Heroji Vukovara dali su živote u krvavom listopadu 1991. Pročitajte priču o Blagi Zadri, Alfredu Hillu i dramatičnom padu obrane.
Jesen u Slavoniji oduvijek je mirisala na zrelo grožđe, na tešku, plodnu zemlju koja se nakon ljetne žege polako sprema za zimski počinak. Dunav bi u tim danima nosio tihu maglu, a jutra bi svitala obavijena mekim, zlatnim svjetlom ravnice. No, te jeseni 1991. godine, jesen nije donijela plodove ni spokoj. Zrak nad Vukovarom bio je zagušljiv, težak od olovnih oblaka, baruta, spaljene cigle i neizrecivog nespokoja. Rijeka nije nosila ribarske čamce, već zloslutni eho tutnjave koja je kidala utrobu jednoga grada. Sredina listopada postala je prijelomna točka, onaj strašni, tamni ponor u tromjesečnoj epopeji Bitke za Vukovar. U tim trenucima, između 15. i 17. listopada, obrambeni krvotok grada ušao je u fazu potpune, gotovo hermetičke operativne izolacije.
Suočeni s drastičnom, surovom promjenom neprijateljske taktike i neviđenom kulminacijom vatrene premoći Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih postrojbi, branitelji su stajali na pragu nadljudske izdržljivosti. Najteži, neprebolni udarac obrana je pretrpjela 16. listopada. Bio je to dan kada je vukovarska zemlja upila krv svojih najvećih sinova, dan kada su u plamenu uličnih borbi na različitim sektorima zauvijek zašutjeli ključni zapovjednici i prekaljeni ratnici. Na čelu te tužne kolone vitezova stajao je zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade Blago Zadro, a uz njega zapovjednik satnije Vojne policije Alfred Hill. Istoga, mračnoga dana, u nadljudskom, gotovo antičkom pokušaju izvlačenja Zadrovog tijela s brisanog prostora, poginuo je i pripadnik elitnoga Turbo voda Zvonko Mlinarić – Špenac, utjelovivši svojim činom najviši, najsvetiji stupanj suboračke odanosti koja nadilazi sam instinkt za životom.
Dani kada je gorio kamen: Taktički slom i opsada
Agresor je 15. listopada započeo apokaliptičnu topničku pripremu duž cijele crte razdvajanja. Zemlja se tresla pod udarima stotina projektila, a nebo je postalo mračno od dima. Nakon te stravične uvertire, uslijedili su siloviti pješačko-tenkovski udari na Sajmištu, u južnom dijelu naselja Lužac, na Mitnici te na samim prilazima Borovu Naselju. Na sektoru Borova Naselja, moćna mehanizirana brigada JNA, ojačana tenkovskom satnijom i nepreglednim pješaštvom, poduzela je hladnokrvno koordinirani napad sa stravičnim zadatkom: presijecanje posljednje komunikacije prema središtu grada.
Hrvatski branitelji, iako malobrojni i iscrpljeni, pokazali su zube. Uništili su dva neprijateljska tenka i jedan oklopni transporter te na trenutak odbili napad. No, taj okršaj imao je svoju mračnu cijenu. Agresor je lukavo i precizno locirao raspored hrvatskih punktova. Uočena je kobna taktička ranjivost na samom spoju Vinogradske ulice i muljevitog korita Bobotskog kanala, gdje je obrambena crta 3. bojne bila izrazito razvučena, tanka poput niti, pokrivena tek minimalnim brojem ljudi. Obrana Vukovara u tim se dramatičnim trenucima morala očajnički oslanjati na interventno premještanje istih, umornih boraca s jednog plamtećeg položaja na drugi.
