Detaljna retrospektiva ratnog puta 145. brigade HV-a iz zagrebačke Dubrave. Od osnutka 1991. godine, teških borbi na dubrovačkom ratištu i u Posavini, do konačne pobjede u operaciji Oluja. Sjećanje na 41 poginulog viteza i obilježavanje 35. obljetnice.
Kada se danas, s povijesnim odmakom, analizira arhitektura stvaranja moderne hrvatske države, nemoguće je zaobići srce zagrebačke Dubrave i njezin najsnažniji obrambeni štit – 145. brigadu Hrvatske vojske. Službeni datum njezina ustrojavanja, 12. kolovoza 1991. godine, smješta ovu postrojbu u samo ishodište hrvatskih oružanih snaga. Formirana temeljem zapovijedi kao 2. brigada Teritorijalne obrane “Dubrava”, ova je formacija u početku bila koncipirana kao pričuvni (“R”) sastav. Njezina primarna, doktrinarna zadaća bila je osiguravanje šireg zagrebačkog prstena, čuvanje vitalne gradske infrastrukture te popunjavanje defenzivnih linija na osjetljivim sektorima bojišnice prema Sisku i Banovini.
No, papirnati planovi u ratu rijetko preživljavaju prvi kontakt sa stvarnošću. Prava, puna i masovna mobilizacija ljudstva provedena je u izrazito kritičnom i povijesno prijelomnom razdoblju, od 6. do 9. listopada 1991. godine. Taj je vremenski okvir odabran s razlogom – koincidirao je s istekom zlosretnog Brijunskog moratorija na hrvatsku neovisnost, ali i sa stravičnim zračnim raketiranjem Banskih dvora. U lokalnom stanovništvu Zagreba, a posebno Dubrave, stvorena je atmosfera neposredne, egzistencijalne ugroze. Umjesto straha, ta je ugroza probudila izniman domoljubni naboj.
Značaj mobilizacije u Dubravi imao je i duboku sociološku dimenziju koju mi, kao veterani i svjedoci tog vremena, savršeno razumijemo. Riječ je o zagrebačkoj četvrti poznatoj po snažnoj, gotovo obiteljskoj koheziji. Velik udio radničke klase i doseljenika iz pasivnijih, kršnih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine reflektirao se na izvanredno visok odaziv vojnih obveznika. Kroz 145. brigadu, od njezina osnutka do pobjedonosne demobilizacije u kolovozu 1995. godine, prošle su tisuće ljudi. Iako historiografski podaci blago variraju, procjenjuje se da je kroz postrojbu prošlo između 6.400 i 6.632 vojna obveznika. Ta nevjerojatna brojka nedvojbeno je svrstava među najbrojnije pričuvne postrojbe Zagrebačkog korpusa (kasnijeg Zbornog područja Zagreb). Njezina operativna polivalentnost vrlo je brzo nadišla klasične okvire teritorijalne obrane, a Glavni stožer počeo se oslanjati na dečke iz Dubrave s istim onim povjerenjem koje je imao prema profesionalnim gardijskim brigadama.
Zapovjedna arhitektura, logistika i duhovna snaga
Efikasnost vojne formacije ranga brigade, napose one koja operira u surovim uvjetima asimetričnog ratovanja i na izrazito dislociranim bojištima, uvelike ovisi o njezinoj zapovjednoj strukturi i logističkoj potpori. Prijelaz iz civilnog života, radničkih pogona i ureda u rovove zahtijevao je nadljudski organizacijski napor.
Prvi zapovjednik u ranoj, kaotičnoj fazi osnivanja (u jesen 1991.) bio je Branko Horvatićek, kojeg je vrlo brzo zamijenio Slavko Lisičar. Oni su postavili temelje, no ključni operativni pečat razvoju brigade dalo je ratno zapovjedništvo koje su činili zapovjednik Josip Strenja i načelnik stožera Oto Jungwurth. Pod njihovim vodstvom, brigada je prošla svoje krvavo vatreno krštenje, učvrstila linije i provela prvu veliku ratnu konsolidaciju.
