Kraljica Jelena i kralj Zvonimir slavili su se u Solinu. Otkrijte kako njihova vjera i briga za slabe i danas snažno oblikuju hrvatsko društvo.
Na povijesnom i svetom tlu Gospina otoka u Solinu, mjestu gdje se duboko isprepliću korijeni hrvatske državnosti, neizbrisivog nacionalnog identiteta i čvrste kršćanske vjere, ove subote upriličeno je veličanstveno i nadasve emotivno svečano euharistijsko slavlje. Povod ovom monumentalnom okupljanju vjernika, crkvenih velikodostojnika i predstavnika javnog života bio je od iznimne povijesne i duhovne važnosti za cijeli hrvatski narod: obilježavanje 1050. obljetnice smrti slavne hrvatske kraljice Jelene te 950. obljetnice krunidbe kralja Dmitra Zvonimira. Ovaj dvostruki jubilej nije samo puko prisjećanje na datume iz daleke prošlosti, već snažan podsjetnik na temelje na kojima je izgrađena naša domovina.
Svetu misu predslavio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, mons. Zdenko Križić, u zajedništvu s biskupima Hrvatske biskupske konferencije. Već od ranih jutarnjih sati, rijeke hodočasnika slijevale su se prema ovom arheološkom i duhovnom biseru, svjesne težine trenutka. Mjesto na kojem su hrvatski vladari stoljećima ispisivali povijest, ponovno je oživjelo u molitvi i zajedništvu.
Na samom početku misnog slavlja, biskup Križić postavio je okvir koji je mnogima vjernicima dao misliti, naglasivši specifičnu ulogu ovih dvoje istaknutih vladara. “Možda bi netko rekao, pa to slavljenje tih obljetnica bi možda više spadalo na civilnu vlast nego i na Crkvu,” primijetio je nadbiskup, odmah ponudivši i duboko objašnjenje: “Međutim, radi se o dva vladara koji su usko vezani uz Crkvu. Koji su u svoje vrijeme na poseban način podržavali i učvršćivali vjeru našeg naroda u tim, možemo još govoriti, počecima.” Njihova vladavina nije se temeljila isključivo na sili mača i političkoj moći, već su, kako je naglasio nadbiskup, svoju vlast “nadahnjivali evanđeljem.” Zauzimali su se za evanđeoske vrijednosti koje, kako vidimo kroz prizmu današnjice, nisu prestale biti uvijek aktualne. Stoga je od neizmjerne važnosti zahvaliti Bogu na njihovom doprinosu u učvršćivanju vjere te moliti da te iste vrijednosti ostanu u središtu naše pozornosti, da ih promičemo, živimo i prenosimo na nove generacije.
Suze i vjera tolikih naraštaja na Gospinom otoku
U svojoj nadahnutoj homiliji, mons. Križić osvrnuo se na važnost samog prostora Gospinog otoka, opisavši ga kao sveto tlo natopljeno suzama i vjerom generacija. Ovdje je, prije gotovo punih jedanaest stoljeća, hrvatska kraljica Jelena podigla crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. To nije bila tek usputna građevina; to je prva poznata crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su sagradili Hrvati. “Stoga možemo reći da je ovdje nastalo nešto mnogo veće od kamena i zidova,” istaknuo je propovjednik. “Ovdje je naš narod svoju budućnost stavio pred Boga i pod zagovor Djevice Marije.”
Nadbiskup je jasno dao do znanja da obljetnice ne smiju biti samo folklorne manifestacije. Danas, nakon 1050 godina od smrti kraljice Jelene i 950 godina od krunidbe kralja Zvonimira, ne smijemo se samo pitati što se ovdje dogodilo, nego se prije svega moramo zapitati što nam Bog danas govori o onome što se ovdje dogodilo prije toliko stoljeća. “Jer ako danas samo gledamo u prošlost, a ne dopuštamo da nas prošlost pouči i mijenja, onda je naša proslava samo naizvan lijepa svečanost. Ali ako nam prošlost postane ispit savjesti, onda ovo slavlje postaje istinska molitva,” snažno je poručio nadbiskup Križić, pozivajući cjelokupno društvo na duboku introspekciju.
