Afera otpad potresa Hrvatsku. Dok obični građani za sitne prekršaje trunu u pritvoru, elita koja opasnim smećem truje Velebit brani se sa slobode.
Kada protiv prosječnog, osumnjičenog običnog građanina USKOK, DORH ili policija pokrenu kazneni postupak, mehanizam državne represije djeluje brzo, nemilosrdno i gotovo automatski. U takvim situacijama, DORH i USKOK u pravilu promptno inzistiraju na određivanju istražnog zatvora. Taj isti obični građanin, nerijetko osumnjičen za djela neusporedivo manje društvene opasnosti, u roku od 24 sata nađe se iza rešetaka. Ostaje tamo minimalno 30 dana, gurnut u pretrpanu ćeliju veličine nekoliko kvadrata, koju dijeli s još desetak nepoznatih ljudi. Spavaju na tankim madracima, gotovo jedan preko drugoga, u uvjetima koji lome duh i prije nego što sudski proces uopće započne. Razlog? Uvijek se nađe – od opasnosti od ponavljanja djela do mogućnosti utjecaja na svjedoke.
No, hrvatska pravda ima dva lica, a vaga na kojoj se mjeri krivnja očito je izbaždarena prema dubini džepa i debljini društvenih veza. U slučaju kada iste te moćne pravosudne institucije uhite takozvane “ugledne” osobe, umrežene u sofisticirane afere s otpadom i organizirane u sklopu zločinačkog udruženja, ploča se naglo mijenja. Ovdje ne govorimo o ukradenom biciklu ili neplaćenom računu; ovdje je riječ o sustavnom uništavanju onog najvrjednijeg što nam je preostalo – prirode, zraka, vode, a u konačnici i samih građana. Unatoč težini djela koja graniče s ekocidom, USKOK u ovakvim situacijama iznenađujuće blago zaključuje da nema potrebe za izolacijom osumnjičenih. Kako stoji u njihovom jučerašnjem, pomalo frapantnom zaključku: “Ne predlažemo određivanje istražnog zatvora jer za to nema osnove!”.
Tako su jučer uhićeni akteri najnovije ekološke afere – poznati zlatar Paško Dodić, Željko Teufel iz CE-ZA-RA, arhitekt Dorian Šipuš (koji je obnašao dužnost nadzornog inženjera na spornom odlagalištu), zatim Snježa Tomljenović, čelna osoba senjskog komunalnog poduzeća, te Toni Žunić, bivši tehnološki direktor istog komunalca – nakon stresnog buđenja u zoru i dana provedenog s lisičinama na rukama u društvu policije, umjesto na zatvorskom madracu, noć proveli u udobnosti vlastitih domova. Malo nelagodne medijske pažnje, nekoliko bljeskalica fotoaparata, i “ugledni” građani vraćaju se svojoj rutini, slobodni da komuniciraju s kim god žele, dok istraga o tisućama tona opasnog otpada tek uzima zamah.
Zločinačko udruženje i sustavno trovanje Parka prirode Velebit
Da bi se u potpunosti shvatio razmjer ovog pravosudnog apsurda, potrebno je detaljno secirati priopćenje koje je USKOK objavio. Istragom je obuhvaćeno ukupno 14 osoba i četiri tvrtke. Rješenja o istrazi donošena su u više navrata, šireći mrežu osumnjičenih, a posljednje proširenje tereti petero novih hrvatskih državljana i dodatne pravne osobe za teška kaznena djela protiv okoliša, krivotvorenje službenih isprava i ugrožavanje okoliša otpadom, i to – što je ključno naglasiti – u sastavu zločinačkog udruženja.
Priča počinje još početkom 2020. godine i traje do travnja 2021., obuhvaćajući lokacije poput Varaždina, Gospića, Senja i Svetog Jurja. Prema osnovanim sumnjama USKOK-a, prvoosumnjičeni (kao stvarni voditelj poslovanja dvije tvrtke) i drugoosumnjičena direktorica, u izravnom su dogovoru s čelnim ljudima komunalnog društva koje upravlja odlagalištem neopasnog otpada kraj Senja, organizirali ekološku katastrofu. Komunalno odlagalište, koje se nalazi ni manje ni više nego u Parku prirode Velebit – jednom od najosjetljivijih i najzaštićenijih ekosustava u Hrvatskoj – postalo je deponij za usitnjeni plastični, industrijski i tehnogeni otpad.
