Obljetnica pada Orlovnjaka kod Antunovca okupila je obitelji i branitelje. Uz bol za nestalima, predani su videodokazi zločina DORH-u.
ORLOVNJAK / ANTUNOVAC – Listopadska magla nad slavonskom ravnicom uvijek sa sobom nosi posebnu težinu, no nigdje ta tišina nije toliko glasna i bolna kao na Orlovnjaku, nedaleko od Antunovca. Prije točno 35 godina, u ranim jutarnjim satima 6. listopada 1991. godine, ovo nekadašnje mirno poljoprivredno dobro pretvorilo se u poprište jednog od najkrvavijih i najtragičnijih događaja u povijesti obrane osječkog kraja. Tog kobnog dana započela je bitka koja nije bila samo strateški udar na istočne prilaze Osijeku i predznak kasnijeg pada Seleša i samog Antunovca, već i mjesto stravičnog zločina nad golobradim mladićima i nedužnim civilima.
U organizaciji Općine Antunovac kod spomen-obilježja na Orlovnjaku ponovno su se okupile obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, njihovi ratni suborci, mještani te najviši državni i lokalni dužnosnici. Svi oni došli su s jednim ciljem: pokloniti se žrtvi onih koji su svojim životima platili slobodu Hrvatske, ali i poslati jasnu poruku da zločini počinjeni na ovom tlu ne smiju ostati nekažnjeni, a sudbina nestalih zaboravljena.
Dan kada se zatvorio smrtonosni obruč
Tog 6. listopada 1991. godine neprijateljske snage, potpomognute tenkovima, oklopnim transporterima i silovitim topništvom, pokrenule su pomno planirani napad na istočne položaje obrane Antunovca. Pripadnici tadašnje antunovačke satnije pružali su nadljudski otpor višestruko nadmoćnijem agresoru. Unatoč kiši čelika, hrvatski branitelji hrabro su držali liniju sve do 17 sati poslijepodne. No, tada se dogodilo ono najgore – agresorske postrojbe uspjele su probiti bokove i iz pravca Seleša doći braniteljima iza leđa, izvršivši potpuno opkoljavanje.
Dramatične okolnosti tog dana, u kojem se u sekundi mijenjala granica između života i smrti, živo pamti Pero Čizić, današnji predsjednik Udruge veterana Vojne policije iz Domovinskog rata Osječko-baranjske županije, koji je i sam bio sudionik tih krvavih zbivanja.
— Na današnji je dan ovdje bila iznimno teška situacija. Oni su nas organizirano napali, probili su desni bok u smjeru Kudeljare i došli nam ovdje iza leđa. Kad su zauzeli taj položaj, krenuli su iz pravca Rosinjače prema nama i ovdje izravno na farmu. Prošli su nam iza leđa, tako da su naši dečki, koji su se povlačili unazad, izravno naišli na njih — prisjeća se Čizić dok rukom pokazuje pravce nekadašnjeg prodora kroz polja koja danas miruju.
Ratni kaos dodatno je produbila činjenica da u tim prvim mjesecima rata hrvatski branitelji nisu imali cjelovite vlastite odore, što je dovelo do tragične zabune na terenu.
— Naši su dečki nosili dijelove uniforme bivše JNA, samo bi na kapi prekrižili zvijezdu i slično. Kada su naišli na neprijateljske tenkove, u tom metežu nije se znalo tko je gdje; mislili su da nam to naši tenkovi dolaze u pomoć. Odmahivali su im s desetak metara udaljenosti govoreći: „Palo je sve, nema potrebe da idete dalje.” A neprijatelji su tada okrenuli tenkove, vratili se unazad i zauzeli još kilometar i pol prostora koji u prvom naletu možda nisu ni stigli osvojiti, samo ga je trebalo zauzeti — opisuje Čizić nevjerojatne detalje bitke.
Najveća tragedija ležala je u činjenici tko je tog dana ostao na položajima. Kako objašnjava Čizić, hrvatske snage su u to vrijeme pripremale akciju oslobađanja Tenje koja je trebala krenuti u ponedjeljak ujutro.
