Dirljivo sjećanje na 13. listopad 1991. godine: Pogledajte kako su policajci u obrani Vukovara i Marinaca dali nemjerljiv doprinos slobodi Hrvatske.
Tri i pol desetljeća nakon dramatičnih jesenskih dana 1991. godine, tišina koja obavija slavonsku ravnicu između Vinkovaca i Vukovara nosi istu težinu, istu tugu i nepokolebljivo dostojanstvo. Tradicionalnim komemorativnim skupom, održanim pod nazivom „In memoriam na 97 policajaca poginulih i nestalih u Domovinskom ratu u obrani Vukovara“, obilježena je 35. obljetnica stradavanja pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Ovaj datum, 13. listopada, u nacionalnoj povijesti stoji kao vječni spomen na trenutak kada je policija prerasla u prvu i jedinu organiziranu bedem-vojsku tek rođene države.
Ovogodišnji komemorativni program, organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije i Policijske uprave vukovarsko-srijemske, okupio je najviše državne dužnosnike, predstavnike regionalnih i lokalnih vlasti, ratne zapovjednike, suborce te članove obitelji poginulih i nestalih redarstvenika. Cjelokupni protokol koncipiran je tako da spoji vanjsku crtu bojišta – točku presudnog pokušaja deblokade kod Marinaca – s nekadašnjim urbanim zapovjednim središtem u samom srcu Vukovara, tvoreći neraskidiv luk sjećanja i pijeteta.
Marinci kao simbol neproboja: Krvavi dani operativnog pokušaja spasa
Komemorativni dan započeo je u jutarnjim satima na vjetrometini nedaleko od sela Marinci, smještenog uz stratešku prometnicu između Vinkovaca i Vukovara. Kod tamošnjeg spomen-obilježja položeni su vijenci i upaljene svijeće u znak sjećanja na policajce i pripadnike Zbora narodne garde koji su 12. i 13. listopada 1991. godine krenuli u operaciju koja je trebala promijeniti tijek bitke za Vukovar: probijanje neprijateljskog obruča radi uspostave koridora i dopreme prijeko potrebne humanitarne i vojne pomoći opkoljenom gradu.
Na tom su se pravcu hrvatski branitelji sukobili s ukopanim, višestruko nadmoćnijim oklopno-mehaniziranim i topničkim snagama agresora potpomognutim jedinicama JNA. U iznimno teškim, neravnopravnim borbama život su položila tri pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, tri pripadnika Specijalne jedinice policije „ŠAP“ Policijske uprave brodsko-posavske te četiri pripadnika Zbora narodne garde, dok su čak 44 branitelja teže ili lakše ranjena.
Sjećanje na taj dan ne blijedi među preživjelim sudionicima. Nekadašnji pripadnik specijalne policije Stevo Culej evocirao je osobna sjećanja iz rovova i s oklopnih vozila, prisjećajući se pogibije svog prijatelja Antuna Habana i ostalih suboraca koji su bez kalkuliranja položili živote za spas grada. Naglasio je kako je dužnost preživjelih inzistirati na nepatvorenoj istini o tim borbama, ali i otvoreno progovoriti o sporosti u rasvjetljavanju sudbina nestalih. Pritom je upozorio na moralni apsurd u kojem nekadašnji pripadnici pobunjeničkih formacija, integrirani u društvo nakon mirne reintegracije, i dalje šute o točnim lokacijama masovnih i pojedinačnih grobnica.
O taktičkim i operativnim pojedinostima govorio je i Zoran Peša, predsjednik Udruge ratnih pripadnika ATJ Lučko ’90, podsjetivši da su specijalci u proboj krenuli s izrazito deficitarnom topničkom potporom i minimalnim protuoklopnim sredstvima, vođeni isključivo sviješću da su jedina nada suborcima i civilima u opkoljenom gradu.
Spomenik u Županijskoj ulici: 97 svijeća za vječni plamen slobode
U predvečerje se središte komemoracije premjestilo u Vukovar, u Županijsku ulicu, ispred zgrade današnjih pravosudnih tijela. Lokacija nosi golem povijesni i emotivni naboj: na tom se mjestu 1991. godine nalazila zgrada Policijske uprave Vukovar, ujedno i glavno zapovjedno mjesto cjelokupne policijske obrane grada. Zgrada je tijekom višemjesečne opsade bila sustavno gađana, razarana i na koncu sravnjena neprijateljskim topničkim projektilima. Na tom je autentičnom mjestu stradanja 2017. godine podignuto trajno spomen-obilježje u koje su zlatnim slovima uklesana imena 97 policajaca koji su položili život ili nestali u obrani grada.