Nakon faze stabilizacije, zapovijedanje preuzima Tomislav Tolić, koji vodi postrojbu kroz najsloženije rotacije diljem dislociranih hrvatskih ratišta. U završnim, taktički najizazovnijim operacijama konačnog oslobađanja domovine, uključujući VRO “Oluja”, brigadom je odlučno i pobjednički zapovijedao pukovnik Bruno Čavić. Svoju dionicu u očuvanju operativne sposobnosti dao je i časnik Željko Nikić, vodeći brigu o borbenoj spremnosti.
Međutim, bojišnica ne počiva samo na pušci i zapovijedi, već na hrani, streljivu i duhovnoj snazi. Uvjeti neprestane dislociranosti (primjerice, prebacivanje na krško dubrovačko ratište stotinama kilometara od baze) zahtijevali su savršenu logistiku. Tu su se neizbrisivo upisali ratni načelnik tehničke službe, bojnik Vinko Muller, te zapovjednik logističke satnije, natporučnik Ladislav Plantić, čija je domišljatost osiguravala opskrbu u najtežim uvjetima. Uz njih, nesagledivu duhovnu i psihološku potporu, dijeleći s vojnicima prašinu, blato i neprekidni strah, pružao je ratni kapelan fra Stjepan Bergovec, koji je do samog kraja ostao moralna vertikala brigade.
Geostrateški pravci: Od Siska i Banovine do Južnog bojišta
Ratni put 145. brigade predstavlja fascinantnu mapu ključnih geostrateških točaka Domovinskog rata. Glavni stožer HV-a ovu je postrojbu koristio gotovo kao udarnu, interventnu snagu, prebacujući je tamo gdje je neprijateljski pritisak bio najsnažniji.
Sisačko i banovinsko bojište (1991. – 1992.) Odmah nakon mobilizacije u listopadu 1991., brigada odlazi na užarenu Banovinu. Padom Petrinje i Hrvatske Kostajnice, obrambene linije oko Siska i Sunje bile su pod silovitim udarima oklopno-mehaniziranih snaga JNA. U tim asimetričnim uvjetima, brigada iz Dubrave izvodi kompleksna obrambena djelovanja koja su izravno spriječila pad Siska i proboj neprijatelja prema Zagrebu. Godine 1992. vatrena moć brigade dodatno raste integracijom elitne samostalne satnije “Cobre”, čiji su iskusni borci iz 102. brigade ZNG-a podigli taktičku spremnost cjelokupnog sastava.
Južno bojište i deblokada Dubrovnika (1992.) Usred ljeta 1992., dolazi do šokantnog premještaja. JNA drži Dubrovnik u brutalnoj opsadi, razarajući civilno stanovništvo i baštinu. Sudjelovanje jedne pričuvne brigade iz Zagreba na krševitom i nepoznatom terenu Juga bio je pothvat bez presedana. Od kraja kolovoza do 23. prosinca 1992. godine, boreći se rame uz rame s gardijskim brigadama, “Stotridesetipeta” sudjeluje u deblokadi Dubrovnika i krvavim pozicijskim borbama u zaleđu.
General Janko Bobetko službeno je pohvalio postrojbu jer neprijatelju nije prepustila “niti milimetar hrvatske grude”. No, ta je pohvala plaćena krvlju. Jesen na strateškoj koti Osojnik, zasipana neselektivnom topničkom i snajperskom vatrom, donijela je stravične gubitke. Ondje su zauvijek ostali Mirsad Grošić, Milan Šikić – Mika, Josip Rožić, Željko Hentšehel i mladi Slobodan Dujaković, koji je život izgubio s jedva navršenih 19 godina. Njihova je žrtva ostala trajno svjedočanstvo kako sjever Hrvatske umire za slobodu njenog juga.
