Oscar Nemon se vratio u Osijek! Emotivna izložba i predavanje Lady Aurelije Young o velikanu koji je kipario duše. Saznajte više.
Vrijeme u gradu na Dravi ponekad teče poput same rijeke – tiho, nezaustavljivo, duboko i prepuno neizrečenih tajni, noseći sa sobom uspomene koje se desetljećima talože u mulju povijesti, strpljivo čekajući onaj jedan, sudbonosni trenutak da ponovno ugledaju svjetlo dana. Ima nečeg duboko poetičnog, gotovo mističnog, u starim osječkim lipama, u tom opojnom, slatkastom mirisu koji svakog proljeća i ljeta grli ulice staroga grada, ispreplićući se sa sjećanjima onih koji su tim istim ulicama nekoć koračali. Upravo su te raskošne krošnje osječkih lipa, uz onu ljepljivu, vlažnu i nadasve podatnu glinu iz stare osječke ciglane, oblikovale rane snove jednog dječaka. Dječaka koji će, brušen životnim nedaćama i vođen neviđenim talentom, jednoga dana postati pravi kiparski div. Njegovo ime je Oscar Nemon. Otišao je iz svog voljenog, rodnog grada gonjen nemilosrdnim vihorom najmračnijeg doba ljudske povijesti, bježeći pred sjenama rata i holokausta. No, kako je i sam često i sjetno govorio u dalekom svijetu, njegova je duša, onaj najčišći dio njegova bića, zauvijek ostala ovdje. Ostala je u prostranoj panonskoj ravnici, u sigurnoj sjeni povijesne Tvrđe, u žuboru Drave. Danas, povodom velike 120. obljetnice njegova rođenja, taj se neslomljivi duh vratio kući, moćniji, priznatiji i prisutniji nego ikada prije.
U Velikoj vijećnici Skupštine Osječko-baranjske županije, ispisane su nove stranice osječke kulturne povijesti. Zidovi ove institucije svjedočili su iznimnom događaju, predavanju o životu i radu ovog neponovljivog kipara, koje je s puno topline, sjete i neizbrisive ljubavi održala njegova kći, Lady Aurelia Young. Događaju je nazočila i županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak, koja nije krila ponos što je upravo Osijek središte ove velike priče. Osječko-baranjska županija, rame uz rame s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku, preuzela je ulogu ponosnog domaćina ove monumentalne, važne i nadasve utjecajne međunarodne izložbe. Ova manifestacija ne samo da prezentira Nemonov životni put, već predstavlja svojevrsnu krunu njegova umjetničkog opusa, okupljajući na jednom mjestu djela rasuta diljem svijeta.
Obraćajući se prisutnima, županica Tramišak je s posebnim pijetetom naglasila važnost obiteljskih veza i očuvanja identiteta. “Posebno nas raduje i čini neizmjerno ponosnima što su ovu jedinstvenu izložbu podržale prvenstveno njegove kćeri i unuka, kao i ostali članovi obitelji koji su danas ovdje s nama. Njihova duboka povezanost s Osijekom, s Osječko-baranjskom županijom i cijelom Hrvatskom, zorno pokazuje koliko su naši obiteljski korijeni, taj iskonski osjećaj pripadnosti, zapravo važni i neizbrisivi, bez obzira na to kamo nas nemirne životne struje odvedu,” istaknula je županica Tramišak.
Dodala je kako je velika čast ugostiti obitelj Oscara Nemona, izrazivši nadu da će i ostali članovi obitelji, rasuti svijetom, tijekom nadolazećih mjeseci trajanja izložbe u Muzeju likovnih umjetnosti, pronaći put do Osijeka. “Zaista raduje kada osobe koje danas žive u Londonu, u Velikoj Britaniji, gaje jednu tako posebnu, duboku i iskrenu emociju prema našem gradu. Bilo je neizmjerno lijepo razgovarati s njima tijekom ova dva dana i svjedočiti koliko im je bilo važno da se, na jedan vrlo simboličan i snažan način, impresivna ostavština njihova oca vrati kući,” emotivno je zaključila županica.