Kraljica Jelena: Majka siročadi i zaštitnica udovica
Osvrćući se detaljnije na lik i djelo kraljice Jelene, nadbiskup je podsjetio okupljene vjernike na njezinu izvanrednu ostavštinu. Iako je iza sebe ostavila crkvu kao monumentalni spomenik, ostavila je i nešto znatno važnije – ostavila je sliku vlasti koja služi onim najslabijima u društvu. Njezina misija nije bila samo graditi crkvena zdanja, već prvenstveno graditi narod i osiguravati njegovu budućnost kroz prizmu solidarnosti i milosrđa.
Ono po čemu je kraljica Jelena trajno upisana u povijesno pamćenje našeg naroda najbolje se očituje na njezinom nadgrobnom kamenu, koji čuva izvanrednu rečenicu. Taj kameni zapis, otkriven trudom don Frane Bulića, svjedoči da je ona bila “majka siročadi i zaštitnica udovica.” Nadbiskup Križić zapitao se nad tim neobičnim opisom jedne kraljice. “Moglo je na njezinu grobu pisati da je bila moćna kraljica, da je pripadala kraljevskoj obitelji, da je imala bogatstvo, ugled i tako dalje. Ali u središtu pozornosti nije ništa od toga.” Njezina povijesna veličina nije mjerena zlatom, već načinom na koji se odnosila prema onima koji u tadašnjem društvu nisu imali baš nikakvu moć. Ona je za siročad i udovice bila majka i zaštitnica.
To je, kako je slikovito rečeno, “uistinu evanđelje koje je zapisano u nekoj političkoj povelji.” Njezin životni primjer nam jasno poručuje da se pred Bogom veličina svakog čovjeka ne mjeri isključivo onim što on posjeduje u materijalnom smislu, nego ponajviše onim što on čini za onoga koji nema ništa. Njezina vladavina bila je utjelovljenje kršćanske ljubavi na djelu.
Mjera jake države: Koliko su zaštićeni najslabiji?
Kraljica Jelena, promatrana kroz prizmu ove homilije, kao da nam iz dubine stoljeća postavlja ključno pitanje: “Država je jaka onoliko koliko su zaštićeni njezini najslabiji članovi.” Oslanjajući se na ovu bezvremensku maksimu, nadbiskup je oštro i precizno detektirao probleme suvremenog hrvatskog društva. Uslijedio je niz teških, ali prijeko potrebnih pitanja koja pogađaju samu srž našeg nacionalnog i društvenog bitka.
“A koliko su nam danas zaštićeni najslabiji članovi?” upitao je nadbiskup. Koliko su nam zaštićena djeca, kako fizički tako i duhovno? Nalaze li se pod adekvatnom zaštitom od raznih oblika nasilja, od suvremenog iskorištavanja i od nebrojenih štetnih sadržaja koji svakodnevno mogu raniti i trajno narušiti njihovu nevinost i ljudsko dostojanstvo? Nadalje, lik kraljice Jelene nas tjera da se zapitamo kako nam danas žive stariji i bolesni ljudi. Postoji li stvarna, opipljiva briga za njih u modernom sustavu koji često zaboravlja na čovjeka? Ima li ih tko uopće posjećivati u njihovoj samoći, ima li tko čuti njihov glas?
Nadbiskup je nastavio nizati pitanja koja djeluju kao ogledalo našeg vremena: “Ima li siromašni čovjek pred sobom nadu? Ili često nailazi samo na zatvorena vrata? Ima li udovica osjećaj da je istinski zaštićena u sustavu? Imaju li brojne obitelji stvarnu mogućnost dostojanstvenog života?” Ova pitanja, koja direktno izviru iz Jelenina nadgrobnog natpisa starog više od tisućljeća, zorno pokazuju kako je ova hrvatska kraljica i danas izuzetno suvremena, gotovo kao da promatra današnje društvene nepravde. Jer, kako je upozoreno s oltara, siromašnih ni danas nije nestalo. Nisu nestali osamljenost, tjeskoba i beznađe. Nije nestala siročad, niti su udovice prestale postojati. Ljudi koji žive na samom rubu društva i dalje su tu, pokraj nas. Promijenili su se vrijeme, tehnologija i povijesne okolnosti, ali je čovjekova egzistencijalna potreba za zaštitom ostala apsolutno ista.