— Zato smo ovdje na smjeni ostavili one najmlađe, domaće dečke od svega 17 ili 18 godina. Međutim, neprijatelj nas je preduhitrio i napao dan ranije, u nedjelju. Tako su ti mladići ostali u potpunom okruženju — govori Čizić s knedlom u grlu.
Bijeg kroz kukuruzište i susret oči u oči s tenkovima
Među tim mladićima koji su se tog listopada našli u paklu Orlovnjaka bio je i današnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar obrane Ivan Anušić. Stojeći na istoj onoj cesti kojom su prije tri i pol desetljeća tutnjali neprijateljski oklopnjaci, Anušić se s dubokim emocijama prisjetio trenutaka u kojima je samo čudom izvukao živu glavu.
— Šesti listopada 1991. jedan je od najtragičnijih dana u povijesti Antunovca. Dan kada smo ostali u okruženju i kada smo bili napadnuti doslovno s tri strane, dok nam je četvrta strana ostala tek poluotvorena. Velik je broj naših hrvatskih branitelja i civila tada ostao u tom obruču. Nažalost, nikoga nisu vratili živoga – neke su odmah ubili, a za neke se nakon zarobljavanja više nikada ništa nije čulo i još uvijek tragamo za njima — istaknuo je ministar Anušić.
Njegovo osobno svjedočanstvo o proboju iz opkoljenog Orlovnjaka zvuči poput filmskog scenarija u kojem su sekunde i prirodni zaklon odlučivali o sudbini.
— Osobno sam se na ovom mjestu, gdje sada stojim na cesti, iz tog okruženja uspio izvući putem kroz polje. Tu je tada bio kukuruz i taj mi je kukuruz spasio život. Da tog kukuruza nije bilo, ne bih se ni ja uspio izvući. Ovdje sam se sreo s kolonom njihovih tenkova, praktički smo bili oči u oči. Zahvaljujući prvenstveno ogromnoj sreći i dragom Bogu koji je rekao: „U redu, mali, ti ćeš ovaj put izaći iz ovog okruženja i spasit ćeš živu glavu”, tako je i bilo. Ni danas ne mogu objasniti kako smo se, barem ja osobno, izvukli odavde. Vratili smo se tek kasno navečer u bazu i tek smo tada vidjeli i shvatili prave razmjere razaranja, njihove vojno dobro isplanirane akcije i, na kraju krajeva, naše stravične gubitke — ispričao je Anušić.
On je podsjetio kako je bitka za Orlovnjak bila tek krvava uvertira u još teže dane koji su uslijedili za ovaj kraj: 20. studenoga pao je Seleš, a 5. prosinca 1991. i sam Antunovac. Ukupna cijena obrane Antunovca bila je golema – život je izgubilo ili se vodi kao nestalo čak 48 hrvatskih branitelja, policajaca i civila.
— Danas se prisjećamo tog tragičnog dana i velike bitke za Orlovnjak koju smo, nažalost, izgubili. Izgubili smo hrvatske branitelje, izgubili smo mladost – mlade ljude koji su tada tek napunili 18 godina i koji su svoje živote ostavili ovdje u Slavoniji — zaključio je Anušić.
Dvije točke boli: „Golubica” i „Bijeli križ”
Komemoracija na Orlovnjaku započela je u 10 sati na dvjema lokacijama koje simboliziraju dvojaku prirodu ovog stradanja – vojnu žrtvu i brutalni zločin nad nezaštićenim stanovništvom. Prvo su položeni vijenci i upaljene svijeće ispred Spomen-obilježja masovne grobnice „Golubica”, a potom i kod spomen-obilježja „Bijeli križ”.
Zašto se počast odaje na dva mjesta, pojasnio je veteran Pero Čizić: — Ovdje kod „Golubice” bila je masovna grobnica pa vijenac polažemo iz dubokog poštovanja prema ubijenim civilima, dok je ondje spomen-obilježje „Bijeli križ” podignuto za naše poginule branitelje. U okruženju ih je tada ubijeno osmero – četvero civila i četvero branitelja – dok se još trojica vode kao nestali. Ovdje na palom Orlovnjaku civile smo kasnije pronašli zakopane, kao i neke branitelje, dok je jedan naš suborac pronađen negdje prije na Selešu. Za ostale se ni dan-danas ne zna gdje su.