Središnji dio večernjeg programa nosio je naziv „Svijeće zahvale za naš korak slobodni“. U dirljivom činu koji simbolizira kontinuitet službe i prijenos vrijednosti, točno 97 polaznika Policijske škole „Josip Jović“ položilo je 97 upaljenih bijelih svijeća u podnožje spomen-obilježja. Mladi kadeti, rođeni godinama nakon rata, time su odali počast onima čije su uniforme i značke bile preteča današnje profesionalne policije.
Dok su Županijskom ulicom odjekivala imena svih 97 stradalih heroja, vladala je dostojanstvena tišina. Molitvu za pokoj poginulih i konačno pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih redarstvenika predvodio je biskupski vikar za pastoral u MUP-u velečasni Frano Musić, uz asistenciju don Ivana Begovića, policijskog kapelana Policijske uprave vukovarsko-srijemske.
Riječi državnog vrha i lokalnih vlasti: Sloboda plaćena najvišom cijenom
Odavanju počasti nazočili su brojni predstavnici institucija. Vladu Republike Hrvatske i Ministarstvo unutarnjih poslova predstavljao je državni tajnik Tomislav Bilandžić. Ispred Vukovarsko-srijemske županije vijenac je položio zamjenik župana Darko Dimić uz članove županijskog Savjeta za branitelje, dok je izaslanstvo Grada Vukovara predvodio zamjenik gradonačelnika Filip Sušac, zajedno s predsjednikom Gradskog vijeća Goranom Bendrom. Počast su došli odati i policijski čelnici iz drugih krajeva Hrvatske, među kojima su bili zamjenik načelnika Policijske uprave međimurske Danijel Mikulić i voditelj Službe za javni red i sigurnost Nenad Plevnjak.
U svom službenom obraćanju državni tajnik Tomislav Bilandžić naglasio je da je u obrani Vukovara izravno sudjelovalo više od 700 hrvatskih policajaca, podsjetivši na fenomen koji je u međunarodnoj vojnoj povijesti gotovo bez presedana. U rano proljeće i ljeto 1991. godine policijske su snage bile jedina legitimna formacija koja je mogla legalno nositi oružje i suprotstaviti se agresiji, čime je MUP izravno ponio ulogu pješačke vojske. Bilandžić je iznio podatak da je tijekom Domovinskog rata diljem Hrvatske poginulo ukupno 788 policajaca, od kojih čak 97 na vukovarskom ratištu. Istaknuo je kako institucije imaju trajnu obvezu promicati istinu bez poticanja mržnje, ali s jasnim prenošenjem spoznaje o cijeni kojom je plaćena slobodna domovina.
Zamjenik župana Darko Dimić stavio je događaje iz listopada u širi povijesni kontekst agonije istočne Slavonije. Naglasio je da su listopadski dani bili krvavi uvod u tragediju studenoga. Pokolji i progoni u okolnim mjestima poput Beraka, Tompojevaca i Mikluševaca jasno su navješćivali što čeka Vukovar i njegove branitelje. Dimić je upozorio da društvo nikada ne smije zaboraviti žrtvu onih koji su bez oklijevanja stali na branik domovine onda kada je to bilo najteže.
Geografija junaštva: Kako je obrana Vukovara ujedinila Hrvatsku
Popis 97 imena na spomen-obilježju u Vukovaru svjedoči o činjenici od neprocjenjivog značaja: Vukovar nisu branili samo Vukovarci. Obrana grada na Dunavu bila je točka najviše nacionalne solidarnosti, gdje su se rame uz rame borili policajci upućeni iz svih dijelova domovine.
Prema službenoj evidenciji, najveći teret podnijela je domaća, Policijska uprava vukovarsko-srijemska, koja bilježi 61 poginulog i nestalog pripadnika. Riječ je o temeljnim i posebnim snagama iz Vukovara i Iloka koje su držale ključne gradske punktove poput Sajmišta, Mitnice, Lušca i Borova Naselja, a mnogi od njih okrutno su ubijeni nakon sloma obrane na Ovčari i Veleprometu. Među njima su imena poput Tome Jambora, Mihaela Janića i Damira Živkovića.
Posebno poglavlje vukovarske epopeje ispisali su policajci sa sjevera Hrvatske. Policijska uprava varaždinska izgubila je 15 svojih pripadnika koji su kao zasebna postrojba poslani u ispomoć. Držali su jedne od najizloženijih položaja na Trpinjskoj cesti i u Borovu Naselju, prolazeći kroz brutalne ulične borbe prsa o prsa. Iz redova Policijske uprave međimurske život je izgubilo 11 pripadnika, koji su osiguravali industrijski krug kombinata Borovo i ključna komunikacijska čvorišta.
Iz sastava PU brodsko-posavske, posebice elitne postrojbe „ŠAP“, poginulo je šest policajaca, dok su četiri pripadnika elitne Antiterorističke jedinice Lučko izgubila život u izravnim protuoklopnim i manevarskim zadacima na pravcu Nuštar – Marinci.