Građenje srca i duše naroda naspram hladnih zidova
Nije puka slučajnost, istaknuo je mons. Križić, što je na ovom mjestu kraljica Jelena podigla crkvu posvećenu Gospi. To je bio duboko svjestan, strateški i duhovni izbor. Marija nam je, kao narodu, učiteljica u vjeri, darovana od samoga Isusa da nam bude nebeska majka. “A majka je uvijek najbolja zaštitnica i pomoćnica na životnom putu. Nitko te ne može voljeti više od majke,” dirljivo je poručio nadbiskup.
Ova prva marijanska crkva nije podignuta samo zato da bi se generacije divile impresivnom zdanju, već s jasnim ciljem – sagraditi sveti, sigurni prostor kao mjesto posebnog i intimnog susreta. Susreta cijelog naroda, ali i svakog pojedinca, sa svojim Bogom. To je postalo i ostalo mjesto gdje će ljudi dolaziti kroz stoljeća, stavljati pred Boga i pod zagovor Djevice Marije sve svoje patnje, strahove, boli i neizvjesnosti, ali gdje će istovremeno nalaziti prijeko potrebnu snagu i utjehu u svim svojim životnim nevoljama. Kraljica Jelena je kao žena duboke vjere bila potpuno svjesna da, unatoč najboljoj volji da zaštiti slabe, ne može to učiniti sama, oslanjajući se samo na svjetovnu vlast. Nužna joj je bila pomoć neba; pomoć koja će biti najjači oslonac za one slabe, ali i duhovna snaga koja će neprestano izgrađivati one jake kako se nikada ne bi oholo udaljili od onih slabijih.
Upravo ovdje dolazimo do jedne od najsnažnijih poruka s ovog euharistijskog slavlja. “Jer čovjek može graditi zidove, ali samo Bog može graditi srca. Može graditi kuće, ceste, škole, bolnice, institucije, sustave. Sve je to potrebno, ali ostaje pitanje gradimo li i čovjeka,” upozorio je Križić, ukazujući na duhovnu prazninu modernog doba. Danas čovjek može posjedovati enormne količine novca, a istovremeno biti potpuno siromašan u ljubavi. Može se hvaliti slobodom, a zapravo postati teški rob različitih ovisnosti. Nadbiskup je naglasio paradoks suvremenog čovjeka – ne pate svi od materijalnog siromaštva, mnogi su iznimno dobro zbrinuti, ali su duboko nesretni, depresivni i prazni jer ne nalaze temeljni smisao u svom životu. U vremenu gdje imamo tisuće virtualnih kontakata u našim pametnim telefonima i računalima, postali smo društvo usamljenika u kojem nemamo nijednu osobu kojoj se možemo iskreno povjeriti i izreći svoju bol. Zato Gospin otok danas šalje gromku poruku: ne gradite samo ono što će trajati u hladnom kamenu, gradite i ono što će vječno trajati u srcu čovjeka. Gradite iskrenu vjeru i snažnu obitelj, gradite međusobno povjerenje i zajedništvo, gradite dobrotu, čast i poštenje, izgrađujte solidarnost – gradite čovjeka.
Kralj Dmitar Zvonimir i prisega koja obvezuje
Slavlje na Gospinom otoku bilo je posvećeno još jednoj monumentalnoj obljetnici. Prije točno 950 godina, nedaleko od Solina, u povijesnoj crkvi Svetog Petra i Mojsija (poznatoj kao Šuplja crkva), okrunjen je kralj Dmitar Zvonimir. Prilikom krunidbe iz ruku papinog poslanika Gebizona, dao je papi svoju čuvenu prisegu. Nadbiskup je okupljene pozvao na promišljanje o karakteru te prisege. Što bi, s povijesnog stajališta, prosječan čovjek očekivao da se nađe u središtu jedne važne kraljevske prisege u turbulentnom srednjem vijeku? Očekivali bismo naglasak na vojnu silu, osvajanje, apsolutnu moć, prikupljanje poreza, širenje teritorija i zgrtanje bogatstva. No, u Zvonimirovoj prisezi naglasak je na nečemu posve suprotnom, nečemu što prkosi logici surove moći.