U krvavim borbama početkom listopada i samim padom Orlovnjaka živote su izgubili branitelji i civili čija su imena trajno uklesana u kolektivnu memoriju antunovačkog kraja. Kod „Bijelog križa” odana je počast za poginule Stjepana Brezinšaka, Franju Cirakija, Milana Gajčića, Darka Kišureka, Miroslava Klarića, Ivicu Lovrića, Ivana Vadlju i Miroslava Vargu. Z
Uz obitelji poginulih i nestalih te suborce, vijence su položila brojna visoka izaslanstva. Počast su odali potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, u ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda vijence su položili savjetnik u Ministarstvu, umirovljeni brigadir Željko Kalić, brigadir Dražen Batrnek, zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu „Fran Krsto Frankopan”, Svijeće su zapalili i županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak sa zamjenikom Goranom Ivanovićem , načelnik Općine Antunovac Davor Tubanjski, uz brojne predstavnike Hrvatske vojske, policije i udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Županica Nataša Tramišak naglasila je kako žrtva Orlovnjaka obvezuje sve generacije na trajno sjećanje. — Danas obilježavamo 35. obljetnicu pada Orlovnjaka, jednog od najtragičnijih datuma u povijesti Domovinskog rata, posebice za mjesto Antunovac i cijeli ovaj kraj. Toga su datuma počele velike bitke: osmero je poginulih, 17 ranjenih, a čak se još troje vodi kao nestalo. To je zaista velika tragedija. Ovo je mjesto sjećanja koje obilježavamo kako bismo zahvalili na golemoj žrtvi koju su podnijeli hrabri hrvatski branitelji i svi oni koji su sudjelovali u obrani domovine. Hvala im i slava, a njihovim obiteljima izražavam duboko poštovanje — poručila je županica Tramišak.
Majčina suza koja se ne suši već tri i pol desetljeća
I dok protokoli, vijenci i govori čuvaju dostojanstvo države, stvarna, opipljiva bol Orlovnjaka najjasnije se zrcali u očima majki koje još uvijek nemaju grob na kojem bi zapalile svijeću. Među njima je Anđa Lovrić. Njezin sin Ivica Lovrić imao je samo 18 godina kada je ostao u okruženju na Orlovnjaku.
Tri i pol desetljeća kasnije, majka Anđa stoji na istom mjestu, pogleda uprtog u slavonsku crnicu, tražeći odgovor na samo jedno pitanje – gdje su kosti njezina djeteta?
— Imao je tada tek 18 godina i, nažalost, tu je nestao. Nikad ne znamo ni traga ni glasa o njemu. Nitko neće reći pravu istinu. Teško je, previše je teško — izustila je kratko gospođa Anđa, čije riječi, izgovorene tihim, drhtavim glasom, paraju tišinu Orlovnjaka jače od bilo kakvog govora. Njezina patnja simbol je agonije svih obitelji iz Antunovca i cijele Hrvatske koje i danas, 35 godina nakon rata, žive u neizvjesnosti, čekajući da netko od onih koji znaju istinu napokon progovori.
Videodokazi stravičnih egzekucija na stolu DORH-a
Da istina o zločinima na Orlovnjaku nije nepoznata te da postoje čvrsti, neoborivi dokazi o tome tko je i na kakav brutalan način likvidirao zarobljene civile i branitelje, na komemoraciji je vrlo izravno upozorio Marko Krznarić iz Udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran” Osijek.
Krznarić je novinarima pokazao fotografije izvučene iz videozapisa koje su sami agresori snimali nakon pada Orlovnjaka, hvaleći se svojim krvavim pohodom. Temeljem tih materijala, Krznarić je prije pola godine podnio kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu (DORH) u Osijeku.