Poimenični registar čuva uspomenu na ljude koji su ostavili svoje domove kako bi branili grad na granici. U proboju kod Marinaca živote su dali pripadnici specijalne policije Adam Pavičić, Mato Živić i Tomislav Vinković, dok su u borbama ATJ Lučko i pridruženih snaga poginuli Zdenko Bogdan, Nikola Bogojević, Zdravko Špalj, Antun Haban, Nenad Rezić i Zoran Čuljak.
U uličnim borbama i postokupacijskim likvidacijama poginuli su sjevernohrvatski redarstvenici Josip Šajnović, Mladen Vinko, Dražen Klarić, Vladimir Rojko, Božidar Košir, Damir Lehkec, Josip Kanižaj, Dragutin Godinić, Dragutin Lehkec, Vjekoslav Cerovečki, Stjepan Vusić, Ivan Hižman, Dragutin Šavorić, Željko Pongrac, Branko Kos, Mladen Kasun i Zvonimir Kardoš. I nakon tri i pol desetljeća, obitelji Ivana Đurđeka, Marijana Levaka, Slavka Šanteka, Marijana Vučaka i Ivana Oreškog još uvijek čekaju vijest o pronalasku njihovih zemnih ostataka.
Strategija sloma: Zašto je pad Marinaca značio sudbinu Vukovara
Da bi se razumjela dubina žrtve podnesene 13. listopada, nužno je sagledati operativnu sliku bojišta ujesen 1991. godine. Do rujna te godine agresor je sustavnim zauzimanjem okolnih slavonskih sela postepeno prekidao cestovne komunikacije, tjerajući vukovarske branitelje na statičnu, rovovsku obranu unutar samog urbanog tkiva.
Prekretnica se dogodila početkom listopada kada je neprijatelj zauzeo Marince. Time je presječen takozvani „Kukuruzni put“, poljski pravac preko Bogdanovaca koji je do tog trenutka predstavljao jedinu, iznimno opasnu, ali funkcionalnu žilu kucavicu za dostavu streljiva, lijekova i izvlačenje ranjenika. Padom Marinaca Vukovar je dospio u potpuno, hermetičko okruženje.
Pokušaj proboja pokrenut 12. i 13. listopada s pravca Nuštar – Marinci bio je operativni manevar najvišeg rizika i posljednji pokušaj hrvatskog vojnog i policijskog vrha da se razbije neprijateljski obruč. Angažirane su najspremnije snage kojima je MUP raspolagao, no situacija na terenu bila je iznimno nepovoljna. Hrvatske postrojbe uspjele su ući u same Marince i potisnuti prednje neprijateljske linije, ali su naišle na čvrsto ukopanu tehniku i silovitu baražnu vatru teškog topništva protiv kojeg nisu imale odgovora.
Suočene s nedostatkom protuoklopnih sredstava, velikim brojem ranjenih branitelja te međunarodnim pritiskom koji je nametnuo prekid vatre radi prolaska humanitarnog konvoja Liječnika bez granica, hrvatske su se snage morale povući. Taj prisilni prekid vatre agresor je iskoristio za dodatno utvrđivanje i premještanje svježih oklopnih snaga, čime je sudbina opkoljenog Vukovara bila zapečaćena. Policajci koji su ostali u gradu nastavili su obranu još punih mjesec dana, sve do potpunog sloma i pada Borova Naselja i Vukovara između 18. i 20. studenoga 1991. godine.
Podatak da je više od 12 posto svih poginulih pripadnika hrvatske policije u Domovinskom ratu stradalo upravo na vukovarskom području plastično ilustrira težinu uličnih borbi i silinu ratnih operacija u kojima su redarstvenici djelovali kao pješaštvo prve crte.
Trajna obveza društva: Prijenos povijesnog duga novim naraštajima
Obljetnica u Vukovaru i Marincima nadilazi puki protokolarni čin. Ona predstavlja temelj institucionalnog sjećanja moderne hrvatske policije. Prisutnost polaznika Policijske škole „Josip Jović“ nosi jasnu poruku o vrijednostima na kojima počiva današnja policijska služba – o hrabrosti, požrtvovnosti i vjernosti obrani vlastitog naroda.
Trideset i pet godina poslije, Vukovar ne zaboravlja. No, dok god se sudbina nestalih policajaca ne rasvijetli, a njihove obitelji ne dobiju mir i mjesto na kojem mogu zapaliti svijeću, vukovarska priča neće biti završena. Spomenik u Županijskoj ulici i križ u Marincima ostaju trajni svjedoci vremena u kojem su hrvatski policajci, vođeni čistom sviješću o obrani doma, postali temeljni kamen hrvatske državnosti.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