Životni put Oscara Nemona scenarij je kakav samo povijest može ispisati. Rođen kao ponosni Osječanin, vrlo je mlad, suočen sa strahotama koje su se nadvile nad Europom neposredno prije Drugog svjetskog rata i jezive pojave holokausta, bio prisiljen napustiti svoje ognjište. Izvan granica ovog pitomog područja, tražio je svoje mjesto pod suncem, boreći se za preživljavanje i pravo na stvaranje. Njegov ga je put prvo odveo u Beč, zatim u Bruxelles, da bi se na koncu trajno nastanio u Londonu. Tamo je, u srcu britanske prijestolnice, stvorio svoju obitelj, ali i neka od najvažnijih, najimpresivnijih umjetničkih djela 20. stoljeća. Nemonove vješte ruke oblikovale su portrete znamenitih ličnosti, ljudi koji su krojili sudbinu Europe i svijeta. Winston Churchill, kraljica Elizabeta II., “Čelična lady” Margaret Thatcher… svi su oni mirno sjedili pred ovim genijalcem iz Osijeka. Posjetitelji osječke izložbe sada imaju jedinstvenu privilegiju vidjeti te radove i svjedočiti na koji je nevjerojatan način Nemon uspijevao dočarati ne samo fizički izgled, već i najskrivenije karakterne crte tih povijesnih giganata.
“Izložba okuplja umjetnine koje se ljubomorno čuvaju u Belgiji, dalekom New Yorku, Beču, Parizu i Velikoj Britaniji, a koje su sada, po prvi put u povijesti, predstavljene zajedno, upravo ovdje u Osijeku. Posjetitelji tako imaju doista jedinstvenu, neponovljivu priliku duboko uroniti u Nemonov opus, upoznati način na koji je svojim brončanim i glinenim skulpturama vječno bilježio karakter i intimnu osobnost istaknutih povijesnih ličnosti. Riječ je o iznimnom međunarodnom kulturnom događaju koji Osijek ponovno, snažnim sponama, povezuje s velikim umjetnikom čiji su život i neumorno stvaralaštvo ostavili neizbrisiv trag u cjelokupnoj svjetskoj umjetnosti,” naglasila je županica.
Središnji i nesumnjivo najemotivniji dio ovog događaja bio je razgovor s Nemonovom kćeri, Lady Aurelijom Young. Njezin dolazak u Osijek nije bio tek formalni posjet; bilo je to hodočašće vlastitim korijenima. Vidno dirnuta, s očima u kojima su se zrcalili i tuga i ponos, prisjetila se očevih priča. “Jako sam sretna što sam ovdje i naprosto sam oduševljena što je upravo Osijek prvi grad na svijetu koji ima ovako veliku, obuhvatnu izložbu radova mog oca,” započela je svoju ispovijest Lady Aurelia. “On je uvijek, do posljednjeg daha, bio duboko privržen svom rodnom gradu. Znao nam je satima pričati kako je, još kao buntovni tinejdžer, onu savršenu glinu za svoje prve skulpture pronalazio upravo u osječkoj ciglani. Neizmjerno je volio osječke lipe, volio je svaki kamen, svaki detalj vezan uz Osijek. Znao je govoriti da je njegova duša ostala ovdje, zarobljena u vremenu, nakon što je fizički morao otići. Oduševljena sam što sam danas tu, što mogu doslovno koračati njegovim stopama, hodati ulicama gdje su nekada živjele moja baka, moja teta i naša brojna rodbina.”
S blagim, nostalgičnim osmijehom, Lady Aurelia dotaknula se i jedne osobne žalosti, prepreke koja je generacijama često nepremostiva. “Jedino mi je iskreno žao što me otac nikada nije naučio govoriti hrvatski jezik. On je u našem domu stalno govorio hrvatski, a ja… pa, vjerojatno i sami znate koliko je zahtjevno i kompleksno govoriti taj vaš predivni jezik. Nije me podučavao jer je moja majka bila Engleskinja, kao i cijela moja obitelj s te strane.” Njezin boravak u Osijeku protkan je dubokim poštovanjem prema precima. “Izložba u muzeju je naprosto fantastična. Vidjeti njegove rane radove iz razdoblja dok je još bio mladić u Osijeku, vidjeti bistu njegove bake koju je neizmjerno volio… To su trenuci koji oduzimaju dah. Jučer ujutro, u tišini, otišla sam posjetiti grob svog pradjeda na Židovskom groblju. Ovdje sam sa svojom sestrom i kćeri, koje su također doputovale kako bi podijelile ovu emociju.”
