Obilježeno je stradanje Sotina u Domovinskom ratu. Donosimo potresnu priču, popis 68 žrtava, istinu o masovnim grobnicama i nedovršenom pravosudnom progonu.
Postoje mjesta na karti naše domovine gdje vjetar ne šumi kao drugdje, gdje zemlja nosi težinu neizrecive boli i gdje svaki korak po prašnjavim seoskim stazama odzvanja poput nijemog krika prošlosti. Sotin je jedno od tih mjesta. Kada u listopadu srijemska ravnica utone u svoje teške, olovne magle, a dunavski zrak donese miris vlage i opaloga lišća, ovdje se ne osjeća samo dolazak još jedne kasne jeseni. Osjeća se teret sjećanja. Osjeća se ona duboka, olovna tišina koja ledi krv u žilama – tišina koja je ostala iza onih kojih više nema, iza prekinutih mladosti, porušenih ognjišta i nasilno ugašenih snova.
Za svakoga tko je godinama hodao ovim krajevima i susretao poglede majki koje još uvijek osluškuju škripu dvorišnih vrata, Sotin nije samo statistika, niti je tek još jedna protokolarna točka na karti ratnih stradanja. Sotin je živa rana koja nikada nije zacijelila. Prošlo je točno trideset i pet godina od onih crnih dana 1991. godine kada je ovo pitomo prigradsko naselje na prilazima Vukovaru pretvoreno u stratište, no vrijeme ovdje ne liječi rane onako kako to vole reći oni koji tugu gledaju izdaleka. Ovdje vrijeme samo uči ljude kako disati s neprekidnom boli u prsima, kako živjeti s praznim stolicama za blagdanskim stolom i kako ne posustati u potrazi za istinom o svojim najmilijima.
Danas, tri i pol desetljeća poslije, ispred Spomen-obilježja u središtu sela ponovno su gorjele svijeće. Njihov treperavi plamen na jesenskom vjetru izgledao je poput suza u očima okupljenih majki, očeva, udovica i djece. Šezdeset i osam života otrgnuto je iz njedara ove male zajednice – šezdeset i osam imena i prezimena koja nisu bila samo brojke u ratnom biltenu, nego stupovi svojih obitelji, marljivi ratari, veseli mladići, brižne majke i djedovi. Izgubiti deset posto vlastitoga stanovništva u samo nekoliko mjeseci krvavog bezumlja znači izgubiti budućnost, prekinuti loze i osuditi jedno čitavo selo na generacijsku tugu.
Dostojanstvo u molitvi i sjećanju na šezdeset i osam nevinih žrtava
Pred Spomen-obilježjem u Sotinu okupio se velik broj mještana, preživjelih hrvatskih branitelja, predstavnika stradalničkih udruga te najviših državnih, vojnih i lokalnih dužnosnika kako bi zajednički podijelili teret sjećanja i odali počast onima koji su položili svoje živote za slobodu domovine. Vijence i svijeće položile su obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila, zajedno s braniteljima Sotina te predstavnicima braniteljskih i stradalničkih udruga Grada Vukovara.
Počast su odali i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, časnik za doktrinu i razvoj roda u Odjelu za obuku i doktrinu „Fran Krsto Frankopan“ brigadir Petar Matanović, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i saborski zastupnik Nikola Mažar, kao i izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, ravnatelj Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet s izaslanstvom. U ime Ministarstva unutarnjih poslova vijenac i svijeće položili su voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću Policijske uprave vukovarsko-srijemske Dragoslav Živković te načelnik Policijske postaje Vukovar Vlado Božić, dok je Ministarstvo obrane predstavljao general-bojnik Željko Živanović. Poklonilo se i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije na čelu sa zamjenikom župana Darkom Dimićem i članovima Savjeta za branitelje, kao i gradonačelnik Grada Vukovara Marijan Pavliček te predsjednik Gradskog vijeća Goran Bendra s pridruženim izaslanstvima.