— Prije nekoliko mjeseci, točnije prije pola godine, podnio sam prijavu protiv Jove Rebrače, koji je tada bio komandir Teritorijalne obrane. Ovdje na slici se on jasno vidi, ovaj prvi u stroju, kad su se postrojavali 6. listopada 1991. godine na Betinom dvoru. Odatle su krenuli u napad prema Orlovnjaku. Krenuli su ti njegovi vojnici, ili kako da ih već nazovemo, a na ovim drugim snimkama vidi se izravan rezultat njihova „rada” — govori Krznarić dok pokazuje potresne kadrove.
Na fotografijama koje drži u rukama zabilježeni su trenuci neposredno nakon ubojstava hrvatskih civila koji su ostali na svojim ognjištima ili radnim mjestima.
— Pogledajte, ovo je ubijeni civil Emil Dujmović. Ovo je Stjepan Bartolović, ubijen u svom stanu, doslovno na kućnom pragu. Dalje, ovo je Mato Šklebek. Na originalnoj videosnimci jasno se čuje kako jedan od njih govori: „Eto, to je taj Mato, njega sam našao, bio se sakrio iza peći u portirnici na farmi Orlovnjak.” Onda su ga izvukli van; evo, tu se na snimci vidi da su mu doslovno prosuli mozak — iznosi Krznarić jezive detalje ratnog zločina.
Posebno je šokantna činjenica da ti dokazi nisu bili skriveni u nekim tajnim arhivama, već su javno emitirani u svrhu ratne propagande.
— To je zapravo dokumentacija sa snimke koju su oni sami napravili i objavili na Novosadskoj televiziji krajem 1991. ili početkom 1992. godine. Time su se javno hvalili kako su pobili „ustaše”. To je osnovni, krunski dokaz koji sam predao Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i sada čekam da institucije napokon krenu u akciju. Dao sam službenu izjavu, nakon čega su nekoliko puta k meni dolazili djelatnici policije pitajući me imam li što novo. Rekao sam im da nema ništa novo i da se na ovim snimkama apsolutno sve vidi — ističe Krznarić, ne skrivajući ogorčenje sporošću pravosudnog sustava.
Za njega, kao i za sve preživjele branitelje Antunovca, dileme nema – dokazi su na stolu, počinitelji su identificirani, a vrijeme curi.
— Obično se kaže da slika govori više od tisuću riječi, a videozapis govori više od sto tisuća riječi – barem ja tako razmišljam. Prema tome, očekujem da se taj proces sada konačno pokrene s mrtve točke. Jasno sam rekao na davanju izjave u Županijskom DORH-u da ću se, ako ne budu promptni u postupanju, osobno obratiti glavnom državnom odvjetniku Ivici Turudiću — poručio je odlučno Krznarić.
Dok su se plamenovi svijeća podno „Golubice” i „Bijelog križa” polako povijali na jesenskom vjetru, s Orlovnjaka je još jednom poslana poruka koja odjekuje već 35 godina. Herojski otpor malobrojnih branitelja koji su svojim tijelima zaustavljali tenkove kako bi obranili Antunovac i Osijek ostaje trajni spomenik hrabrosti. No, dok god majke poput Anđe Lovrić ne pronađu mir uz grobove svoje djece, a nalogodavci i egzekutori sa snimki Novosadske televizije ne stanu pred lice pravde, bitka za Orlovnjak u srcima ovih ljudi neće biti završena.
Povjesnica …
Dana 27. rujna 1991. godine na Selešu Zapovjedništvo satnije iznosi činjenice i zahtjeve Zapovjedništvu 106. brigade, ističući nedostatak protutenkovskih i protupješačkih mina, sredstava za protuoklopnu borbu (POB), oruđa za potporu, sredstava veze, intendantske opreme, kao i nedostatak ljudstva potrebnog za održavanje obrambene crte Orlovnjak. Zapovjedništvo 106. brigade donosi odluku da se 2. pješačka satnija, dotad u sastavu 2. pješačke bojne, izdvaja iz njezina sastava i postaje 4. pješačka bojna 106. brigade. Potvrđujući da su naši zahtjevi opravdani, obećano je da će se bojna ojačati i opskrbiti svom raspoloživom intendantskom opremom iz skladišta, s 12 kompleta sredstava veze, 8 protuoklopnih topova 100 mm T-12, bitnicom minobacača (MB) 120 mm, 10 netrzajnih topova (BsT), 2 samovozna protuzrakoplovna topa 30 mm Praga, 2 oklopna vozila BRDM-2 (Sagger) s lanserima za protuoklopnu borbu POLK 9K11 Maljutka te s 200 vojnika u smjeni za zatvaranje obrane na Kudeljari s osloncem na Bobotski kanal.