Kralj Zvonimir svečano obećava da će promicati pravdu, štititi siromahe, udovice i siročad, braniti Crkvu, čuvati svetinju braka, odlučno se protiviti prodaji ljudi i biti pravičan u apsolutno svemu. “Kako je nevjerojatno da ono što je kralj obećao prije gotovo tisuću godina i danas zvuči kao program koji bi trebao stajati pred svakim čovjekom koji ima odgovornost za druge,” naglasio je nadbiskup Križić. Zvonimirova povijesna poruka je kristalno jasna i bolno precizna za sve današnje strukture upravljanja: vlast ne smije biti prvenstveno privilegija iz koje se crpe osobne koristi, vlast je prije i iznad svega odgovornost. Tko posjeduje veću moć u društvu, taj pred Bogom i narodom mora imati i znatno veću odgovornost.
Suvremena ropstva i zaštita dostojanstva
Koliko je Zvonimirova prisega danas aktualna? Njegove riječi: “zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad, bit ću pravičan u svemu”, nisu tek arhaična srednjovjekovna romantična formulacija. One nose izvanrednu težinu. Unatoč fascinantnom napretku čovječanstva na tehnološkom planu, siromaštvo ni danas nije iskorijenjeno, samo je lukavo promijenilo svoje lice. Nadbiskup je elaborirao da, uz ono klasično, materijalno siromaštvo, danas hara jedna gora epidemija – duhovno siromaštvo, siromaštvo duha. “Postoji čovjek koji nema kruha, ali postoji i čovjek koji nema nade. Postoji čovjek koji nema novaca, ali i čovjek koji nema nikoga. Postoji čovjek koji nema dom, ali postoje i oni koji imaju raskošne kuće, a nemaju nimalo obiteljske topline,” rekao je Križić. Svi ovi oblici modernog siromaštva čine čovjeka nesretnim i traže hitan kršćanski angažman. Suzbijanje ovakvih pojava nije obaveza koja leži samo na državnim institucijama i vlasti, nego je sveta obveza svakog čovjeka, a napose svakog autentičnog kršćanina.
Osvrnuvši se na Zvonimirovo protivljenje trgovanju ljudima, nadbiskup je podsjetio na današnja zla. Ljudi se danas na našim prostorima više ne prodaju u okovima na gradskim tržnicama, ali postoji stravična trgovina ljudima na znatno perfidnije načine. Zapadni svijet, pa i naše okruženje, suočava se sa seksualnim iskorištavanjem, prisilnim radom, trgovanjem i krijumčarenjem migranata te bestijalnim iskorištavanjem nemoćnih. Uz to, propovjednik je upozorio na još jednu tišu, ali jednako opasnu vrstu ropstva modernog doba: “a ta je da čovjek često može biti pretvoren samo u broj, u radnu snagu za kapital, u pukog potrošača, u statistiku, u nevažan glas na izborima.”
Ugled, obitelj i kršćanske vrijednosti danas se često pretvaraju u jeftinu ideologiju i različite medijske i političke manipulacije. Upravo zato je briga za obitelj zapravo krucijalna briga za samog čovjeka. Kada je hrvatska obitelj ranjena i prepuštena propadanju, ranjeno je apsolutno cijelo društvo. Kada se raspada ono osnovno povjerenje među najbližima, nemoguće je graditi zdravo povjerenje i koheziju u širem društvu. Zato je sveti imperativ čuvati i braniti obitelj kao temeljnu stanicu društva, ali istovremeno, bez osude, pružati snažnu pomoć onim obiteljima koje pod teretom modernog života teško nose svoje križeve, jer, kako je istaknuto, nijedna obitelj nije sasvim bez poteškoća i iskušenja.
Zajednička poruka kroz stoljeća: Što ćemo ostaviti iza sebe?
Kada se dublje analizira povijesna ostavština, lako je zapaziti kako se od kraljice Jelene pa sve do kralja Zvonimira, usprkos punom stoljeću razmaka, proteže ista moćna poruka sa snažnom poveznicom. S jedne strane imamo Jelenu, majku siročadi i zaštitnicu udovica, a s druge Zvonimira koji se zaklinje štititi siromahe, udovice i siročad. Vodi ih potpuno ista, evanđeoska logika. Ta logika svjedoči jednu neporecivu istinu: “Velik si onda kada štitiš onoga koji je slabiji od tebe.” To je zasigurno i najvažnija poruka ovog slavlja u Solinu.