Posavska epopeja i krvavo ljeto 1992. godine
U nevjerojatnom, gotovo iscrpljujućem spletu ratnih okolnosti, usred djelovanja na Jugu, dijelovi brigade hitno su prebačeni u Bosansku Posavinu (od 23. srpnja do 11. kolovoza 1992.). Pad Posavine pod kontrolu srpskih snaga bio je katastrofa, a Hrvati su očajnički branili mostobrane oko Orašja.
Ondje je brigada dala herojski doprinos u surovim bitkama za selo Vidovice. Za slobodu tog posavskog kraja, Dubrava je žrtvovala petero svojih vitezova. Historiografija i preživjeli branitelji s ponosom se prisjećaju Pave Janjića, vojnika iz Orašja, koji je riskirajući vlastiti život pod uraganskom vatrom izvukao tijela dvojice poginulih pripadnika 145. brigade kako ne bi pali u ruke neprijatelja – čin za koji mu je dodijeljeno najviše priznanje. Manji su dijelovi postrojbe uspjeli očuvati i linije oko Livna. Zbog ovih dislociranih, simultanih ratnih operacija, 1992. godina crnim je slovima upisana kao demografski najpogubnija, odnijevši živote 19 pripadnika brigade.
Taktička grupa u Istočnoj Slavoniji i obrana zadarskog zaleđa
Borbeno prekaljena, 1993. godine postrojba odlazi u Istočnu Slavoniju, preustrojena u specijaliziranu Taktičku grupu (TG-145). Uspješno upravljajući cjelokupnom zonom obrane na tom ravničarskom sektoru, stabiliziraju linije prije povratka u Zagreb.
Nedugo zatim, nakon briljantne operacije Maslenica, zadarsko zaleđe trpi strahovite srpske protuudare. Vidjevši iscrpljenost domaćih trupa, general Ante Gotovina 13. listopada 1993. godine povlači 145. brigadu u 2. sektor obrane oko Novigrada. Višemjesečni boravak u Dalmaciji obilježen je vojničkom vještinom, ali i ljudskom plemenitošću – pripadnici brigade spasili su i zaštitili opljačkano crkveno blago u Novigradu, dokazujući visoku razinu vojničke etike. Obrambena misija u Dalmaciji trajala je sve do 10. travnja 1994. godine.
VRO “Oluja”: Konačni obračun i oslobađanje Pounja
Vrhunac borbenog puta uslijedio je 1995. godine. Nakon stanja visoke pripravnosti tijekom operacije “Bljesak”, došla je zora 4. kolovoza 1995. – vojno-redarstvena operacija “Oluja”.
Pod zapovjedništvom pukovnika Brune Čavića, u sklopu Zbornog područja Zagreb, 145. brigadi dodijeljen je taktički iznimno složen, gotovo nemoguć zadatak. Morali su slomiti žilav otpor 39. banijskog korpusa srpske vojske na pravcu: Hrvatska Kostajnica – selo Divuša – selo Zamlaće – Dvor na Uni. Uska dolina rijeke Une bila je strateška noćna mora. Istim koridorom kojim je brigada morala napredovati, povlačila se u panici glavnina srpskih vojnih snaga, naoružana teškim oklopom, zbijena s nepreglednim kolonama civilnog stanovništva.
U tim kaotičnim, nepredvidljivim uvjetima uličnih i šumskih okršaja, hrabri Zagrepčani slamali su otpor neprijatelja. Izbili su na državnu granicu na rijeci Uni, zaposjeli je i očistili teren od zaostalih diverzantskih grupa. No, u samim predvečerjima slobode (između 5. i 7. kolovoza), smrt je uzela svoj konačni danak. U herojskim jurišima pali su bojnik Tihomir Klobučar, Željko Blažević, Mladen Bošnjak, Božidar Dodig i Damir Vuzem. Borac Ivica Naglić nestao je u ratnom kaosu, i njegovo se ime do danas s neizmjernom tugom vodi na popisu nestalih hrvatskih branitelja.