Molitvu ispred Spomen-obilježja predvodio je župni upravitelj Župe Marije Pomoćnice kršćana u Sotinu, vlč. Domagoj Vidaković, koji se biranim riječima obratio okupljenima, pozvavši na kršćansku nadu, ali i na trajnu vjernost uspomeni na nevino prolivenu krv. Nakon polaganja vijenaca i zajedničke molitve, u župnoj crkvi služena je sveta misa zadušnica za sve poginule, ubijene i nestale mještane Sotina, pružajući okupljenim obiteljima utjehu u vjeri i zajedništvu.
Poruke dužnosnika: Zločin koji je najavio sudbinu Vukovara
Obilježavanje ove tužne obljetnice bilo je prožeto jasnim i nedvosmislenim porukama o potrebi očuvanja povijesne istine i nezaborava. Gradonačelnik Grada Vukovara Marijan Pavliček istaknuo je kako razmjere tragedije koja je pogodila Sotin najbolje oslikava strahovita činjenica da je tijekom velikosrpske agresije ubijeno čak deset posto hrvatskog stanovništva ovog malog mjesta.
„Danas obilježavamo 35. obljetnicu stradanja Sotina, mjesta koje je tijekom Domovinskog rata izgubilo čak deset posto svojega hrvatskog stanovništva. Riječ je o iznimno velikom i bolnom gubitku, čije se posljedice osjećaju i danas. Iako je od tih tragičnih događaja prošlo 35 godina, naša je trajna obveza čuvati uspomenu na sve nevino stradale, ali i istinu o Domovinskom ratu. Posebno je bolna činjenica da su među žrtvama bili mladi ljudi koji su tek trebali započeti svoje živote, osnivati obitelji i graditi budućnost svojega mjesta. Njihovi su životi nasilno prekinuti velikosrpskom agresijom, a njihovim odlaskom Sotin je izgubio ne samo svoje stanovnike, nego i generacije koje su trebale biti nositelji njegova razvoja i budućnosti. Upravo zato danas smo ovdje, kako bismo im odali zasluženu počast i još jednom jasno poručili da njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena. Naša je dužnost, kao i dužnost svih budućih generacija, trajno njegovati sjećanje na njih i čuvati istinu o stradanju Sotina i hrvatskoga naroda“, poručio je gradonačelnik Pavliček.
Zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije Darko Dimić podsjetio je na geostrateški i simbolički značaj sotinske tragedije u širem kontekstu sloma obrane istočne Slavonije. Naglasio je kako je Sotin, uz ostala okolna mjesta, bio izravna i krvava najava onoga što će se nedugo zatim dogoditi u samome Vukovaru.
„Velikosrpski agresori u Sotinu su pokazali svu svoju brutalnost i okrutnost. Ubijen je svaki deseti mještanin, branitelj. Na ovaj dan s velikom tugom, ali i posebnim pijetetom i zahvalnošću, prisjećamo se svake sotinske žrtve, svakog imena i prezimena“, istaknuo je zamjenik župana Dimić, naglasivši kako se o ovim strahotama mora govoriti glasno i bez zadrške kako se povijest nikada ne bi ponovila.
Kronologija agresije: Od izolacije do sustavnog etničkog čišćenja
Povijesni i dokumentarni osvrt na pad ovog prigradskog vukovarskog naselja otkriva jedno od najeklatantnijih svjedočanstava planskog uništavanja društvenoga tkiva i provedbe nemilosrdnog etničkog čišćenja na tlu istočne Slavonije. Oružana agresija na Sotin dosegnula je svoj vrhunac sredinom listopada 1991. godine, nakon što je selo tjednima bilo u potpunoj prometnoj i komunikacijskoj izolaciji uzrokovanoj presijecanjem pravaca prema Vukovaru. U memorijalnoj praksi kao dan sloma organizirane obrane i definitivnog pada naselja komemorira se 14. listopada 1991. godine. Međutim, mjerodavna istražna i sudska tijela cjelokupni inkriminirani sklop promatraju kao kontinuirani, dugotrajni zločinački pothvat koji se protezao od 10. listopada 1991. pa sve do travnja 1992. godine.