Tu se, pred Bogom i narodom, susreću Jelena i Zvonimir. Oboje nas kroz prizmu svojih djela i danas pitaju: Što ćemo mi ostaviti iza sebe? Mnogo se toga od njihova srednjovjekovnog vremena do našeg modernog doba promijenilo. Više nemamo kraljeve i kraljice, živimo u demokratskoj državi, unutar drugačijeg društvenog uređenja s golemim tehnološkim napretkom. No, čovjek se u svojoj ranjivoj biti nije ni najmanje promijenio. I danas, u 21. stoljeću, imamo osiromašene, usamljene, ranjene i od društva potpuno odbačene pojedince. I danas gledamo previše obitelji koje se raspadaju pod pritiscima i kojima je nužna naša pomoć, solidarnost i zaštita. I danas našem narodu kronično nedostaje povjerenja, istinskog zajedništva i osobne odgovornosti. I zato se postavlja isto povijesno pitanje: Hoćemo li generacijama iza sebe ostaviti barem malo bolje, pravednije i moralnije društvo nego što je ovo naše?
Danas ne smijemo samo s nostalgijom gledati prema prošlosti, prema zlatnom dobu hrvatskih kraljeva. Trebamo dopustiti da nas naša bogata prošlost ispita. Ako je kraljica Jelena prije više od tisuću godina mogla ostaviti neizbrisiv trag brigom za one najpotrebitije, a moćni Zvonimir osobnom odgovornošću za povjereni narod, što je naša izlika? Ne moramo biti okrunjene glave da bismo mijenjali svijet. Dovoljno je, kako nas podsjeća Crkva, biti dobar čovjek, biti autentičan kršćanin koji živi svoju vjeru, biti odgovoran roditelj, pošten građanin i čovjek koji nikada ne okreće glavu na drugu stranu pred tuđom patnjom.
Zato je ovaj Gospin otok u Solinu neusporedivo više od tek jednog zanimljivog arheološkog lokaliteta u udžbenicima iz povijesti. Ovo je živo mjesto našeg kolektivnog ispita savjesti i mjesto rođenja naših novih, boljih odluka. To je mjesto gdje moramo donijeti čvrstu odluku da ćemo se svim snagama truditi kako bismo budućim naraštajima ostavili društvo u kojem će biti znatno više istine, više poštenja, više empatije, bratskog zajedništva i nesebične ljubavi.
Imamo puno pravo biti iznimno ponosni na svoju slavnu, iako često tešku i krvavu povijest, ali ta ista povijest nas danas beskompromisno pita: jesmo li danas na tragu onih svetih vrijednosti za koje su se u prošlosti beskompromisno zalagali vođe našeg naroda? Oni su hrabro štitili siromahe – koliko ih mi danas štitimo? Oni su branili ljudsko dostojanstvo do zadnjeg daha – branimo li ga i mi u našim uredima, na ulicama i u institucijama? Oni su svoju kraljevsku vlast razumjeli i živjeli kao ponizno služenje puku. Kako mi danas, na svim razinama društva, razumijemo vlastitu poziciju, ugled i moć? Oni su, svjesni svoje krhkosti, svoju budućnost hrabro povjerili Bogu. Kome, ili čemu, mi danas povjeravamo svoju budućnost?
Kraljica Jelena i kralj Zvonimir neprijeporno pripadaju slavnoj hrvatskoj povijesti, ali teška i bolna pitanja koja nam svojim životnim primjerom neprestano postavljaju, pripadaju isključivo našoj sadašnjosti. Zato je mons. Križić zaključio ovo povijesno slavlje snažnom molitvom, pozivajući sve da na ovom svetom mjestu mole za naš narod i za budućnost naše jedine domovine, da je, oslonjeni na Božju pomoć i uz moćni zagovor Odvjetnice Hrvatske, učinimo boljom za sve one generacije koje tek dolaze iza nas. Samo ćemo na taj način pokazati da smo zaista dostojna djeca svojih velikih predaka.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