Brigada se 14. kolovoza 1995. u trijumfu i suzama vratila u Zagreb. Pripadnici su razdužili naoružanje i vratili se obiteljima, okrunivši svoj ratni put vječnom slavom.
Žrtvoslovlje: Zauvijek upisani u temelje domovine
Cijena slobode bila je strahovita. Službeni podaci bilježe 41 poginulog pripadnika 145. brigade. Demografija stradanja očitava krvavu kronologiju: pet života ugašeno je u 1991., devetnaest u mračnoj 1992., jedanaest u 1993., te šest u pobjedničkoj 1995. godini. Iza svake brojke stoji lice, obitelj, neispričana budućnost. Ovo su heroji pred čijom se žrtvom Dubrava klanja:
- VRO Oluja (1995.), pravac Dvor na Uni: Bojnik Tihomir Klobučar (r. 1972.), Željko Blažević (r. 1966.), Mladen Bošnjak (r. 1958.), Božidar Dodig (r. 1960.), Damir Vuzem (r. 1957.). Ivica Naglić (r. 1966.) nestao je na istom pravcu.
- Južno bojište i zaleđe Dubrovnika (1992./1993.): Slobodan Dujaković (poginuo od granate s nepunih 19 godina), Željko Hentšehel (poginuo u zasjedi), Josip Rožić (zapovjednik voda), Milan Šikić – Mika, Mirsad Grošić (dobrovoljac s više ratišta), Darko Furković, Marijan Pajvot, Stanislav Pongrac, Nino Zrinščak, Božidar Čižmešija, Branko Bergovec (teško ranjen snajperom pri spašavanju suborca 1993.), te Ivan Kovačević (nestao 1992., identificiran tek 1999.). Davorin Jeić (r. 1945., bivši oružar Vukovara) stradao je tijekom prelaska ratišta s Banovine na Jug.
- Ostali poginuli vitezovi: Josip Bahman, Dubravko Jurković, Željko Jukić i brojni drugi sinovi Dubrave čija su imena zauvijek uklesana u sjećanje naroda.
Kada se zbroje svi poginuli branitelji s područja općine Dubrava (iz redova policije, gardijskih i pričuvnih brigada), dolazi se do stravične brojke od 105 žrtava. Uz ratne gubitke, braniteljska populacija svakodnevno odlazi i u miru. Nedavno su nas napustili istaknuti veterani poput Krešimira Mamića-Budže, Zdravka Karlića-Ličana, Miroslava Šketa, Mirka Vukadina-Mite, Željka Horvata i Branka Orešića. Njihov odlazak podsjetnik je da vrijeme neumitno teče i da kultura sjećanja mora biti naš primarni zadatak.
Kultura sjećanja u miru: Urbana komemoracija zagrebačke Dubrave
Odnos prema žrtvi 145. brigade duboko je ukorijenjen u urbano tkivo Dubrave, postavši integralni dio lokalnog patriotizma. Udruga veterana 145. brigade HV-a, predvođena nepokolebljivim ljudima poput Vinka Mullera, Željka Radovanovića, a danas Ladislava Plantića, pokrenula je nevjerojatan projekt: imenovanje zagrebačkih ulica po poginulim braniteljima. Godine 2015. u naseljima Retkovec, Trnava i Čulinec prve su ulice dobile imena po herojima poput Josipa Bahmana i Željka Jukića. Ultimativni je cilj da svako od 41 pale braće dobije svoju ulicu.
Centralno mjesto pijeteta predstavlja Park dubravskih branitelja s monumentalnim spomenikom na čijoj su stražnjoj strani uklesana imena 74 poginula borca. Uz to, Park Žarka Manjkasa u Studentskom gradu čuva sjećanje na legendarnog “Crvenkapu”.