Tada je za zapovjednika bojne imenovan Ilija Vučemilović, a u Zapovjedništvo bojne imenovani su: Gordan Prpić (zamjenik zapovjednika bojne), Ivan Tramišak (operativa), Duje Božinović (veza), Marinko Ćorić (logistika) i Željko Zaterini (obavještajno-izvidnički poslovi). Za zapovjednike satnija i pristožernih postrojbi imenovani su: Zdenko Pongrac (1. pješačka satnija – 1. p. s.), Zvonko Milas (2. p. s.), Ladislav Kočiš (3. p. s.), Stjepan Šerić (Satnija za potporu), Ivo Dugandžić (Inženjerijski vod), Dane Dugandžić (Logistički vod) te Duje Božinović (Desetina veze). Pripadnici Ivanovačkog voda ulaze u sastav 1. pješačke satnije, Satnije za potporu te ostalih sastavnica bojne – od zapovjedništva do pristožernih postrojbi. Ukupno brojno stanje činilo je 160 pripadnika pješačkih satnija, 64 pripadnika Satnije za potporu, 16 pripadnika Intendantske desetine, 5 pripadnika Sanitetske desetine, 11 pripadnika Desetine veze i 10 pripadnika Inženjerijske desetine. Temeljem danih obećanja, a zbog nužnosti zatvaranja obrambene crte na Bobotskom kanalu, Zapovjedništvo je donijelo odluku da se zaposjedne Kudeljara.
Dana 4. i 5. listopada 1991. obavlja se inženjerijsko utvrđivanje obrambene crte na potezu Kudeljara. Zapovijed za zauzimanje crte Kudeljara dobio je vod iz Ivanovca 6. listopada 1991. u prijepodnevnim satima. Neprijatelj uočava naše aktivnosti na Kudeljari i procjenjuje kako će, ne spriječi li zaposjedanje Kudeljare i miniranje prostora ispred nje, zauzimanje zaposjednutih i inženjerijski utvrđenih položaja biti vrlo teško ili nemoguće. Stoga odlučuje izvršiti napad na obrambenu crtu Orlovnjak snagama 1. oklopno-mehaniziranog bataljuna 12. proleterske mehanizirane brigade (12. pmbr), snagama Teritorijalne obrane (TO) Tenja, četničkim postrojbama i Arkanovim paravojnim formacijama, uz potporu mješovitog raketno-topničkog divizijuna i dviju bitnica MB 120 mm.
Naše se snage na prvoj crti brane s dva pješačka voda i mješovitom topničkom desetinom. Ivanovački je vod s 34 pripadnika u hodnji radi zaposjedanja Kudeljare, vod MB 82 mm sa 64 mine nalazi se na paljbenim položajima Velika pustara, vod MB 120 mm s 24 mine na paljbenim je položajima Seleš, dok se jedan pješački vod nalazi u pričuvi. Obrambenu crtu Orlovnjak i Bricin bunar brane naš 3. vod (brojnog stanja 31 čovjek) i vod iz sastava 3. pješačke bojne (3. p. b.) Vuka s 30 ljudi. Napad počinje nakon izvršene smjene snaga, poslije 8:00 sati. Neprijatelj u pripremi napada djeluje topništvom, a nakon toga, uz potporu tenkova, pokušava ovladati obrambenom crtom. Po otpočinjanju napada Zapovjedništvo obrambene crte zahtijeva od Zapovjedništva 106. brigade žurno slanje snaga za protuoklopnu borbu, pješačkih snaga za ojačanje crte te snaga za potporu. U tom trenutku grad Osijek brane: 106. brigada sa svim sastavnicama (osim 4. p. b.), 135. brigada, snage Zapovjedništva obrane grada, 1. bojna 3. gardijske brigade s ojačanjima, tri policijske postaje i 500 naoružanih pripadnika Narodne zaštite. Obrambena crta se drži.