Ovaj materijal, kako navodi istraga, imao je izražena opasna svojstva i njegovo odlaganje na toj lokaciji bilo je strogo zabranjeno i protivno dozvoli za gospodarenje otpadom Ličko-senjske županije. No, birokracija u Hrvatskoj očito služi samo onima koji nemaju novca da je zaobiđu. Sklopljen je fiktivni ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji kojim se gradsko komunalno društvo obvezalo, pazite apsurda, bez naknade preuzeti 4.000 tona ovog opasnog otpada. Da bi se prikrila prava priroda smrtonosnog tereta, otpad je u dokumentaciji neistinito prikazan kao “materijal namijenjen prekrivanju miješanog komunalnog otpada”.
Direktori komunalca namjerno su propustili utvrditi ispunjava li otpad kriterije za prihvat, niti su osigurali njegovo vaganje i pregled. Kroz sustav je prošlo najmanje 150 pratećih listova u kojima su navedeni lažni podaci. Kamioni su neometano prevozili toksični teret iz Varaždina i Slovenije, preusmjeravali ga iz Gospića i istovarivali u netaknutu prirodu iznad Senja. Konačna bilanca ovog dijela operacije? U Park prirode Velebit bačeno je najmanje 2.890,23 tone otpada s opasnim svojstvima. Skoro tri tisuće tona otrova ugrađeno je u tlo koje bi trebalo biti ponos nacionalne baštine.
Benkovac kao nova žrtva: Fiktivna gradilišta i milijunska zarada
Kada je posao u Senju završen, zločinačko udruženje nije stalo. Apstituti za brzom zaradom na račun zdravlja građana samo su rasli. Od listopada 2023. do srpnja 2024. godine, operacija se seli na jug, obuhvaćajući Zagreb, Sisak, Gospić i Benkovac. Scenarij je bio još drskiji. Pronađeno je neaktivno eksploatacijsko polje mineralne sirovine u Benkovcu, čiji je vlasnik, kao dvadesetidrugoosumnjičeni, stavio svoju nekretninu na raspolaganje za ilegalni deponij.
Plan je bio jednostavan, a poguban: preuzimati otpad koji nikada nisu namjeravali propisno zbrinuti ni oporabiti, te ga jednostavno zakopati u okoliš. Kako bi sve izgledalo legalno na papiru, odlaganje otpada prikazano je kao “ugradnja materijala u građevinu”. Da bi se stvorio privid legitimnog gradilišta, izdano je najmanje 330 pratećih listova s lažnim podacima. Otpad, koji je prema papirima trebao ići u Gospić (gdje je tvrtka imala dozvolu), potajno je preusmjeravan u Benkovac.
U cijelu priču uključen je i nadzorni inženjer gradilišta, koji nadzor nikada nije obavljao na terenu. Njegova jedina uloga bila je potpisivanje i ovjeravanje retroaktivno sastavljenih i potpuno lažnih građevinskih dnevnika. Za taj “trud” i fiktivni nadzor, njegova je tvrtka naplatila 3.000 eura. Za šaku eura prodan je komad hrvatske zemlje.
Posljedice u Benkovcu su zastrašujuće. Na eksploatacijskom polju odloženo je i zakopano nevjerojatnih 6.475,85 tona raznog otpada. Istražitelji su utvrdili da ovaj otpad sadrži povišene koncentracije teških metala, otopljenog organskog ugljika i mikroplastike. Što to znači za lokalno stanovništvo? U krškom reljefu, kakav prevladava u zaleđu Dalmacije, tlo je iznimno porozno. Mikroplastika i teški metali ne ostaju izolirani; oni predstavljaju trajni izvor onečišćenja. S prvim jačim kišama, ti se otrovi ispiru u podzemlje, prodiru u podzemne vode, putuju do izvorišta pitke vode i u konačnici završavaju u hranidbenom lancu. Uništava se poljoprivreda, truje se stoka, a dugoročno je izravno ugroženo zdravlje ljudi. Zbog čega? Zbog profita.
