane jeseni 1991. godine, oružani sukobi u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu nezaustavljivo su eskalirali. Više od 1.661 osobe, od čega 1.341 iz Lovasa te 320 iz Opatovca, pod prijetnjom smrću nasilno je protjerano iz svojih stoljetnih domova. JNA je u to vrijeme slala sve veće vojne kontingente, teška oklopna vozila i pješaštvo u odlučujuću bitku za Vukovar, s jednim jedinim ciljem – slomiti kičmu hrvatske obrane. U taktičkom smislu, agresor je u početnim fazama zaobišao nekoliko hrvatskih sela jugoistočno od Vukovara, ostavljajući Lovas i Opatovac u smrtonosnom poluokruženju. Najistočnija linija obrane golorukog hrvatskog naroda, koju su tada herojski branili pripadnici 3. mehanizirane gardijske brigade i 109. pješačke brigade Zbora narodne garde, protezala se trasom Nijemci – Ilača – Lovas.
Svjesna strateške važnosti ovog prostora, ali i paničnog straha od hrvatskog oružanog otpora u pozadini svojih operacija, JNA je primijenila taktiku podle pregovaračke obmane. Koncem rujna, točnije 27. rujna 1991. godine, predstavnici neprijateljske vojske pozvali su stanovnike Lovasa na sastanak u vojvođanski grad Šid. Ultimativni zahtjev bio je jasan, a zapravo ciničan: mještani Lovasa moraju bezuvjetno predati cjelokupno lovačko i ono malo obrambenog oružja koje su posjedovali.
Pregovori su, sasvim očekivano, propali. Lovaščani su već bili itekako svjesni vijesti o stravičnim razaranjima i bestijalnim ubojstvima civila koja su provodile srpske paravojne postrojbe u okolnim srijemskim selima. S punim su pravom strahovali da bi ih potpuna predaja oružja ostavila nezaštićenima, poput janjadi pred vukovima. Ponudili su kompromis – predaju dijela oružja, uz obećanje da neće poduzimati nikakve ofenzivne akcije, ali su hrabro i kategorički odbili predati preostalo naoružanje, čuvajući sveto pravo na obranu golog života u slučaju proboja četničkih odreda u njihovo selo.
Pad Lovasa: Početak sustavnog terora i krvavi pohod
Ovakav ishod, odbijanje potpune kapitulacije pred agresorom, razbjesnio je vojni vrh JNA. Osveta je uslijedila brzo i nemilosrdno. Već 30. rujna izveden je prvi topnički napad na selo, a dva dana kasnije uslijedilo je novo, još razornije granatiranje. Kukavička meta ovih napada nisu bili nikakvi vojni položaji, već vitalna civilna i gospodarska infrastruktura – teško su oštećeni mjesni poljoprivredni silos i ponos mjesta, katolička crkva sv. Mihaela. Kao formalni povod za završni, brutalni pješački i tenkovski napad, vojna obavještajna služba JNA planski je plasirala dezinformaciju da se u Lovasu krije između 300 i 400 dobro naoružanih “ustaša” i pripadnika ZNG-a. Bio je to lažni alibi za prekomjernu uporabu sile; obrambeni potencijal sela počivao je isključivo na malobrojnim, srcem vođenim i slabo naoružanim lokalnim dragovoljcima.
Formalnu, zloglasnu naredbu za zauzimanje Lovasa izdao je pukovnik JNA Dušan Lončar, zapovjednik 2. proleterske gardijske motorizirane brigade, dana 9. listopada. Njegova naredba, ostala zapisana u vojnim arhivima, nije bila tek vojna direktiva; ona je eksplicitno nalagala da se naselje “očisti od neprijateljski nastojenog stanovništva”. U jezivoj terminologiji onog vremena, to je značilo samo jedno: zeleno svjetlo za etničko čišćenje i masakr.
Pakao se otvorio 10. listopada 1991. oko 7 sati ujutro. Operacija obuhvata krenula je iz dva smjera: s juga, iz Tovarnika, nadirali su oklopnjaci JNA, dok su sa sjevera, iz pravca Opatovca, u selo ušli krvoločni pripadnici paravojnih formacija, teritorijalci iz tzv. SAO Krajine, te zloglasni odredi “Dušan Silni” i “Beli orlovi”. Granatiranje koje je prethodilo pješačkom prodoru iznenadilo je mještane koji nisu očekivali neposredni masakr na svojim kućnim pragovima. Svjedok Mato Bataković sjeća se kako ga je napad zatekao u redu pred trgovinom; ubrzo je uslijedila rafalna paljba, urlici i razbijanje vrata.
Ulazak paravojnih snaga, koje su djelovale pod punom zaštitom regularne JNA, označio je početak ubilačkog pohoda po ulicama i dvorištima. Ekstremisti, vođeni domaćim izdajnicima koji su precizno znali tko je Hrvat i gdje živi, išli su od kuće do kuće. Muškarci su izvlačeni iz podruma i likvidirani na licu mjesta. Umirovljenik Ivan Ostrun izvučen je iz svog doma i strijeljan u lokalnom kafiću. Sedamdesetpetogodišnji starac Josip Rendulić brutalno je pretučen prije nego su ga usmrtili hicima. “Paviša mesar” odveden je od strane lokalnog Srbina u vlastito dvorište i tamo smaknut. Tog 10. listopada, na svojim je ognjištima pobijeno više od dvadeset nenaoružanih hrvatskih civila. Četiri dana kasnije, pao je i susjedni Opatovac.
