Na današnji dan 1991. braneći Sajmište poginuo je Ivan Brdar, dragovoljac HOS-a i heroj Vukovara. Otkrijte njegovu ratnu priču i veliku žrtvu.
Vukovarsko Sajmište u jesen 1991. godine nije bilo obično bojište, niti se ratovanje na tom komadu slavonske zemlje moglo opisati rječnikom klasičnih vojnih udžbenika. Bila je to klaonica na otvorenom, gusto naseljeno urbano tkivo satkano od obiteljskih kuća, uskih uličica i dvorišta u kojima nije postojala nikakva neprekinuta linija obrane. Zamislite prostor u kojem se položaji agresorske vojske i hrvatskih branitelja isprepliću na udaljenostima od svega deset do petnaest metara. U takvom paklu, borba prsa o prsa bila je svakodnevica. Gledati u cijev neprijateljskog tenka s udaljenosti s koje mu možete vidjeti boju čelika, dok po vama sipa neprestana kiša pješačke i minobacačke vatre, a snajperisti vrebaju svaki trzaj – to je bila surova realnost Sajmišta. U tim ekstremnim mikrotaktičkim uvjetima, gdje se prosječni životni vijek borca mjerio u satima, profilirao se i u legendu vinuo dragovoljac HOS-a Ivan Brdar.
Na današnji dan, 12. listopada, prisjećamo se njegove tragične pogibije. Njegov ratni put, vojna genijalnost, neviđena osobna hrabrost i duboko ukorijenjeni moralni kompas ostavili su neizbrisiv trag u povijesti bitke za Vukovar. Ovo nije samo izvješće o jednom vojniku; ovo je priča o čovjeku koji je u nemogućim uvjetima uspio zadržati ljudskost i postati svjetionik nade svojim suborcima.
Od livanjskog krša do zagrebačkih ulica
Priča o Ivanu Brdaru započinje daleko od slavonske ravnice, u krškom okruženju Bosne i Hercegovine. Rođen je 15. lipnja 1968. godine u selu Gornji Rujani, u općini Livno. Odrastao je kao najmlađe od troje djece u tradicionalnoj radničkoj obitelji uz oca Jozu i majku Janju, dijeleći djetinjstvo sa starijim sestrama Pavkom i Anom. Oni koji su ga poznavali u formativnim godinama, poput njegovog prijatelja iz djetinjstva Ivana Baruna, sjećaju ga se kao iznimno uzornog dječaka. Bio je jedan od onih učenika koje roditelji s ponosom ističu kao primjer vlastitoj djeci – marljiv, pošten i nevjerojatno bistar.
Kada je osnovna škola u susjednim Lištanima ostala iza njega, njegov se životni put seli u Zagreb. Upisuje Građevinski obrazovni centar “Zvonko Brkić” (današnja Graditeljska tehnička škola) i živi kod strica. Urbana sredina glavnog grada dodatno je oblikovala njegov karakter. Školski kolege, poput Damira Mlačića, pamte ga kao hiperaktivnog, ekstrovertiranog mladića, uvijek spremnog na šalu, ali s jednom vrlo izraženom crtom – nevjerojatnom brigom za druge. Njegov altruizam nije bio deklarativan; on se manifestirao u svakodnevnim gestama. Brdar bi često organizirao i pribavljao dodatne bonove za hranu kako bi osigurao obroke svojim prijateljima u studentskoj menzi. Već tada, u tim mirnodopskim danima, u njemu se počeo kristalizirati zaštitnički mentalitet.
Lekcija o ljudskom dostojanstvu u uniformi JNA
Da bismo uistinu razumjeli moralni profil Ivana Brdara, moramo se vratiti u 1987. godinu, u vrijeme njegovog služenja obveznog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji u Makedoniji. Tamo se našao s prijateljem iz djetinjstva Ivanom Barunom, ali i s jednim regrutom mađarskog podrijetla, Robertom Balintom. Balint je bio sve ono što vojna okrutnost ne prašta: sitne građe, s naočalama velike dioptrije, povučen, bojažljiv i slabog poznavanja tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Ubrzo je postao žrtvom sustavnog zlostavljanja agresivnijih regruta koji su ga prisiljavali da im čisti čizme, namješta krevete, a postoje i svjedočanstva da su mu otimali novac.