Nakon što su neprijateljske snage, potpomognute jedinicama JNA i lokalnim paravojnim formacijama, zauzele naselje, uspostavljen je takozvani mjesni Štab Teritorijalne obrane. Ta je okupacijska struktura preuzela apsolutnu vlast u selu, uključujući kontrolu nad životima civila i raspolaganjem njihovom imovinom. Preostalo hrvatsko i nesrpsko stanovništvo odmah je podvrgnuto drakonskim, ponižavajućim mjerama koje su podsjećale na najmračnija razdoblja europske povijesti. Kretanje je bilo strogo ograničeno na uski radijus oko kuća, a mještani su bili prisiljeni nositi bijele trake oko rukava kao znak raspoznavanja svoje nacionalne pripadnosti. Na dvorišnim ogradama i kućama nesrba morale su biti izvješene bijele plahte – službeno kao znak predaje, a u stvarnosti kao jasna oznaka imovine koja je bila predviđena za nesmetanu pljačku, devastaciju i rušenje.
Atmosfera straha i bezvlašća ubrzo je prerasla u otvoreni progon i fizičko uništenje. Velik broj muškaraca, ali i žena, odvođen je na nemilosrdna ispitivanja i batinanja u zloglasni improvizirani logor u Negoslavcima. Iz Negoslavaca su mnogi prebačeni u koncentracijske logore na teritoriju Republike Srbije, prvenstveno u Begejce i Sremsku Mitrovicu, gdje su mjesecima proživljavali nezamislive torture. Mnogi se iz tih logora nikada nisu vratili.
Vrhunac terora i neljudskosti zbio se u predvečerje božićnih blagdana, 27. prosinca 1991. godine. Okupacijske su vlasti organizirale navodni masovni izgon preostalih nesrpskih obitelji prema slobodnom hrvatskom teritoriju, stvarajući lažnu nadu da će prognanici uspjeti spasiti gole živote. No, neposredno prije nego što je konvoj trebao krenuti, agresori su s unaprijed pripremljenih popisa izdvojili trinaestero civila. Ti nesretni ljudi, od kojih su većina bili starije dobi, ukrcani su u vojni kamion i odvezeni prema poljskom putu koji vodi prema Tovarniku, u takozvani sotinski atar. Tamo, u mrkloj zimskoj noći, postrojeni su uz rub odvodnog kanala i mučki usmrćeni rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Njihova beživotna tijela odmah su zatrpana teškim radnim strojevima, čime je započela dugogodišnja farsa prikrivanja jednog od najgnusnijih zločina na ovom području.
Masovne grobnice i prikrivanje tragova zločina
Tijekom višemjesečne okupacije u Sotinu je ubijeno šezdeset i osam osoba. Iako su među žrtvama bili hrabri pripadnici seoskih straža i prvih braniteljskih formacija koji su goloruki stali pred tenkove, najveći dio ubijenih činili su civili – žene, starci i nemoćni ljudi koji nisu predstavljali nikakvu vojnu prijetnju. Likvidacije su se odvijale posvuda: u obiteljskim kućama, podrumima, na seoskim ulicama, u poljima oko sela te na obalama rijeke Dunav, koja je u tim jesenskim mjesecima nosila tijela ubijenih mještana.
Ono što sotinjski slučaj čini posebno mračnim poglavljem Domovinskog rata jest činjenica da su agresori sustavno i planski ulagali golem napor kako bi sakrili tragove svojih zlodjela. Dokaz tome je postojanje primarnih, sekundarnih, pa čak i tercijarnih masovnih grobnica. Tijela trinaestero mještana strijeljanih u prosincu 1991. prvotno su zakopana u kanalu u ataru prema Tovarniku. Međutim, osjećajući da bi istina mogla izaći na vidjelo i bojeći se međunarodne istrage, okupacijske su vlasti 1996. godine pomoću teške mehanizacije ponovno prekopale taj kanal. Većina posmrtnih ostataka tada je ekshumirana, natovarena na kamione i tajno premještena u krug napuštene stare sotinske klaonice, gdje su zakopani na dubini od 1,8 metara pod slojem zemlje i građevinskog otpada.