Bijele trake na rukama Hrvata: Sablasni odjeci fašizma i brisanje identiteta
Ono što je uslijedilo nakon vojne okupacije, šokiralo je sav civilizirani svijet. Nasilje se transformiralo u institucionalizirani, patološki teror pod vodstvom lokalnog zapovjednika Ljubana Devetka, Srbina koji je odrastao s istim tim Hrvatima koje je sada dao mučiti. Okupacijska vlast uvela je mjeru od koje se ledi krv u žilama: svi Hrvati i nesrbi morali su oko ruke nositi bijele trake kao vidljivi znak nacionalne pripadnosti, a na svoje kuće izvjesiti bijele plahte.
Ova metoda obilježavanja stanovništva sablasno je oživjela prakse nacističkog režima iz Drugog svjetskog rata. Označeni civili prestali su biti ljudi; postali su legitimne mete za premlaćivanja, ponižavanja i likvidacije u svako doba dana i noći. Zlostavljanja su postala svakodnevica u koncentracijskim logorima otvorenima u prostorijama Mjesne zajednice, mehaničke radionice Poljoprivredne zadruge i u zgradi mjesne čitaonice u Opatovcu.
Svjedočanstva preživjelih otkrivaju razmjere neviđenog sadizma. Hrvati su premlaćivani željeznim šipkama i kabelima, podvrgavani torturi elektrošokovima, nasilno su im vađeni zubi, ekstremiteti bušeni električnim bušilicama, a u svježe rane sipana im je kuhinjska sol. Ovoj patologiji bili su izloženi svi – od vojno sposobnih muškaraca do staraca, žena i maloljetnika, uz stravična, masovna seksualna zlostavljanja žena koja su ostala duboka, neizreciva trauma.
Paralelno s uništavanjem tijela, odvijalo se i uništavanje duha i povijesti. Etničko čišćenje upotpunjeno je kulturocidom. U Lovasu je razorena, srušena ili spaljena 261 hrvatska obiteljska kuća, a gospodarstvo je opljačkano do temelja. Posebna meta bila je katolička crkva sv. Mihaela, spomenik kulture star preko 250 godina, koja je granatirana, zapaljena i potpuno devastirana. Kapelica sv. Florijana pretvorena je u ruševinu, crkvena zvona iz Opatovca otuđena su u Srbiju, a svi raspeli uz ceste su porušeni. Da bi potvrdili bolesnu ideju trajnog brisanja Hrvata s tog prostora, okupatori su na temeljima četiri porušene hrvatske kuće bespravno sagradili pravoslavnu crkvu i pokušali izbrisati i samo ime sela, preimenovavši Lovas u “Dušanovac”, u čast zloglasne paravojske.
“Krvava berba grožđa”: Nezapamćeni zločin u minskom polju
Iako povijest pamti nebrojene ratne strahote, ono što se u Lovasu dogodilo 18. listopada 1991. godine pod ciničnim imenom “Krvava berba grožđa” nadilazi granice ljudskog poimanja zla. To je bio dan kada su hrvatski civili, dojučerašnji ratari i susjedi, iskorišteni kao živi štitovi za razminiranje terena.
Dan ranije, 17. listopada, srpske postrojbe ponovno su napale civile, ubivši pet osoba i zatvorivši 70 do 80 muškaraca u dobi od 18 do 55 godina u dvorište strojne radionice. Tu su noć proveli na otvorenom, izloženi zimi i strahu, pod budnim okom stražara poput Ilije Vorkapića. Ujutro, 15 do 20 muškaraca je izdvojeno, divljački pretučeno i zaklano noževima.
Preostala skupina od 51 muškarca zadržana je u stroju uz lažnu priču da idu u “berbu grožđa”. Kolona marša u smrt krenula je pod naoružanom pratnjom JNA i četnika. Na samom putu, iz čiste obijesti, ubijeni su Stjepan Luketić i Boško Bodjanac. Među zatočenicima su bila i dva sina Ruže Pavlić, Željko (29) i Darko (25), koji su ostali u selu ne želeći ga napustiti, a njezine molbe za milost naišle su na zid mržnje; oba sina su tog dana ubijena.
Kada su stigli do polja djeteline koje je inženjerija JNA prethodno minirala, uslijedila je neshvatljiva zapovijed. 51 hrvatski civil prisiljen je uhvatiti se za ruke, raširiti se u dugu liniju i pješice krenuti kroz polje, čisteći ga svojim tijelima od mina. Preživjeli Ivan Mujić prisjeća se spoznaje: “Znali smo da smo osuđeni na smrt. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs.“
Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević, nakon što ga je jedan od krvnika snažno gurnuo. Uslijedila je serija razornih lančanih eksplozija. Dok su se tijela nedužnih Hrvata kidala u oblaku dima i djeteline, a krici parali srijemsko nebo, paravojska i JNA s brda su otvorili rafalnu paljbu po ranjenima koji su pokušavali preživjeti.