Gledajući tu nepravdu, Ivan Brdar je učinio nešto što definira istinske vođe. Pred cijelom je jedinicom prekinuo obvezno gledanje televizijskog dnevnika, izveo preplašenog Balinta pred postrojene vojnike i održao im govor koji se i danas pamti. Sarkastično im je objasnio proces evolucije – od ameba i paramecija do čovjeka – jasno im poručivši da je Balint, unatoč svojoj sitnoj građi, čovjek jednako kao i oni, dostojan svakog poštovanja.
No, Brdar nije stao samo na riječima. Izravno se fizički suprotstavio najgorem zlostavljaču, Isufu Rugovaju, demonstrirajući mu nekoliko zahvata iz borilačkih vještina. Jasno je dao do znanja svima prisutnima: od tog trenutka, on je Robertov osobni zaštitnik. Tko ga takne, morat će se suočiti s posljedicama koje će ga trajno onesposobiti za vojsku. Zlostavljanje je iste sekunde prestalo, a Balint mu je na kraju vojnog roka u suzama zahvaljivao. Taj događaj ključan je za razumijevanje onoga što će Brdar postati u Vukovaru – ratnik čiji primarni motiv nije bilo ubijanje, već zaštita onih koji se ne mogu braniti sami.
Zov domovine i Kukuruzni put spasa
Nakon vojske, Brdar upisuje Građevinski fakultet u Zagrebu, imajući jasnu viziju svoje budućnosti. No, 1991. godina i miris baruta koji se nadvio nad Hrvatskom prekinuli su te planove. U trenucima kada je domovina bila ugrožena, osobne ambicije pale su u drugi plan. Pridružuje se specijalnoj policiji MUP-a gdje prolazi naprednu taktičku obuku za blisko ratovanje, a potom u rujnu iste godine donosi odluku koja će ga odvesti u vječnost – prelazi u Hrvatske obrambene snage (HOS).
Iako kao rođeni Livnjak nije bio geografski vezan za Slavoniju, Ivan je savršeno razumio stratešku stvarnost: Hrvatska se brani tamo gdje krvari, na svojim najisturenijim granicama. Grad Vukovar je grcao pod stravičnim razaranjima neprijateljske artiljerije i vapio za pomoći. Kao odgovor na dramatične apele zapovjednika Mile Dedakovića – Jastreba, skupina od 58 pripadnika HOS-a krenula je u proboj prema okruženom gradu.
Ivan Brdar bio je u onoj prvoj, najvećoj skupini od 39 ljudi pod zapovjedništvom Roberta Šilića, koja se kroz zloglasni “Kukuruzni put” ili “Put spasa” uspjela probiti u grad krajem rujna 1991. godine. Taj uski koridor, pod stalnom paljbom i minama, progutao je mnoge živote, no HOS-ovci su ušli u grad. Bila je to nevjerojatno šarolika skupina ljudi; od studenata medicine, Francuza Jean-Michela Nicoliera, do branitelja srpske nacionalnosti Gorana Kitića. Svi su oni u Zapovjedništvu obrane usmjereni na najkrvaviju točku – Sajmište, pod zapovjedništvo Petra Kačića – Srednjeg Bojlera.
Asimetrično ratovanje i noćne diverzije
Dolaskom na Sajmište, Brdar se našao u svom elementu. Ovdje nije bilo mjesta za strah. Dok je neprijatelj nadirao oklopom i neograničenim pješaštvom, hrvatski branitelji, organizirani u male lovačke skupine od po šest ljudi, oslanjali su se na blisku borbu. Bili su poput duhova u ruševinama. Zvonimir Ćurković i drugi suborci svjedoče kako je Ivan od prvog dana pokazivao potpunu taktičku superiornost. Nije mu trebala faza privikavanja na detonacije; on je rođen za taj trenutak.