USKOK je precizno izračunao zaradu ovog zločinačkog poduhvata u Benkovcu. Samo za prihvat ovog otpada, jedanaestoosumnjičena tvrtka ostvarila je protupravnu imovinsku korist od najmanje 390.712,90 eura. Od tog novca, lavovski dio od 276.150,00 eura prebačen je na račun dvanaestoosumnjičene tvrtke. Ekološki terorizam pokazao se iznimno lukrativnim poslom.
Pravosudna poruka: Isplati li se u Hrvatskoj biti kriminalac u bijelom ovratniku?
Nakon što pročitate ove frapantne brojke – gotovo 10.000 tona opasnog i zagađenog otpada istresenog u prirodu, stotine krivotvorenih dokumenata, lažni inženjeri, potplaćeni direktori komunalnih poduzeća i milijuni kuna (odnosno stotine tisuća eura) nelegalne zarade – vraćamo se na početak ove priče. Vraćamo se na onu rečenicu s kraja USKOK-ovog priopćenja: “USKOK sucu istrage nije predložio određivanje istražnog zatvora protiv okrivljenika jer za to nije bilo osnove.”
Koja je osnova potrebna institucijama ove države da nekoga zadrže iza rešetaka? Ako udruživanje 14 osoba s ciljem kontinuiranog, višegodišnjeg uništavanja prirode, uz izravnu ugrozu javnog zdravlja i krivotvorenje hrpe službenih dokumenata nije dovoljno za istražni zatvor, postavlja se pitanje čemu taj institut uopće služi? Zar zaista ne postoji opasnost da ovih 14 osoba, koji su godinama uhodano manipulirali sustavom, sada na slobodi usklade svoje iskaze? Zar ne postoji opasnost da će uništiti preostalu dokumentaciju ili utjecati na svjedoke, vozače kamiona, radnike na bagerima ili službenike u svojim poduzećima?
Ovakvim postupanjem pravosudnog sustava šalje se iznimno opasna, demotivirajuća poruka poštenim građanima. Sustav nam poručuje da zakoni ne vrijede jednako za sve. Ako ste običan čovjek koji u trenutku nepažnje ili očaja prekrši zakon na sitno, osjetit ćete punu težinu represivnog aparata. Spavat ćete na tuđem, prljavom madracu okruženi kriminalcima, odsječeni od obitelji i svijeta. Ali ako imate novca, ako nosite titule direktora, arhitekata i nadzornih inženjera, ako imate razrađenu logistiku za uništavanje prirode na industrijskoj skali – tada ste zaštićeni.
Možete dovesti deset tisuća tona toksičnog smeća i zakopati ga u krš iz kojeg pijemo vodu. Možete pretvoriti zaštićeni Park prirode u odlagalište kancerogenog otpada. Možete lažirati stotine službenih dokumenata i smijati se u lice državi, trpajući stotine tisuća eura u vlastite džepove. A kada vas napokon i uhvate, uz malo medijske pompe i formalnog privođenja, na kraju dana ćete ipak okrenuti ključ u bravi svog udobnog doma.
Afera otpad nije samo priča o ekološkom kriminalu; ona je rendgenska snimka trulog sustava u kojem su moral i pravda bačeni na isto ono ilegalno odlagalište gdje i benkovačko smeće. Dok priroda trpi nepopravljivu štetu koju će plaćati generacije koje dolaze, elita mirno spava. Jer za njih, kako kažu u USKOK-u, “nema osnove” za zatvor. Za građane ove zemlje, međutim, ostaje itekako velika osnova za duboku zabrinutost, gorčinu i gubitak svake iluzije o jednakosti pred zakonom.
Foto: Cropix/ Damjan Tadić