Masakr je zaustavljen tek dolaskom višeg časnika regularne JNA koji je, psujući vlastite postrojbe, naredio prekid vatre i evakuaciju 11 preživjelih u bolnicu u Šidu, gdje ih je dočekala odbojnost i neadekvatna skrb, učinivši ih trajnim invalidima. Oni koji nisu odvedeni morali su sakupljati rastrgane ostatke svojih susjeda. Samo na tom polju smrti život je izgubila 21 osoba, a 14 ih je teško ranjeno. Imena stradalih – Marijan Marković, Tomislav Sabljak, Darko Solaković, Ivan Palijan, Zlatko Panjik, Slavko Kuzmić, Mijo Šalaj, Ivan Kraljević, Petar Badanjak, Zlatko Božić, Luka Balić i drugi – zauvijek su upisana u temelj hrvatske slobode. Ukupno je tog 18. listopada ubijeno preko 40 nesrpskih civila.
Povratak iz pepela i pravosudna farsa
Do kraja ratne 1991. godine, iz Lovasa i Opatovca protjerana je cjelokupna nesrpska populacija. Bilanca smrti bila je zastrašujuća: 89 mještana položilo je živote na oltar domovine. Tek nakon mirne reintegracije 1998. godine, kada su otvorene masovne grobnice (po broju žrtava druga najveća u Hrvatskoj nakon Ovčare), obitelji su mogle dostojanstveno, na zajedničkom sprovodu 21. ožujka 1998., pokopati svoje najmilije i započeti obnovu svojih ognjišta iz pepela.
No, bol Lovasa nikada nije dobila pravedan sudski epilog. Tranzicijska pravda pokazala se presporom, nedostatnom i sramotno ispolitiziranom. Haški tribunal obuhvatio je Lovas u optužnicama protiv Miloševića i Hadžića, no obojica su umrla prije presuda. U Hrvatskoj, sudstvo je 2012. donijelo apsurdnu oslobađajuću presudu za stražara Iliju Vorkapića uslijed navodnog nedostatka dokaza, ostavljajući obitelji u potpunom šoku.
Ono što se, pak, odvijalo pred Specijalnim sudom u Beogradu povijesna je farsa i pljuska u lice svakoj žrtvi. Nakon početnih kazni iz 2012. godine (gdje je Devetak dobio 20 godina), uslijedio je niz žalbi, poništenja i skandaloznog razvodnjavanja optužnica. Tužiteljstvo je birokratski obrisalo smrt gotovo 40 Lovaščana iz optužnice. Konačna presuda Apelacijskog suda u Beogradu iz 2021. godine drastično je ublažila kazne na 3 do 6 godina za paravojnike, dok su Željko Krnjajić i Milan Devčić u potpunosti oslobođeni. Najočitiji dokaz zaštite visokih časnika JNA, kako ističe i beogradski Fond za humanitarno pravo, jest slučaj pukovnika Dušana Lončara, čija je odgovornost za “čišćenje” Lovasa namjerno reducirana i procesuirana tek godinama kasnije. Beograd je ovim presudama oprao krvave ruke službene jugoslavenske vojske, svalivši minimalnu krivnju na lokalne ekstreme, pojeftinjujući tako hrvatski život na tek nekoliko mjeseci zatvora.
Sjećanje koje ne blijedi: Spomenici i istina kao trajni zalog
Zbog te bolne nepravde, lokalna zajednica, Općina Lovas i udruge hrvatskih branitelja preuzeli su svetu dužnost očuvanja istine. Danas na mjesnom groblju ponosno stoji velebno spomen-obilježje, a na zgradama nekadašnjih logora postavljene su ploče upozorenja. Kruna te memorijalizacije je spomen-područje “Minsko polje”, gdje se svake godine 18. listopada, kroz molitvu, procesiju i polaganje vijenaca, oplakuje svaka kap hrvatske krvi natopljena u srijemskoj djetelini.
Istina o Lovasu živi i kroz spomen-knjigu “Krvava istina”, ali i kroz snažan vizualni medij – dokumentarni film “Krvava berba grožđa” autora Antuna Ivankovića. Kroz radove Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, zločini u Lovasu čvrsto su zabilježeni kao neizbrisiv pečat ratne okrutnosti usmjerene potpunom fizičkom istrjebljenju našeg naroda.
Danas, na 35. obljetnicu, dok stojimo na tlu koje je upilo nevine suze i krv, mi ne slavimo mržnju, već beskrajnu ljubav prema slobodi, zavičaju i domovini. Zločin u Lovasu ostaje duboka, ali ponosna rana na tijelu Hrvatske – vječni podsjetnik generacijama koje dolaze da je naša sloboda rođena u nezamislivoj muci, te da imena naših mučenika iz srijemske ravnice nikada, ali baš nikada, ne smiju biti predana zaboravu.
Neka im je laka hrvatska zemlja!
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