Istražitelji su godinama tragali za tom grobnicom. Tek 2013. godine, nakon što su se pojavila nova svjedočanstva, tajna klaonice je razotkrivena. Stručni timovi uspjeli su na toj lokaciji ekshumirati i identificirati svih trinaest tijela nestale prosinačke skupine. Primarna grobnica u ataru prema Tovarniku kasnije je obilježena kao 85. masovna grobnica iz Domovinskog rata na području Republike Hrvatske.
Ranijih godina, točnije 1998. tijekom procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, posmrtni ostaci žrtava ubijenih u uvodnoj fazi okupacije ekshumirani su na lokalitetu Vučedolskih vinograda. U isto vrijeme, na mjesnom katoličkom groblju pronađeni su pojedinačni i skupni ukopi još četrnaestero mještana koji su pokopani bez ikakvih obilježja i križeva tijekom okupacijske strahovlade.
Unatoč golemim naporima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja te neumornom radu istražitelja, sudbina trinaestero Sotinjana još uvijek je obavijena velom tajne. Njihovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Trinaest obitelji i danas, 35 godina poslije, ne može zapaliti svijeću na grobu svojih najmilijih, osuđeni na najtežu moguću kaznu – neizvjesnost i čekanje.
Poimenični popis šezdeset i osam žrtava Sotina
Svaka žrtva ima svoje ime, prezime, svoju obitelj i uspomenu koja ne smije izblijedjeti. S ponosom i dubokim poštovanjem donosimo poimenični popis šezdeset i osam nevino stradalih i nestalih mještana, branitelja i civila naselja Sotin:
Mijo Andrijanić, Stjepan Bestrcan, Snježana Blažević, Antun Buvarović, Slavica Cicvarić, Mihovil Čeke, Hrvoje Đukić, Krešimir Đukić, Sidonija Đukić, Đuro Erdelji, Josipa Filipović, Kata Filipović, Marko Filipović, Martin Fišer, Smajo Halilović, Josip Hodovanj, Zvonko Horvatić, Marko Ivančić, Ivan Ljubić, Dražen Luketić (rođen u jednoj grani obitelji), Dražen Luketić (rođen u drugoj grani obitelji), Vlatko Marinović, Josip Mikletić, Stjepan Mikulić, Zvonko Juršić, Stjepan Juršić (rođen 1932.), Stjepan Juršić (rođen 1961.), Elizabeta Kamerla, Ante Korać, Đuro Kovač, Sidonija Kovač, Drago Krajinović, Zlatko Krajinović, Vinko Krešić, Anđelko Kunac, Darko Kušić, Magdalena Kušić, Marin Kušić, Marko Kušić, Nikola Kušić, Željka Lemunović, Hrvoje Ljubas, Ante Luketić, Tomislav Marinović, Ivica Matijašević, Ivica Zrnić, Josip Novak, Slavko Novak, Dragutin Počić, Đuro Počić, Petar Procek, Vladimir Radić, Antun Raguž, Marko Raguž, Mirjana Raguž, Miroslav Raguž, Andrija Rajs, Boris Rapčak, Đuro Rogić, Henrih Sili, Stjepan Šarik, Marin Škarica, Stjepan Škarica, Tomislav Špear, Stjepan Šter, Dražen Tolp, Vladimir Turba, Andrija Varga i Željko Vojković.
Pravosudni epilog: Osuđeni neposredni izvršitelji, nalogodavci još na slobodi
Pravosudna dimenzija sotinske tragedije donosi još jedno gorko razočaranje za preživjele i obitelji žrtava. Procesuiranje zločina počinjenih u ovom selu karakterizira izrazita institucionalna i procesna asimetrija, a pravda je u protekla tri i pol desetljeća stigla samo u fragmentima.