Rad same Udruge prošao je kroz teške mirnodopske kušnje. Od 2016. do početka 2020-ih, organizacijska kriza zaprijetila je gašenjem tradicije. No, istinski ratnici se ne predaju. U veljači 2022. održana je povijesna skupština gdje je izabran ratni časnik Ladislav Plantić. Njegove su riječi odzvanjale dvoranom: “Nakon 30 godina postojanja brigade mi krećemo od nule… Svatko ima pravo uvida u rad. Znači, transparentnost.” Ovaj reset omogućio je procvat rada udruge, organizaciju memorijalnih turnira “Oluja-95” i hodočašća diljem Hrvatske.
Monumentalna 35. obljetnica: Trodnevni trijumf ponosa i sjećanja
Svi napori u njegovanju ratne istine kulminirali su nedavno, u listopadu 2026. godine, velebnom proslavom 35. obljetnice ustrojavanja 145. brigade. Ovaj besprijekorno organizirani trodnevni događaj (2. – 4. listopada) ujedinio je generacije.
Prvi dan (2. listopada) donio je snažne emocije kroz otvaranje izložbe “Ratni put 145. brigade Dubrava” u Kulturnom centru. Fotografije iz blatnih rovova Banovine i krša Dubrovnika vratile su nas u mlađe dane. Navečer je crkva sv. Leopolda Mandića bila ispunjena do posljednjeg mjesta na misi zadušnici.
Drugi dan (3. listopada) obilježio je spektakularni svečani mimohod. Od okretišta tramvaja do Parka branitelja, pod vodstvom Zagrebačkih mažoretkinja i limenog orkestra, ponosno su koračali veterani, aktivni vojnici i građani. Komemoracija uz spomenik i polaganje vijenaca najviših državnih izaslanstava pokazala je dostojanstvo institucija, dok su riječi fra Bergovca iznova slamale srca: “Njih nema; odnio ih je vihor rata… Oni su naš ponos, naša rana, naše sjećanje.” Na svečanoj akademiji evocirane su uspomene, podijeljene zahvalnice, dok je logističku perfekciju osigurao SC Sveučilišta u Zagrebu podijelivši građanima 800 porcija vojničkog graha. Večernji koncert bio je proslava života koji su nam branitelji omogućili.
Treći dan (4. listopada) bio je posvećen kulturnoj baštini uz festival KUD-ova. Nastupi KUD-ova iz Bosanske Posavine (Vidovice, Posavina, Stjepanić) bili su emotivni vrhunac. Gledajući te ljude u nošnjama iz krajeva koje je naša brigada branila davne 1992., krug se zatvorio – krv i znoj nisu proliveni uzalud.
Zaključak: Politički konsenzus i obveza za budućnost
Govori na svečanoj akademiji poslali su jasnu poruku. Dr. sc. Lora Vidović iz Grada Zagreba poručila je kako Grad njeguje duboko uvažavanje prema žrtvi, osiguravajući institucionalnu potporu udrugama. Predsjednik udruge Ladislav Plantić apelirao je na jedinstvo i prenošenje istine na mlade, uz duboki duhovni zaziv prožet stihovima 23. Psalma: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom…”
Ono što nas, uredništvo Portala Veterani, posebno ispunjava ponosom jest činjenica da je ova obljetnica uspjela nemoguće – okupila je predstavnike čitavog, inače oštro podijeljenog političkog spektra (od DOMiNO-a, Odlučnosti i pravednosti, Zajednice branitelja HDZ-a, HSLS-a do Žrtvoslovnog društva). Taj nadstranački konsenzus jasno poručuje: 145. brigada Dubrava iznad je svake politike. Ona je krvavi i časni temelj ove države. Zaboraviti ih, značilo bi izdati vlastitu budućnost. Neka im je vječna slava i hvala!