No, Osijek za njezinu obitelj nije samo grad uspomena, već i mjesto neizmjerne, neprebolne tragedije. Zbog mračnog naslijeđa holokausta, u kojem su ubijeni Nemonova majka i brat, kipar se teško i rijetko vraćao. “Moj otac se nakon Drugog svjetskog rata nije često vraćao u Osijek i nije dovodio svoju djecu ovamo. Zato sam ja sada ovdje. Došla sam vidjeti onaj spomenik koji mu je u srcu najviše značio – njegov velebni spomenik ‘Čovječanstvu’ (Majka i dijete) koji danas ponosno stoji u Parku Oscara Nemona. Velika je čast, najveća moguća, što je jedan predivan park u Osijeku nazvan upravo po njemu. Predivno je što mu je Osijek na ovaj dostojanstven način odao počast. Bila sam tamo, stajala sam pred tim spomenikom i odala mu svoje najdublje poštovanje.” Njezin glas je zadrhtao dok je govorila o gubitku. “Sve mi to izuzetno teško pada, jer su majka koju je on toliko beskrajno volio i njegov brat brutalno ubijeni u holokaustu. Vrlo mi je emotivno i pomisliti koliko mu je to saznanje sigurno bilo strašno – spoznaja da ju nije mogao spasiti, jer je on tada bio na sigurnom, u Engleskoj.”
Unatoč teškoj povijesti, Lady Aurelia ističe neizmjernu ljubav prema domovini svojih predaka. “Prema Osijeku i cijeloj Hrvatskoj gajim izrazito pozitivne, tople osjećaje. Ja sam ipak napola Hrvatica s očeve strane, i to ponosno ističem. Sjećam se, kad sam prvi put bila u Hrvatskoj, putujući po vašoj predivnoj dalmatinskoj obali, razgledavala sam ljude oko sebe, tražeći lica koja mi sliče. Tamo nitko nije izgledao poput mene. No, kada sam napokon došla u Osijek, kada sam prošetala ovim ulicama, vidjela sam sve te divne dame sa sitnim, tamnijim licima, dame koje su izgledale baš kao ja. To me duboko dirnulo i učinilo uistinu sretnom. Osjetila sam da pripadam ovdje.”
Govoreći o očevom talentu da prikaže nutrinu osobe, dodala je: “Vidjet ćete da njegova djela izrazito, gotovo frapantno nalikuju ljudima koje je portretirao. Ona nisu samo puki, tehnički prikaz osobe, već nevjerojatno precizno hvataju samu dušu i duboku nutrinu modela koji su mu pozirali. Izložba je predivna. Molim vas, preklinjem vas, neka svi odu na izložbu i pogledaju je. A Daniel Zec, koji je idejni začetnik ovog projekta, sjajno ju je postavio u suradnji s ostalim divnim članovima Muzeja likovnih umjetnosti.”
Oscar Nemon vratio se u svoj Osijek. Ne fizički, jer njegovo zemaljsko putovanje odavno je završilo, već kroz ono najvrjednije što je ostavio iza sebe – kroz svoju besmrtnu umjetnost. Vratio se kroz lica onih britanskih kraljica i državnika koji sada, u tišini osječkog muzeja, udišu zrak grada na Dravi. Vratio se kroz suze i osmijehe svojih kćeri i unuke koje su u osječkim prolaznicima prepoznale vlastite crte lica. Izložba u Muzeju likovnih umjetnosti nije tek puki postav skulptura; to je emotivna katarza, pomirenje s prošlošću i slavlje jednoga života koji je započeo u osječkoj ciglani, a završio u panteonu svjetskih velikana. Njegova duša, o kojoj je toliko sanjao u londonskim maglama, sada napokon može mirno počivati u hladu osječkih lipa, znajući da ga njegov grad nikada nije, i nikada neće, zaboraviti.
Foto: OBŽ
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