Brdar nije bio defenzivan ratnik. Njegova metoda bile su noćne diverzije duboko u neprijateljskom teritoriju. Kako bi stvorio pomutnju, oblačio bi zarobljene neprijateljske uniforme, stavljao šubaru na glavu i pod okriljem mraka ulazio među neprijateljske položaje. Tamo bi izveo iznenadne bombaške napade, stvorio apsolutni kaos, paniku i teške gubitke u neprijateljskim redovima, a zatim bi se pod okriljem vlastitih detonacija povukao nazad. Njegova smjelost slamala je moral JNA i četničkih formacija. Zbog takvih filmskih podviga, suborac Igor Široki nazivao ga je “abnormalno hrabrim vojnikom” i “virtuozom borbe prsa o prsa”.
Ganga u srcu tame
Obrana Sajmišta bila je podjednako i psihološka igra. U trenucima kada bi minobacači zasipali hrvatske položaje granatama kalibra 60 i 82 milimetra, kada su svi instinktivno tražili spas u podrumima, Ivan Brdar bi prkosio samoj smrti. Prepoznatljivo uredno zalizane kose, sa svojim “Škorpionom” u ruci, stao bi na brisani prostor usred najžešće paljbe i iz sveg glasa počeo pjevati livanjsku Gangu.
U razrušenom gradu odzvanjali su njegovi stihovi usmjereni direktno četnicima: “Zapamtit ćete Ivana Brdara!” i one teže, brutalnije, ratne provokacije koje su ledile krv u žilama neprijatelju, a hrvatskim borcima ulijevale nadljudsku hrabrost. Gledati čovjeka koji pjeva dok oko njega padaju granate značilo je vidjeti borca kojeg se ne može slomiti. Njegov je inat bio zarazan.
Nulta tolerancija na zločin: Čuvar nevinih
U ratnom ludilu, gdje traume svakodnevno brišu granice razuma, Brdar je zadržao kristalno čist etički kodeks. Na Sajmištu je u podrumima ostalo zarobljeno mnoštvo civila, od kojih su mnogi bili srpske nacionalnosti. Iako je među braniteljima postojala opravdana nervoza zbog djelovanja pete kolone i snajperista iz pozadine, Ivan Brdar je vlastitim tijelom stao između osvete i nevinih.
Odmah po dolasku, postrojio je suborce i izdao naredbu koja se nije smjela preispitivati: “Ovi civili su pod mojom zaštitom. Tko takne jednog civila, ja ću ga osobno ubiti!” Spasio je time mnoge živote, čineći jasnu razliku između naoružanog agresora i prestravljenog civila u podrumu. Njegov autoritet osigurao je primjenu Ženevskih konvencija u ulicama gdje više nikakav zakon nije vrijedio, osim zakona jačega.
Igla, konac i spašavanje Vaske
Početkom listopada Brdar je prvi put ranjen. Geleri su mu razderali lijevu nogu. Vukovarska bolnica već je bila prepuna, hodnici su vrvjeli ranjenicima i medicinsko osoblje radilo je nadljudskim naporima. Znajući da bi odlazak u bolnicu oslabio ionako tanku liniju obrane na Sajmištu, Ivan je povukao potez kojem su suborci svjedočili u nevjerici. Uzeo je običnu iglu i konac, i naživo, bez ikakve anestezije, sam sebi zašio razderanu ranu na nozi. Čupao je oštre komade metala iz potkoljenice vlastitim prstima. Sutradan je, odbivši poštedu, ponovno bio u najžešćoj borbi.
Svoju nesebičnost pokazao je 10. listopada. Tijekom izvlačenja ranjenog Zdenka Štefančića, teško je stradala HOS-ova bolničarka Vasilija Tucker (Vaska). Pogođena s nevjerojatnih 11 metaka, ostala je ležati na brisanom prostoru dulje od dva sata. Dok su granate padale oko nje, ubacujući joj sitne gelere u otvorene rane, očima je signalizirala suborcima da je ostave i spase sebe. Ivan Brdar to nije dopustio. Kroz kišu metaka probio se do nje, povlačeći je u zaklon uz riječi koje odzvanjaju kao ultimativna zakletva bratstva po oružju: “Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te!” Zanimljivo je i to da joj je samo nekoliko sati ranije, kako bi imala čime previjati ranjenike, ponudio vlastitu košulju govoreći: “Uzmi prvo moju”.