Smrtonosna klopka u Vinogradskoj ulici
Svanuo je 16. listopada, dan koji će crnim slovima ostati upisan u hrvatskoj povijesti. Pokrenut je koordinirani opći napad neprijatelja na sve gradske sektore, s jednim jedinim ciljem – onemogućiti braniteljima međusobno manevriranje i slanje pojačanja. Na sektoru Borova Naselja neprijatelj je primijenio dobro osmišljenu, perfidnu taktičku varku. Sa silosa Đergaj i okolnih dominantnih položaja otvorena je masivna, zaglušujuća tenkovska i topnička vatra na samo dno Vinogradske ulice, praćena snažnim pješačkim pritiskom.
Kada su vukovarski lavovi iz središnjeg dijela ulice instinktivno pohitali u pomoć svojim suborcima na dnu, agresorska pješačka grupacija – mješavina vojnika JNA, pobunjenih Srba i paravojnih dobrovoljaca – tiho je, poput sjena, prešla Bobotski kanal iz smjera poljoprivrednog dobra Medika i željezničkog nasipa. Neopaženo su zaposjeli kuću broj 47 u Vinogradskoj ulici. U tren oka, taj običan obiteljski dom pretvoren je u smrtonosno utvrđeno mitraljesko gnijezdo koje je pod stravičnu unakrsnu vatru stavilo križanje s Kupskom ulicom. Drugi dio napadača nastavio je gmizati prema početku ulice kako bi braniteljima zašao iza leđa, no njihov su podmukli prodor kod rampe privremeno, nadljudskim naporom, zaustavili domaći branitelji. Zbog pada kuće broj 47, prostor Kupske ulice postao je krletka smrti za svakoga tko bi se onuda pokušao kretati.
Sajmište i Mitnica u plamenu
Dok je Borovo Naselje krvarilo, na suprotnom kraju vukovarskog bojišta, na zloglasnom Sajmištu, snage Operativne grupe Jug pokrenule su brutalni oklopno-pješački prodor iz smjera vojarne, Negoslavaca i Petrove Gore duž Ulice Josipa Kraša. Tu više nije bilo klasične crte bojišnice. Razvile su se bliske, divlje borbe za svaku kuću, za svako dvorište, za svaki zid. Na Mitnici je, nakon višesatnog, iscrpljujućeg topničkog razaranja koje je preoralo zemlju, uslijedio tenkovski juriš na predjele Dudika i Molnarova vinograda, dok su diverzantske skupine poput vukova pritiskale položaje branitelja uz rijeku Vuku na Lušcu.
Smrt legende: Pad Blage Zadre
Jutro 16. listopada u Borovu Naselju nosilo je sudbinski naboj. Sve je započelo paničnom dojavom o prodoru neprijateljskog pješaštva na spoju Vinogradske ulice. General-bojnik Blago Zadro, čovjek čije je ime već tada bilo sinonim za nesalomljiv otpor, smjesta je izdao zapovijed za okupljanje interventnih snaga. Oni koji su ga tog jutra posljednji put vidjeli živog, zauvijek će pamtiti njegove riječi. Kada mu je ponuđen zaštitni prsluk, mirno ga je odbio, izgovorivši rečenicu koja će odzvanjati vječnošću: “Sine, pancirku ne nose moji vojnici pa neću ni ja”.
Zadro se hitro uputio prema Vinogradskoj s manjom skupinom, dok je zapovijed za hitan dolazak upućena interventnom Turbo vodu, predvođenom njegovim sinom Robertom. Krećući se Kupskom ulicom, koja okomito izbija na sredinu Vinogradske, veliki Zadro nije znao ono najgore – da je neprijatelj već unutra, u kući broj 47. Pri pokušaju pretrčavanja brisanog prostora uz željezničku prugu, izložen skrivenom neprijatelju, Zadro se našao na udaru stravične strojne paljbe. Pokošen je rafalom izravno u prsa. Čovjek koji je zaustavio oklopnu silu, pao je na vukovarski asfalt. Preminuo je na mjestu.
Špenac: Definicija najveće ljubavi
Samo nekoliko minuta kasnije, u ulicu punu barutnog dima utrčali su pripadnici Turbo voda. Njihov pogled zaledio se na stravičnom prizoru. Njihov zapovjednik, njihov uzor, ležao je nepomično na cesti, a svuda oko njega pljuštalo je olovo. Bilo je jasno da mu se ne može prići dok se ne eliminira mitraljesko gnijezdo.