S jedne strane, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru još je 2006. godine podiglo sveobuhvatnu i pravno utemeljenu optužnicu protiv sedamnaest osoba koje su obnašale zapovjedne, vojne, policijske i administrativne funkcije unutar okupacijske vlasti u Sotinu. Ta je optužnica precizno rekonstruirala sustav progona, ubojstava, zlostavljanja i pljačke nesrpskoga pučanstva u razdoblju od listopada 1991. do travnja 1992. godine. Međutim, kako se velika većina optuženika nalazila izvan dosega hrvatskog pravosuđa – uglavnom na teritoriju Republike Srbije koja ih je odbijala izručiti – ti su procesi u konačnici ostali svedeni na suđenja u odsutnosti. Iako takve presude imaju povijesnu i moralnu težinu, one nisu donijele stvarno privođenje pravdi, ostavši bez neposrednih izvršnih reperkusija.
S druge strane, do ključnog pomaka u materijalnom dokazivanju i pronalasku tijela došlo je putem sudskog postupka pokrenutog pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Krajem 2013. godine ondje je podignuta optužnica protiv petorice nekadašnjih pripadnika lokalnih formacija u Sotinu. Prijelomni trenutak tog procesa bio je institut sporazuma o priznanju krivnje koji je s tužiteljstvom sklopio okrivljenik-suradnik Žarko Milošević. Njegovo priznanje omogućilo je službenu rekonstrukciju lanca zapovijedanja i likvidacije civila strijeljanih 27. prosinca 1991. godine, a Milošević je istražiteljima osobno pokazao točnu lokaciju sekundarne masovne grobnice kod stare sotinske klaonice.
Ishod beogradskog suđenja bio je djelomičan. Dragan Mitrović, koji je proglašen krivim za izravno zapovijedanje i strijeljanje trinaest civila na putu prema Tovarniku te ubojstva civila na lokalitetu Vodice, pravomoćno je osuđen na 15 godina zatvora. Žarko Milošević, zbog priznanja ubojstva Marina Kušića i sudjelovanja u egzekuciji prosinačke skupine, osuđen je na 9 godina zatvora u statusu okrivljenika-suradnika. Preostala trojica optuženika – Dragan Lončar, Mirko Opačić i Miroslav Milinković – pravomoćno su oslobođeni optužbi uslijed navodnog nedostatka dokaza, iako su se teretili za sprovođenje, osiguranje likvidacija i organizacijsko izdvajanje civila.
Iako je beogradski pravorijek donio barem djelomičnu pravnu zadovoljštinu obiteljima šesnaestero civila – obuhvativši Stjepana Štera, Snježanu Blažević, Marina Kušića te trinaestero ubijenih u prosincu – on je ostavio pravno neriješenom i nekažnjenom smrt preostala pedeset i dva mještanina Sotina. Do današnjeg dana nije uspostavljen cjelovit i pravedan pravosudni okvir koji bi povezao sve nalogodavce, visoke oficire nekadašnje JNA, administrativne upravitelje i neposredne egzekutore s cjelovitim popisom od šezdeset i osam sotinskih mučenika.
Zavjet nezaborava na obali Dunava
Trideset i pet godina poslije, Sotin živi svoj mirni, srijemski život, ali s trajnim biljegom koji se ne može izbrisati. Svaki spomenik u selu, svaka obiteljska kuća u kojoj nedostaje generacija očeva i djedova, svjedoči o cijeni kojom je plaćena današnja sloboda. Žrtva Sotina bila je uvod u vukovarsku golgotu, strašan podsjetnik na razmjere mržnje koja je u jesen 1991. godine harala ovim krajevima.
Dok god Dunav teče pored ovoga sela, spomen na šezdeset i osam nevinih duša mora ostati živ. To nije samo dug prema onima koji su položili svoje živote, nego i moralni imperativ za naraštaje koji dolaze – da znaju cijeniti mir, prepoznati zlo i nikada ne dopustiti da se istina o stradanju Sotina prekrije zaboravom.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