Bolnička slutnja smrti i djevojčice
Dan prije pogibije, 11. listopada, dogodila se jedna od najemotivnijih epizoda vukovarske bitke. Brdar i suborac Nikica Burić – Samoborac posjetili su vukovarsku bolnicu. U hodniku su naišli na dvije djevojčice, desetogodišnju Jelenu i petogodišnju Ivonu, kćeri vozača hitne pomoći. Prekaljeni i naizgled grubi ratnik prišao je djeci s nevjerojatnom toplinom. Jeleni je poklonio šahovnicu sa svoje kape, a zatim je skinuo svoj zlatni lančić, na kojem je bilo ugravirano ime djevojke Ksenije, i stavio ga oko vrata malene Ivone.
Zatim je izgovorio riječi koje su šokirale prisutne: “Tebi ću ovaj lančić posuditi. Ako preživim, vratit ćeš mi. Ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene. Meni, ionako, više neće trebati.” Burić ga je u šoku upitao što to priča, no Brdar mu se samo mirno nasmiješio, očito pomiren sa svojom sudbinom. Ivona je preživjela rat i taj lančić čuva i danas.
Krvavi sumrak 12. listopada
Sljedećeg dana, na današnji dan 1991. godine, obrana Vukovara doživjela je nenadoknadiv udarac. Uz Zorana Boškovića i zapovjednika Sajmišta Velimira Đereka – Sokola, pao je i Ivan Brdar.
U predvečerje tog crnog 12. listopada, Brdar je inzistirao na rješavanju neprijateljskog mitraljeskog gnijezda koje je kosilo hrvatske linije kod Preradovićeve ulice. Burić ga je upozoravao na opasnost akcije u sumrak, no Ivanov ofenzivni nerv nije mu dao mira. Ušavši duboko u dvorište kako bi flankirali neprijatelja, upali su u pomno pripremljenu zasjedu. Iznenadni, gusti rafal iz neposredne blizine presjekao je Ivana Brdara.
Suborci su ga izvukli iz unakrsne vatre. Dok je noć padala, na hladnom asfaltu Sajmišta, Nikica Burić držao ga je u krilu. Ruke su mu bile tople od Ivanove krvi. S posljednjim atomima snage, dvadesettrogodišnji heroj je promrmljao: “Pozdravi mi…”, no zadnje slovo se izgubilo u kaosu borbe. Brdar je iskrvario na rukama svojih suboraca prije nego što je stigao do bolnice. U bolnici se Burić potpuno slomio pred doktorom Njavrom jecajući: “Doktore, ovoga operite… bio je najhrabriji na Sajmištu. S kim ću se ja sada boriti, nema mi Ive.”
Mater Dolorosa: Majka koja je plakala za sve nas
Tijelo Ivana Brdara sahranjeno je u bolničkom krugu, a nakon pada grada neprijatelj ga je bacio u masovnu grobnicu na Novom groblju. Sedam dugih godina njegova obitelj živjela je u agoniji, sve dok u lipnju 1998. godine njegovi ostaci nisu ekshumirani i preneseni u rodne Rujane.
Upravo je na toj ekshumaciji 1998. godine nastala fotografija koja će postati simbol cjelokupne žrtve Domovinskog rata. Njegova majka, Janja Brdar, u dubokoj crnini, sagnuta nad razrovanom slavonskom zemljom i stisnutih ruku neutješno plače za svojim 23-godišnjim sinom kojeg je čekala sedam godina. Njezino je lice toga dana postalo lice svih hrvatskih majki koje su izgubile djecu u vihoru rata – naša suvremena Mater Dolorosa. Janja je svoju tugu nosila tiho i dostojanstveno izbjegavajući medije sve do svoje smrti u prosincu 2024. godine, kada je napokon otišla ususret svom heroju.
Ivan Brdar nije bio samo vojnik; bio je institucija hrabrosti, oličenje časti i nevjerojatne ljudskosti u neljudskim uvjetima. Njegova žrtva i krv na asfaltu Sajmišta temelji su na kojima danas počiva naša sloboda. Zaboraviti ga, značilo bi izdati sve ono za što se borio pjevajući mraku u inat.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