Tada na scenu stupa 26-godišnji Zvonko Mlinarić – Špenac. Bez oklijevanja, dragovoljno, vođen nevjerojatnom hrabrošću, krenuo je u pretrčavanje ceste prema betonskom zidiću obližnjeg objekta, s namjerom da baci bombu ili zapuca iz ručnog bacača. No, čim se izložio, isti onaj zlokobni mitraljez koji je uzeo Zadru, okrenuo je svoje cijevi prema njemu. Primio je desetak metaka u prsa. Pao je uz betonski zidić i sklopio oči, svega nekoliko metara od tijela čovjeka kojeg je pokušao izvući.
Nakon koncentrirane paljbe hrvatskih snaga, mitraljesko gnijezdo je konačno ušutkano, a branitelj Ivan Mažar uspio je pod vatrom dohvatiti Zadronino tijelo. Obojica heroja prenesena su u podrum bolnice, a dr. Juraj Njavro službeno je utvrdio smrt. Kako bi se očuvao moral i spriječilo likovanje neprijatelja, pokopani su u strogoj tajnosti pod šifriranim brojevima.
Krv na Sajmištu i herojska ostavština
Dok su suze tekle u Borovu Naselju, na Sajmištu je poginuo prvi zapovjednik satnije Vojne policije 204. brigade, Alfred Hill – Miki, poznat i kao Atila. Kada su oklopne snage silovito prodrle kroz Ulicu Josipa Kraša, Hill je osobno poveo protunapad, ne žaleći sebe. U divljoj borbi prsa o prsa smrtno je ranjen krhotinama. Na istom je sektoru stradao i Branko Tivanovac, te Josip Bajić. Na Mitnici je pao Josip Gelo, a u središtu grada Željko Mijatović. Popis heroja postajao je sve duži, a grad sve manji pod pritiskom.
Blago Zadro: Od radnika do legende
Blago Zadro (1944. – 1991.) rođen je u hercegovačkim Donjim Mamićima, ali je od desete godine njegov dom bila Slavonija. Običan čovjek, radnik u „Borovu”, suprug Katici i otac trojice sinova. Njegov autoritet nije dolazio iz činova, već iz nepokolebljivog poštenja i katoličke vjere. Kada je agresija započela, taj radnik iz valjare pokazao je genijalan vojni talent. Tvorac “taktike lijevka”, pretvorio je Trpinjsku cestu u “Groblje tenkova”. Istovremeno, bio je veliki humanist koji je štitio srpske civile u svom naselju, ne dopuštajući revanšizam. Njegova tragedija nastavila se i poslije smrti; sin Robert poginuo je 1992. na Kupresu. Danas obojica počivaju na Memorijalnom groblju u Vukovaru.
Zvonko Mlinarić: Nasmijani dječak iz Turbo voda
Zvonko Mlinarić (1965. – 1991.), rođeni Vukovarac, bio je elektrotehničar i konobar, mladić prepun energije čija je velika strast bila glazba i DJ-iranje po lokalnim klubovima. Prijatelji su ga znali kao vedrog i nesalomljivog. Kada je rat počeo, njegova nevjerojatna srčanost odvela ga je ravno u elitni Turbo vod. Njegovo pretrčavanje čistine 16. listopada, u sigurnu smrt kako bi spasio tijelo svog zapovjednika, ostaje trajni spomenik hrabrosti vukovarske mladosti.
Bitka za Vukovar nastavljena je još tjednima nakon tog crnog listopada. Zidovi su se rušili, zgrade pretvarale u prah, ali priče o Zadri, Špencu, Hillu i stotinama drugih znanih i neznanih ostale su neokrznute, utkane u samu srž slobode koju danas udišemo. Samo, pitanje koje šapuću .. čuva li se Hrvatska istim tim srcem kao što su ju čuvali oni ?
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