Tada neprijatelj u borbu uvodi oklopno-mehaniziranu četu 2. oklopno-mehaniziranog bataljuna 12. mehanizirane brigade. Zapovjedništvo obrambene crte zapovijeda da naš 2. pješački vod iz pričuve zaposjedne Bricin bunar i tako ojača obranu do dolaska snaga iz 106. brigade. Vod kreće na izvršenje zadaće u 10:00 sati.
Neprijatelj uviđa da se obrambena crta stabilizira te zapovijeda svojim snagama iz smjera Silaša da iz pokreta napadnu Kudeljaru i obuhvatom dovedu naše snage u okruženje, budući da crtu na Orlovnjaku ne mogu izravno probiti. Neprijateljske snage napadaju Ivanovački vod tijekom zaposjedanja položaja. Budući da vod nema protuoklopnih sredstava, izvlači se u smjeru Starog Seleša. Vod MB 82 mm djeluje zaprečnom vatrom ispred obrambene crte Orlovnjak i sprječava prodor neprijateljskih snaga, dok vod MB 120 mm djeluje po ciljevima na Kudeljari.
Oko 13:00 sati crta se još uvijek drži, no snage za ojačanje nisu stigle. Neprijateljski tenkovi izbijaju na Veliku pustaru te iz smjera Kudeljare dolaze izravno do paljbenih položaja voda MB 82 mm, koji djeluje ispred obrambene crte Orlovnjak. Neprijatelj ne otvara vatru po posadi minobacača, misleći da je riječ o pripadnicima JNA, jer su naši branitelji na sebi imali dijelove odora i kacige bivše JNA. Shvativši da su pred njima neprijateljski tenkovi, posada napušta paljbene položaje te se kroz kukuruzište izvlači u smjeru Seleša, čime si spašava život.
U to vrijeme pristižu satnija iz 3. p. b. Čepin i satnija s Bosutskog iz sastava 5. p. b., koje zajedno sa snagama Ivanovačkog voda, preostalim snagama Antunovačke satnije i Satnijom za potporu zaposjedaju novu obrambenu crtu: Ulica Republike – kanal Orlovnjak – Stari Seleš. Oko 16:00 sati stiže vod MB 82 mm iz 2. p. b. 106. brigade, zaposjeda položaje u Ulici Republike i vrlo učinkovito djeluje po Velikoj pustari, dok istodobno pristižu i Prage iz divizijuna 106. brigade te zaposjedaju položaje na Selešu. Neprijatelj je zaustavljen na crti Velika pustara – Kudeljara.
Drugi pješački vod uspio se oko 17:00 sati (neki pripadnici nešto kasnije) izvući iz neprijateljskog okruženja u kojem se našao nakon pada Velike pustare. Jedan se njihov pripadnik vodi kao nestao. Kada su se izvukle sve snage koje su vodile boj za obrambenu crtu Orlovnjak, utvrđeno je da se šest pripadnika 3. pješačkog voda i jedan pripadnik Ivanovačkog voda vode kao poginuli ili nestali. Jedan je pripadnik 2. pješačkog voda, Mile Mišić, zarobljen te je razmijenjen 1992. godine. Preostali pripadnici koji su poginuli ili se vode kao nestali (prema naknadno utvrđenim činjenicama) jesu: Stjepan Brezinšak, Franjo Ciraki, Milan Gajčić, Darko Kišurek, Miroslav Klarić (poginuo na Bricinom bunaru), Ivica Lovrić, Ivan Vadlja i Miroslav Varga.
Dana 6. listopada 1991. godine završen je boj za obrambenu crtu Orlovnjak i započeo je boj za obrambenu crtu Seleš. Neprijatelj je sa svim prethodno navedenim nadmoćnim snagama, nakon šest sati teških borbi protiv naših branitelja, uspio ovladati prostorom dubine svega jednog kilometra i širine četiriju kilometara.
