Heroji Vukovara, Blago Zadro i Alfred Hill, prije 35 godina ugradili su svoje živote u temelje Hrvatske. Njihova žrtva živi vječno.
Danas je u Vukovara obilježena 35. obljetnice pogibije zapovjednika Trpinjske ceste i zapovjednika satnije VP sa Sajmišta. Događaji su započeli u ranim jutarnjim satima 16. listopada 2026. godine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Središnji, najemotivniji čin na groblju održan je ispred posljednjih počivališta Blage Zadre i Alfreda Hilla. Protokolu su nazočile obitelji poginulih herojâ – tiha, a tako snažna udovica Kata Zadro i sin Tomislav Zadro s obitelji , te kći Alfreda Hilla, Staša Hill Mađarević s obitleji. Počast su odali i predstavnici državnog vrha: izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Tomislav Kasumović, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora Ante Deur, te izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zvonko Milas, koji je ujedno bio i Zadrin suborac, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane general-bojnik Željko Živanović i državni tajnik u MHB Zlatan Bašić. Prisutna je bila i lokalna delegacija predvođena županom Vukovarsko-srijemske županije Ivanom Bosančićem, gradonačelnikom Grada Vukovara Marijanom Pavličekom, njegovim zamjenikom Filipom Sušcem te predsjednikom Gradskog vijeća Goranom Bendrom. Na svetom tlu groblja okupili su se i iscrpljeni, ali ponosni pripadnici Pukovnije Vojne policije, koji su upravo na tom mjestu trijumfalno priveli kraju svoju višednevnu memorijalnu hodnju.
Diskurs prisutnih govornika tijekom jutarnjih obreda pružio je dubok sociološki uvid u evoluciju kulture sjećanja u Hrvatskoj. Posebno su se, poput britke oštrice koja siječe tugu, istaknule poruke obitelji stradalih. One su dekonstruirale isključivu usredotočenost na heroje-pojedince u korist isticanja goleme, kolektivne ratne žrtve. Kata Zadro, žena-stijena koja je podnijela nadljudski teret, a prije svega dan ranije oprostila se i od svoje sestre, uputila je snažnu poruku o jednakosti žrtve. Podsjetila je okupljene kako su, uz njenog voljenog supruga i sina Roberta (koji je tragično poginuo 1992. na kupreškoj visoravni), živote u teškim mukama dali brojni neznani mladići od jedva dvadesetak godina, kao i stariji, nedužni ljudi. Zaključila je svoje kratko, ali potresno izlaganje rečenicom koja bi trebala biti uklesana u svaki spomenik: “Svi su oni Blago Zadro”. Tim je riječima apelirala na potrebu izgradnje boljeg društva, temeljenog na miru i međusobnom uvažavanju, ukazujući na potpunu preobrazbu ratne traume u zrelu pacifičku poruku.
Tomislav Zadro s ponosom se osvrnuo na očev pragmatizam, istaknuvši da Blago Zadro nikada nije razmišljao o povijesnoj percepciji niti o tome kakve će spomenike dobiti. Pritisnut ekstremnim okolnostima, donosio je odluke ključne isključivo za goli opstanak svoga naroda. Posebno je naglasio Zadrinu motivacijsku retoriku iz tih mračnih dana 1991. godine. Otac je govorio isključivo o tome da se “Hrvatska može i mora obraniti”, čime je lokalni, usamljeni oružani otpor u Vukovaru uzdizao na razinu svete borbe za opstanak cjelokupne nacije. Staša Hill Mađarević, koja je kao petogodišnja djevojčica istrgnuta iz očevog zagrljaja, naglasila je oslanjanje na oralnu povijest. Uspomenu na očevu izuzetnu hrabrost i beskompromisnu odluku o povratku u okupirani Vukovar gradila je slušajući svjedočanstva njegovih suboraca. Gradonačelnik Marijan Pavliček u svom je govoru vješto sintetizirao nasljeđe stradalih, istaknuvši onaj ključni kontinuitet Zadrinog karaktera – on je bio veliki čovjek u miru kada je branio obespravljene radnike, a postao je još veći div u ratu kada je stao u obranu hrvatskog naroda.
Središnji vjerski obred i komemoracija duboke duhovne prirode održani su potom u crkvi Gospe Fatimske u Borovu naselju, gdje je služena sveta misa zadušnica za pokojne zapovjednike i sve poginule hrvatske branitelje Vukovara. Ovaj sakralni prostor, smješten na samoj liniji nekadašnjih užarenih bojišnica, pružio je potrebno duhovno središte za okupljene članove obitelji i suborce.
Trpinjska cesta: Javni performans sjećanja i prijenos etike na mlade
Točno u podne, kako to i priliči odavanju počasti vitezovima, težište komemorativnih aktivnosti premješteno je na lokaciju nekadašnjih najžešćih oklopnih sukoba – na Trpinjsku cestu. Središnji svečani program, prikladno i s ponosom nazvan “Heroj Trpinjske ceste”, održan je ispred Spomen doma hrvatskih branitelja i upečatljivog Spomen obilježja Blagi Zadri.
Za glazbeni dio pobrinula se Petra Marković uz pratnju Vedrane Vrtarić na gitari.
U duhu snažne institucionalizacije sjećanja kroz suvremeni sustav vojnog obrazovanja, jedan od najznačajnijih trenutaka podnevnog programa bila je svečana dodjela Plakete Grada Vukovara. Ova plaketa uručuje se isključivo najboljem polazniku Zapovjedno-stožerne škole “Blago Zadro”. Ove godine, to prestižno priznanje iz ruku ponosne obitelji Zadro primio je bojnik Robert Bajan. Ono što daje posebnu težinu ovom činu jest plemenitost bojnika Bajana, koji je popratnu novčanu nagradu bez razmišljanja u cijelosti donirao Udruzi za osobe s intelektualnim oštećenjem “Golubica” iz Vukovara. Ovaj filantropski, duboko ljudski čin izravno preslikava vojne vrline iz 1991. godine – nesebičnost i brigu za slabije – u suvremene mirnodopske uvjete, dokazujući da hrvatska vojska i dalje diše dušom svojih heroja.
U svom dirljivom obraćanju na Trpinjskoj cesti, državni tajnik Zvonko Milas snažno je poentirao: “Ovo je povijesno mjesto, mjesto gdje se rađala Hrvatska. Ovdje je prije 35 godina bila vukovarska kalvarija, Veliki petak uspostave hrvatske državnosti. Ali ne petak u kojem je bio kraj, nego petak koji je bio preduvjet uskrsnuća naše domovine.” Prisjećajući se Zadre, opisao ga je kao običnog, mirnog čovjeka iz susjedstva koji je pokazao kako čovjek može biti veći od čelične vojske koja stoji nasuprot njega. “Neprijatelj, vjerujući u silu čelika, nije mogao spoznati snagu ljubavi prema obitelji, narodu i domovini. To je Blago nosio u srcu,” naglasio je Milas, podsjetivši sve prisutne da komemoracija nije samo puko klanjanje prošlosti, već sveta obveza za budućnost.
Ante Deur je u svom emotivnom govoru posebnu počast odao Katici Zadro: “Draga majko, draga suprugo Kato, vi ste stamen ovoga naroda. Vi ste nosili breme života, snagu ljubavi, straha i hrabrosti.” Njegove su se riječi lomile nad mnoštvom podsjećajući na tisuće onih koji su dali živote, na mladost koja se topila u vatri Vukovara, ostavljajući iza sebe kosti, ali i temelj na kojem danas slobodno dišemo.
Po završetku programa, formirana je kolona koja je u veličanstvenom, tihom mimohodu krenula prema Kupskoj ulici, točnom mjestu pogibije. Koračajući rutom kojom su se branitelji kretali tijekom kiše metaka, sudionici su doslovno rekreirali prostornu memoriju ratnog Vukovara. Dolaskom u Kupsku ulicu, koja time trajno preuzima funkciju svetišta hrabrosti, upaljeno je točno 35 svijeća, po jedna za svaku godinu bola i ponosa od herojske smrti dvojice vitezova.
Otvaranje arhiva i pisanje povijesti: Od “Atile Vukovarskog” do znanstvenog kolokvija
Kako bi usmena predaja i živa sjećanja ratnika, koji neumitno stare, prerasla u čvrstu povijesnu građu otpornu na zaborav, u Kući Lavoslava Ružičke upriličena je promocija kapitalne monografije “Atila Vukovarski”. Autor knjige, ratni veteran Drago Adžaga, ovu je vrijednu građu strukturirao u uskoj suradnji s bivšim suborcima. Knjiga je trajni spomenik ratnom putu satnije “Atila” i njenom zapovjedniku Alfredu Hillu.
Izlaganja stručnjaka, uključujući recenzenta dr. sc. Dražena Živića, naglasila su važnost bilježenja autentičnih svjedočanstava kako bi se spriječio svaki pokušaj povijesnog revizionizma. Gradonačelnik Pavliček jasno je poručio: “Ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.” Autor Adžaga iskreno je progovorio o katartičnom iskustvu pisanja, prisjetivši se obećanja danog kroz šalu o “Pokajanju”, koje je preraslo u obvezu prema onima kojih više nema.
Dan uoči obljetnice, na Veleučilištu “Lavoslav Ružička”, znanstvena zajednica dala je svoj obol kroz kolokvij “Blago Zadro – heroj u osvit slobode”. Multidisciplinarna analiza Zadrinog hercegovačkog podrijetla, radničkog staža i vojnog genija, dodatno je rasvijetlila fenomen čovjeka koji iz uloge običnog radnika-migranta izrasta u stratega presudnog za obranu nacije.
Krv, znoj i sjećanje: Peta memorijalna hodnja kao ultimativni čin poštovanja
Odavanje počasti nije ostalo samo na riječima. Zahtijevalo je i nevjerojatan tjelesni napor. Peta memorijalna pješačka hodnja “Bojnik Alfred Hill – za žrtve Vukovara”, u organizaciji Pukovnije Vojne policije, podigla je letvicu pijeteta na novu razinu. Od 6. do 16. listopada, sudionici su prepješačili nevjerojatan 331 kilometar, podijeljen u jedanaest iscrpljujućih etapa.
Započevši put u Zagrebu, koračali su kroz Dugo Selo, Popovaču, Novsku, Slavonski Brod. Ove je godine trasa posebnim srcem produžena za 24 kilometra kako bi po prvi put uključila i grad Osijek, te ponosna mjesta Antunovac i Ernestinovo, čime je odana velika počast slavonskoj fronti. Svaki žulj, svaki grč u mišićima branitelja i aktivnih vojnih policajaca, bio je molitva za pale. Umirovljeni natporučnik Zdravko Čavlović priznao je da je završna etapa bila teža emotivno nego fizički. Gledati Vukovar izranjan iz noći, prepun sjećanja, nosi težinu koju razumiju samo oni koji su ga branili.
Na kraju ove velike priče, ostaje samo duboki naklon. Vukovar, sa svojim tihim rijekama i glasnim spomenicima, ostaje vječna opomena i ponos. Heroji Vukovara nisu samo uklesani u kamen; oni su živo tkivo ove zemlje, nebeski stražari koji nas iznad slavonskih magli podsjećaju koliko skupo košta sloboda.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
